Što znači istinski vježbati život i može li se mudrost svakodnevice sažeti u nekoliko rečenica? Upravo to pitanje otvara vrata priči o djelu “Vježbanje života” koje već desetljećima potiče na razmišljanje i preispitivanje vlastitih odluka.
“Vježbanje života” je roman Slobodana Novaka koji kroz sudbinu otočke obitelji istražuje teme prolaznosti, identiteta i vječne borbe između tradicije i suvremenosti.
Kroz ovu priču čitatelj ne nailazi samo na sažetak radnje, već na priliku da prepozna vlastite dileme i pronađe odgovore koji nadilaze stranice knjige.
Uvod u lektiru i autora
Nije “Vježbanje života” ona standardna lektira koja mirno sjedi na polici—ne, ova knjiga voli zateći čitatelja nespremnog, često baš kad pomisli da je s pričom na ti. Svaki detalj miriše na more i sol, a iza ozbiljnih rečenica podmeću se prizvuci cinizma i ironije. Ako ste ikad osjetili da vam zrak uz Jadran olakša misli ili oteža korak, Novak će vas “pogoditi” u živac.
Autor
Slobodan Novak—rođen 1924. na otoku Susku, kasnije stanovnik Zagreba i neformalni zaštitnik jadranske šutnje. Njegov je rukopis prepoznatljiv: britak, pomalo gorkast, nikad diplomatski uljepšan. Neki domaći profesori iz hrvatske književnosti još tvrde da je Novak bio skeptik prema zaboravljenoj tradiciji i novom materijalizmu, iako bi on vjerojatno samo odmahnuo rukom—kao da kaže “nemojte se zavaravati, sve smo to već vidjeli”.
Nije tu samo “Vježbanje života”, naravno—napisao je i “Izgubljeni zavičaj” i “Mirisi, zlato i tamjan”, a ti naslovi zvuče primamljivo čak i onima koji samo povremeno zagaze u domaći roman. I da—Novak je preživio oba režima, pa za svađu stoljeća i promjene sustava ima osobne reference, one koje ni u najdosadnijem lektirnom eseju ne dospijevaju ravno na papir.
Zanimljivo, prije nego što je postao nacionalno priznat, preživljavao je kao novinar, uređivao časopise, pa bi se današnji copywriteri vrlo lako našli u njegovoj priči o povremenom pisanju “za pivo i kruh”. Slobodan Novak bio je i član HAZU, što će nekima zvučati kao znak prestiža, a drugima kao najbolji razlog za sumnju.
Žanr i književna vrsta
Ako očekujete čisti roman, spremite se na iznenađenje: “Vježbanje života” pleše između pripovijesti, kronike i filozofske rasprave. Prizori su ponekad toliko blizu stvarnosti da gotovo osjetite miris blitve s gradela, a onda vas odjednom Novak odvuče u misli: što to znači živjeti autentično, kako progutati svaku promjenu, zaakjuštriti vlastiti identitet bez da se raspršite u vjetar?
Roman-crtica, otočka kronika ili možda postmodernistička lekcija—etikete su tu samo da zbune povjesničare književnosti. Za običnog čitatelja, ovo je roman koji vas gurne u introspekciju a ne štedi ni na ironiji (namignuvši svakom tko misli da su lektire uvijek bezopasne). Tematski je vezan za sukob tradicije i novog doba, za obiteljske priče koje podsjećaju na senjske bure, ali nije bez topline—prolistajte nekoliko poglavlja navečer i možda osjetite onaj poznati sumrak na Balkonu, dok zavjese lepršaju na propuhu.
Možda nije “hit ljeta” na kioscima, ali sigurno nije ni dosadna slika prošlosti. Novakova mješavina lirike, proze i filozofskih digresija utrla je put hrvatskoj moderni, i svaki klinac koji danas na fejsu diskutira o “što znači živjeti iskreno” duguje barem jedan smajlić ovom romanu.
Kratki sadržaj
Ako tražiš roman koji stvarno ulazi pod kožu—doslovno te natjera da zastaneš i udahneš—onda “Vježbanje života” Slobodana Novaka nosi žanrovske natruhe trilera, ali zapravo je puno više od toga. Sjećanja, nemiri i obiteljske priče skupljaju se poput ljetnog olujnog oblaka nad jadranskim otocima. Ne zvuči kao tipična lektira za zaspati? Ova knjiga je sve osim toga.
