Neki prizori ostavljaju dojam koji se pamti cijeli život, a bijeli labudovi su svakako među njima. Njihova gracioznost i mirnoća često bude znatiželju i želju za dubljim razumijevanjem njihove simbolike i prisutnosti u prirodi.
Kratki sadržaj: Ako želiš vidjeti bijele labudove, najbolje je potražiti ih na mirnim jezerima i rijekama tijekom proljeća ili jeseni, kada se okupljaju u većem broju i lako ih je uočiti na vodi.
Promatranje bijelih labudova nije samo vizualni doživljaj već i prilika za povezivanje s prirodom na poseban način. Tko god traži mir ili inspiraciju, ovdje će pronaći više nego što je očekivao.
Uvod u lektiru i autora
Gotovo svatko tko je ikad pogriješio red u knjižnici naišao je na naslov “Želiš li vidjeti bijele labudove?”. Da, priznajmo – naslov zvuči kao da vas netko poziva na tajnu avanturu u park, ali zapravo krije puno više… (i manje leda, više misli).
Autor
Tatjana Gromača stoji iza ove knjige — i nije joj prvi put da riječima “gurne čitatelja pod rebra”. Rođena je 1971. u Sisak, odrasla u Sisku i Puli, i piše kao netko tko je u životu jednog dana ostao bez olovke pa naučio pamtiti sve što nije stigla zabilježiti.
Ona ne ulazi na mala vrata. Gromača je poznata po tome što (htjeli mi to ili ne) tjera čitatelja da malo zapne, pogleda oko sebe i probije vlastite okvire. Njezina djela često su kratka, ponekad čak i škrta na riječima, ali sadržajem — puna. Ima onaj stil “reci malo, a natjeraj da misliš cijeli dan”.
Kad ne piše o labudovima, često piše o onima koji nisu baš sigurno letjeli kroz život. Roman “Crnac” i zbirka priča “Božanska dječica” — pitajte bilo kojeg knjižničara i odmah će znati o kome je riječ. Knjiga koju danas listamo nije pisanica, ali u njoj ima slojeva kao na Uskrs — uvijek nešto iznenadi.
Žanr i književna vrsta
Kad kreneš čitati, ne očekuj patku — iako labud lebdi naslovom, zapravo te čeka prava mala školska poslastica, moderna novela s okusom svakodnevice. Gromača ovdje koristi prozu, skraćuje tekst do same kosti, ali zato svaka rečenica pogađa “u meso” teme.
Žanrovski, ovo leži eleganto negdje na raskrižju psihološke minijature i portreta generacije koja (ponekad nerado) gleda svijet iz drugog kuta. Nema tu bajki, nema puno “sve će biti dobro” filozofije. Više je: “hej, pogledaj oko sebe, možda propuštaš nešto važno.”
Djelo je namijenjeno lektirnim popisima i “brzinskim” pročitat ću-otići-razmisliti, ali oponašanje životne stvarnosti daje mu notu ozbiljnosti kakvu nemaju tipični školski zadaci. To je ona vrsta književnosti koja se ne izlizuje… kao dobre cipele, i nakon sto čitanja pronađeš novi kamenčić u ulošku.
Tko traži romantične zavoje, neka potraži drugdje. Gromača lako mijenja zavoje za stvarnost, kratku formu za snažnu poruku — i bez potrebe da svaku misao uredno zapakira mašnom.
Kratki sadržaj
Tražiš brzi pregled? Knjiga “Želiš li vidjeti bijele labudove?” iskače iz tipičnog okvira—nitko ovdje ne mašta o bajkama, a niti o lepršavim zadnjicama labudova. Sve djeluje prizemljeno, gotovo ogoljeno. Ako si naviknut na pitke zaplete, pripremi se na nešto sasvim drugo.
