Tko zapravo vlada našim strahovima kad je zdravlje u pitanju? Djelo “Umišljeni bolesnik” već stoljećima intrigira čitatelje svojom duhovitom, ali i ozbiljnom kritikom društva i ljudske prirode.
“Umišljeni bolesnik” je komedija u kojoj pratimo Arganove neprestane brige oko zdravlja, lažne bolesti i odnose s obitelji i liječnicima, što kroz humor otkriva slabosti ljudske naravi i tadašnjeg društva.
Svaka scena ovog djela nudi priliku za razmišljanje o granici između stvarnosti i umišljaja, a istovremeno pruža brojne povode za osmijeh.
Uvod u lektiru i autora
Zamisli scenu: kazalište puno, publika šuška bombonima, svi čekaju poznatog “Umišljenog bolesnika”… A na sceni – Argan, glavni hipohondar francuskih dasaka. Ova predstava, ma koliko stara bila, svaki put izvuče osmijeh kod publike, ali i koja zrnca istine o svakodnevnim brigama i manama. Da, i mi smo na tim “bolestima” padali.
Autor
Molière – zapravo Jean-Baptiste Poquelin – nije bio tip koji bi mirno sjedio i gledao nepravdu ili ljudske slabosti bez osvrta. Rođen daleke 1622. godine u Parizu (da, baš u srcu grada svjetlosti), on je prije 400 godina “tvitovao” o aristokratima i liječnicima, ali perom i scenom. Nisu ga obožavali svi (zamisli gaf u društvu kad ismijavaš liječnike pred liječnicima!), ali publika je gutala njegove komedije kao današnji viralni videi. Kratko i jasno: Molière je bio majstor tipičnih francuskih doskočica — i nije se libio uprijeti prstom u društvene mane. Kraj njegovog života podsjeća na onu scenu iz “Umišljenog bolesnika”: umro je nastupajući, dok je glumio baš glavnog junaka. Ako to nije drama, ne znam što jest.
Žanr i književna vrsta
Komedija – ali ne bilo kakva komedija. U ovom slučaju govorimo o tzv. “komediji karaktera”. Sad, ne radi se o šalama iz Vicevi.hr rubrike, već o seciranju ljudskih mana kroz likove. Svaki lik ima neki ‘feler’ (Argan je opsjednut zdravljem kao što je prosječni Hrvat poreznim prijavama), a kroz njih autor odmata pravi društveni meme — satira u svom najboljem izdanju.
Pisano je kao drama, što znači da su replike oštre i brze, bez puno “koji je smisao života” filozofiranja. Publika lako prepoznaje sebe ili susjeda iz haustora u svakom Arganovom paničarenju. Ne čudi da predstava i danas živi – komedija karaktera samo je dobila novi oblik, ali Arganovi nasljednici i dalje sjede po čekaonicama, brinu se zbog svega, i pitaju Google je li to možda… baš ta bolest.
Kratki sadržaj
Tko god makar na pola oka prati obaveznu lektiru, zna za “Umišljenog bolesnika”. Ali evo, ako ste kavu prolili na skriptu ili ste samo zaboravili detalje, vrijeme je da se prisjetimo glavnih fora, trzaja i onih trenutaka kad se poželite pridružiti Arganu u vikanju “Dođite, liječnici!”
Uvod
Prva scena i odmah šamar stvarnosti—ne glumcima, nego gledateljima. Kazališno svjetlo, lagano brujanje publike, a na pozornici leži Argan. Njegov izgled? Na pola puta između čovjeka kojem je doktor naplatio previše i onoga koji je pročitao previše savjeta s interneta.
Argan se broji sa svojim bočicama—jedna za krvni tlak, druga protiv kašlja, treća… ni sam više ne zna. Sluškinja Toinette komentira njegovu ovisnost o doktorima, i da vam budem iskren, tu bi svaki Google-hipohondar prepoznao sebe. Uletava obitelj: ženi Beline više je stalo do Arganove oporuke nego do njegovih simptoma, a kći Angélique mašta o ljubavi, dok joj otac želi uvaliti zeta liječnika—što je dramska verzija “bit ćeš što ti mama kaže”.
Čak dok čitate prvu scenu, možete zamisliti tipičan obiteljski ručak: prevrćanje očima, smijeh i pasivna agresija.