Uvod
Svi znaju onaj osjećaj kad već misliš da poznaješ vlastiti zavičaj, a onda ti ga knjiga izokrene naglavačke—e, tako je s ovim romanom. Novak uvodi u otočki svijet kroz pogled dječaka koji će kasnije postati pripovjedač, ali nije to razigrano djetinjstvo s morem i školjkama, već život koji pršti pitanjima: tko smo kad ostanemo sami, izvan obitelji i običaja? Autor koristi oštre komentare, katkad gotovo sarkastične, posežući za humorom taman toliko da olakša čak i najteže teme. Prostori, svaki kamen, školjka ili zid dišu s likovima—i nije neobično da je Novak svoj duhoviti, ali nemilosrdni stil brusio godinama kroz kolumne i polemike. Sve što ovdje radi, radi s razlogom—da ti ne da mira.
Zaplet
Situacija se zaoštrava onog trena kad uđemo dublje u živote Novakove obitelji. Otac, majka i sin, svatko nosi svoje rane, ali i zablude o tome što uopće znači biti “normalan” na tom malom otoku. Ako ste ikad pokušali sakriti tajnu u maloj zajednici, znate kako to nije baš Disney crtić. Otac, uporan starac, žali za prošlim vremenima i bori se s vlastitim slabostima—ponekad uz puno buke za ništavilo, dok majku grize grižnja zbog neproživljenih želja. Sin? On tumara izmedju tuđe boli i vlastite zbunjenosti, promatrajući kako se pravila stalno pomiču, ali i kako nitko nema pojma gdje je crta između “što je bilo” i “što će biti”.
Nije ni čudo da obiteljske razmirice prerastaju u lokalnu sapunicu (da, ni telenovele nemaju ovako zamršene likove). Piće, vjera, ljubav—ovdje su to oružja, ne hobiji. Novak si ne štedi ni ironiju ni surovost, prikaže likove ogoljene do kostiju. Dugo nakon što ste odložili knjigu, uhvatit ćete se da prevrćete dijaloge u glavi i pokušavate zapamtiti jesu li stvarno rekli baš to što ste pročitali.
Rasplet
Kad netko spomene “rasplet” u ovom romanu, ljudi često očekuju da će sve ispasti idealno—ali Novak radi upravo suprotno. Dolazi vrijeme kada tajne izlaze van kao da su se predugo kuhale pod poklopcem. Komadići prošlosti, davno prešućene pogreške i izgubljeni trenuci pojavljuju se u najnezgodnijim trenucima, bacajući likove iz jedne krize u drugu. Ovdje nema heroja s plaštom; čak i oni koji pokušavaju spasiti obitelj često rade još veću štetu.
Kroz niz introspektivnih scena (tako sugestivnih da osjetiš vlagu stare kuće i čuješ škripu vrata) roman postaje više od obiteljske sage—pretvara se u potragu za smirenjem u svijetu gdje pomirenje ne dolazi lako. Novak ispisuje teške rečenice i ne preže od brutalno iskrenih i ponegdje šokantnih detalja iz života otočana. Čitatelj upada u vrtlog emocija; želiš navijati za sve, ali znaš da nitko neće ‘pobijediti’ kao u holivudskom filmu.
Kraj
Kad misliš da je sve gotovo i svi stanovnici kuće sklonjeni jedno drugom, Novak u zadnjim poglavljima iznenadi sasvim novim tonom. Kraj nije uskličnik, više je to dugi, tihi uzdah nakon bure. Starci ostaju sa svojim izborima, mladima prepušteno da zbroje preostale nade. Nema ovdje spektakularne katarze, ali na čudan način—baš u toj običnosti leži prava težina romana.
Pripovjedač na kraju ostaje sam s pitanjima koje ni sam roman ne daje odgovoriti do kraja. A ti, kao čitatelj, još jednom prelistaš zadnje stranice tražeći znak gdje je granica između prošlosti i budućnosti, navijaš za likove kao da su tvoji susjedi, i shvatiš: možda je cijeli ovaj roman bio samo izgovor da se preispitamo što nam znači “vježbati život” kad ni sami nismo sigurni kako izgleda konačna verzija.
Mjesto i vrijeme radnje
Vraćaš se u djetinjstvo, ali ne ono idilično s reklama za čokoladu—nego na kameniti otok gdje škura bura škripi prozore baš kad trebaš zaspati. Vježbanje života ne zbiva se na nekom velikom kontinentu… sve se taloži među uskim ulicama jednog kvarnerskog otoka. Susak? Cres? Sam autor se igra s aluzijama, no nije važno ucrtati točnu kartu. Prava lokacija je mikrokozmos ljudske intime, gdje zidovi kuća pamte više od stanovnika—stare svađe, obiteljske greške, pa i one zaboravljene pjesme što ih baka pjevuši dok zamata kruh u krpu.
