Nije lako zaboraviti prizor zlatnih valova žita koji se prostiru do horizonta i šušte na povjetarcu. Visoka žuta žita oduvijek su bila simbol plodnosti i obilja, ali iza njihove ljepote krije se mnogo više od same slike na polju.
Visoka žuta žita su vrste žitarica, najčešće pšenica ili raž, koje narastu iznad prosječne visine i sazrijevanjem poprime karakterističnu zlatno-žutu boju, što ih čini prepoznatljivima i važnima za poljoprivredu.
Iako se na prvi pogled čini da je njihova priča jednostavna, svako polje nosi tajne koje vrijedi otkriti.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad stajali kraj polja punog visokih žutih žita na dalmatinskom vjetru ili ispod plavinastog neba, znate da neke slike ostaju zauvijek. Ovaj tekst ne maše samo klasjem—već vas doslovno poziva, vrišti: “Vidi! Više je tu nego što misliš.” Pa tko stoji iza tih priča prepunih žutih valova?
Autor
Zoran Ferić—onaj kojeg vjerojatno još pamtite po urnebesima iz “Djeca Patrasa” ili po neočekivanoj surovosti svakodnevice. Ferić piše kao da ima šaptanje gradske legende u uhu, al’ stalno bira rečenicu oštriju od britve. Rođen u Zagrebu (1961.), kroz svoje proze stalno pokušava uhvatiti što stvarnost znači kada navuče kostim apsurda. Dobio je, između ostalog, nagradu Ksaver Šandor Gjalski i Nagradu Grada Zagreba, a svojevremeno je predavao hrvatski u gimnaziji. Nema, dakle, one mrzovoljnosti koju ponekad ponesu “ozbiljni pisci”—Ferić u tekstovima često drma kavez svakidašnjice, unosi pomalo crnjaka, malo bizarnosti, ali uvijek s osjećajem da promatra živote običnih ljudi kao osebujnu komediju.
I ako ste jednom razmišljali kako su žita samo pozadina, neka vas Ferić razuvjeri—u njegovim pričama, i žito ima glas, karakter, traumu. Nema kod njega ničega polovično. Ili vas lupi ravno u srce, ili okrene da se nasmijete sebi.
Žanr i književna vrsta
Odmah na početku: “Visoka žuta žita” spada u suvremenu hrvatsku proznu lektiru, najčešće žanrovski šetajući između realističke kratke priče i laganih literarnih pomaka u nadrealno. Ferić voli pretvarati svakodnevicu u male groteskne bisere i često klizi po rubu stvarnosti, gotovo kao da bulji u život kroz leću starinskog mikroskopa. Zamislite da gledate dokumentarac o slavonskim poljima gdje autor svaki kadar začini crnim humorom i pokojom izokrenutom frazom.
Jedan dan on u žitu vidi stvarnu, grubu borbu ljudi sa zemljom i tradicijom, drugi dan to isto žito postaje podsjetnik na kolektivne traume i neizgovorene strahove. Njegove priče miješaju žanrove; provlače se elementi društvene satire, obiteljske drame i poneki unutarnji monolog što zaziva antologijske prizore iz hrvatske književnosti.
Nije ovo dosadna školska lektira—više podsjeća na nekoga tko vas gura laktom i šapće: “Ček’, vidi ovo!” U tekstovima osjetiš žuljevite ruke, miris suhe prašine, ali i zrnce ironije koje čitatelju često podigne obrve. Ako tražite nešto između stvarnosti i pomaknute bajke—Ferić je vaš čovjek, a “Visoka žuta žita” njegovo igralište.
Kratki sadržaj
Ako je netko pomislio da je “Visoka žuta žita” još jedna dosadna priča o seoskim poljima, vrijeme je za malu intervenciju. Ovdje nema šupljih fraza ni tipičnog “školski sastavak” tipa uvoda — uhvatite se nečeg novog, jer Zoran Ferić jako dobro zna začiniti običnu svakodnevicu. Čekaju vas karakteri s manama, pokoja nelagodna istina i poneki osmijeh iza ozbiljnog lica. Ovo je tekst za one koje zanima tko zapravo živi među zlatnim klasjem i što se događa kad iluzije krenu pucati.
