Nije svaka šala samo šala – ponekad su zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije puno više od običnog smijeha. Ove riječi nose duh zajedništva i opuštenosti među ljudima, a često su i način kako se premoste svakodnevne brige.
Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije označavaju razne oblike šale, igre i veselja kojima ljudi izražavaju kreativnost, zabavljaju društvo i stvaraju toplo ozračje, pritom jačajući međuljudske odnose.
Tko zna, možda baš kroz ove male trenutke radosti otkrijete koliko je važno sačuvati vedrinu u svakodnevici.
Uvod u lektiru i autora
Tko još nije doživio tu neku čudnu sreću kad pročita naslov poput Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije? Čini se kao da knjiga odmah poziva na igru, zar ne? No, iza svake šale – krije se autor s vrlo specifičnim pogledom na život, svakodnevicu i, naravno, humor.
Autor
Kad god netko spomene ime Božidara Prosenjaka, mnogi automatski pomisle na tople priče, zaigrane rečenice i nenametljiv humor. On pripada onoj skupini autora kojima ne treba spektakularan zaplet da privuku pažnju – njegova snaga leži u detaljima. Današnji školarci, a i njihovi roditelji (slobodno priznajte!) često se vraćaju Prosenjaku kad im treba mala doza optimizma, pogotovo kad vani pada kiša ili kad zadaće zatrpaju stol.
Što je zanimljivo, Prosenjak nije uvijek bio „onaj zabavni tip“ – njegova prva djela više su se vrtjela oko ozbiljnih tema. Međutim, s godinama je u njegovo pisanje ušao vedriji ton, kao da je humor postao poluga za rješavanje ozbiljnih životnih problema. Tko zna, možda ga je netko jednom nasmijao do suza i život mu se okrenuo? Ili mu je jednostavno dosadila suhoparnost? Zanimljivo, u svojim djelima često koristi svakodnevni jezik, kao da razgovara s čitateljem u tramvaju ili na klupi u parku.
Na kraju, možda najveći kompliment Prosenjaku je taj što njegovi likovi češće ostaju u glavi nego književne nagrade na policama. A kad se netko može pohvaliti time, nije li to dokaz pravog majstora?
Žanr i književna vrsta
Ajmo odmah razbiti mit: Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije nije obična zbirka viceva. Neki bi rekli – pa to ti je „knjiga za klince“, ali ni odrasli nisu imuni na njezinu čaroliju. Knjiga poigrava s formom – na trenutke djeluje poput kratkih priča, ponekad ima prizvuk igrokaza, a ponekad završi potpuno neočekivanom rečenicom koja miriše na aforizam.
Školski gledano, djelo najviše pripada žanru dječje književnosti, s elementima komedije. Ne radi se o satiri na visokom dizajnerskom nivou, niti su šale „intelektualne zamke“. Radi se o jednostavnim, svakodnevnim situacijama – onim koje se dogode na putu do trgovine, tijekom školskog odmora ili kad susjeda ostavi kaput na ogradi.
Ono što je osobito sočno kod ove knjige jesu opisi osjećaja: netko se smije kao da mu je pusa s dna duše, netko drugi se iz škole vraća „s osmijehom do ušiju“. Uz to, djelo pršti igrom riječi, što ga često čini omiljenim među onima koji vole jezik rastezati kao žvakaću gumu.
A sad iskreno: ima li ljepšeg žanra od onog zbog kojeg se svi (mali i veliki) zapitaju „što nas sutra može nasmijati“? Prosenjak je ovdje pogodio ton kojim lako pretvara običan dan u pravu malu feštu humora.
Kratki sadržaj
Ako ste se ikad zapitali kako izgleda kad se svakodnevni život nađe okupan valom šale i baš one „nemoguće“ ludosti – pa, ova knjiga vam daje upravo to. Zapravo, nema šanse da ćete se osjećati preozbiljno nakon poglavlja ili dva.
Uvod
Sve kreće prilično bezazleno – običan dan, obična djeca, ali s onom iskrom koju odrasli često zaborave. Autor ne objašnjava, nego odmah baca čitatelja u gužvu igre, smijeh koji frcaju kao kokice na vrućem ulju. Slika škole, dvorišta, ili uske ulice postaju pozornice na kojima se sitne šale spontano pretaču u urnebesne zgode. Svi likovi djeluju istinski poznato – kao nećaci s ljetnih praznika ili stari susjed koji uvijek ima zgodnu doskočicu.
