Mnogi su se zapitali što stoji iza privlačnosti romana “Zov labirinta” i zašto ga čitatelji pamte dugo nakon posljednje stranice. Ova priča ne donosi samo napetost i avanturu već otvara vrata u svijet u kojem su hrabrost i prijateljstvo na najvećoj kušnji.
“Zov labirinta” prati skupinu tinejdžera zarobljenih u tajanstvenom labirintu bez sjećanja na prošlost, gdje moraju surađivati i donositi teške odluke kako bi preživjeli i pronašli izlaz iz nepoznatog svijeta.
Svaka stranica nudi novu zagonetku i tjera na razmišljanje o tome što bismo učinili na njihovom mjestu.
Uvod u lektiru i autora
Ma tko nije jednom zapeo pred pitanjem: “Čiji je ovo roman, stvarno?” — pogotovo kad se radi o napetom “Zovu labirinta”. Roman za tinejdžere, a zapravo — pa dobar dio odraslih ga proguta u dva dana, uz šalicu (ili tri) kave i pokoje “još samo još jedno poglavlje” pred spavanje.
Autor
James Dashner, američki autor iz Georgije, nije preko noći postao poznato ime — nema tu čarobnog štapića. Prije nego što je “Zov labirinta” ugledao svjetlo dana (i naslovnice svih cool knjižara), Dashner je već bio starosjedilac žanra young adult. “The Maze Runner” (da, originalni engleski naslov), izletio je 2009. i ubrzo postao klasik među mladima, ali i onima kojima adolescentske brige ipak nikad nisu “izašle iz mode”. Dashner je bez sumnje zaljubljenik u misterije i dozu anksioznog iščekivanja — što mu nije strano; kažu da mu strast prema videoigrama i znanstvenoj fantastici curi iz svake stranice. I ne — lik se nikad nije sramio reći javno kako je inspiraciju crpio iz filmova tipa “Gospodar muha” (da, onaj stari klasik).
Sjetite se: autorova su djela prevedena na preko 40 jezika, a prava na ekranizaciju plane, pa nestane brzinom speed-run rekordera. Kad netko zapita tko stoji iza ove knjige, nitko više ne gleda zbunjeno — Dashner je postao sinonim za labirinte, zagonetke i onu nezgodnu kombinaciju prijateljstva i straha koja vas natjera da pročitate još stotinu stranica kad vas tata ili mama već zovu “u krevet”.
Žanr i književna vrsta
Prava istina? “Zov labirinta” nije neki tipičan klasik za lektiru, ali redovito upada u popis lektire jer hvata sve one koji vole kad im srce otkucava brže uz svaku novu stranicu… Dajmo to iskreno: ovo je čisti triler, i to za mlade, ali lako navuče sve generacije. Malo SF-a, još malo distopije, sve zapakirano u – roman! Imamo jasan miks — preživaljavanje, bezizlaznost, malo misterije, vlastita pravila, tajne eksperimente i grupicu likova koji ti postaju bliski kao da su susjedi s prijašnjeg kata.
Roman pada pod distopijsku znanstvenu fantastiku (da, taj žanr gdje “ništa nije kako izgleda, a tko zna da li je izlaz stvarno izlaz” — zvuči poznato?). Ovdje su pravila jednostavna: preživi, otkrij što ti se događa, a kad misliš da si sve skužio — dođe nova zamka. Žanrovski, Dashner piše za nestrpljive čitatelje koji vole dobru igru živaca. Ni jedna knjiga iz serijala ne ostavlja prostora za dosadu. A znate što? Nije rijetkost da netko uz “Zov labirinta” doživi onaj osjećaj: “Ma, mogao bih ja ovo proživjeti!”, pa i zaboravi na domaću zadaću, ručak ili dogovorene planove nedjeljom.
Pripremite se na žanrovsku vožnju bez kočnica — bez trunke dosade i bez tipičnog “sve je predvidivo”. Možda niste baš svaki dan spremni na ovakav miks, ali “Zov labirinta” je za ekipu koja voli kad ih knjiga zaskoči iza ugla.