Uvod
Smjestite radnju negdje gdje pšenična zrna pretvaraju ljeto u zlato, a ljudi… pa, što reći o njima? Glavni likovi nisu holivudski junaci, već obični ljudi iz sela na kraju svijeta — ali mrmljaju i smišljaju svakakve načine kako pobjeći pred sivom svakodnevicom. Selo ključa pod površinom: susjedi pričaju, netko šapće o prošlim nesporazumima, dok drugi samo pokušavaju dočekati žetvu bez da ih netko “prozove” na oglasnoj ploči pred trgovinom. Postoji osjećaj stagnacije, kao da vrijeme stoji, ali nitko to ne želi priznati. Ispod površine, svatko nosi svoju priču, često nerazgovijetnu čak i sebi.
Zaplet
Sad dolazimo do trenutka kad “idila” naglo dobije naborane rubove. Jedno pismo zaluta gdje ne treba. Glasine počinju letjeti — tko je, kome, zašto? Ljudi usred žetve nisu ništa manje skloni izbrljati tuđu tajnu s tolikom energijom kao kad sruče pivo nakon dugačkog dana. Skrivene tenzije među susjedima, davno zakopane zamjerke izlaze na vidjelo baš kad između redova žita padne ona prva kiša koja ono inače žućkasto, mirno polje pretvori u blatnjavi poligon za ljutnju i upiranje prstom. Jednostavno, ništa nije kako izgleda. Što je “žito” za jedne dobitak, za druge je ranjiva točka — Ferić tako suptilno uplete komične, pa i opore situacije, u trenucima kada nitko ne može biti posve siguran nosi li sa sobom istinu ili samo dobru podvalu.
Rasplet
Ovdje drama dobiva ritam. Prijateljstva – ponekad licemjerna, češće klimava – završavaju na vjetrometini predbacivanja i tišine. Ljudi se mijenjaju: neki postaju neočekivano hrabri, drugi samo još bolji u skrivanju. Dolazi do onih trenutačnih puca – tipa “ne mogu više šutjeti!” — kad likovi uskaču jedni drugima u riječ i kad sve one sitne laži, skrivene godinama, konačno isplivaju. Sve izgleda na rubu izvan kontrole, ali, paradoksalno, baš tada dolazi do katarze. Ferić dosljedno ne nudi jednostavna rješenja. Svaka odluka vuče repove, ali donosi i nekakav unutarnji mir. Svi koji su pretrčali ono beskrajno žuto polje — simbolično ili doslovno — izlaze iz svega toga bolji, ili barem iskreniji, nego što su ušli.
Kraj
Ne očekujte happy end u stilu švedske sapunice (a tko to uopće više voli?). Neki likovi odlaze, drugi ostaju, polje opet zarasta tišinom. Tu je uvijek onaj zvuk kose koja pogađa zadnji klas. Svatko se vraća svom životu, s novim teretom na leđima ili barem svježom (ironičnom) poukom. Ferić završava priču ne zaključkom, nego malim podsjetnikom: čak i kad sve izgleda posloženo, uvijek nešto ostane neizrečeno, ili — kako bi rekli stari — skriveno između dva reda žita.
Zato se “Visoka žuta žita” čita više puta. Prvi put zbog priče, svaki sljedeći zbog onoga što niste uhvatili u letu, ali u vama zvuči još dugo nakon što zatvorite knjigu.
Mjesto i vrijeme radnje
Selo, još uvijek odraslo u sjenama staromodnih sijedih brkova i rituala četvrtkom, već na prvu odiše onom mješavinom blata i svježeg kruha. Radnja se – nemojte trepnuti, mogli biste promašiti trenutak – vrti negdje u kasnim sedamdesetima. Nitko ne nosi sat, vrijeme broje sezonske kiše i onaj osjećaj kad ti štala još miriše na staro sijeno.
Uz jutarnje zvukove pijetlova, napetost u zraku nekad bi se mogla rezati, no umjesto noža, ovdje se koristi, pa, šaputanje susjeda. Likovi žive s tim poljem — poljem visokih žutih žita što strše ravno iznad prosječne dječje glave, a svaka brazda ima više povijesti nego lokalni pijanci anegdota. ‘’Sjećaš se onog ljeta kad je Mara…’’ — tako kreće priča, ali nitko do kraja ne ispriča sve.