Zaplet
Da ne duljimo—Argan ima plan! Želi kćer udati za liječnika Thomasa Diafoirusa. Spoj za pamćenje: Angélique očajna (jer voli Cléanta), Thomas zbunjen (jer ne razumije signalizaciju djevojačke simpatije), Argan uvjeren da je ovo spas za njegov “zdravstveni karton”.
Toinette se ne da smesti. Njena ironija ocrtava svaku scenu—poput domaće verzije stand-up majstorice u Bijelim rukavicama 17. stoljeća. Pokušava nagovoriti Argana da preispita Belininu lojalnost. Toliko uporna da ni “tvrdoglav kao mazga” nije dovoljan opis.
Ulet Cléantea kao učitelja glazbe nije ništa manje dramatičan od cameo pojavljivanja u sapunicama. Spretno koristi trenutak da izjavljuje ljubav Angélique—naravno, Argan pojma nema (i to je možda dobro, jer bi završio na dodatnim sirupima za smirenje).
Rasplet
Belina konačno pokazuje pravo lice. Toinette, uporno pametna, predlaže “liječenje šokom” pa pred Arganom glumi bolesnicu i suočava ga s pretjeranom vjerom u doktore. Kroz niz komičnih situacija otkriva se da Belina baš i nije “do groba” vjerna supruga.
Argan, suočen s istinom, trne lice kao kad zamišljate račun iz privatne poliklinike—neugodna stvarnost, ali nužna. Angélique i Cléante pokušavaju uvjeriti Argana u svoju ljubav, upadaju u raspravu i napetost doseže vrhunac. Gledatelji s ruba sjedala, a na pozornici—konfuzija! Toinette ide do kraja: dokazuje da najbolje “lijekove” često dijelimo besplatno—iskrenost i malo zdrave sumnje.
Kraj
A sad, ono što ste čekali: kraj koji se ne servira na srebrnom pladnju. Argan, potresen i (napokon) prosvijetljen, odlučuje uzeti stvari u svoje ruke. I to doslovno—pridružuje se liječničkoj profesiji! Postaje doktor “na papiru,” jer svima se čini da je u ovom svijetu dovoljno staviti bijelu kutu i proglasiti se stručnjakom. Satira na račun liječničkih diploma? Definitivno.
Angélique dobiva blagoslov za ljubav, Toinette dobiva mali trijumf (i možda slobodan dan), a gledatelji dobiju klasični završetak: svi pametniji, netko sretniji, a netko (Argan) konačno rasterećen stvarnih i umišljenih bolesti.
I tako, “Umišljeni bolesnik” ostaje lekcija iz zdravih odnosa, uz dozu smijeha koja s godinama ne blijedi—baš kao dobra šalica kave na kišan dan.
Mjesto i vrijeme radnje
Prizori “Umišljenog bolesnika” nikad ti ne iskaču iz tipične pariške dnevne sobe – da, kako zamišljaš onaj šarmantni stan s visokim stropovima, masivnim zavjesama i foteljom koju je vjerojatno barem jedna generacija uništila od sjedenja. Radnja ne luta mnogo; Molière tjera likove da se svađaju, glume doktore (ne uvijek uvjerljivo) i podižu glas unutar četiri zida. Taj salon zapravo postaje borbeno polje svih mogućih zdravstvenih, obiteljskih i financijskih prepirki, i sve se, začudo, događa bez izlaska u zrak.
Vrijeme? Sredina sedamnaestog stoljeća, taman kad su u Parizu još galopirali kočije, krinoline šuškale po hodnicima, a miris praha za lice nadjačavao sve druge. Nema mobitela, nema Netflixa—sve važne vijesti prenosile su sluškinje poput Toinette, tu i tamo dobace komentare, često za rubriku “vjerovali ili ne”. Dnevno svjetlo kroz prozor otkriva istu dvosmislenost života tog vremena: dok vani prolaze trgovci i raznose vruće vijesti, unutra Argan mjeri puls… i razmišlja zašto mu srce kuca – bar tri puta brže kad god mu netko spomene novu dijagnozu.