Uvod
Nema zlatnih vrata ni holivudskih uvoda: Odmah smo ubačeni u svakodnevni život, doslovno kroz prizmu jedne obitelji. Autorica ne štedi na detaljima onih običnih stvari—jutarnjeg razvlačenja po krevetu, tihog zvuka radionice u susjedstvu ili dizanja pogleda prema susjedovom balkonu gdje poskakuje mačka (ako si taj susjed, znaš o čemu pričam). Roman dočarava melankoliju malog mjesta; usput povlači pitanja o tome što je stvarna sreća, gdje se ona skriva i je li stvarno izvan dosega ruke ili zapravo pod nosom. Atmosfera je bliska, poznata, ali ne podilazi—nema skrivanja iza figurativnih paravana niti slatkorječivih dijaloga. Čitatelj osjeća blizinu i prisutnost, ali i laganu nelagodu neizvjesnosti.
Zaplet
Ne očekujte tipičnu filmsku dramu—ovdje nema raskošnih preokreta. Umjesto toga, splet života dolazi u cikličkim, gotovo dosadnim valovima: problemi u obitelji, iscrpljeni odnosi, osjećaj usamljenosti. Glavna junakinja balansira između osobnih čežnji i realnosti koju diktira okolina. Čežnja za nečim višim ne prestaje, ali često nikne baš u tmurnim ponedjeljcima kad ti nestane kave ili ti zvuk tramvaja probudi djecu ranije nego što bi htio (tko nije barem jednom poželio vodootporni daljinski za život?).
Zapravo, cijeli roman pomalo podsjeća na promatranje labudova s daljine—znaš da su lijepi, ali nisi siguran želiš li im baš prići ili sjesti na hladnu klupu pokraj jezera. Slojevi unutar obitelji i zajednice—šutnja za stolom, isprana boja zidova, miris starog parka—grade napetost iznutra.
Rasplet
Ništa se ne rješava jednim presjekom mača, to je odmah jasno. Odnosi se ne raspliću uz spektakularne izjave, nego uz pokoji pogrešni pogled ili zaboravljenu šalicu nasred stola. Neki likovi nestaju iz fokusa, kao nestala poruka u grupnom chatu—nikad ne saznaš gdje su točno otišli. Drugi ostaju, ali više nalikuju sjenama poznatih nego punokrvnim protagonistima.
Glavna junakinja polako shvaća da sreća nije nešto što ispada iz velikih odluka, već iz sitnih trenutaka obične svakodnevice. Tijekom romana povremeno naježiš se od neke rečenice ili gestikulacije (znam, zvuči kao fraza iz reklame za čokoladu, ali tko stvarno nije zinuo pred sitnicom?). Do kraja ovog dijela, ne znaš je li ona išta riješila, ali vidiš da nešto u pogledu ipak treperi, što prije nije postojalo.
Kraj
Bez velike fanfare—ljudi nastavljaju sa životom, ali sad kao da su svjesniji svakog udisaja, onih tankih vlakana u zraku iznad vode kad labudovi zazimi na rijeci. Nema prisilne katarze, nema ni klasične pouke, tek osjećaj da su svi malo više prisutni u vlastitom životu. Autorica ne isporučuje sretan završetak, ali ni tragičan, već realan epilog koji ti ostane iza očiju kad ugasiš svjetlo.
Posljednje stranice poput tihog uzdaha—nešto što ode, ali ostane živjeti u tebi. Nakon što pročitaš, možda pogledaš u svoje dvorište ili kroz prozor tramvaja tražeći nešto mirno, nešto bijelo, nešto što svijetli iznutra—i nije te sram što ne znaš točno što je.
Mjesto i vrijeme radnje
Znate onaj osjećaj kad izađete iz kuće po kiši, a kišobran ste ostavili kod susjeda jer ste ga jučer koristili? Tako nekako djeluje i okruženje priče ‘‘Želiš li vidjeti bijele labudove?’’ — sve je poznato, ali taj jedan detalj pomakne smisao u neočekivanom smjeru. Radnja je smještena u tipičnom gradu kontinentalne Hrvatske, a tko je barem jednom prošao kroz Sisak ili neko slično mjesto, mogao bi zakleti da je ovu ulicu već prešao, da je večernji zrak ovdje nekako teži, boje smirenije… kao pred kišu.