Lokacija? Izmišljeno panonsko selo, ali svakom domaćem čitatelju zvuči kao mjesto odakle potječe tetka s najboljom mašću za rane na nogama. Povremeno naiđe stari FAP kamion koji podigne prašinu i s njom sve tračeve, a poštar (da, onaj s biciklom i uramljenom lumbagom), postane privremeni nositelj sudbine cijelog mjesta.
Vrijeme? Prije svih selfija, kad su se fotografije čuvale duboko u lavandama, a najveći luksuz bio je radio koji škripi i detektivna serija na crno-bijelom TV-u. Ljetni dani ovdje traju vječno dok ne padne prva kiša, a zima unese tiho takmičenje u tko ima deblju štrikanu vestu.
Iako nema jasnog datuma, čak ni godina nije bitna — svatko tko je bar jednom zagazio u slavonsko blato prepoznat će taj tempo: lagano, tvrdoglavo, s mirisom žita u zraku i pod nebeskim pokrivačem širokim kao što su nekad bile obiteljske nedjelje.
Ovdje je mjesto gdje drama naraste zajedno sa žitom. Vrijeme, s druge strane? Ide polako za one nestrpljive, ali uvijek dovoljno brzo da nitko ne stigne objasniti sve one ozbiljne stvari što se događaju kad sunce prijeđe zenit i zabrunda grom na obzoru.
Tema i ideja djela
Što prvo padne na pamet kad pročitaš naslov “Visoka žuta žita”? Navala slika, miris pokošene trave, možda i zvuk krijesnica kraj polja. Ali ovdje — zaboravi školske definicije — Ferić koristi ta polja ne kao kulisu, nego kao pravi poligon za sve što te muči u životu. Nema tu klišejastih opisa prirode, svi ti klasovi pšenice, zapravo, skrivaju čitav katalog običnih, ali zapravo neobičnih ljudskih priča.
Ne govori se ovdje o žitu kao žitu (nitko ne sanja o berbi!), već o tome što žito znači — ili možda skriva — za svakog lika u selu. Možda se netko od likova osjeća zarobljeno, kao zrno pšenice usred velikog polja koje nitko ne primjećuje. Drugi zaziru od promjena, baš kao što polje čeka kišu — danima, pa i mjesecima. Autor lagano pokreće stvari s jednim pismom; kao kamenčić bačen na stajaću vodu — glasine, nelagoda, a uskoro i pokoja tajna ispliva.
Štos je u tome — imaš osjećaj kao da poznaješ sve te likove. Susjed tužnih očiju, baka s mudrim čarapama, klinci što bježe od dosade — svatko vuče svoju muku, kao što jesen vuku po polju, a nitko da prizna naglas što ga zapravo muči. Komadići sjećanja, pogrešni izbori, stari računi — Ferić sve to servira bez uljepšavanja, ali s malo smijeha i ironije, taman da ti ne zaglavi knedla u grlu.
Čim kreneš čitati, svijet polja “visokih žutih žita” lagano se otvara kao friško pečen kruh… Svakodnevica koja je zapravo puna flaširanih osjećaja. Dovoljno je da jedan događaj — jedno pismo — pokrene lavinu. A tko je mislio da selo miruje, očito nije proveo tamo zimu. U pozadini uvijek tutnji nešto nedorečeno, neki pištavi smijeh ili glasna tišina.
Tema nije samo selo ili žetva, nego način na koji ljudi žive, šute, pa ponekad progovore — tek kad ih život dobro protrese. Ideja? Sve ono što držiš za maleno ili nevažno (poput obične slamke), zna ponekad pokrenuti najburnije životne vjetrove. A kraj? Ponekad ostane gorak, ali baš zbog toga se i pamti.
Analiza likova
Kad kažemo “likovi iz Visokih žutih žita”, ne mislimo na one dosadne, ravne figure iz lektirnih sažetaka koje vas tjeraju da prevrćete očima. Pratimo selo, ali i ono što se kuha među njegovim stanovnicima. Ne brinite, ovdje nema zaboravljenih rola—svaki ima žuljeve, sumnje, ili tajne koje bi se mogle prelijepiti i na vašeg susjeda.
