Bez vode nema života – ta jednostavna činjenica oblikuje svakodnevicu svakog bića na Zemlji. Voda je temeljni element koji pokreće procese u prirodi i omogućuje opstanak ljudi, biljaka i životinja.
Voda je bezbojna, bezmirisna i bezukusna tekućina koja čini oko 71% Zemljine površine i neophodna je za sve poznate oblike života.
Razumijevanje osnovnih svojstava vode otkriva zašto je ona nezamjenjiva u svakom aspektu našeg postojanja. Upravo zato vrijedi dublje pogledati njezinu ulogu i značaj.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite scenu: sunčani dan, čaša vode tik do bilježnice, a priča tek počinje. “Voda” — uvijek s nekim skrivenim slojem. E sad, tko je uopće stvorio tu priču i iz kojeg svijeta žanrova dolazi?
Autor
Dok netko vodi monolog s kavom u ruci, evo tko potpisuje ovu priču — Slavko Kolman. Stari lisac knjiga, rođen u Zagrebu 1924., čovjek kojemu je školska lektira bio više izazov nego okvir. Možda ste čuli da je radio i kao nastavnik hrvatskog jezika. Ako niste, sad znate. Imao je tu foru u pisanju — rečenice kratke, ponekad ispresijecane, uvijek uhvate. Kao da razgovara s vama kod semafora.
Kolman je napisao više knjiga, ali “Voda” je često prva koju čitatelji iz školske klupe pamte. Neki su ga znali tražiti po potpisima na književnim večerima dok su drugi oduševljeno prepričavali dijelove. I da, znao je ubaciti humor kad ga nitko nije očekivao — baš poput učitelja koji vas ne pozove pred ploču baš kad se to najmanje nadate.
Žanr i književna vrsta
Ako netko traži žanrovski “miks”, “Voda” se ponaša kao pravi literarni kameleon. Školska lektira, a zapravo… pitka pripovijetka s elementima realnosti. Ništa fantastično, sve prizemno, gotovo opipljivo. Prava prozna miniatura gdje svaka rečenica radi — poput kapljice koja stvori potok slika.
Radi se o priči koja spada pod realističnu prozu. Zastane na stvarima koje svakodnevno previdimo — obična česma, kap na prstu ili miris kiše prije buđenja. Ponekad, u stilu starih hrvatskih novela, autor vuče crtu između običnog i neobičnog. (Da, podsjeća na lokalne legende i one stare zimske priče kod bake, samo kraće i s modernijom porukom.)
I koliko god da je ovo formalna lektira, nudi prostor za svakojake asocijacije — od znanstvenih trilera iz svijeta vode do sasvim osobnih doživljaja prvog pljuska ljeta. Uvijek blisko, nikad suhoparno. Ako ste ikad sjeli da pročitate “Vodu”, znate kako parafrazirati: ništa novo pod Suncem – ali sve novo kad stigne iz Kutka Kolmanove proze.
Kratki sadržaj
Zamislite Zagreb pedesetih — romantične tramvaje, miris kiše nad pločnikom, slavna ljetna sparina. E sad, u tom seljakanju po asfaltu, Slavko Kolman odlučio je pričati o vodi. Ne, ne o onoj s naslovnica ili kemijskih formula; već o običnoj vodi iz pipe, onoj koja žubori kad kasno navečer pustite slavinu jer zaboravili ste oprati šalicu za čaj.
Uvod
Čitanje prvih stranica “Vode” — to je ona sporo klizeća voda u jarunskoj zimi. Kolman vješto, ali i bez pretencioznosti, baca svjetlo na svakodnevicu. Poanta nije u senzaciji — nego u osobnoj noti. Stoji dječak pred otvorenom pipom; promatra svjetlucanje kapljica dok mu majka viče iz kuhinje da prestane trošiti vodu. Atmosfera je domaća — bez velikih riječi, nadrealnih slika ili filozofskih dubioza. Totalno prizemljeno, reklo bi se.