Kratki sadržaj
Što bi svatko prvo poželio znati? O čemu se tu zapravo radi—i kuda sve to vodi? E pa, “Zov labirinta” nije jedna od onih knjiga gdje odmah znaš tko radi što, a i nema predvidljivih zamki. Idemo redom, ali bez dosadnih stanki.
Uvod
Thomas se jednog mutnog jutra budi u metalnom dizalu—zbunjen, bez pojma tko je, gdje je ni zašto mu svi govore da je “nova nada”. Nema mobitela da nazove doma niti šalabahtera iz prošlosti. Samo stotine drugih, uglavnom tinejdžera, u bizarnom okruženju zvanom Glade. Neki mukotrpno grade vrtove, netko kuha, netko popravlja ogradu—no najvažnije su oči prikovane na zidove koji se svake večeri miču. Nema odraslih, nema Fabijana, tek gomila (prividno) običnih ljudi i njihov vođa, Alby, koji drži stvari pod kontrolom. Dovoljno čudno već na prvu, a mi smo tek zagrebali.
Zaplet
Sad, cijela stvar s labirintom—zaplet je takav da ti nije jasno je li riječ o igri, okrutnom eksperimentu ili kolektivnoj ludosti. Svaki dan Tragači—da, zvuče kao sportski klub iz zapadnog predgrađa—ulaze u zidove visokih kao osječka katedrala. Skupljaju tragove, mrmljaju izmišljene riječi (“klunker”? “grumbar”? Još dobro nisu “šefter”) i vraćaju se prije mraka. No, zamislite kad prvi put neka cura upada među ekipu—Teresa, s jasnim porukama: “Sve će se promijeniti.” Svaki čitatelj mogao bi izbrojati otkucaje srca. Labirint postaje još opasniji: Griveri, polurobotska čudovišta, vrebaju čim sunce zađe. Stvari se kompliciraju—ekipa mora skupljati kodove, otkrivati pravila i pogađati ima li smisla bježati ili je ovo, zapravo, sav život koji im je preostao.
Rasplet
Je li ikome palo na pamet da netko stvarno želi gledati tu djecu kako trče kao miševi po lavirintu? Jer Thomas i Teresa otključavaju više pitanja nego odgovora. Svaka “pobjeda” nosi žrtvu. S vremenom, ekipa shvaća: ono što su mislili da je izlaz, vodi u novi krug problema. Prave vještine ovdje nisu trčanje ili pamćenje pukih kodova, nego povjerenje među totalnim neznancima—i možda malo sreće! Najgore? Neki likovi (ah, Chuck – tko ga barem jednom nije poželio zagrliti?) jednostavno ne dožive drugi dan. Ona napetost… Svakog odsustva i gubitka osjećaji rastu kao kvasac u loncu stare bake.
Kraj
Pa kako sve završava? Bez velike pompe, s osjećajem da si upravo izašao iz kino-dvorane nakon trilera s mrvičastom kokicama po krilima. Thomas, Teresa i preživjela ekipa (ne, nije spojler—ima ih još!) provaljuju van. Dočekuju ih nepoznati odrasli, takozvani “spasioci”—ali pogled s prozora otkriva spaljeni krajolik i nešto grozno poznato: opet neko testiranje, opet pravila koja nisu jasna, opet kredit koji nitko nije tražio. Nitko ne dobiva odgovore na sva pitanja, al’ slatka je ta neizvjesnost. Roman ostavlja čitatelje uz jedno veliko “Što dalje?”, jer nema pravog odmora od labirinta, ni kad iziđeš iz zidova. Ako ste ikad poželjeli znati tko biste vi bili da vas zatvore s desecima zbunjenih i natjeraju da radite za opstanak, vaši će se snovi—ili noćne more—ovdje osjećati kao doma.
