Zagrljaj je često mnogo više od jednostavnog fizičkog kontakta—u njemu se krije čitav svijet osjećaja i značenja. Ljudi ga spontano dijele u trenucima radosti, utjehe ili podrške jer instinktivno osjećaju koliko jedan zagrljaj može promijeniti raspoloženje ili čak dan.
Zagrljaj je kratak fizički čin u kojem dvije ili više osoba obuhvate jedna drugu rukama, najčešće iz potrebe za bliskošću, podrškom ili iskazivanjem emocija.
Iako traje svega nekoliko sekundi, zagrljaj ostavlja dugotrajan utjecaj na tijelo i um. Tko bi rekao da jednostavan dodir može imati toliko snage u svakodnevnom životu?
Uvod u lektiru i autora
Ajmo iskreno—kad se u školi spomene “lektira”, većini proradi refleksni zijev. Ali “Zagrljaj” nije obična priča iz one šuštave zbirke koju vadiš pod odmorom. Prvo, skriva jedno poznato ime, a drugo—priču koju ćeš možda prepoznati u vlastitom danu. Pa, tko stoji iza “Zagrljaja” i gdje ga smjestiti na polici? Zaronimo glavom bez pardona.
Autor
Vjerovali ili ne, autor je Dubravko Horvatić—čovjek koji je barem sto puta svojim književnim “štosom” upao na popis lektira. Možda si ga već sretao, možda ga nisi ni svjesno čitao. Odrastao je u Zagrebu, prolazio kroz studentske domove gdje su se rastavljale rečenice i vježbao pero na temama koje nisu nikad djelovale dosadno.
Njegove priče često zalutaju među školske klupe. Djeca (i odrasli, da budemo realni) često razvuku nos na one “ozbiljne” teme, ali Horvatić voli “podvaliti” nešto toplo i osobno. U “Zagrljaju” ne petlja s velikim riječima. On te preseli na trenutak u nečiju svakodnevicu, gdje zagrljaj nije klišej nego lijek za bad day. Jesi li imao profesora koji je priču skratio na “čitajte to, to vam je za život”? E, Horvatić je jedan od tih autora.
Žanr i književna vrsta
Svi znamo onaj osjećaj kad nas iznenade pitanjem “Koji je ovo žanr?”… “Zagrljaj” to ne skriva—priča je topla, posve obična, bez čudovišta i fantastičnih svjetova. Ovdje nema ni bajki ni trilera, pa ni šaptanja vampira. Ako pitaš, stručnjaci bi hladnokrvno rekli: ovo je realistična kratka priča, s elementima moderne proze.
Priča ne leti visoko—ona sjedi za običnim stolom, diše s čitateljem i podsjeća na ono kad dođeš doma, oguliš težak dan i želiš samo…zagrljaj. Nije napisano za pamćenje povijesti, nema povijesnih bitki, ali tu leži njena moć. Žanrovski, “Zagrljaj” ulazi u prozu za mlade. U knjižnici ili katalogu traži “kratka priča”, ponekad i “obiteljska priča”, odgovara i jedno i drugo.
A kad broj lektira raste, “Zagrljaj” završi na onom popisu knjiga gdje ne piše samo “pročitati”, nego se očekuje da ga preživiš, upiješ, možda i sjetiš kad ti dan nije bajan. To nije roman—kratka je forma, brzo pročitaš, ali ostavi dugi trag. Kao što je poznato: nema tu zmajeva ni epova… ali level “životne mudrosti”—prešao.
Kratki sadržaj
Ne zna svatko, ali Horvatićev „Zagrljaj“ nije ono što očekuješ kad čuješ naslov. Nema ni traga slatkim klišejima—sve je puno stvarnosti, čak i kad pomoli glavu neka tiha tuga. Ajmo zajedno ući u srž priče, pa da te više ne muči onaj trenutak kad nastavnik upita: “O čemu je ovo, zapravo?” Upravo dok čitaš, možda se i sam sjetiš nekog svojeg djetinjeg zagrljaja (onog kad si mislio da ćeš se raspasti od sreće ili tuge). E, ovo je priča baš takvog kalibra.