Vrijeme radnje? Eh, tu stvari postaju maglovite brže nego što nestane magla na pučini. Pripovjedač prebire po sjećanjima kao po starim fotografijama iz prašnjave kutije—skok iz djetinjstva u zrelu dob, pa opet nazad, sve dok ne počneš sumnjati je li prošlost stvarno prošla ili je još pod tvojim noktima. Jedan dan, jedan život, ali i čitavo stoljeće promjena—države nestaju, škole mirišu svježe, ali osjećaji ostaju isto zbunjeni. Netko nosi vunenu vestu iz šezdesetih, a motorna pila bruji iz druge dekade.
Onaj tko očekuje povijesnu kronologiju, bolje neka uzme Ilijadu. Ovdje su granice vremena rastezljive kao žvaka koju si gurnuo pod školski stol. Ratne godine? Da. Mirnodopska letargija? I to. Svakodnevica? Bez nje ništa ne bi imalo smisla, od prženih srdela do tuge kad brod zadnji put zatrubi. Cijeli roman, zapravo, živi u duhu svih generacija koje su prošle kroz jedan isti isti prostor, ali svatko ga nosi upisanog na svoj način.
U jednoj rečenici—mjesto radnje uvijek je otok, a vrijeme… pa, vrijeme je kad god ti zatreba malo tišine u glavi ili vriska s rive. Da, to je Vježbanje života—otoci, godine, i hrpa poluizgubljenih ljudi što još nešto pokušavaju uhvatiti prije nego svjetlo na horizontu zatreperi po zadnji put.
Tema i ideja djela
Znaš ono kad sjedneš s ekipom na terasu i krenu priče iz djetinjstva, svaki sa svojom dramom, a svaka starija teta odmah ima lijek za sve probleme? E, baš tako Novak vodi “Vježbanje života”. Glavna tema? Traženje smisla života usred starih zidova, ispranih navika i pritiska “tako se oduvijek radi”. Čitatelj plovi kroz pitanja (i poneke crne rupe identiteta) – treba li poštivati pravila bake, riskirati malu revoluciju na pijaci ili jednostavno zapaliti prema svojoj sretnoj obali, pa kud puklo da puklo?
Kad se malo zagrebe po površini, u romanu nema blefiranja. Razotkriva sramove, tihu mržnju među ukućanima, ali i neki inat da se ne predaš svakodnevnoj melankoliji – kao kad baba odbije upaliti TV jer “priče su bolje uživo”. Ideja djela? Nije to ni sreća, ni novac, ni vikendica u Novalji. Radi se o malim, tvrdoglavim životnim pokušajima: tko sam ja ako sve što nasljeđujem djeluje besmisleno? Zašto svaki ponedjeljak odgađam razgovor kojeg se potajno bojim?
Romanu je ironija zaštitni znak. Autor ne mazi likove – svatko je suočen s vlastitim lažima, tipično “zna se tko ovdje zapovijeda” mentalitetom i promjenjivim pravilima igre. A kad jednom stigne nevolja (jer uvijek stigne), više se ne zna nalaze li se “vježbe života” u mudrim savjetima, nepotrebnim žrtvama ili onoj tišini koja uslijedi nakon još jedne obiteljske svađe… Jer tema nije jednostavna. Nije ni jednosmjerna.
Tko izvuče najviše iz ove knjige? Onaj tko zna kako namiriti kruh od jučer, popraviti stare odnose ili jednostavno stisnuti zube kad naiđu oluje. Da, mjesto je malo i otočko. Ali borba za normalnost, suočavanje s promjenama i čeprkanje po vlastitoj savjesti – to se događa svima, bez geografskih ograničenja.
I još nešto. Autor šapće, bez grande finale: nitko nema konačan odgovor. Nekima je vježbanje života natezanje užeta s prošlošću, drugima pravljenje planova za sutra (koji, naravno, nikad ne ispadnu kako si zamislio). I kao što u romanu nitko ne izlazi sasvim čist, tako ni u životu ne postoji generalna proba. Voziš, popravljaš usput, tražiš balans između vlastite istine i prilagodbe. To je “Vježbanje života” u tri riječi: stalna potraga, malo smijeha, malo gorčine… i uvijek neki novi pokušaj.
Analiza likova
Priznajmo odmah — Novakovi likovi iz “Vježbanje života” nisu tipični književni junaci s gotovim izlazima za sve životne zavrzlame. Ovdje svatko ima svoju sjenu, poneku slabost i barem jedan trenutak ispod granice izdržljivosti. Nema “glavnog heroja”, ali neki ipak odskaču, baš kao što i u stvarnom životu netko uvijek dobije više pažnje na obiteljskim ručkovima.