I da, postoji nastavak. Jer, kad jednom uđeš u ovaj labirint, teško da ćeš olako naći izlaz—bilo na papiru ili u glavi.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite da se probudite na neobičnom mjestu, bez traga poznate ulice, stana ili glasova koje ste nekoć poznavali. Upravo tako započinje “Zov labirinta”—u središtu sve te zbunjujuće nepoznatosti postoji jedno mjesto: golemi labirint, omeđen visokim kamenom i zasut neprekidnim promjenama. Tinejdžeri ga zovu “Zaravan”, što zvuči kao igra riječi na svakodnevni “kvart”, ali ovdje bukvalno nema izlaza… osim ako riskirate sve.
U tom labirintu, dani uvode monotoniju, gotovo kao kad svakog ponedjeljka pada kiša – ali s puno više napetosti. Svaki dan počinje novim izazovom, jer zidovi labirinta se premještaju čim sunce zađe. Noću mir zamjenjuje adrenalinski šapat čudovišta — tzv. Kviljači — koji čine hodanje u mraku najlošijom zamisli ikad. Nema mobitela, nema modernih stvari iz “pravog svijeta”… bilo bi smiješno kad ne bi bilo tako zastrašujuće.
O cijelom tom kaosu nema ni traga suvremenih gradova ili poznatih brendova—umjesto toga, čitatelj se oslanja samo na slike prašine, kamena i improvizirane kolibe što izgledaju kao “igralište na steroidima”. Sve je to smješteno negdje izvan dosega poznate civilizacije, kao da je ova generacija mladih izvučena iz nekog virtuelnog zatvora ili nepoznatog eksperimenta.
Vrijeme radnje? Pa, službeni sat nitko ne gleda (ista šala vrijedi za analogne satove kod većine tinejdžera danas, zar ne?). Otprilike je riječ o neodređenoj budućnosti u kojoj su sjećanja na stvarni svijet izbrisana, a tehnologija nestala, osim nekoliko natruha koje su ostale u sjećanjima likova. Sve djeluje kao da je netko zdrobio poznato vrijeme i prostor u jednu beskonačnu, napetu sadašnjost… što svakom čitatelju diže pritisak taman kao i likovima romana.
Uz sve to, teško je ne zamijetiti kako atmosfera – od zvuka zveckanja kamenih zidova do žamora u improviziranom “marketu” na Zaravni – nije samo kulisa. Ona neprekidno podsjeća likove (i čitatelja) da nema povratka, a svaki sat može značiti opasnost, iznenađenje ili – tko zna – možda prvi trag prema izlazu. Nitko ovdje ne broji dane na način kao u vanjskom svijetu; svaki izlazak sunca više je nada nego statistika.
Priznajte, nije svakidašnje uroniti u mjesto i vrijeme gdje pravila ne postoje, a jedini sat otkucava u srcima onih koji se još nisu predali labirintu. Prvo pravilo? Ako već ne znaš gdje si, barem zapamti tko si postao – bar dok zidovi dopuštaju…
Tema i ideja djela
Nema onog tko nije pomislio – što bih ja napravio da se probudim nasred betonskog labirinta, a mozak kao da mi je pregorio? Upravo u toj misli vreba srž romana „Zov labirinta“. Dashnerov hit ne mulja s idejama — glavna tema nije tek preživljavanje, nego granice ljudske izdržljivosti kad je svaki izlaz zatvoren, a pravila života više ne vrijede. Bez šećera: roman tjera čitatelja na preslagivanje svojih granica povjerenja dok Thomas i društvo shvaćaju da su prepušteni sami sebi, bez pomoći izvana.
Ako netko traži instant-junake – tu ih neće naći. Djeca u ovom labirintu nisu superheroji. Zabrljali, potukli se, krivo procijenili? Apsolutno, i to često češće nego što su ikada priznali. Dashner pošteno secira svaku sitnicu, pa i najbolje prijatelje pretvara u potencijalne izdajice kad u mraku padne još jedna čudna šifra. Sjećate se kad ste zadnji put nešto skrivali iz straha? E pa oni skrivaju sve — osjećaje, sumnje, pa na kraju i motive. Povjerenje ovdje ima rok trajanja kraći od mlijeka u ljetnoj vrućini.