Primijetit ćete i tu Prosenjakovu nježnu ironiju – ni jedna odrasla figura u priči nije pošteđena zezanja. On ne moralizira, nego svaki ispad pretvara u mikro-dramu s preokretom, taman kao u stvarnom životu kad planete ozbiljnost, a sve ispadne suprotno. (Tko nije jednom prolio juhu pred gostima i postao glavna zvijezda ručka?) Ukratko: nitko ovdje nije imun na poneki podsmijeh, ni sam pisac.
Zaplet
Tu priča šalta u višu brzinu. Dovoljna je jedna mala podvala – tipično ono kad netko sakrije tuđi perverzac ili u sendvič utrpa previše senfa – da domino-efekt krene divljati. Prosenjak iz svakodnevnih trenutaka iskopa zlato. I najobičnija doskočica završi lavinom smijeha i, naravno, blagim kaosom.
Djeca (nisu samo likovi – više ekipa iz razreda koju već vidite ispred škole) pokreću čudne misije: tko će najbrže smisliti novi nadimak, tko smije ukrasti kapu nastavniku, a tko će prvi „pasti“ na sočnu foru. I dok se odrasli lagano pogube u toj mašti, mali junaci preuzimaju kormilo. Prosenjak vozi na tankoj liniji – humor nikad nije posprdno-okrutan, više kao Tiho, tiho – a onda bum! I njegov jezik klizi živahno, često s dozom bosanskog humora ili čak sitnim rječnicima koje poznaju samo lokalci.
I da, uvijek ima iznenađenja, ponekad baš kad misliš da nema šanse da ispadne još luđe. Tu negdje shvatiš – nije bitno kako je tko ispao „žrtva“ fore, bitno je da svi završe nasmijani, makar s mrvicama na nosu.
Rasplet
Sada nastaje prava „gužva“. Kako to već biva, svaka šala ili doskočica ima svoju cijenu. Roditelji (ili učitelji s onim pogledom: „Opet ti?“) ulijeću u finišu, nekad nimalo oduševljeni, češće zbunjeni. No, sustižu djecu tek kad je sve već preraslo u kolektivni smijeh, gdje nitko ne zna više tko je pokrenuo što.
Ovdje autor pokazuje umijeće: njegova priča nikad ne ide u pravcu kažnjavanja. Baš suprotno, svaki „incident“ se polako razotkriva kao lekcija o prijateljstvu, spremnosti na opraštanje i – evo iznenađenja – maštovitosti koju odrasli mogu samo zavidjeti. Umjesto grdnje, dolazi nova riječ, novi smijeh, ponekad i neočekivana pohvala.
Ako volite sitne životne mudrosti „upakirane“ u komične prizore, u raspletu ćete ih pronaći. Tko nije odrastao slušajući kako je netko podvalio lažnu zmiju baki? Prepoznat ćete taj osjećaj – jednog zajedništva i ponosa što ste uopće bili dio tog „incidenta“.
Kraj
I dođe zadnja stranica – taman kad poželite još jedan geg. Za razliku od „klasičnih“ bajki, ovdje nitko ne dobije medalju ili kaznu, a mnogo češće, svi se nađu za istim stolom, grickajući nešto i prepričavajući dogodovštine. Prosenjak ne piše „glavom u oblacima“ – on završava priču tako da poželiš podići telefon i nazvati starog prijatelja, ili izvući skrivene stare bilježnice.
Kraj nije klasična točka. Više je kao blagi trzaj ramenima koji kaže: Ajde, sad je red na tebi. Ostaje dojam da priča ide dalje – možda sljedeće jutro, poznato dvorište, znani glasovi i novi štos. Osjećaš kao da si s njima, spreman isprobati sljedeću zafrkanciju, i nekako ti je dan puniji.
I sada ozbiljno – tko nije barem jednom poželio da odrasli svijet ima malo više ovakvih trenutaka?
Mjesto i vrijeme radnje
Ako su razdragani likovi s Prosenjakovih stranica mogli birati – birali bi kvart ispunjen dječjom galamom i starijim susjedima koji ne skrivaju smiješak iza novina. Tko god je prošao kroz male hrvatske gradiće zna… Šale i vragolije najčešće rastu na klupici pred neboderom, školskom igralištu ili u tramvaju što zatreperi smijehom kad stara tetka nehotice izusti kakvu biser izjavu. Baš tu, gdje je asfalt još topao od igre, odvijaju se najpamtljivije zafrkancije.