A sad zamisli: nedjeljno popodne, zvuk tik-tak sata, netko u pozadini viče da opet ponestaje tinkture od lavande. Atmosfera? Mješavina stalnog iščekivanja i domaće kaotičnosti. Svaki komad namještaja mogao bi ispričati svoju priču o nekoj Arganovoj zdravstvenoj paranoji. Ovdje vrijeme prolazi sporo, ali ni na trenutak dosadno—dok čekate scenu više, može vam pasti napamet da je ova drama nastala kad je Pariz bio i raskošan i pun boli. Ukratko: prava pariška komedija, u pravom pariškom salonu, na rubu društvene promjene, ali s vječnom nesigurnošću što donosi novi dan… ili sljedeći liječnički račun.
Tema i ideja djela
Znate kad vam netko stalno priča kako je “sigurno bolestan” pa brzo zove liječnika za još jednu čudnu bolest iz reklame? E, pa to vam je otprilike Argan u “Umišljenom bolesniku”. Ideja nije samo ismijavanje hipohondrije; ovdje autor gađa i jednu širu metu. Suvremeno društvo stalno brine oko zdravlja—kao da stres liječi, a ne stvara nove glavobolje.
Argan nije jedini s “virusom sumnje”. Cijela njegova kuća diše kroz maglu lažnih bolesti, nesigurnosti i skrivenih interesa. Što je na meniju? Malo satire na račun liječničkih diploma (zvuči poznato?), puno igara moći—jer tko voli biti lutka u tuđim rukama, zar ne? Belina, koja se za Argana brine kao mačka za ribu na stolu, ne skriva da više voli njegov novčanik nego njegove analize krvi. Kad sluškinja Toinette uleti sa svojom britkom ironijom, jasno je: istina često ima više slojeva nego luka.
Ali Molière nije ovdje samo da bi zabavio gledatelje ili pročistio ljestvice popularnosti liječničkih šala. On kroz ovu priču ulazi pod kožu društva. Pokazuje kako lako povjerujemo samoprozvanim stručnjacima—od tadašnjih “velikih” liječnika do današnjih Google-stručnjaka i forumaša. Smijeh tu ne služi laganom zaboravu problema, već kao štit od naših vlastitih strahova. Tko se ne prepozna bar malo u Arganovu paničarenju pred “novim simptomom”, vjerojatno nije još nikad guglao svoje tegobe usred noći.
Društvena kritika, svakodnevni apsurdi, lažne brige, mali i veliki interesi, i taj vječni trag za potvrdom—sve je to zamotano u ovu jednočinku. Komedija ponekad najjače udara baš tamo gdje najviše boli: kad nas natjera da se dobro nasmijemo vlastitim slabostima.
Analiza likova
Kakva galerija likova – od hipohondarskog gazde do osebujnih liječnika i obazrivih sluškinja… Tko još nije upoznao ovog legendarnog Arganovog društva? Svaki karakter tu donosi nešto svoje, ali svatko ima skriveni motiv. Pratimo njihove hirove, namjere i pokoji lažni osmijeh iza svakodnevne rutine.
Glavni likovi
Argan podiže opsesiju zdravljem na razinu olimpijske discipline. Nije to samo tipični starac s termometrom – njegov strah od bolesti ima DNK svakog ‘stručnjaka iz fotelje’ kojeg poznajete. Svi lijekovi i popratni računi mu nisu dovoljni, pa kroz skoro svaku scenu nervozno ‘šefuje’ liječnicima, supruzi i Angélique. Osjećate li nelagodu čim netko kašlje? Eto, minijaturni Argan je tu negdje.
Belina je druga zvijezda. Zapravo, više vila opasnosti negoli supruga puna empatije – ona nepogrešivo ‘njuši’ gdje je novac, a gdje lažna bolest. Briga za muža? Samo kad ima pokoji bankovni račun u igri.
Angélique, njihova kćer, za razliku od oca sanja o ljubavi – i to onoj koja nije vezana za stetoskop i medicinsku diplomu. Impulzivna, tvrdoglava, povremeno naivna – ali ako je srce vodi, nema toga što je može skrenuti s puta prema pravoj ljubavi. Bježanje pred nametnutim zarukama? Klasika za nju…
Toinette je MVP – ne samo zbog sposobnosti multitaskinga (da, zna i čistiti i spašavati obiteljsku čast istog popodneva), nego i zbog njezine britke duhovitosti. Sluškinja s besprijekornim radarom za laž, uvijek je dva koraka ispred svih i ne boji se reći ono što misli, makar to značilo upasti u pokoji nevolju.
