Što pokreće čovjeka da prijeđe granice vlastite savjesti i koje posljedice ga čekaju? Roman “Zločin i kazna” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ne prestaje intrigirati čitatelje upravo tim pitanjima, uranjajući ih u duboku psihološku dramu glavnog junaka.
“Zločin i kazna” prati studenta Raskoljnikova koji, opterećen siromaštvom i vlastitim idejama, ubija lihvarku, a zatim se bori s osjećajem krivnje i posljedicama svog čina.
Kroz ovaj članak otkrit će se zašto je ova priča i danas toliko aktualna te kako njezini motivi mogu potaknuti svakoga na razmišljanje o vlastitim odlukama.
Uvod u lektiru i autora
Možda si već negdje na lektirnim satovima čuo za “Zločin i kaznu”. Možda ti samo ime zvuči kao neki teški pravni priručnik — ali ovo je roman koji, kad ga jednom uzmeš u ruke (ili ga pročitaš na brzinu pred kontrolni), zna ubosti ravno u mozak. Nema ovdje onih dosadnih opisa starih kuća dok gledaš kad konačno dolazimo do “akcije”; ovdje je sve psihološka drama, svaki lik te može naživcirati… ili ti čak postati simpatičan.
Autor
Fjodor Mihajlovič Dostojevski—evo frajera čije ime ni sam ne znaš izgovoriti pravilno do trećeg sata lektire. Ruski klasik, čovjek toliko opsjednut moralom, filozofijom i svim mogućim unutarnjim lomovima, da je i sam prošao Sibiru (onaj pravi, ne samo metaforički). Legenda kaže da je jedno vrijeme bio na samom rubu smrti — zamisli da te stave pred streljački vod, pa ti doslovno zadnju sekundu ipak oproste. Takva iskustva vraški promijene čovjeka.
Ono što čini Dostojevskog drugačijim? Njegovi likovi razmišljaju, muče se, propituju svaku svoju odluku — kao da vidiš svoje unutarnje borbe na papiru. Nije Dostojevski pisao samo za svoju generaciju, nego i za svaku buduću, na sav glas pokazao koliko je teško biti dobar kad ti okolnosti stalno sapliću noge. Tko god je ikad poželio pobjeći od sebe ili pobijediti osjećaj krivnje, našao bi se u Raskoljnikovu.
Žanr i književna vrsta
Nemoj da te zbuni — “Zločin i kazna” nije detektivski roman, iako zvuči kao da bi tu mogao došetati Sherlock Holmes svakog trena. U stvari, Dostojevski je ovdje zakuhao psihološki roman s debelom dozom realizma. Reci ti, gdje još možeš naći lika koji doslovno filozofira o dobroti dok planira zločin, a onda pati kao da ga je pokosila najgora viroza?
Psihološki roman ovdje nije prazna etiketa — ova knjiga ulazi pod kožu, baš u one najdublje misli koje inače guraš pod tepih. Zamisli te srednje školske trenutke kad stojiš pred vratima roditelja i još jednom razmišljaš hoćeš li priznati što si zabrljao… Samo pomnoži to sa sto, i dobiješ atmosferu “Zločina i kazne”.
Književni žanrovi u ruskoj literaturi znali su biti kruti, ali Dostojevski je sve pomiješao. Roman, psihološka drama, filozofska rasprava i društvena kritika stisnuti su u jednoj knjizi — kao da je na lektiri spojio nekoliko nastavnika u jednu osobu. Tko voli rasprave i unutarnju borbu, tu će uživati; tko voli akciju ili jasne odgovore, možda se načeka… ali jedanput kad uđeš u Dostojevskijev svijet, teško izlaziš isti kao prije.
Kratki sadržaj
Zamisli ovo: siromaštvo kao prva stvarna drama, filozofija na svakom koraku, i pitanje—što zapravo znači biti kriv? Ako “Zločin i kazna” još nije prošao kroz tvoje ruke, evo što ti promače…
Uvod
U srcu Sankt Peterburga, gdje su kiša i sumrak gotovo sinonimi, živi Rodion Romanovič Raskoljnikov. Student, ali i vječiti debitant na rubu gladi. Ne pretjerujemo—njegova sobica, veličine ormara iz IKEA-e (da, postoji manji od “Billyja”), prozorčić što ne pušta danju svjetlo… Jednom rječju: klaustrofobija, i to ne samo fizička.