Glavni likovi
Središnju pozornicu preuzima Ivan—šutljiv, ali tvrdoglav tip. Kad god netko izgovori “vrijednost poštenja”, pogledajte kako mu se povlači obrva, jer on dobro zna da se istina seljačkog života rijetko slaže s idealima iz udžbenika. On je taj glas razuma koji ponekad pukne i pokaže inat.
Uz Ivana, često šeta Marija—žena s toliko strpljenja da bi ga mogla prodavati na vagu. Njezin osmijeh djeluje kao zakrpa za loše dane, ali dovoljno je obratiti pažnju na sitne kretnje ruku pa shvatiti da se borbe ne vode samo na polju.
I tu, naravno, dolazi Pismo. Da, samo pismo, ali vjerujte, toliko mijenja tok radnje da ponekad imate osjećaj da je to najživlji lik u priči. Nije greška—pismo je katalizator, pokretač tračeva, a možda i razlog što netko više ne pogleda susjeda ravno u oči. Bez Ivana, Marije i tog famoznog pisma, puno bi ostalo neizrečeno.
Sporedni likovi
Znate one likove iz sela koji “nikad nisu glavni”, ali kad nestanu, fali im žamor? Upravo ti. Tu je stari Franjo—vječno nezadovoljan, uvijek prvi za sočnu priču i najnoviji trač. šaptom bi srušio cijelu ulicu, ali direktno vam nikad ne bi priznao što ga zapravo muči.
Mala Tina iz susjedstva—uvijek s važnošću iznad svojih godina, često zna više nego pola odraslih zajedno. Njezine igre uz rub polja mnogo govore o nesigurnosti koju klinci upijaju promatrajući starije.
Jednostavno, tu su i žene sa zdjelama tijesta, muškarci s krpama na čelima, klinci što se prepiru oko stare lopte—oni čine slojeve sela, svaki svojim tonom u sveopćem zboru života. Zaboravite “sporedne”; bez njih ni klas ne šušti isto.
Odnosi između likova
Ne bježimo od istine—odnosi su prave minska polja. Ivan i Marija vuku jedno drugo naprijed, ali i podbadaju gdje boli. Iza zatvorenih vrata, razgovori zvuče drukčije nego na trgu. Strpljiva riječ zna biti gora od udarca, a pogled kroz prozor govori više od pola rečenica.
Kad stigne ono famozno pismo, selo organički prebacuje u režim “rekla-kazala”. Netko od susjeda postaje sumnjiv, drugi iznenada pocrveni kad mu se spomene prošlo ljeto. Svatko se grčevito drži svojih istina, što izaziva sitne zavjere i male pomirdbe koje su, iskreno, draž svakog kolektiva.
I sad zamislite tu atmosferu: miris kruha, daleki lavež psa, blato koje s cipele ne nestaje baš lako—u toj kulisi, odnosi funkcioniraju po nepisanim pravilima poznatim samo onima što su prošli “neka, nek’ se zna”. To je ono što Ferić zna pokazati bez puno filozofiranja—koliko je lako skliznuti s ozbiljnog lica ravno u ogovaralo, ili se nasmijati usred tmurne večere.
Možda se tu krije odgovor zašto se čitatelji, nakon zadnje stranice, pitaju jesu li više navijali za likove, ili samo pokušavali razumjeti vlastite susjede.
Stil i jezik djela
Zamislite ovo—otvarate Ferićevu knjigu i već na prvoj stranici dočeka vas prizor sela, ne s visokih pijedestala književnosti, nego kao da ste ušli usred razgovora za seoskim stolom. Zaboravite naporne opise polja i nejasne metafore; ovdje svaka rečenica ima funkciju. Jezik je skrojen prema običajima i govoru malih sredina, a ni humor ne zaostaje—suptilan, ponekad ironičan. Gotovo da čujete Franjinu promuklu psovku ili škripu vlažnih čizama na blatnjavom podu. Nema patetike, a rečenice su kratke koliko i lokalni komentari o vremenu.