Ali ima tu nešto uzbudljivo — odmah vas podsjeti na djetinjstvo i one dane kad ste prvi put shvatili zašto ljudi ne vole mokre čarape. Niste možda zapisali u dnevnik, ali kladim se — pamćenje traži slične “vodene trenutke”.
Zaplet
Ne bi to bio Kolman kad ne bi jednostavne situacije pretvorio u male drame. Voda nije samo H2O, tu su susjedi, prijatelji iz razreda, pa čak i one simpatično neugodne žabe iz jarka. Nastava iz prirodoslovlja završi neredima, a svađa oko lokve zna trajati tjedan dana. Djeca se natječu — tko će dalje pljusnuti kamenčić, tko će brže napuniti kantu na dvorišnoj pumpi. Vodu je zabavno trošiti, ali dolazi starija generacija sa savjetima tipa “Ne rasipaj, još ćeš jednom štedjeti, sine!”
Da netko ne bi krivo shvatio — ni spomena o globalnoj klimatskoj krizi. Sve je mikro, na granici anegdote, i životno poznato. Kad nas Kolman povede s dječjeg igrališta do prve kišne oluje, već se osjećate kao da ste i vi u gumenim čizmama, gazeći kroz vodene lokve po zagrebačkom asfaltu.
Rasplet
Olakšanje, napetost, pa onda — mir. Sjećate li se one prve tuče zbog razbijene čaše vode? Kolman vodi čitatelja ravno do tih trenutaka: roditelj objašnjava važnost vode, ručnici se razvlače po podu, djeca dreče da nisu krivi. I opet, voda je u središtu male svakodnevne oluje, ali oluja ne traje dugo.
Zanimljivo, knjiga ne bira stranu. Ni odrasli ni klinci nisu “u pravu” — jednostavno, svi uče. Voda pere, ali i spaja. Dedi curi cijev u podrumu, baka grijedi kotlić za juhu, netko zaboravi zatvoriti slavinu. Pokoja suza, pokoji smijeh — sve to ulazi u igru sasvim nenametljivo, kao lepeza zvukova iz stare slavine prije adaptacije kupaone.
Kraj
Na kraju — nije grandiozno, nije holivudski, ali baš zato ostaješ zatečen: zadnja stranica i dalje miriši na kišu, kao da otvoriš prozor poslije sparne noći. Kolman ponizi “velike teme”, zamjenjuje ih malim, osobnim pobjedama: djetetu je draža čista čaša nego any fancy trofej; voda iz slavine ima milijun lica, a svaka kap može biti nova priča. Nikakva melodrama ni pametovanja — samo običan dan, možda sitno bolje razumijevanje koliko voda znači, doma, među svojima.
Svi su likovi ostali tu negdje — pomalo mokri, pomalo zadovoljni. Ako ste ikad sušili tenisice na radijatoru nakon ljetnog pljuska, znate na što mislim.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Zagreb sredine prošlog stoljeća – nije to bio grad s neboderima i kafićima na svakom koraku nego više neko mjesto gdje zvuk kiše po limenim nadstrešnicama ljeti postane soundtrack cijele ulice, a susjedi viču kroz prozore kao preko rijeke. Upravo tamo, unutar starih dvorišta na Trešnjevci ili Maksimiru, Slavko Kolman smješta radnju svoje knjige “Voda”. Dvorišta puna lavora, kante i djetinja galama u pozadini — svaki trenutak odigrava se pod nebeskim svodom gdje se nebo i voda igraju žmurke.
Vrijeme? Baš ono kad svježe opran veš miriši kao nedjelja. Pedesete su, ali ne onako iz reklama s veselom limunadom, već više godine kad se djeca trče bosonoga po zemlji, a zimi se pere rublje na potoku, jer gradska voda katkada jednostavno nestane. Sve se događa između dva pljuska — jedan donese blatnjave cipele, drugi opere sve nesporazume među ukućanima.