Vrijeme? Zaboravite školski raspored… Priče skaču iz sunčanog svibnja ravno u rujanske kiše, a nekad stignu i do hladnog prosinca kad prvi snijeg sve pokrije, pa se čak i ozbiljni odrasli na trenutak pretvore u djecu. Autor opušteno preskače godišnja doba – jedne minute svi grickaju trešnje, a u sljedećoj već sanjkaju niz brdo. To je prava čar zafrkancije: nema rasporeda ni ‘moranje’, jer glavni likovi ne pitaju koliko je sati kad krenu s maštom.
I baš zato, svatko tko je ikad gurao bicikl uz uzbrdicu poznaje ta mjesta. Riječ je o svakodnevnim mikro-lokacijama, nebitno jeste li roditelj, učitelj ili slučajni promatrač… Igralište ili stubište, park ili mamin dnevni boravak kad padne mrak. Ponestane li ideja, ponekad i obična kuhinja postane poprište pravih smijancija – pogotovo kad se zafrkancija useli među lonce, brašno i nestalu pitu.
Nije ni čudo, svaka prava zezancija najbolje funkcionira kad se rodi nenadano – kad proljeće zamiriše, kad padne mrak, kad klupe postanu pozornica ili netko upali staru lampu u podrumu. Prosenjak suptilno podsjeća: najbolje radnje događaju se onog trena kada odrasli pomisle da sanjaju, a djeca znaju – upravo je počela prava avantura.
Tema i ideja djela
Ponekad se netko zapita — zbog čega toliko buke oko običnih šala i nestašluka? Odgovor je manje dosadan nego što ljudi misle. Prosenjakov “Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije” zapravo ponire duboko ispod površne igre riječima. Njegove priče, iako naizgled bezbrižne (ok, ponekad potpuno luckaste), skrivaju jasnu poruku: smijeh produljuje život, ali prijateljstvo ga čini smislenim.
Prava fora ovog djela leži u tom spoju – zajedništvo i toplina postaju glavni likovi, dok humor plijeni pažnju. Čitatelj brzo shvati: nije svaki geg samo radi smijeha; često krije malu školu života. Sjeti se priče s onim čuvenim zagorskim balonom? Ili kako su klinci pretvorili školski sat u “kazalište apsurda”? Autor time daje nadu (i odraslima i klincima) da ni dosadnjikava svakodnevica nije neosvojiva tvrđava.
Ideja se može iščitati na svakom koraku – uz smijeh lakše prolaze školski testovi i susjedske brige, a kad nestašluk zamiriše školskim hodnikom, čak i najmrzovoljniji nastavnik zadrhti od suzdržanog smijeha. Prosenjak bez puno filozofije današnje društvo podsjeća da zajedničke šale brišu granice između generacija i stvaraju svijet po mjeri dobrog raspoloženja (da, čak i kad zafrkancija izmakne kontroli – ionako svi na kraju uspiju pronaći izlaz).
Tko nije barem jednom poželio stati na čas i “odraditi” dan po Prosenjakovoj recepturi? Inspirirani su pravi događaji, susjedi i mala mjesta (jesi li ikad čuo onu mitološku priču s autobusne stanice pred nedjeljnu misu?). Ta djela ne rade razliku – nitko nije imun na šarm ovog humorističnog miksa, što ga čini pravom lokalnom poslasticom.
Pa tko kaže da dobra zezancija nije prava umjetnost?
Analiza likova
Kad netko spomene “Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije”, prvi refleks je – o, pa to je sigurno neka dječja salašijada! I nije daleko od istine… ali kad prokopamo detaljnije, svaki lik u toj Prosenjakovoj knjizi ima nešto zbog čega bi mogao postati junak lokalne birtije — ili barem naslova u razrednoj grupi. Kroz njihove zgode dobijemo dragocjeni uvid u ono što spaja i djecu i odrasle: upornu potragu za smijehom, druženjem i – priznajem – pokojom spačkom koja tako slatko zaboli.
Glavni likovi
Sad ćemo onako iskreno — Prosenjak tu nije išao izmišljati superjunake s plaštevima (jer tko može izlaziti van po vjetru s onom krpom) ili filozofe koji utapaju dosadu u knjigama. Ne, njegovi se glavni akteri rađaju upravo iz kvartovske svakodnevice. Najviše prostora, logično, ukrali su osnovci i to baš oni tipični: domišljati mali vođa, vječna zafrkantica Susy (da, uvijek je jedna takva), onaj zaigrani “znalac za sve” koji nikad nema marker kad treba, i naravno – veseli smetalica što inspiraciju za šalu pronađe i u stvarima zbog kojih bi nastavnici odmah pili tablete za živce.