Ferić voli čačkati po svakodnevnim izrazima. Kako to izgleda? Pa, njegov stil često prepliće žargon, prizemne šale i onu “neugodu šutnje” koju znate iz stvarnog razgovora u društvu kad netko izvali nešto nezgodno. Kad Marija šapuće Ivanu, ispod svake misli vreba nervoza i vječna nesigurnost. Autor često posegne za dijalozima koji zvuče kao pravi, zapravo—nikad ne zvuče isprano. Ne ćete ovdje naći “velike riječi”, sve ima prizvuk autentičnog, lokalnog, ponekad namjerno arhaičnog jezika.
Nema tu “cvjetanja” gdje mu nije mjesto. Stil je ogoljen, ali nikad hladan. U svakom poglavlju osjeti se ironija: kad Ferić piše o pismu, koristi kratke, ritmične rečenice koje stvaraju napetost baš kao što prije grmljavine zrak zastane. Nije sramežljiv ni s dijalektom—gdje god to traži situacija, pokida pravopis i ubaci sve one lokalizme kojima jezik postaje živ i škripav.
Primijetit ćete i kako se humor utiskuje u opise, namećući da se nasmijete čak i kad bi vam možda do suza. Autor kombinira realističan ton s povremenom dozom apsurda, ali nikad ne odvodi radnju u potpuni nemir—uvijek vas drži na granici između smijeha i ozbiljnosti. A kad dođe kraj poglavlja, vrlo često ostavlja otvoren kraj ili pitanje. To je kao da vam netko, poslije cijele priče pred lokalnom trgovinom, samo zaklopi vrata pred nosom… i ostaje vam samo nagađati što je dalje bilo.
Eto, ako volite knjige koje mirišu na svježi kruh i istovremeno vas bocnu između rebara sjetnom ironijom, teško je proći pored Ferića hladne glave. Dosjetke, lokalni izraz i realističan, povremeno sirov, jezik nose cijelo djelo od početka do kraja.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad prvi put pročitaš “Visoka žuta žita”, teško je ne zapitati se — a gdje je kraj svemu ovome ? Ferić, iskreno, ima talent za izvlačenje svakodnevne čudnosti iz totalno običnih scena. Dok Ivan čeka poštu, a selo šapuće iza leđa, osjetiš onu pravu težinu pogačane tišine. Nije to onaj školski klasik koji zamori više od čekanja u poreznoj, već roman koji te zapravo povuče unutra na kavu kod susjeda dok se “ne kaže sve što je trebalo reći”.
Zanimljivo, komentari čitatelja često su pravi mali spektakl nakon čitanja. Nekima je roman bio pravi povratak u vlastito djetinjstvo, kad je babina kuća mirisala na kruh, a susjeda zna sve prije nego poštar stigne do vrata. Drugi, naravno, proklinju svaku natruhu nostalgije jer ih podsjeća na vlastite (pomalo zamorne) susrete u selu. Ali, što je stvarno neosporno — rijetko tko ostane ravnodušan.
Netko iz društva iz književnog kluba prepoznao je vlastitog ujaka u sporednom liku — uvjeravao je sve da Ferić sigurno špijunira njegova obiteljska veselja. A atmosfera ? Ma, toliko je autentična da se čuješ kako dišeš tišinu s likovima, osjetiš ljepljivo blato ispod noktiju. Čitatelji su često priznali da kraj romana ostavi osjećaj lagane praznine, taman kao kad kiša opere tragove sa zemljanog puta pa ne znaš jel’ bolje ili gore što je sve prošlo.
Simpatično je što su “visoka žuta žita” dovoljna da ljudi u tramvaju, kad pročitaju naslov, razmijene poglede — onaj pogled koji kaže “evo ga opet, Ferić, ima tu svašta što roditeljima ne bi priznao”. Kad se pročita zadnja stranica, ostaneš sjedeći još nekoliko sekundi, nagađajući tko laže, tko se boji, i je li pismo uopće napisano svjesno ili iz čiste usamljenosti.
A tehnički gledano, Ferićev jezik nema filtera, ali ni patetike. Niti je dosadan, niti voli štedjeti na ironiji. Ovo nije “čitaj i zaboravi” lektira. Redovito završi na popisu za ponovno čitanje, onako — uz kavu, zvukove ptica i miris svježe pokošene trave u kasno ljeto. Jel’ to nostalgija ? Sasvim moguće. Ali dobro ukomponirana, baš kako treba.