Prizori u knjizi prelaze s jednog kvartovskog prozora na drugi — glavni junaci su klinci koji preskaču lokve ispred škole, dok ih mame dozivaju na ručak, i stariji koji u tišini piju crnu kavu na balkonu sa zahrđalim željeznim ogradama. Voda tu nije samo kulisa, već izvor sitnih drama i veselja — od pretrpanih sudopera do improviziranih “bazena” kad prigradska kanalizacija pokaže zube.
Radnja se ne zamara satima — dane mjeri kapljicama, ćakulama pred haustorom i onim tihim trenucima kad se, nakon posla ili škole, svi okupe ispod jedne žarulje. Prve magle, promjene godišnjih doba, miris svježe zemlje nakon kiše: tako Kolmanov Zagreb diše.
Umjesto točne adrese i preciznog kalendara, Kolman nudi osjećaj – kao da poznajete te ulice, uživate u ćakuli susjeda i čekate hoće li slavina opet proraditi. Mjesto i vrijeme nisu samo pozadina za priču o vodi – oni su, zapravo, priča sama.
Tema i ideja djela
Znaš onaj neugodan osjećaj kad ostaneš bez vode usred ljeta, dok ventilator samo prevrće vrući zrak po stanu? E, upravo tu “banalnost” vode, svakodnevnu, nezamjenjivu — Slavko Kolman uzima kao polaznu točku priče. Nije “Voda” samo priča o vodi iz pipe ili kišnim kapima što klize niz prozore, nego i razglednica jednog Zagreba kojeg su činili obični ljudi, rutine i male sitnice što život znače.
Glavna tema djela zalazi u jednostavna pitanja — gdje nam je voda kad je najviše trebamo, tko ju uzima zdravo za gotovo, ima li posebnu ulogu u sjećanjima? Kolman koristi stvarne scene: dječja skakanja po lokvama, majke koje peru rublje na dvorišnom šlauhu, školske klupe mokre od mokrih kabanica. Mogao si biti dijete s istim ogrebanim koljenima na maksimirskoj kaldrmi i sjećanje bi bio isto — voda nosi emociju, a ne samo žeđ.
Instrumentalno, ideja romana vrti se oko nedjeljivosti svakodnevice i elementa koji joj daje ritam — vode. U trenutcima kad se, primjerice, susjedi okupe oko stare pumpe jer je nestalo tople vode, vidiš koliko su veze među ljudima krhke, ali baš i najjače kad im je potrebno nešto naizgled najjednostavnije. Ponekad se voda pretvara u glavnog glumca neke veće obiteljske drame — poput onih večera kad se oko stola raspravlja tko je zadnji ostavio kapanje slavine ili kad ti baka doda bokal svježe filtrirane vode s grančicom mente. Jesi li ikad pomirisao čašu vode i osjetio vlastito djetinjstvo? Vjeruj, Kolman zna prizvati i najskrovitiju asocijaciju.
Motiv vode služi i kao podsjetnik na prolaznost. Uvijek je negdje u pozadini, neprimjetna dok ne nestane. Dobra knjiga, baš kao i čaša hladne vode, ponekad najbolje upotpunjava dan kad joj se najmanje nadaš — Kolman to zna i zato nas ne gnjavi velikim poukama, nego otvara vrata sjećanjima i svakodnevnim ritualima. Pričaš o vodi, a zapravo pričaš o životu.
U ovom djelu, voda je više od fizičke potrebe — ona je spona među generacijama, podsjetnik na to koliko su detalji važni kad ih podijelimo. I da, čak i onda kad padne pljusak i svi psuju zbog prometnih gužvi, nema ljepše pozadine za nostalgične šetnje po starom Zagrebu nego zvuk kiše po limenom krovu stare kuće.
Analiza likova
Iskreno? Tko su svi ti ljudi koji stoje oko Kolmanove vode i gledaju? Možda se na prvu čini da ih je malo, ali ponekad ti baš jedan pravi lik može ostaviti osjećaj kao da poznaješ cijelu ulicu… Ili cijelu Trešnjevku kad pada kiša. Hajmo otkriti tko tu nosi priču, tko gura radnju — i tko samo sjedi na klupi i broji kapi.