Već u prvih nekoliko stranica osjećaš njegov napor: novca jedva za kruh, misli kao u mravinjaku, a san često nestaje ispod tanjura praznine. Grad je tu poput zvijezde repatice—stalno na nebu, ali daleko od načina kako doći do komada sreće. Raskoljnikov ne živi… on preživljava, snalazi se i propituje sve—uključujući zašto bi netko, eto, mogao zgaziti pravila i ne trepnuti.
Zaplet
Netko je jednom rekao da su velike odluke često skrivene iza vrata sobe. E pa, Raskoljnikov se, zadubljen u beskrajne teorije o “posebnim ljudima” (hvala Nietzsche!), pita ima li pravo posegnuti izvan morala—ako tako pomaže sebi, a možda i čovječanstvu. Naravno, tu dolazi stara lihvarka Aljona Ivanovna. Nije baš majka Tereza ni po osmijehu ni po kamatama. Njen stan, kako to već biva u pričama o sumnjivim novcem, mjesto je gdje sudbine zalutaju i često ne nađu izlaz.
Plan je sirov—ubiti je, uzeti novce, popraviti svoj život i, usput, “testirati teoriju”. Ali (i u Dostojevskog uvijek ima ali!)… stvari idu po krivu. Nađe se tu njezina sestra, krikovi, krv, kaos. Sve što je zamislio pada u vodu kao star papirić niz Nevinu. Paranoja i krivnja grizu jače nego glad.
Rasplet
Sad kreće onaj “vozić” osjećaja—Raskoljnikov pokušava sakriti zločin, ali mu duša ne da mira. Policija šara gradom, poznanici ga gledaju poprijeko. Kombinacija ruskog snijega i njegove groznice pojačava suhu zbunjenost. Družina likova (da, Dostojevski je majstor neobičnih sporednih likova), svatko s vlastitom nesrećom: Sonja, prostitutka s anđeoskim srcem; Porfirij, lukavi istražitelj što voli psihološku igru više od šaha… Sve je kao partija života gdje se stalno mijenjaju pravila, a čitatelj ulazi u ring emocija i iščekivanja.
Najgore od svega? Raskoljnikov je sve manje ljudsko biće, sve više hodajuća tjeskoba. Prijatelji su mu ogledala straha, a Sonja mu šapće o opraštanju dok grad postaje sve mračniji. Ponori krivnje ne daju predaha. Razapet između vječite hladnoće, grižnje i sjećanja na krv, junak traži spas.
Kraj
Nisi mislio da će Raskoljnikov završiti na selfieju s policijom, zar ne? Iscrpljen, potpuno pogubljen, ipak se odvlači do Sonje. Tko bi rekao, prostitute u ruskoj literaturi često nose spas! On joj priznaje sve, a grad kao da uzdahne. “Idi i prijavi se”—savjet je što ga vodi do policije, gdje, ni manje ni više, priznaje svoj grijeh.
Sud ga ne voli, ali ga ni ne ubija—osuđuju ga na robiju u Sibiru. Ipak, najveća kazna bila je ona unutar njega samog. Što je naučio? Da ne postoji teorija što te može spasiti od samog sebe… Osim, možda, snage iskrenosti i milosti, ako ti ih još imaš za ponuditi. A Sonja? Ona ga ne ostavlja—u pravoj ruskoj maniri, obećava čekati do kraja zime, pa i malo duže ako treba. Eto, kad sljedeći put pomisliš da su velike geste rezervirane za filmove—sjeti se ovog romana.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite sumorni Sankt Peterburg sredinom 19. stoljeća—kiša lije, ulice blate pod nogama, zgrade s nekoliko slojeva oguljene žute boje nalik starim razglednicama. To je grad u kojem se sve odvija; svaki prozor skriva svoje tajne, svaki ulaz mogao bi biti pozornica za nečiju dramu. Upravo takav Peterburg postaje dom i zamka za Raskoljnikova i njegovu nemirnu savjest.
Vrijeme? Bez vremenskih putovanja, držimo se jednog ljeta—upravo kad se grad guši u sparini, ljudi gaze uskim stepenicama, a lica umornih prolaznika gledaju izbjegavajući susrete. Radnja romana odvija se u nekoliko tjedana tijekom tog paklenog ljeta 1860-ih. Nema bežičnog interneta, ali ima struje nervoze u zraku… i ona je opipljiva.
Kroz Raskoljnikove očima, Sankt Peterburg djeluje klaustrofobično, kao da svaka ulica pritišće njegove misli. Sve ključne situacije—od pišljivog podstanarskog sobička do tmurnih stanova poput lihvarkinog, do Sonjine sirotinjske sobe i prometnih krčmi—smještene su u stvarnu topografiju grada. Također, izmaglica Sankt Peterburga ne dopušta zaboraviti siromaštvo, očaj i manjak nade. Tko je ikada prošetao Petrogradskom stranom u ranu zoru, zna o kakvom umoru grada je riječ.