Jedan detalj: nitko u timu nije “glavni” baš stalno. Role su fluidne — baš kao kad u nekoj ulici, jednom je neki klinac centar svijeta jer je napravio smiješan gaf, drugi put netko drugi drži pažnju jer uspije zakotrljati pizdariju kakvu ni televizija ne snima. I što je možda najbolji trik — ne znaš do zadnjeg trenutka tko će pasti na foru, tko će zakuhati cijelu stvar i tko će, kao šlag na tortu, pronaći najluđi izlaz iz totalnog kaosa.
Sporedni likovi
E sad, pravi štimung nema bez one šačice svjedoka iz sjene – sporednih likova. Nikako ih nemojte proglasiti statistima, jer često baš oni naprave presudnu razliku (i prva ruka iz tima “komentatora”). To su vam susjedi iz haustora — baka Marica s vječnom maramom i “čuvarica” tajnih prolaza, stric Joža koji misli da razumije svu dječju mudrost i ne zazire od šaljive lekcije, pa onda ona skupina odraslih što sve zna — dok ne shvati da djeca imaju još bolje šale.
Ovdje još ulijeću prolaznici, trgovac iz kvartovskog dućana, ma čak i poneki nevini kućni ljubimac koji zbog nepregledne zafrkancije završi s kapom naopako. Oni svi zajedno stvaraju onu pozadinsku buku u kojoj fora postaje zarazna, a osmijeh širi krugovima – baš kao onaj kamen kad ga baciš u rijeku kod mosta (svi smo barem jednom pokušali pogoditi patku, ali to je druga priča).
Da ne duljim – sporedni likovi kod Prosenjaka nisu tu za broj. Svaki ima kratak trenutak slave, ponekad smjenu usputnog (genijalnog) komentara koji cijelu priču prebaci na novu razinu. Zvuči poznato?
Odnosi između likova
Ako očekujete tradicionalnu podjelu na “šefove” i “sljedbenike”, Prosenjak vas odmah baca van iz tračnica. Među likovima nema tvrdo zacementiranih saveza, ni gorkih podjela na “pametne” i “one druge” — sve je to šaroliki mozaik odnosa u kojem prijatelj na jedan klik može postati rival za sljedeću igru skrivača ili improvizirani sudac u natjecanju tko će ispričati bolju šalu. Povremeno se pojave sitne trzavice — kao kad netko zadrži loptu malo predugo, a ekipa poludi — no svaki konflikt rješava se magičnom dozom zezancije, onom finom ironijom koja spaja i rasklimana prijateljstva.
Možda je najbolji dokaz njihove povezanosti činjenica da odrasli često ostanu zbunjeni — ne mogu uvijek “provaliti foru”, a klinci se nagnu, namignu i nastave uživati. Tu negdje, između nespretnog zagrljaja, podmetanja noge i suzdržanih smijehova, rađaju se i prva mala “pravila” poštene igre: tko se ne naljuti – još više je “njihov”.
Ponekad se čini da je cijeli taj odnos prožet skrivenim dogovorima, kao da iza svakog nesretnog pada ili promašenog vica stoji nepisani kodeks: šala je dobra samo kad svi znaju da je igra. Kad netko pređe granicu, svi zastanu – onako, kao da je netko spustio rampu – i nauče lekciju, ali bez prodike. Samo lagano, uz osmijeh i novu priliku za još jednu, bolje smišljenu ludoriju.
Ima netko tko se nikad nije uhvatio u tu igru? Ako je – vrijeme je da pročita Prosenjaka.
Stil i jezik djela
Kad se priča o Prosenjakovim “Zafrkancijama, zezancijama, smijancijama i ludancijama”, teško je ignorirati taj poseban “štih” jezika koji, usput rečeno, podsjeća na razgovor iz razreda tijekom velikog odmora. Prosenjak ne igra na sigurno: piše onako kako djeca govore. Jedna rečenica može zvučati krajnje ozbiljno, već druga raspukne od smijeha — doslovno kao da se pisac nadmeće s vlastitom kreativnošću.
Ovdje nema dosadnih opisa u stilu “učenik je sjeo za klupu”, nego više ono: “zabrujilo zvonce, a klupa preživjela još jednu rundu”. Prosenjak svako malo umetne lokalizme, fore iz dvorišta (“kaj ti mene zafrkavaš?”), izmišljene dosjetke ili čak pokoju dobacivačku doskočicu. Ponekad ubaci i riječi koje, iskreno, ne pišu ni u pravopisu (a neka — tko ih tamo i traži?). Time tekst postaje više atmosfera nego običan prikaz događaja.