Uvod
Priča ne gubi vrijeme na uvijanje—odmah upoznaješ lika kojem je more problema veće od Drave za vrijeme velikih kiša. Dječak, kojeg baš ništa u školi ne usrećuje, zapeo je između svojih briga i odraslog svijeta koji stalno nešto očekuje. I nije ovdje riječ o epskim borbama, već o običnim danima koji znaju na trenutke boljeti više nego pad s bicikla na šljunak. Roditelji kasne, učitelji upuhuju zabrinutost, a društvo je negdje između podrške i ravnodušnosti. Svi ga gledaju, ali nitko ne vidi šta mu treba—osim možda jednog prijatelja.
Zaplet
E sad, dolazi taj trenutak kad sve pođe nizbrdo, barem na prvi pogled. Onaj ključni sat kad mu se čini da je kraj svijeta blizu, a nitko nema vremena ni za tapšanje po ramenu. Kad te stisne tuga u grlu, bilo bi najlakše sakriti se pod klupu ili odglumiti da si superherojski neosjetljiv. Ali Horvatićev junak ne skriva suze pod jastukom. Kad prijatelj slučajno ulovi njegov pogled, stvari se mijenjaju. Ništa bombastično—samo jednostavan, ali iskren zagrljaj. Sigurni zid, barem na minutu ili dvije, nasred školskog hodnika. I koliko god svi mišlju bježali od osjetljivosti, barem jedan mali trenutak pažnje pokreće lavinu osjećaja.
Rasplet
Nakon tog zagrljaja, nije pao snijeg u lipnju niti je školsko zvono zasviralo neku optimističnu melodiju, ali dječak je našao olakšanje. Ne kopni odjednom briga kad te netko primi u ruke kao da vrijediš najviše na svijetu—ali napravi se rupa u oblacima kroz koju prođe tračak sunca. Ostatak dana provuče kroz pamćenje taj osjećaj sigurnosti i, iznenađujuće, počne gledati prema naprijed s malo više nade. Ni roditelji, ni učitelji ne znaju što se točno dogodilo, ali svi osjete da je nešto drukčije. I to je dovoljna misterija za svaki dan—kad mali gest neprimjetno okrene cijeli tok popodneva.
Kraj
Kraj nije ekstra zaokružen niti “sve žive sretno do kraja života” trenutak, ali ostavlja okus optimizma. Priča se smiruje, baš kao kad stane kiša ali još mrvu kaplje s krova, a onaj početni nemir zamijeni blagi osjećaj da je dobro imati nekoga na koga možeš računati. Dječak možda i dalje ima loše dane, učitelji i dalje brinu o ocjenama, škola je i dalje igra živaca, ali sada zna da se velike stvari događaju tiho—i da ponekad jedan običan, nezgrapan zagrljaj vrijedi više od svih velikih riječi. Ako tražiš pouku za život ili lektiru, evo ti je: sitnice su ponekad najjači lijek.
Mjesto i vrijeme radnje
Ajmo iskreno—priče koje se odvijaju u školi uvijek imaju taj posebni miris kredom posutih klupa i šuštanja bilježnica. E sad, „Zagrljaj“ Dubravka Horvatića tu ne razočarava. Radnja je smještena u tipičnu osnovnu školu negdje u Hrvatskoj, onu gdje prozori cvile kad zapuše bura, a podovi škripuckaju i podsjećaju da je netko zaboravio unutarnje tenisice. Hodnici puni eho-smijeha, učionice s posterima abecede i, naravno, vječne pano-svađe tko je zalijepio najbolji crtež — savršena kulisa za zbunjene, ponekad pospane, svakodnevne bitke jednog osnovnoškolca.
Vremenski okvir? Potpuno realan, ni daleka prošlost ni suluda budućnost — baš ono poznato, svakodnevno ‘sada’. Mirisi zime pod bundama, vječna borba s buđenjem za prvu smjenu, raskopčani satovi kad satnica poleti kroz prozor. Radnja nezaustavljivo klizi kroz jedan običan, a opet u neku ruku – presudan – dan. Sve traje tako kratko da si čovjek misli: „Pa jesam li ovo već proživio prošli mjesec?“ Iz minute u minutu sve je poznato, autentično i baš po mjeri domaćih razreda koji bi mogli biti u bilo kojem gradu ili selu od Osijeka do Knina.