Kad padne pitanja što nas to istinski pokreće kad nam je sve oduzeto — roman nudi brutalno iskren odgovor. Nema visoke filozofije, nema ni digitalnih spašavanja — samo stvarni mladi ljudi, lica prekrivena znojem i blatom, kojima glava puca od straha, a srce vuče dalje.
Priča inspirira svakoga tko je ikad bio proglašen slabim člankom tima. Znate kako je — nikad nisi siguran radiš li pravu stvar dok ne probaš. Dashner time izaziva: Tko si kad maska padne? Kako ostati čovjek među vukovima kad ni sam ne znaš jesi li žrtva ili igrač? Zov labirinta nije zabrinut oko „sretnog kraja“. Njega zanimaju pitanja za koja nema lakih odgovora.
Na kraju, ispod napetih scena, ključa stara, dobra ideja — hrabrost ne izgleda uvijek kao filmska akcija. Ponekad je to šaptanje istine dok svi viču laž… ili pružanje ruke suparniku kad ni ti sam ne znaš možeš li mu vjerovati.
Analiza likova
Nema šanse da pročitate “Zov labirinta” i ostanete ravnodušni prema likovima—nekad poželite ući u knjigu i viknuti im savjet ili barem podijeliti energetski napitak. Pravila su jednostavna: u labirintu preživiš ili naučiš tko ti zaista čuva leđa.
Glavni likovi
Počnimo s Thomasom. Nije tip koji te odmah obori s nogu karizmom, ali—eh—ima ono nešto. Stigne zbunjen u Dizalo (tu se svi pojavljuju) i za tili čas pokaže više znatiželje nego cijela ekipa zajedno. Nekima je išao na živce, drugima je bio glas razuma. Zamislite klinca koji na prvom satu škole sjedne u zadnju klupu i za pet minuta preuzme ploču od učitelja. Taman toliko mu je trebalo da izazove “status quo”.
Teresa – e, kad se pojavila, sve se promijenilo. Jedina cura među dečkima, a nitko zapravo nije znao što učiniti s tom informacijom. Došla je s porukom (“Sve će se promijeniti”) pa unijela kaos, a usput i pokazala da je u mozgalicama ravna Thomasu.
Newt je klasik—onaj dobar prijatelj s mudrim savjetima. Ne gura se u prvi red, ali kad se situacija zakomplicira, svi gledaju u njega. Imao je svojih sumnji, ali uvijek je pokušavao vidjeti širu sliku—i rijetko kad donosio odluke bez razmišljanja.
Alby, vođa, strogo drži pravila. Da, zvučao je ponekad kao roditelj na roditeljskom sastanku, ali netko je morao održati “red” kad su svi skloni panici. Bilo ga je lako ne shvatiti, dok nije došao trenutak kad je trebalo donositi teške odluke—tada je pokazao pravu težinu svoje pozicije.
I ne zaboravimo Minha. Lik je eksplozija energije—uvijek spreman na akciju, sarkastičan do boli, a istovremeno odan kao pas. Kad se ekipa rasipala, Minho je prvi trčao, ali i prvi stajao natrag u liniji kad je trebalo spašavati stvar. Svatko tko voli brze replike i likove s “brzom paljbom” odmah ga zavoli.
Inače, osobno (da, čak i dok ovo pišem) teško mi je ne sjetiti se kako bi bilo kad bismo Minho i Thomas mijenjali mjesta… mislim, kakav bi to tek kaos bio?
Sporedni likovi
Ako ste tip koji voli “sporedne heroje”, ovdje vas čeka prava gozba. Chuck je, recimo, potpuno druga liga od ostalih—mlad, naivan, često u strahu, ali nevjerojatno vjeran. Ima trenutaka kad vam se učini da je priča bez njega kao palačinke bez čokolade—nije loša, ali fali ono nešto.
Gally? E, njega ili volite ili ne podnosite. On je vječni sumnjičavac, buntovnik sa svojim teorijama, a često zamjera drugima što ruše pravila. Kad god zatreba netko tko će baciti “kamen razdora” u redove, Gally je tu. I ne, nije on samo negativac—ima trenutaka ludog nagona i impulzivne hrabrosti koji vas natjeraju da ga (barem nakratko) razumijete.