Autor realno i surovo opisuje gradsko siromaštvo i bijedu—mirisi mokrog tla, staro pokućstvo, škripava vrata. Nije to idilični ruski krajolik; ovo su ulice gdje, kako bi danas rekli, svaki novi dan donosi novi izazov. Brzo se vidi zašto Sankt Peterburg tada nije bio mjesto snova, već mjesto iskušenja koje izluđuje i na kraju mijenja svakog tko u njemu živi.
Zanimljivo—i sam Dostojevski živio je tada u Sankt Peterburgu, lutao njegovim kaldrmama, kupovao piroške na uglu, pa ga nije čudno što toliko uvjerljivo prenosi atmosferu. Radnja, koja često djeluje kao psihološki triler sa stvarnom adresom, ne odvaja se od prostora: i kad Raskoljnikov odlazi u policijsku postaju ili u šetnju uz Nevu, prostor je uvijek aktivni sudionik zbivanja.
Kad se sve zbroji, tko god pročita “Zločin i kaznu” teško će izbjeći osjećaj da su i sami umočili cipele u proljetnu bljuzgavicu Peterburga i osjetili onaj težak, gusti zrak kriminala, očaja i, na kraju, katarze.
Tema i ideja djela
Nema tu nikakvog okolišanja – „Zločin i kazna“ baca vas usred moralnog ringa. I odmah na početku, teško je ne sjetiti se nekog trenutka kad je, makar na tren, svatko u glavi “odmjerio” do koje granice bi išao zbog novca, egzistencije ili neke velike ideje. Dostojevski je to izveo s Raskoljnikovim—dao mu je teoriju o “posebnim ljudima,” a onda ga gurnuo preko ruba.
Ne radi se ovdje o klasičnoj borbi dobra i zla. Ne, ovdje je sve zamagljeno. Granice su raščupane kao stari tepih u studentskoj sobi. Raskoljnikov ne ubija iz čiste potrebe – barem on tako misli. On si umišlja da ga veliko djelo oslobađa pravila. Ali, kad je sve gotovo, realnost ugrize jače od bilo koje “teorije” i lik ostaje zarobljen vlastitim mislima… i grižnjom savjesti koja ga izjeda kao moljac džemper.
Priča, naravno, ide dublje. Lik Sonje, njezina tiha požrtvovnost i sposobnost za ljubav, podcrtava koliko ljudska empatija može biti moćna. Ona ne sudi, ne bježi, ne zamjera (što je prilično rijetko—tko bi odolio barem maloj pasivno-agresivnoj opasci?). I kad svi drugi bježe od Raskoljnikova, Sonja ga prati do samog kraja. Samim time, autor ne ostavlja samo pitanje je li moguće opravdati zločin, nego otvara i drugo – može li se uopće čovjek iskupiti?
Atmosfera romana baš prianja uz čitatelja. Grad je tmuran, prostor je tijesan, svi su umorni, a čak ni kiša ne pere osjećaj krivnje koji pluta među likovima. Sve vuče prema ideji da čovjek nosi vlastiti pakao u sebi. Nema tu bijega iza ugla ili jeftinog savjeta tipa: “bit će bolje.” Dostojevski gura čitatelja da se zapita gdje su njegove granice, što bi morao žrtvovati za miran san—ili bismo svi, kao Raskoljnikov, kad-tad, morali pogledati svoja djela u lice?
Ako ste ikad sumnjali treba li zločin nužno povući pravednu kaznu—ova knjiga razbija iluzije. Kazna ne stiže samo izvana, često je najgora ona iznutra. I to je, ruku na srce, najčvršći temelj ove knjige.
Analiza likova
Umoran od tipičnih analiza romanesknog ansambla? E pa, spremite kavicu jer u “Zločinu i kazni” likovi se pojavljuju kao da ih je Dostojevski osobno predstavio na nekoj prehladnoj ulici Peterburga. Nema šale – ovdje su svi ili otpisani, ili genijalci na rubu živčanog sloma. I taman kad pomislite da ste ih “pročitale”, netko od njih iznenadi potezom zbog kojeg zastanete, kao pred izlogom s hit-knjigama.
Glavni likovi
Raskoljnikov – ime koje i dan-danas zvoni kao najpoznatija skraćenica za unutarnji kaos. Student prava, siromašniji od prosjeka studentske menze, a ideje velike kao Kremlj. Nije to običan zločinac iz crne kronike: u njegovoj glavi tutnji filozofska oluja. “Jesam li poseban? Smijem li ja ono što obični ne smiju?” Pa, tko još nije sam sebi jednom složio mentalni “escape room”?