Atmosfera je bliska svakome tko je bar jednom zagrizao marmeladnu kiflu na velikom odmoru i zna što znači kad ti pogled pobjegne prema satu, jer nemaš snage za još jedan sat “rješavanja”. Nema tu nepoznatih gradova ni smokvi s juga — sve je domaće, prizemno, pa čak i zrak nosi miris vlažnih kabanica i dosadnih zadataka iz lektire. Priča ulazi tik iza vrata učionice, gdje svakodnevica ima težinu, ali i mjesto za male, gotovo neprimjetne pobjede.
Ako tražite čudesa, ovaj put ih nećete naći… ali baš zato svaki čitatelj može prepoznati vlastite cipele ili raspuknutu pernicu u toj Horvatićevoj učionici. I nije li to zapravo poanta — mjesto i vrijeme radnje toliko su svakodnevni da ih, pomalo iznenađujuće, želimo doživjeti još jednom?
Tema i ideja djela
Nisam siguran kad je zadnji put netko ozbiljno razmišljao o snazi običnog zagrljaja, ali Horvatić ti to servira ravno u glavu—priča jednostavno udara kad najmanje očekuješ. Nema tu filozofiranja, sve se vrti oko dječaka kojem nije dan, a ni tjedan nije bolji. Cijela radnja vozi na emocijama koje svatko tko pamti školske traume prepoznaje odmah.
Tema? Pa… usamljenost i podrška, ali bez onih klišeja zbog kojih ti dođe da zakolutaš očima. Kad otvoriš knjigu, doslovno možeš osjetiti hladnoću školskog hodnika i one sitne borbe—jesi li ikad sjedio zadnji u klupi i pravio se da nisi tu? E, upravo to. Ali onda—bam!—netko te zagrli. Nema vatrometa, ali odjednom sve izgleda lakše, barem na nekoliko sekundi.
Ideja? Ne trebaš veliko čudo da bi se dan popravio. Najmanja stvar, kao zagrljaj, može značiti cijeli svijet kad te svi zaborave. Horvatić nas baca u priču gdje glavni lik shvaća da nije sam, čak ni kad se osjeća skroz sivo. Ovdje zagrljaj postaje most između dva svijeta—onog tišeg, nesigurnog djetinjstva i trenutka kad ti netko pokaže da te vidi.
Iskreno, tko se ne može sjetiti trenutka kad je jedna gesta promijenila cijelo raspoloženje? Profesorica koja digne palac gore nakon odgovaranja, frend koji podijeli sendvič kad te školska menza iznevjeri—sve to vrijedi. Ova priča podsjeća da ljudi često zaborave koliko mogu biti važni, baš u trenucima kada najmanje očekuju.
Bez patetike—Horvatić ogoljava osjećaje i ne gubi vrijeme na preseravanja. Dječak prolazi kroz male, ali prave borbe, a jedan zagrljaj razbija monotoniju. Teme kao što su empatija, traženje pripadanja i potreba za razumijevanjem provlače se nenametljivo, što ovu priču čini iskrenijom nego većina dječjih knjiga koje moraš “pročitati zbog lektire”.
I sad—neki će reći da je ideja banalna. Možda. Ali kad ju proživiš, shvatiš koliko ti se mijenja pogled na sitnice. Čak i odrasli na kraju poprave raspoloženje kad ih klinac, bez razloga, primi oko pasa. To je to. Poanta koju ne treba previše rastezati—nekad ti najveći problemi izgube težinu kad ih svežeš s jednim iskrenim zagrljajem.
Analiza likova
Nisu svi književni likovi stvoreni jednaki—u “Zagrljaju” Dubravka Horvatića to vrijedi dvostruko. Tko su ti klinci zbog kojih bi i najhladnije školske dvorane na tren postale toplije? Pa, evo što ih izdvaja i čini posebnom ekipom: od nespretnog glavnog junaka pa sve do tihih promatrača iz zadnje klupe.
(Hajde, priznaj, i ti si sigurno barem jednom iz djetinjstva zapamtio nekoga tko ti je uljepšao loš dan.)