Glavni likovi
Bez okolišanja — središnji glas u Kolmanovoj “Vodi” pokreće upravo Dječak. Nije imenovan, ali stvarno, svi koji su odrastali u zagrebačkom dvorištu 50-ih pronašli bi u njegovim pitanjima sebe. On je taj koji lupa nogama po lokvama, šara po hodnicima i hvata oči odraslih kad god slučajno prolije čašu kraj stola.
Uz njega, otac iz sjene. Onaj koji nikad ne priča o osjećajima, ali dovoljno je samo kako ulijeva vodu u umivaonik svako jutro – cijela emocija stane u taj zvuk. Znate onaj tip – šutljiv, u neposluhu s tehnologijom (slavina redovito zaškripi), ali vjeran ritualima. Njegova prisutnost jednako je važna za atmosferu kao kišni dan u Maksimiru u studenom.
Majka – meka toplina doma. Ono sigurno mjesto svake priče, pogotovo kad netko pokisne do gole kože ili kad voda nestane točno kad pere suđe. Osjećaš i ti tu nervozu, zar ne?
Ovi protagonisti nisu superjunaci (zaboravite na to), ali svaki korak, svaka čaša, svaka svađa zbog sitnica oko vode… to je život pretočen u knjigu.
Sporedni likovi
E sad, ovdje se stvara galerija poznatih faca iz susjedstva – imaš ih i danas, samo možda gledaju u mobitele umjesto kroz prozore. Teta plavih viklerica, uvijek spremna za komentiranje vremena, pa onaj susjed koji se šali s djecom dok nosi kantice iz podruma (da, to je taj što nikad ne zaključa vrata).
Djeca iz dvorišta su posebna priča. Ima ih nekoliko, ali nisu detaljno opisani – služe kao jeka glavnog lika, preslikavaju njegove nestašluke i ponekad ga povuku u igre koje mirno završavaju mokrim čarapama u hodniku.
Ne zaboravimo ni prolazne figure – poštara koji donosi novine kad vani lije, komšinicu s balkona (Gospođu Katica, možda ste vi imali svoju u zgradi?) koja zna gdje svaka kap završi. Ovakvi likovi daju kvartovski štih, ubacuju iskre humora i blage anegdote baš kad treba opustiti atmosferu.
Odnosi između likova
Odnosi ovdje nisu prikazani kroz velike drame. Više su ispisani onim sitnim, prolaznim stvarima koje ljudi često previđaju – pogledi preko ruba tanjura za doručkom, nespretni pokušaji tješenja nakon razbijene čaše ili male napetosti kad djeca prska vodu “za znanost”, a roditeljima to nije fora.
Otac i sin dijele trenutke tišine. To nisu tihe minute dosade, nego male pauze dovoljno dugačke da iscuri voda iz slavine ili se smiri oluja vani. Mama uvijek “gastronomski” vodi komunikaciju – kroz tanjur tople juhe, šalicu čaja ili komentar da ručnik nije na svom mjestu.
Djeca se dogovaraju, ali brzo ulaze u sitne prepirke. Voda kao motiv uvijek izvuče ili timsku igru, ili borbu oko reda tko će prvi piti kad vruće – ako ste ikada dijelili limunadu na ljetnim praznicima, znate točno o kakvim trenucima je riječ.
Susjedi vode svoje male unutarnje borbe, ali nitko ne spušta rampu na komunikaciju — svaki pozdrav u stubištu, svaka pomoć kad poplavi dvorište, to su stvari koje vežu taj mikro-svijet.
Kad se podvuče crta, odnosi su obojeni nostalgijom, nježnošću, ali i laganom ironijom — poput onih starih zagrebačkih filmova gdje ljudi stalno nešto gunđaju, a zapravo svi drže jedni drugima leđa.
Stil i jezik djela
Znaš onaj trenutak kad uhvatiš djelić djetinjstva, pa ti u glavi zazvuči pjesma kiše s prozora? E, baš takav jezik koristi Kolman u “Vodi”. Nema tu pretencioznih opisa ni paprenog rječnika iz antikvarijata — više kao da te netko, tko je odrasao u zagrebačkom dvorištu, pozove na klupu s pogledom na oluke. Rečenice? Jednostavne i precizne. Često kratke, kao kad staneš ispod stubišta jer nema struje. Ponekad naglo prekinute, kao razgovor kad netko čuje mamu kako zove na ručak.