Sporedni likovi
Kad se dvorana napuni, pojavljuju se još dva lika koja se ‘igraju doktora’… Samo što to kod Thomasa Diafoirusa i njegovog tate nije baš igra – rigidni, dosadni, pomalo karikature svega što medicina tad predstavlja. Thomas je oličenje štreberskih manira: bez vlastite volje, tip koji na sastanku zabunom odgovori na vlastite pitanje (da, stvarno). Njegov otac Monsieur Diafoirus, vječni promotor medicinske tradicije, ne vidi dalje od vlastitog diplomskog pečata. Komedija karaktera na francuski način, rekli bi ‘crème de la crème’ medicinske ukočenosti.
Na scenu povremeno upadaju i gospodin Béralde (Arganov brat, glas razuma među svim ovim dišpetima), mladi Cléante (Angéliquein pravi izabranik), pa čak i nekoliko statista iz liječničkog svijeta koji imaju zadatak dodatno zamrsiti odnose, dići tenzije i izazvati smijeh.
Zanimljivo, svaki lik nosi svoju malu masku – nitko se ne otkriva odjednom. Iza osrednjeg humora Thomasa i ozbiljnog lica gospodina Diafoirusa često se skrivaju promašeni ideali, dok Cléanteova odanost daje balansu cijeloj ovoj priči. Ako odete po kokice, možda propustite ponekad najbolji ‘background’ dijalog!
Odnosi između likova
Ako netko misli da je odnos ‘roditelj-dijete’ zamršen, treba vidjeti Arganovu kuću – tamo se svaki obiteljski ručak pretvara u strateški sastanak. Argan želi Angéliquein ‘spas’ putem braka s liječnikom (čitaj: vlastitu sigurnost), dok ona uporno odbija njegov plan, tražeći malo zraka izvan lječilišta u kojem živi. Između tih suprostavljenih želja, Belina povlači konce, suptilno pokušavajući izvrnuti situaciju u svoju korist.
Toinette? Ona zabavlja publiku, ali isto tako – maestralno razotkriva svaki pokušaj manipulacije. Često je ona ta koja podsjeća Argana da nije cijeli svemir podređen bolesničkoj postelji i da je ljubav (pa makar to bila ljubav prema stvarnom Cléanteu, a ne nekom doktoru-svetcu) ipak važnija od svakodnevne kurative.
Béralde unosi dozu zdravog skepticizma, ne dozvoljavajući da Argan poludi od vlastitih opsesija. Njegove rasprave s bratom podsjećaju na ona prepucavanja kod obiteljskih okupljanja, kad svi ‘znaju bolje’ i nitko ne popušta. Cléante i Angélique? Njihovo povjerenje polako raste, a upravo njihova ‘zabranjena’ veza daje publici nadu da komedija neće završiti samo medicinskim receptima i slovima oporuke.
Svatko vuče na svoju stranu, ali svi zajedno stvaraju savršen kaos na sceni. I upravo zato publika, stoljećima kasnije, još uvijek prepoznaje vlastitu svakodnevicu u ovim zapetljanim odnosima.
Stil i jezik djela
Zamislite scenu — dvorana bruji od žamora, Molièrev tekst na pozornici već od prvih riječi udara direktno u rebra publici. Nije to nikakva šala za male dame ni gospodare: fraze lete brzo, kao kad birate kruh na Dolcu pred zatvaranje, a svaka rečenica ima onu dozu soli da vas tresne iz cipela. Stil je, za znatiželjne, zapravo kombinacija — nešto između lukavo upakiranih dosjetki i obične, svakodnevne provale, onako kako stariji znaju dometnuti kad se okupe oko kavice (“A šta ti znaš o životu, moj sinko!”). Ti dijalozi nisu tu da miluju uho, nego da prikriju ozbiljnu kritiku u kaputu od šale.