Glavni likovi
Ovdje nema mnogo filozofije—glavni “igrač” je onaj dječak. Možda nisi odmah zapamtio njegovo ime (ili ga Horvatić zapravo nikad i ne kaže), ali svaki učenik osjeti njegovu nervozu, povremenu sramežljivost, pa i onu očajničku želju za podrškom na “nule” dane.
On je onaj kojeg su ocjene umorile, roditelji su često preumorni, a drugi učenici ponekad grubi tek iz dosade. Kod njega nije riječ o herojstvu—već o malim, tihim bitkama svakodnevice. Osjećaj izoliranosti, neuspjeha… Svatko tko je proživio “šizo” ispit ili zakasnio na autobus može ga razumjeti.
Napomena za nove čitatelje: njegov doživljaj zagrljaja nije patetika. To je, rekli bismo danas, najobičniji trenutak ljudskosti.
Ako se pokušavaš sjetiti lice iz razreda koje ti je jednom utješilo pogledom? To si ti za njega.
Sporedni likovi
Nema himne bez orkestra, pa tako i ovdje: sporedni likovi žive u pozadini, ali uvlače se u malene praznine svake scene. Najvažniji među njima? Onaj prijatelj iz naslova—onaj koji daje zagrljaj bez suvišnih riječi.
Odakle dolazi taj prijatelj? Možda nije najpopularniji, rijetko se smješka pred nastavnicima, ali uvijek osjeti kad nekome zatreba ono malo ljudskosti. Dio sporedne postave čine i drugi klinci—razredni “šašavi duo” koji ponekad dobaci komentar, netko tko šušti kesicom bombona ili podsmješljivi pogled razrednice tijekom odmora.
Tu su i roditelji, ali njih Horvatić ne stavlja na scenu više nego što je potrebno; oni su često izvan kadra—poput radija koji svira u pozadini. Ima li teta spremačica kratku rečenicu? Možda, pa opet, možda se samo šulja hodnikom dok klinci traže kutak za sebe.
Odnosi između likova
Eh, tu dolazimo do sočne kreme! Nema tu velikih izljeva emocija, više su to kemija pogleda i sitne geste. Dječak i prijatelj—njihov odnos doseže vrhunac onog trenutka kad padne zagrljaj. Svi problemi iz prve klupe i nelagoda odjednom zašute.
Horvatić tiho šapuće: prava prijateljstva ne rastu iz velikih gesta, nego iz običnih trenutaka kad ti netko pruži ruku baš kad pomisliš da te nitko ne vidi. Taj prijatelj nije superjunak, već netko tko si dozvoli biti ranjiv, i zbog toga ga dječak cijeni više od svih petica.
Školska dinamika diše kroz te odnose—oni drugi likovi, gledajući iz daljine, često ni ne shvate što se dogodilo. Odrasli su izdaleka prisutni, ali prava veza ostaje među djecom. Ako nisi osjetio sličnu atmosferu u zbornici ili u autobusu nakon škole, nisi dovoljno pazio na sitne signale!
Kroz sve ove odnose Horvatić nam pokazuje: često je najmanji čin ono što nas trajno promijeni. I baš zato se “Zagrljaj” pamti dugo nakon što isključiš svjetlo nad školskom lektirom.
Stil i jezik djela
Ne znaš tko više priča—likovi ili rečenice koje kao da vire iza svakog ugla. Ako ste ikad čitali Dubravka Horvatića, znat ćete da mu stil nema strpljenja za velike poze. Kratke, jasne rečenice. Sve djeluje kao rez u svakodnevicu, bez puno okolišanja—ili kako bi rekli naši stari, “bez dlake na jeziku”. Nećete naći ni jedan suvišan ukras, ni jedan nepotreban uzdah. Čak i opisi prostora zvuče kao da su ispali iz bilježnice jednog školarca—konkretno, prizemno, gotovo ogoljeno, ali s nekom toplinom u pozadini.