Sonja Marmeladova – kad bi se dobrodušnost bodovala, Sonja bi osvojila zlato. Ona radi ono što ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju jer pokušava prehraniti obitelj nakon što joj otac doslovno sve zapije. Ta njezina skromnost i čvrsta vjera nekad izgledaju nestvarno, ali, hej – tko nije poželio makar minutu Sonjine snage kad se nađe pred moralnim jazom?
Porfirij Petrovič – inspektor, ali ne iz CSI-ja. Njegova pitanja nisu tek puka radoznalost. Djeluje kao da sve vidi, ali vas taman pusti da se opustite s kavom, pa onda razvali argumentom nakon kojeg shvatite da vas pažljivo prati od samog početka. Raskoljnikov pred njim izgleda kao klinac koji je prepisivao na kontrolnom.
Kroz ovu trojku provlače se teme grijeha, krivnje i spasa — znaš onaj osjećaj kad nešto zgriješiš, pa ti ne gine priznanje?
Sporedni likovi
Skoro svaki lik ima svoj “trenutak slave” — pa možda si zapamtio Luzhina više po dosadnim monolozima, ali čekaj, ima ih još par za pamćenje.
Dunja, Raskoljnikova sestra, prava dama s ugla, ne boji se reći što misli. Kad Luzhin pokuša upravljati njezinim životom, imaš dojam da bi ga razvalila pogledom da može.
Razumihin — najbolji frend za duge zime. Ako misliš da si imao lojalnog prijatelja, čekaj dok ne pročitaš kako Razumihin stoji uz Raskoljnikova, dok pola Peterburga misli da je ovaj lud.
Svidrigajlov? E, njega bi se i današnje mame čuvale. Tip s mračnom prošlošću i nejasnim namjerama. U svakom romanu netko mora biti s one strane društvenih normi — on to odrađuje s neugodnim žarom.
A tu su još Marmeladov, nesretni otac i Luzhin, tip koji bi na Tinderu izabrao “najgore moguće namjere”. Dvije-tri scene kasnije, shvatiš da bez ovih sporednih likova nema ovog emocionalnog vlaka smrti.
Nije svaki sporedni lik samo punilo. Dosta njih pokažu više o Raskoljnikovu nego deset njegovih filozofskih monologa. Upamti barem ovo: svi potiču onaj osjećaj neugode koji kulminira u priznanju grijeha.
Odnosi između likova
Odmah da se razumijemo—odnosi među likovima su zapetljani kao slušalice u džepu starog kaputa. Raskoljnikov i Sonja? Nisu baš tipični par, više kao dvoje brodolomaca na plutajućem otoku moralnih dvojbi. On bježi, ona vuče prema priznanju. Kad razgovaraju, napetost bi mogao rezati nožem.
Sestra Dunja, zapravo, igra ulogu katalizatora, vječito između starijih prepirki, pokušava razumjeti brata, ali i preživjeti. Sjetite se tog osjećaja kad brat napravi glupost pa razmišljaš — pomažem li mu ili bježim na drugi kontinent?
A Razumihin, kojeg je nemoguće ne voljeti, glumi tampon zonu. Imaš osjećaj da bi mu mogao reći da je Zemlja ravna i on bi barem nakratko razmotrio argumente. Tolika mu je vjera u prijatelja.
Možda je najnapetiji odnos ipak igra mačke i miša između Raskoljnikova i Porfirija. Znate ono kad vas profesor gleda jer zna da ste šaptali? Upravo takav osjećaj Raskoljnikova drži tijekom njihovih susreta.
U cijeloj toj šahovskoj partiji svatko vadi svoju figuru s vremena na vrijeme, nadajući se boljem ishodu. Ali, budimo realni — najgoru partiju igraju protiv sebe.
Ako trebaš kraći podsjetnik za koga navijati, samo znaj: odnosi ovih likova tjeraju te da preispitaš vlastite granice, a ponekad poželiš i jaku votku uz roman. Nitko nije zasigurno pametan, ali svatko može pronaći barem jedan lik čije je delikatne odnose doživio i u vlastitom životu.
Stil i jezik djela
Uh, tko još nije osjetio težinu Dostojevskijeve rečenice? Ako očekujete brzi tempo, sorry—ovdje ćete se načekati pravog akcijskog filma. Jezik “Zločina i kazne” čini baš ono što obećava naslov: zakopava vas u razmišljanja, tjera da brojite zareze (i to ne zato jer je lektira).