Pa sad, tko se prvi put sreće s „Umišljenim bolesnikom“, mogao bi se iznenaditi — ovdje nema čudesnih latinskih zavrzlama kao u dosadnim doktorskim knjigama, iako liječnici stalno nešto mudruju s izmišljenim riječima. Što se jezika tiče, čovjek može osjetiti kako Argan izgovara svaku svoju “bolest” k’o da u isto vrijeme moli i psuje. Toinette povremeno presječe situaciju tako mudro da razveseli i najmrzovoljnijeg gledatelja iz zadnjeg reda (zna li možda netko bolju „šalu s maskom“ u francuskoj komediji?).
Iako Molière piše prije više od 350 godina, zvučni efekti i vicevi zvuče tako svježe — kao da bi Toinette danas radije naručila čaj ljekarnika na Woltu nego slušala doktorske savjete. Uspijeva tu jednu magiju: povezati seljačku dosjetku, salonski sarkazam i ravno statistiku o ljudskim manama, pa čitatelj (ili gledatelj) iz scene u scenu hoda kao na sitnim kamenčićima po dvorištu stare bake.
Stil cijelog djela? Drži živčnost na visokom stupnju… publici u svakom trenu prijeti smijeh, a likovi nemaju niti sekunde mira. Toinetteina psina, Arganovo kmečanje, a Belinina prijetvornost — svaki su detalj oblikovani jezikom koji nije slučajno biran. Sve je odabrano tako da nosi socijalnu kritiku kroz osmijeh i sarkazam, kao što narod voli.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Evo jedne stvari koju većina ljudi ne očekuje kad čita “Umišljenog bolesnika” – koliko je lako prepoznati vlastite brige u toj komediji, i to čak stoljećima nakon što je napisana. Neki bi rekli da je Argan samo smiješan starac, ali iskreno, tko se nije barem jednom pronašao kako gugla simptome i zamišlja najgore? Ovdje, Molière se poigrao s ljudskom psihom toliko suptilno da se čovjek zatekne kako se smije, a onda ga lagano prođe jeza — baš kao nakon loše šale u nedjelju navečer.
I taj 17. stoljeće setting… zamislite dnevni boravak krcat starinskim namještajem, no atmosfera podsjeća na svaki moderni dom kad nastane panika zbog prolaznog kašlja. Jedna scena ostala je posebno upečatljiva: trenutak kad Toinette naumjerno “liječi” Argana, a svi u sobi igraju malu predstavu njegovih osjetila i manija. Smijeh koji nastane realan je i danas — koliko smo svi skloni povoditi se tuđim mišljenjem kad smo nesigurni. Nekome će to biti podsjetnik na razgovor kod frizera ili raspravu na Facebook grupi o zdravlju; humor je isprepleten s ozbiljnim podsmijehom svakodnevnim navikama.
Likovi djeluju kao iz vlastite obitelji, s precizno pogođenim odnosima – od posesivnog, zabrinutog oca, preko izmanipulirane djece do one jedne sluškinje koja uvijek govori ono što svi misle, ali se nitko ne usudi reći. Belina možda nije najdraži lik, premda njezina pohlepa za novcem nije tako strana ni gledateljima 2020-tih… Arganove reakcije, Toinettina dovitljivost, čak i Thomasova tromost, sve pomalo podsjeća na ljude iz svakodnevnog života (ili na onog rođaka koji stalno preuveličava svaki zdravstveni problem).
Naslov nekako zvuči kao stara dosjetka, ali Molière ovdje stvarno razgolićuje taj vječiti ljudski strah – da nešto “nije u redu”, i da se treba oko svega savjetovati s nekim “stručnjakom”. Čitatelj lako upadne u zamku smijeha, dok mu u kutu uma ključa pitanje: a koliko smo stvarno drugačiji od Argana? Kad završi zadnje poglavlje, teško je odlučiti je li sve bila samo komedija, ili i najtužnija istina o stalnom ljudskom traženju sigurnosti.
Na kraju, “Umišljeni bolesnik” ostavlja gorak aftertaste, kao kad shvatiš da je najbolja šala ona na tvoj račun. Možda je baš zato ova komedija preživjela stoljeća, i bez problema bi se mogla pretvoriti u scenarij nove Netflix serije — s likovima koji nose pametne satove, prate tlak 24/7 i dijele rezultate na društvenim mrežama. Pa, tko kaže da se klasici ne mijenjaju?