Glavni likovi
Glavni igrač? Eh, nije baš da se odmah najavi na kapiji. Ipak, pripovjedač — često shvaćen kao alter ego samog Novaka ili barem netko tko je njegov glas i pogled, okupira prvu klupu u romanu. Njegov svijet oblikovan je gorko-slatkim uspomenama na djetinjstvo, mladenačkom zbunjenošću i onih nekoliko scena u kojima tiho promišlja gdje su stvari krenule po zlu.
Majka… Da, baš ona – žena koja na leđima nosi planetu starih običaja, nenapisanih pravila i poneku netaknutu šutnju. Kod nje nećeš pronaći mudre izreke na papiru, ali osjetiš ih kad šuti malo dulje nego što bi trebala. Tu je otac — tvrd kao sušna zemlja, često zbunjen suvremenim valovima što zapljuskuju neuglačane otoke malenih ljudi, ali nikad bez svoje doze ironije ili diskretne tuge.
Baka? E, sad… Ona može jednim zavičajnim “uh…” složiti cijeli roman tuge i ponosa u istoj toploj juhi, pa makar gorčina bila jača od soli. I da — svi su na neki način “glavni”. Svatko vježba svoj život, nekad po starom obrascu, nekad kriveći pravila dok netko ne primijeti.
Sporedni likovi
Selo nije samo kulisa — svaki susjed ima svoj pikantan trač ili neponovljiv trenutak. Tu su susjedi koji žive za tuđi prozor, srodan svijet otočkih čuda: poneka teta s neobjašnjivim pričama, bratići koji su vječni “gubitnici” u igri života, i svi oni zaboravljeni prijatelji što nestaju čim školsko zvono utihne.
Zanimljivo je — Nema velikih gesti ovdje, ali šapat preko zida ili mali sukob zbog maslinika može ostaviti trajni trag, kao da su sve svjetske intrige stale u četiri kamena koraka. Sporedni likovi često ne nose radnju, ali, Bože, kako znaju podignuti atmosferu kada treba! Zamisli lokalnu baku koja se ljuti jer joj netko dira smokvu — toliko je autentična da bi mogla biti influencerica u nekoj sljedećoj reinkarnaciji serije.
Oni su začin — bez njih bi roman bio jednolična juha. To su svi oni što ulaze i izlaze iz kadra, ostavljajući poneku riječ viška ili pogled koji ti “govori više od stranice teksta”.
Odnosi između likova
Za odnose? Ma, to je kao vječno nevrijeme na otoku — nikad ne znaš hoće li puhati jugo ili će ipak pasti malo bezbrižne kiše. Roditelji i djeca stalno plešu između starog straha i nove neovisnosti. Sjećam se rečenica u kojima dijete jedva uspijeva uhvatiti pažnju odraslih, kao da traži svoju frekvenciju na starmodnom radiju… a istodobno roditelji čuvaju svoje brige tako vješto, da i kad hoćeš nešto izvući — ostaneš s punim rukama praznine.
Braća i sestre tu nisu samo podrška, već ujedno suparnici na crti obične svakodnevnice: stariji zna “pravila otoka”, mlađi se buni jer želi modernost, a baka svako malo dodaje svojih pet para u priču, iako ju nitko nije pitao. Nitko se ne voli stalno prepirati, ali neka dimenzija ljubavi i netrpeljivosti ostaje — baš kao da su svi u istoj barki, začahureni u svom malom mikrosvemiru.
A susjedi i rodbina? Posljednja riječ uvijek ima ona koja najbolje manipulira lokalnim istinama. Ovo nije roman gdje se svi na kraju mire — ovdje niti odnosi ne završavaju, nego se rastežu, ponekad bez točke ni zareza. Kad netko odlazi, odnese sa sobom komad obiteljske povijesti ili barem iskrzani ručnik iz djetinjstva, pa se godinama kasnije čudimo zašto nam nešto ipak nedostaje.
I ako ste ikada na selu slušali stari radio koji škripi samo na pola frekvencije… znat ćete kako zvuče odnosi u “Vježbanju života”. Prava simfonija tišine i nedorečenosti, bez velikih gesti, ali s puno malih pobjeda i promašaja.
Stil i jezik djela
Ako tražiš knjigu koja piše kao što ljudi zaista govore — „Vježbanje života“ ti može biti pravo iznenađenje. Novak se ne boji one neugodne tišine između rečenica, a još manje kratkih, ponekad odrješitih dijaloga. Znaš onaj osjećaj kad ti netko stisne ruku, pa ne znaš tko koga drži jače? Upravo takav jezik koristi i autor dok secira otočki život.