Nije nepismeno, dapače. Kolman pazi na svaki detalj, ali bez gubljenja vremena na ukrase. Ovdje voda teče baš onako kako zvuči ispod lima ili curi iz zahrđale cijevi — neposredno, živo, ponekad naivno, baš ljudski.
Ne pokušava “naučiti pameti”, prije će ostaviti rupu pa sam uskoči — nema moraliziranja, nema velikih životnih maksima. Ako spomene kišu, osjećaš mokre gaće na sjedalici ljuljačke i miris mokre prašine. Dijaloge izgovaraju ljudi iz zgrade: nema glumatanja, sve odražava šprehu zagrebačkog kvarta s pedesetih. Jezik često “poskakuje” između dosjetljiva i nježnog; kad djeca u dvorištu pokušavaju objasniti zašto je voda “bolja” kad se popije iz tuđe čaše, čitatelj osjeti sitnu zavist uz osmijeh.
Što se tiče atmosfere — proza diše (nije robotska reciklaža). Sve drugarice, susjedi i očevi koji hodaju kroz priču zvuče baš kao netko koga znaš, a jezik je most prema tim licima. U nekim scenama osjeti se toplina, nalik na staru fotografiju u požutjelom albumu. U drugima — zvuk polijevanja dvorišta odjekuje poput male, osobne revolucije.
Nema šablona, nema unošenja strogih pravila. Stil Kolmanove “Vode” podsjeća na običnu kavu s tetom, kad zaboraviš sve, osim onog zvuka kapljica na limenom krovu i nečije dobacivanje iza prozora. Možda tekst djeluje jednostavno na prvu, ali između redaka skriva se cijeli kvart — i svi mekani prekidi rečenica, koji prate životni ritam dvorišta, radi dojam koji ostaje dulje od standardne školske lektire.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Evo što je zanimljivo — “Voda” dođe kao svježa čaša vode nakon vožnje tramvajem u popodnevnoj gužvi Zagreba. Ne pretvara se da je više nego što jest, a baš to osvaja. Netko tko je djetinjstvo proveo u Maksimiru ili Trešnjevci odmah osjeti onaj blagi miris asfalta nakon ljetnog pljuska — i možda se potajno nasmije situacijama s česmom koja curi.
Autorovo pisanje umije izazvati nostalgiju čak i onome tko je Zagreb tada poznavao samo s razglednica. Nema tu prenemaganja, nema epskih opisa, samo topla, ponekad sarkastična, ali posve iskrena slika običnog života — gotovo kao da čitaš stari dnevnik nekog susjeda čija su djeca vikala pod tvojim prozorom.
Oni koji vole brze priče, kraće od tramvajske vožnje od Glavnog kolodvora do Savskog mosta, pronaći će užitak u Kolmanovoj ekonomičnosti. Neke rečenice, kratke, rezolutne, upadaju u pamćenje kao onaj starinski zvuk kiše po limenom krovu — prateći čitatelja još dugo nakon što zatvori knjigu.
Zanimljivo je promatrati koliko ti obični kvartovski doživljaji vode mogu probuditi razmišljanja o djetinjstvu, roditeljima, pa i o tome kako je svaki gutljaj vode nosio drugačiju težinu kad si bio dijete. Uspije li književno djelo probuditi nečije uspomene, već je uspjelo više nego mnoga deblja izdanja na policama knjižara.
Posebno mjesto zauzimaju opisi igre, malih rituala, sitnih prepirki — svi ti fragmenti svaki čitatelj lako može zamijeniti s vlastitim iskustvima, makar i nisu odrasli u dvorištima Trešnjevke pedesetih. I nije li upravo to čarolija? Prepoznati vlastitu priču u pričama drugih, a osjetiti toplinu običnog, toliko bliskog motiva — vode.