Vrijeme? Nema eksplicitne godine, ali atmosfera priziva kraj 90-ih ili početak 2000-ih. Sjećate se monotonije popodneva prije pametnih telefona, kad su vijesti iz susjedstva mirisale na pečenu papriku ili usputni oglas s radioprijemnika? Upravo tu autorica parkira obiteljsku priču, među tuđe poglede kroz zavjese, usputne pozdrave na stubištu i pokoje lajanje psa iz dvorišta. Odabrana godišnja doba, sudeći po sitnim detaljima (jutarnje magle, lagano sivilo dana, zvuk kišnice po limenom prozoru), najčešće su kasna jesen ili rana zima. Nije baš mjesec dana do Božića, ali ta blaga nelagoda u zraku očito priprema nešto – možda razgovor, možda tišinu.
Susjedstvo u knjizi nije idilično – više podsjeća na ambijent gdje stoji prašnja stara klupa, a preko puta je birtija s jeftinim stolnjacima i mirisom kave koja se predugo kuha. Nema slavnih građevina, ni poznatih parkova – ali svaki detalj ima svoje mjesto, poput kapi koja uporno curi iz slavine. U tom prostoru, vrijeme stišće priču u sadašnjost, bez bijega u prošlost ili budućnost. Sve se događa ovdje, sada, doslovno između dva pogleda kroz prozor – baš onako kako život često prolazi.
Tema i ideja djela
Okej, zamisli ovo: Glavna junakinja prolazi kroz kuću u papučama—ono tipično škripanje, miris kave iz kuhinje. Nije tu riječ o velikim svjetskim dramama, nego o onim mikro trenucima koji svima djeluju poznato, a opet rijetko tko o njima piše ovako iskreno. Tatjana Gromača zapravo hvata te male, često zaboravljene slike: kako majka gledom uspostavlja red, kako zvuk kiše budi sjećanja, kako usamljenost ljudima postane svakodnevni partner.
Temeljna nit romana? Prava ljepota krije se u običnim danima—pa i kad zalupe isti stari prozori i kad mirna voda rijeke ispred kuće ostane bez darova divljenja. Nema tu bajke, nema ni lepršavih slika sreće. Samo život, sa svim svojima… pa, nesavršenostima.
Ako se pitate o čemu ova knjiga zapravo progovara, odgovor nema veze ni s ljubavnim trokutima, ni s napetim zapletima. Motivi su čak pomalo starinski: klupa u parku, krajolik tog slavonskog gradića, tišina nakon prepirke. Čitatelj prepoznaje vlastite navike i navlači one stare papuče—svi poznaju tu rutinu. I možda se baš zato lako pronaći u junakinji.
No autorica nije tu da vas mazi. Gromača kroz tanke zidove stana uvlači čitatelja u intimu, ali bez suvišnih sentimenta. Razmišlja se o tišini, o samoći, o tome koliko čovjek može biti “prisutan” u svom životu ako nauči gledati obične stvari drugim očima.
I da stvar bude zabavnija—uvijek se netko u obitelji spotakne o tepih, ili se izgubi ključ auta. Ovaj roman ne daje magične formule ili instant rješenja. Poanta je: male pobjede svakodnevice vrijede jednako kao i one koje stanu na naslovnice.
Da podvučemo crtu—‘Želiš li vidjeti bijele labudove?’ nije knjiga koja nagovara na bijeg u fantaziju. Više je ona mala, intuitivna škola prisutnosti. Ako se ikad nađete u tihom trenutku s pogledom na lokalnu rijeku, shvatit ćete da možda baš tada svjedočite svojoj verziji “bijelih labudova”. I to je, priznajte, prilično snažna ideja.
Analiza likova
Nema šanse da ćete u priči “Želiš li vidjeti bijele labudove?” pronaći stereotipne junake iz američkih filmova. Ovdje su likovi baš onakvi kakve često susretnemo u tramvaju ili na stepenicama zgrade, bez velike pompe i drama. Ajmo proći kroz njihove osobnosti, bez filtera i uljepšavanja — jer ako se netko boji kiše na rubu jeseni, to su možda baš oni.
Glavni likovi
Kad bi glavni lik izišao iz stranica i stao u red za burek, nitko ne bi ni trepnuo. Glavna protagonistkinja (njezino ime autorica namjerno ostavlja u drugom planu) u toj obiteljskoj kući stoji između sna i rutine — negdje na relaciji jutarnje kave i kasnonoćnih misli. Ona se budi, naginje prema prozoru, ponekad gleda niz ulicu kao da traži odgovore koje nitko nije dužan dati.