Nema tu ukrasa — rečenice su često ogoljene i britke, kao onaj ledeni vjetar kad zimi šetaš po prstima po pločniku. Tragovi dijalekta provlače se nenametljivo (ipak, Susak nije Makarska) pa ćeš naići na poneku lokalnu riječ, ali ništa što bi čitatelja izbacilo iz takta. Primjećuješ kako likovi govore kao ljudi iz života, bez izmišljene književne patetike – rekao bi i tvoj susjed Pero!
Što je posebno? Ironija. Ima je svuda, ponekad u obliku suhog humora, ponekad kroz rečenicu koja para, ali se ne izvikuje. Novak ogoljuje motive i navike likova baš kroz svakodnevne primjere — netko zakači ribarsku mrežu, susjeda doda malo trača uz kavu, obitelj se prepire oko sitnice (zvuči poznato?). Sve zvuči stvarno, često neugodno blisko.
Ponekad te iznenadi lirskim trenucima — između dvije rečenice, pojavi se opis mora, kamenja ili tišine koja boli. Hrvatski je ovdje živ, ponekad čak surov, ali uvijek precizan. Nema klasičnih dužih filozofskih monologa, nego svaka riječ nosi težinu. Jasno, nije to lektira kroz koju samo „protrčiš“. Pročitaš odlomak, pa zastaneš, možda prelistaš stranicu unatrag jer te nešto kopka.
Čini li jezik romana težim prosječnom čitatelju? Možda, ali to je taj šarm — autor ne prilagođava sve nama nego nas poziva da „ušuljamo“ u svijet gdje svaka riječ — pa i ona grubija — ima svoje mjesto. Ako voliš djela gdje nema praznog hoda i gdje se misli ne zapakiravaju u celofan, Novak je tvoj čovjek.
A kad uloviš ironiju (ili njezin odraz u rečenici), osjetiš – ne čitaš samo roman, ponekad kao da slušaš priče na rivi, na jeziku koji se ne pravi pametan, ali ima puno toga za reći.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, tko god je uhvatio “Vježbanje života” u ruke vjerojatno se odmah sjetio barem jednog trenutka kad je poželio pobjeći od te otočke težine i tišine—pa onda, naravno, nije. Zanimljivo, kroz oči čitatelja koje zanima više od “je li mi jasno što se događa”, roman je dobitna kombinacija žive otočke svakodnevice, obiteljskih drama i svega onoga oko čega se godinama šuti u malim sredinama… Nitko ti to ne servira direktno, ni Novak, ni likovi—moraš sam zagrabiti među redove.
Osjeća se u svakom retku ta gustoća atmosfere. Slani zrak, škripe stare stube, noninu šutnju kad se spomene nešto “iz prošlosti”. To nije običan roman—on zbilja tjera čitatelja da se pita: bih li ja uopće znao prepoznati kad sam prestao živjeti, a počeo samo “vježbati”? Zvuči pretjerano, ali nakon zadnje stranice, teško se otrgnuti dojmu da su vlastite odluke malo jasnije… ili, možda, još manje.
Nema tu forsirane dubine ni deklarativnih pouka. Novak, kao onaj strogi stari profesor iz zadnje klupe, ne trudi se oko čitatelja već očekuje da sam shvati što je pisac “htio reći”. To zna biti frustrirajuće, ali jednako i osvježavajuće nakon tipičnih hrvatskih lektira koje objašnjavaju što treba osjećati. Djeluju stvarno, ne “književno”. Tuga i ironija pod ruku, baš kao što su i u životu često zamršeno povezane. Nedostaje li tu humora? Bome ne—ali ovdje je gorak, ne onaj koji izaziva smijeh naglas, više “pusti mi da progutam knedlu”.
Za nekoga tko je odrastao izvan otoka, mnogo toga djeluje egzotično—ali svatko tko je ljetovao kod bake znat će prepoznati bar neku sličnost. I nije sve crno—kroz sav cinizam i tu tešku patinu vremena, proviruju iskre nježnosti; tek toliko da roman ne padne u potpuni mrak. Tko traži akciju ili brzi zaplet, vjerojatno će ga ova priča odbiti. Ali nekome tko voli dublje čeprkati po svakodnevnim dilemama, “Vježbanje života” je blizak baš kao i stara razglednica iz škrinje—blago izblijedjela, ali još mirisna po moru.
Pitanje za kraj—nije li svaki čitatelj barem jednom uhvatio sebe u istom “vježbanju” koje Novak opisuje? I, što je još važnije, sprema li se netko napokon živjeti umjesto nastaviti tu beskrajnu, tiho ironičnu vježbu?