Dostojevski piše kao da vodi tajni razgovor sa savješću. Nema lakih riječi, nema štitova od istine—za svaki opis, svaki dijalog, osjetiš da nešto reže ispod površine. Psihološke igre idu ruku pod ruku sa slikama sumornog Peterburga, pa vas taj jezik grli i davi istovremeno. Zvuči mračno? To je točno to. Primjeri? Sjetite se scene kad Raskoljnikov luta ulicama i misli da ga sljedeći prolaznik možda zna—Dostojevski vam toliko puta zavrti um da skoro osjetite hrpu blata pod cipelama (ili u glavi, što vas više muči).
Nije ni Dostojevski čist realista. Skreće u unutarnje monologe, prelazi iz trećeg u prvi lice, zapinje na riječima koje otkrivaju koliko je čovjek nesiguran u svijet oko sebe. U jednom trenutku Raskoljnikov zaranja u svoju paranoju, u drugom Sonja moli držeći Bibliju—i sve to u istom dahu, kao da vas autor šapne i lupi istovremeno.
Složite se ili ne, prokleta elegancija jezika iskače iz svake stranice. Riječi su jednostavne, svakodnevne, ponekad sirove—ali nikad bez dubine. Znate onaj osjećaj kad pročitate rečenicu tri puta jer ima slojeva kao torta od sedam kora? Da, to je to.
Što je još posebno? Ironija! Uhvatite suptilne trenutke kad autor prkosno stavlja riječi u usta likovima, a svi znamo da on zapravo zeza čitatelja. U svađama Sonje i Raskoljnikova ili verbalnim duelima s Porfirijem pojavljuju se obrati, igre dvostrukog značenja ili čak crni humor. Maestralno i nenametljivo, do te mjere da možete na tren zaboraviti da je tema zločin… dok vam opet ne podmetne hladan tuš.
Ako je koga zanimalo, psovke su rijetkost, patos je standard. Fraza “tužan smijeh” vjerojatno je rođena u ovom romanu—zato što je u svijetu “Zločina i kazne” i humor mračan, a ozbiljnost gorka kao ruski čaj bez šećera.
Je li roman lagan za čitanje? Nimalo. No nitko nije rekao da su životne istine dostupne na popustu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tu skrivanja—kad netko prvi put krene čitati Dostojevskog, lako je zalutati među njegovim likovima i unutarnjim monolozima. Ako je netko očekivao još jedan triler o zločinu, “Zločin i kazna” brzo ga prizemlji. Ovdje nema jednostavnih odgovora. Djeluje gotovo kao psihološki labirint u kojem vas svaki kutak tjera da preispitate vlastite granice. Likovi su toliko živi i toliko pogrešivi, kao netko koga poznajete iz tramvaja ili ljekarne, pa sve miriše na stvarni život, a ne na bajku.
Pročitat roman i ostati ravnodušan? Samo ako ste od kamena. Čitatelj često postane i sudac i porota, pa i sam optuženik. Kad Raskoljnikov napokon prizna što je napravio, nije to trijumf pravde nego gorki trenutak suočavanja sa samim sobom. Bilo je trenutaka kad je atmosferska težina Peterburga zapravo sjevnula izvan korica, recimo kišni dani kad bi netko zaista mogao osjetiti sav pritisak i sivilo prolaznosti.
Zanimljivo je kako nas Sonja — njezina upornost i žrtva — mami da povjerujemo da na kraju ipak postoji šansa za iskupljenje, koliko god sve izgledalo izgubljeno. Porfirijev način postavljanja pitanja, pun ironije i pritajenog znanja, podsjeti na svaki neugodan razgovor kod zubara kad shvatite što vas čeka, ali ne možete ništa prešutjeti.
Djeluje kao knjiga koju ne treba forsirati, već pustiti da “sjedne”. Oni koji su očekivali jednostavne poruke ili akcijske scene brzo će se razuvjeriti. Zapravo, ovaj roman puno više govori o svakodnevnoj borbi s vlastitim savjestima nego o bilo kakvoj polici, pištolju ili otključenoj ladici.
Kad netko kasnije razmišlja o pročitanom, Dostojevskijeva pitanja još dugo vise u zraku. Jesmo li svi ponekad Raskoljnikov, barem u mislima? I čija sudbina nas najviše “bocka” — ona velikih grješnika ili tihih boraca poput Sonje? Čini se da “kazna” nikad nije samo zatvor, već cijeli onaj prividni mir koji izmiče dokle god sami sa sobom nismo načisto.