Njena majka? Često zamišljeno kroji kruh ili presavija novine. Njezina tiha zabrinutost nosi više poruka nego što bi izgovorile tri epizode domaće sapunice. Otac je svijet za sebe. Voli tišinu, zna sve o starim biciklima i često klima glavom na vijesti, bez komentara. Kod njega nema galame, ali ima puno šutnje ispod koje vrije svakodnevna zabrinutost.
Gromača je nadmašila tipične “lektirne” roditelje. Njezin otac ne rješava probleme pred publikom — on to radi u mislima, povučen, ali prisutan. A majka je netko tko žonglira brigama i običnim danima, kao što žongler drži više loptica u zraku, i to bez obzira tko gleda.
Sporedni likovi
Sporedni likovi ne igraju za sporednu ligu — oni su cimeri naših vlastitih života. Tu su susjedi, najčešće u prolazu. Skupljaju šuškanje iz ulice, mirišu na šalicu kave i donose vijesti prije nego što ih objave televizije.
Postoji i baka, koja živi dalje, ali je u priči prisutnija nego što bi vam to dopustio kilometarski razmak. Njezini telefonski pozivi povezuju obitelj onda kad tišina zagrize. Ima i prijatelja iz razreda. Oni dolaze i odlaze — u školskoj klupi znaju najbolje kome je dosadno i tko ima ručak s najviše peršina.
Tu je i djed, uvijek s tračkom nostalgije za boljim vremenima, koji mudro, znate, povuče paralelu s ratnim danima kad god padne malo jača kiša i nestane struje. “E, djeco, mi smo nekad bez struje znali pričati satima, ne ko vi sad s ovim telefonima” — zvuči poznato?
Odnosi između likova
Odnosi? Ma, nisu savršeni, ali su skroz živi. Nema onih savršenih zagrljaja s Instagrama. Više liče na one trenutke kad se s nekim gledate preko neoprane šalice i znate da ste ipak na istoj strani.
Najjaču vezu vuče kći prema majci — baš kao što jutarnji miris kave vuče kroz stan. Njihovi razgovori su kratki, ali nabijeni značenjem. Osjeti se da iza svakog pogleda stoji puno neizgovorenog, baš onako kako to zna biti među ljudima kojima je stalo.
Otac je tu, katkad fizički distanciran, ali emocionalno ne bježi. On ima svoj jezik — gesta, male sitnice koje na prvu nitko ne primijeti. I ne, ne priznaje slabost, ali ju pokazuje jesenskom šutnjom kad se zatvori u garažu pod izlikom da popravlja bicikl. Poznato, zar ne?
Najviše iznenađuje ta mreža podrške koja nije uvijek glasna, ali je čvrsta. Ako se netko posklizne, zna da ga drugi neće dugo pustiti da leži. U jednom trenu to je majčin tihi osmijeh, u drugom bratov mig kroz odškrinuta vrata, u trećem poziv bake koja pita je li stiglo proljeće.
Kažu da su obiteljski odnosi poput šaha — ponekad je najbolji potez pustiti drugoga da vjeruje kako vodi partiju. U svijetu Tatjane Gromače, to je najbliže istini što ćete pronaći na papiru.
Stil i jezik djela
Nema tu šminkanja—Gromačin stil je kao onaj susjed koji uvijek govori u pola glasa, ali kad počne, ne možeš ne slušati svaku riječ. Ne koristi klasičnu naraciju iz lektira; rečenice idu kratko, često ravno u kost. Jedan od onih romana gdje uzmeš knjigu „na pet minuta“, a onda te iznenadi koliko se dugo zadržiš nad jednom stranicom. Nema velike drame, ali svaka sitnica postaje važna—poput zvuka cijevi u staroj zgradi ili pogleda kroz prozor na mokru cestu.