Jezik? Mali jezik velikih osjećaja—sve je rečeno jednostavno, ali dovoljno slikovito da i odrasli osjete knedlu u grlu. Horvatić koristi svakodnevne izraze: umjesto latinskih mudrosti, naići ćete na “Ej, vidi ga!” ili “Ma daj, pusti ga na miru”. Nema tu velebnih monologa ni filozofskih rasprava—iz svakog retka iskače školska svakodnevica, od šuštanja papira do mirisa kreda.
Zanimljivo je koliko rečenice znaju biti kratke, ali opet nose emociju. Ako zapamtite jednu stvar, neka bude ovo: kad Horvatić piše, čini se kao da je svaki zarez odabran promišljeno, a svaka riječ ima posao. Scena zagrljaja? Dva-tri poteza, ali odjednom ti se vraća cijelo djetinjstvo—ili barem onaj osjećaj kad je netko stao uz tebe dok ti je bilo najteže.
Dijaloge su kao preslikane iz stvarnog života—ništa usiljeno, nikakvih pametovanja. Dječaci pričaju kao dječaci, nastavnik je uvjerljivo strog (ali ne karikatura), a prijatelj stvarno zvuči kao netko tko bi ti sjeo za klupu.
Ironija? Ponekad se pojavi kao lagani podsmijeh, ali nikad ne vrijeđa. Više podsjeća na one trenutke kad netko “bocne” prijatelja, ali s dobrim namjerama.
Možda vam nakon čitanja u uhu ostane Horvatićev jednostavni ritam—kao stari bicikl koji ne prestaje voziti kroz bezbroj običnih, a posebnih dana. Nije li to, zapravo, najbolja preporuka za svako štivo?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema boljeg mjesta za podijeliti dojam o Horvatićevom “Zagrljaju” nego među hrpetinom školskih bilježnica i pokoje hladne radijatore u kakvoj zagrebačkoj školi—tu se sve nekako slaže. Djeluje li ova priča kao nešto revolucionarno? Nikako. Ali baš u toj nenametljivoj toplini skriva joj se šarm. Dječak u priči, kao svaki klinac koji je ikad pocrvenio pred učiteljicom ili zaboravio sendvič doma, nije nikakav superjunak. On je, blago rečeno, prosječan. Tek tu i tamo, kad život stisne jače, iskoči iz te prosječnosti s nečim iskrenim, kratkim, toplim—poput zagrljaja prijatelja nakon ružnog dana. Ovdje nema napuhanih životnih mudrosti ni velikih obrata. Svi koji su barem jednom šaptali odgovore ispod klupe ili bježali pred ocjenama znaju koliko može značiti pogled ili dodir podrške.
Osobno, netko tko je jednom davno bio upisao gumb u bilježnicu iz matematike umjesto broja sedam, lako će primijetiti kako Horvatić “njuši” psihologiju osnovca. Nema osjećaja da netko docira s visine—priča miriši kao jutro pred razrednim ispitom: treptaj panike, pa val olakšanja, možda osmijeh koji na kraju sve izvuče. Baš ta jednostavna dinamika čini “Zagrljaj” onom vrstom teksta što nečujno sklizne pod kožu. Dok traje, podsjeća da ni pobjegle suze ni teške riječi nisu kraj svijeta kad postoji netko tko kuži tvoje tišine i zna kad je vrijeme za, recimo, ne sasvim savršen zagrljaj.
Unutarnje borbe dječaka zapravo su svakodnevne sitnice svih nas—traženje svog mjesta, borba s nesigurnostima, ona stalna mala pitanja “jesam li dovoljno dobar?” i “što će reći ostali?”. U “Zagrljaju” se te brige ne rješavaju spektakularnim gestama; ponekad je dovoljno da netko tiho sjedne kraj tebe. Priča funkcionira kao sentimentalna okidac na najjednostavnijem jeziku: sjetiš se vlastite školske torbe, toplih dlanova mame, ili pogleda najboljeg frenda kad ti svijet pada na glavu.
Nakon čitanja, prvi doživljaj? Možda malo nostalgije, možda kratki smiješak, svakako želja da se promijeniš za bolje, ali ne previše. Takav “Zagrljaj” ne ostavlja te radosnim sasvim, nego zahvalnim na ljudima uz koje ti ni obični dani nisu baš dosadni. Ništa spektakularno? Upravo to je fora.