Frypan, ne može bez humora. On je kuhar, ali i uporan optimist. Kad sve propadne, čini se da on uvijek ima spremnu doskočicu ili koji ostatak hrane za podijeliti. Nije mu teško stati na stranu slabijih, makar to značilo više posla ili nove probleme s autoritetima.
Zatim su tu Winston, Zart, Jeff, Clint—svaka ekipa ima svoje “tihoklapce”, a ovdje su to radne pčele koje pripaze na detalje. Jeff i Clint u ambulanti previjaju ozljede, Winston je zadužen za životinje. Možda ne upadaju stalno u oči, ali bez njih bi život u Labirintu bio skandal na svakom uglu.
Moram priznati, sve sporedne face podsjećaju me na one drage susjede bez kojih kvartu fali duša. Nisu najglasniji na zabavi, ali kad zagusti, znaš tko ti dolazi prvi na vrata.
Odnosi između likova
Kemija među likovima u “Zovu labirinta”… to je kao da spojite užarene žarulje, sve blešti na sve strane. Netko je uvijek napet, netko ne vjeruje posljednjem došljaku, a povjerenje—glavni kapital—ne dolazi lako.
Thomas i Teresa? Oni su kao ekipa koja se samo pogleda, pa se svi drugi pitaju “Što zapravo oni znaju što mi ne znamo?”. Njihova komunikacija, nekad i bez riječi, često je pokretač promjena u grupi. Ima trenutaka kad bi cijeli njihov odnos mogao biti poseban roman, kad bi trebalo ispitivati poglavlje po poglavlje.
Odnos između Newta i Thomasa podsjeća na kombinaciju mentora i buntovnog učenika. Newt često svojim iskustvom “smiri loptu” kad Thomas krene u svoje detektivske pohode. S druge strane, Minhova i Thomasova suradnja više liči na ono: “Idemo zajedno, pa kud puklo!”—dva karaktera koja se nadopunjuju zbog razlika, ne usprkos njima.
Alby, strogi vođa, i svi ostali? Tu najčešće nastaje tenzija. Alby na trenutke djeluje kao roditelj koji zna “najbolje”, ali njega vođenje grupe iscrpljuje. Kad mu se odluke dovedu u pitanje, tada izlaze na vidjelo nesigurnosti i duboka usamljenost, posebice kad osjeti da bi mogao izgubiti kontrolu. Ne jednom, Thomas mu je postavljao izazove na koje Alby nije očekivao odgovore.
I naravno, Chuck. On je neprestano tražio svojeg “velikog brata”—bio to Thomas, Newt ili netko treći. Njegova potreba za pripadanjem povremeno otopi ledena srca i otvori onaj mali prostor nade, čak i kad sve krene krivo.
Jedina konstanta u tim odnosima—stres mijenja sve. Kad gladeri strahuju za život, veze pucaju ili se iznenada učvršćuju. Koliko puta ste se u vlastitoj ekipi uvjerili da pritisak otkriva tko je pravi prijatelj, a tko samo dobar dok je sunčano? U “Zovu labirinta” ni za koga to nije ostalo tajna…
Stil i jezik djela
Netko tko je pročitao „Zov labirinta“ možda bi odmah prokomentirao: „Dashner kao da je pustio vlastitu djecu da mu diktiraju rečenice.“ Nije daleko od istine. Stil je jako izravan, sav u kratkim, eksplozivnim rečenicama — kao da autor stalno golica čitatelja da pročita još samo jednu stranicu. Nema tu mudrovanja, nema dubokih filozofskih rečenica; Dashner dobro zna da danas svi žure i nitko ne voli petljati s pretenciozim opisima. Je li netko nekad zažalio što je u ruksaku nosio ciglu dosadnih opisa? Niti jedan lik u ovom romanu ne pati od tog problema.