Zanimljivo je kako jezik pleše između kolokvijalnog, svakodnevnog i malo poetskog. Rečenice u „Želiš li vidjeti bijele labudove?“ povremeno podsjećaju na tihe razgovore iza zatvorenih vrata; nekad ima dijaloga više nego što misliš, a nekad tišina traje dulje od same rečenice. Likovi ne izgovaraju velike monologe, ali jedan pogled, uzdah ili gesta ima svoju težinu.
Kroz knjigu često provejavaju fraze koje bi svatko mogao čuti na tržnici u Sisku ili u zagrebačkom tramvaju u jutarnjoj gužvi—svako toliko baci autorica i neku rečenicu koja zapne za uho, tipa: „I u tom je trenu kiša prestala.“ Nema nepotrebnog poentiranja. Svaka riječ je važna, svaka sitnica te tjera da se zaustaviš i promisliš. Ima ljudi koji su rekli da ih je nakon čitanja knjige par dana pratila atmosfera tog “običnog” jezika, kao da su upili nečiju dnevnu rutinu bez da su toga svjesni.
Nije Gromača sklona humoru u klasičnom smislu, ali povremeno se pojavi ona fina, domaća ironija—onaj osjećaj kad se smiješ sitnici jer znaš da je život često apsurdniji od najluđe šale. I baš taj jezik, nenametljiv ali prepoznatljiv, daje cijelom djelu autentičnost. Nekima će možda s početka djelovati „težak“, ali ako ga prihvatiš, odjednom ti postane jasan ritam svakodnevice koji prolazi između redova—kao šetač kojeg ne čuješ, ali vidiš da je prošao po svježe pokošenoj travi.
Ako biste pitali kakav je točno taj stil? Rekli bi – nikad pretjeran, uvijek osoban, s prstohvatom melankolije i dovoljno suptilnosti da se vratiš natrag na iste rečenice, samo kako bi dohvatio nešto što si prvi put propustio.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko kaže Gromača, uvijek mi prva na pamet padne ona ozbiljna, ali suptilno duhovita atmosfera iz njezinih knjiga — znaš ono kad pročitaš rečenicu i pomisliš „Ajme, kao da mi je netko iz susjedstva upravo ovo ispričao na kavi.” “Želiš li vidjeti bijele labudove?” daje taj poznati osjećaj: život nije film, nitko ne recitira patetične monologe, a sreća nije scena u reklami za čokoladu.
E sad, ovo nije priča koja udara efektima. Ovdje sve škripi, šušti i magli baš kao kišni ponedjeljak kad izlaziš iz tramvaja. Likovi ― pa nisu ni oni za filmski poster. Glavna junakinja, ta bezimenjakinja, ima više sličnosti s tvojim susjedima s kata nego s američkom TV dramom. Njezin dan nije glamurozan: ona sluša škripu vrata, diše u mirisu stare kave, povremeno promatra roditelje i osjeća da su tišina i neizrečene misli najglasniji članovi obitelji.
Neki bi rekli da je sve pretiho. Možda. Ali, iskreno, baš te sitnice ostanu poslije čitanja—taj osjećaj „znaš kako ti je, nemaš što puno reći, ali ti je sve jasno.” Ponekad mi je izgledalo kao da Gromača namjerno zaboravlja na radnju samo da istakne koliko je važno ono neugodno tiho između rečenica. Tu su sreća i tuga zapravo susjedi—ispod istog krova.
Knjiga tjera čitatelja da stane. Da osjeti težinu dok gledate kroz prozor u toploj majici i shvatite kako ni sunce ni kiša ne traju vječno—i jedno i drugo prođe, baš kao i obiteljske trzavice, sitne pobjede ili trenuci kad ništa posebno ne izgleda važno, pa ipak sve to ostaje s vama. Gromačin stil prođe ti kroz glavu kao stari refren—ne znaš je li ti postao drag ili te malo umorio, ali ga znaš napamet.
Nekim čitateljima to može biti premalo–njih privlače veći zapleti ili drame. No, za one koji vole osjetiti puls svakodnevice i miris rane jeseni na papiru, ovakvo djelo daje točno ono što obeća: osjećaj da nisi sam u toj, kako bi Gromača rekla, skromnoj potrazi za vlastitim „bijelim labudovima“.