E sad, što se tiče samog stila — iako autor koristi puno elemenata dječje književnosti, “pravi” odrasli čitatelj neće naići na infantilan humor. Pričajući o nestašlucima, Prosenjak često “izokrene” situaciju: ono što je odraslom glupost, djeci je genijalna fora. Primjer? Profesor pita: “Tko zna što je ironija?” a junak priče dobaci: “Ono kad si žedan, a imaš vodu samo za ribe.”
Ne nameće se “pouka” silom, više kao da ironija i igra jezika same od sebe isplivaju iz dijaloga. Likovi se ponekad javljaju samo pod nadimcima, a metafore i poređenja tu curkaju kao iz samoposluge: “smijeh im je pucao kao kokice u mikrovalki”.
Često čitatelj osjeti ritam govora s igrališta. Govorna grafika, nagle promjene stila (od izuzetno ležernog do iskreno emotivnog u sekundi), “po domaći” izrazi… Sve to oživljava radnju više nego što bi, recimo, tipičan naratorski ton s ozbiljnim književnim jezikom.
Zanimljivo je kako ni odrasli, kad čitaju ove priče, ne mogu ostati imuni. Prosenjakov stil “skine gard” i kod najtvrdokornijih odraslih — ulove se kako se smiju na foru koju su možda i sami koristili još prije dvadeset godina.
Za kraj (ili tek pauzu?), jezik djela je baš po mjeri znatiželjnog čitatelja — tko voli dinamiku, igru riječi i neočekivane poante, ovdje je doma. Tko traži “pravilnost i književnu mirnoću”, možda da radije uzme stručni priručnik. Ali jedno ostaje stalno: Prosenjak ne podcjenjuje svoje likove ni čitatelje; mudro kombinira humor, svakodnevni govor i maštovite slike, tako da djelo uvijek zvuči svježe, vedro i – baš nekako pravo ljudski.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tog odraslog (ili barem onih koji bi to željeli biti) koji ne može pronaći nešto poznato među Prosenjakovim ludorijama. Neki su možda zaboravili kad su zadnji put, bez razloga, prasnuli u smijeh nasred ulice—pa ih baš ova knjiga podsjeti. Autor ne komplicira, nema tu filozofiranja; smijeh se otima sam od sebe, kao kad ti netko neočekivano uvali šalu na vlastiti račun. Iz svakodnevnih zezancija, brzo iskoči poneki podsjetnik na školske dane: izmišljene riječi, nestašluci koji zaudaraju na kredu i užinu iz papirnate vrećice, pa čak i onaj jedan učitelj koji sve vidi—ili barem misli da vidi.
Čitatelj brzo shvati da to nije “zabava radi zabave”, nego pokušaj da se uhvati trag nečeg starog i dragocjenog: spontanosti. Ako na trenutak zaboraviš brige (kalendar, mobitel, račune), Prosenjakovo pero kao da te potapša po ramenu i šapne: “Evo ti prilika za odmorit’ mozak!” Nije to dječja književnost iz pedagoškog priručnika. Više je to katalog sitnih, živih detalja koji mirišu na prašinu starog školskog ormarića i pržene kifle iz pekare niz ulicu.
Nije svaki vic “legenda za anale”—ali tko još to očekuje? Snaga ovog djela nije u savršenoj formuli, nego u osjećaju da je sve moguće kad se prijatelji slože oko jedne ideje: danas će se smijat. Jedino što može zasmetati, možda, je što nemamo više takvih autora koji s tolikom lakoćom skidaju svakodnevicu s pijedestala ozbiljnosti. U književnosti često tražimo bijeg—ovdje ga nalazimo, ali taman toliko koliko treba da ne zaboravimo gdje smo ostavili ključeve.
Je li Prosenjakova knjiga “remek-djelo humora”? Možda nije za svačiji mozak, ali za svaki um koji voli male životne radosti, sigurno je jedna topla preporuka. Kada netko ispriča šalu, a nitko ne ostane hladan, znaš da si naišao na rijetku stvar.
Ako ste ikad poželjeli preskočiti ozbiljnost i sjetiti se kako školsko dvorište zvuči za vrijeme malog odmora—ovdje ćete pronaći i zvuk i sliku i onaj osjećaj da ste doma, pa makar listali ovu knjigu dok čekate tramvaj, pod onim istim drvetom pod kojim ste jednom, sasvim slučajno, zapeli od smijeha.