Jezik djela pršti žargonima i inventivnim izrazima (čuo je itko za „glicer“?). Znate što je fora? Dashner je izmislio svojeg slenga baš kao što su klinci u labirintu izmišljali pravila – očito s puno užitka. „Shank“, „Greenie“, „Klanker“ – zvuči kao rasprava u razredu kad učitelj nije u blizini, zar ne? Djeluje prirodno, kroz dijaloge i osobne opaske likova, pa nitko ne izroni iz priče osjećajući namješteno.
Pripovjedanje ide iz trećeg lica, uglavnom blizu Thomasove glave, pa čitatelj stalno osjeća njegov nemir, paniku, radoznalost — sav taj adrenalin. Nekad jezik postane nervozan, rečenice se skrate skoro do telegrapfskih poruka. I to u napetim trenucima sasvim “leži”: čitatelj hvata zrak s likovima.
Dashner ima, priznajem, i nekoliko „meta“ trenutaka — Thomas se pita „Je li ovo san?“, a čitatelj malo poželi ga zgrabiti za ramena i reći: „Nije, stari, loš si kao privremeni vodič, ali ovo je itekako stvarno!“ Ponekad humor iskoči niotkuda, tipa kad netko baci uvredu s pola smisla pa cijela ekipa zine, ili kad Minho, najbrži među njima, u krš razvuče psovku kao da ima vremena na bacanje (što, usput, nema). Za ljubitelje engleske verzije, prevoditelji su poseban izazov pretočili na hrvatski, i to super: riječi zvuče ‘naše’, ali opet drukčije, baš kao nešto što bi netko tko se nađe zatvoren u betonskom labirintu mogao smisliti pod stresom.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko prvi put zgrabi “Zov labirinta”, često ga iznenadi koliko lako roman uvuče pod kožu. I Thomas i ostatak ekipe — da, čak i šašavi Minho — ne ponašaju se kao da znaju sva rješenja, nego stalno griješe, srljaju i, naravno, svađaju se oko stvari koje bi i u stvarnom životu išle svima na živce. Upravo ta sirova iskrenost i nesavršenost likova daju romanu šarm — ništa nije papirnato, ništa nije “američka serija gdje svi uvijek sve znaju”. Jesi li ikad imao osjećaj da bi ti na njihovom mjestu samo poslušao prvi impuls i zbrisao glavom kroz zid labirinta bez plana? Dobrodošao u ekipu — tako se vrlo brzo osjećaš čitajući njihove spontane, panične i često besmislene odluke. Jako reljefno, jako uvjerljivo.
Prijateljstva iz romana podsjećaju na one lude dane u školskoj klupi — ne biraš uvijek tko ti postane blizak, a katkad te najviše iznenadi onaj za kojeg bi dao ruku u vatru da nikad nećete kliknuti. Tako, recimo, Thomas i Newt… najbolji par za komentiranje svakog glupog poteza, ali kad treba riskirati za ekipu — prvi su u redu. Osobno, teško je ne zaintrigirati se za njihove unutarnje borbe. Gubitci bolno grizu, a povjerenje je valuta — jednom potrošeno, nikad više isto.
Stil pisanja? Jezik je kratak i udara kao espresso bez šećera — brz, gorak, a diže te na noge. Nema tu ukrasa niti filozofije. Dijaloge kao da slušaš na velikom odmoru: humor na mjestu, psine koje se brzo zaborave, ali ostaje dojam živosti i energije. Autor se ne boji ostaviti te u mraku ili neobjasnjene događaje — neće razvodnjavati osjećaje niti objašnjavati baš svaki pogled.
I da — taj labirint. Svaki ugao, svaki hladni kamen, sve trešti od tenzije. Kad padne mrak, osjećaj izgubljenosti i pritiska kao da izlaze iz stranica i završe ravno u vlastitoj sobi. Ako si jednom osjećao nelagodu u novom društvu ili prostoru, sjetit ćeš se tih scena, garant. Sve djeluje kao neprestani test strpljenja i snalažljivosti — ne samo za likove nego i za čitatelja.
Ostaje ti na kraju više pitanja nego odgovora — ali, ruku na srce, tko želi da avantura završi prerano?