Malo koji roman izaziva toliku znatiželju i pitanja kao “Uliks” Jamesa Joycea. Mnogi su čuli za njegovo složeno pripovijedanje i bogatstvo značenja ali rijetki se usuđuju upustiti u čitanje bez vodiča kroz njegove stranice.
Uliks u kratkom sadržaju prati jedan dan u životu Leopolda Blooma u Dublinu, istražujući njegove misli, susrete i svakodnevicu kroz inovativan stil i brojne književne reference.
Ako su vas ikad zbunile Joyceove rečenice ili ste se pitali što se zapravo događa u ovom djelu, ovdje ćete pronaći jasnoću koja otvara vrata razumijevanju.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite ovo: sunčan dan u Dublinu, ljudi žure na posao, a svijet se naizgled vrti kao i svaki drugi… Osim što vam književni genijalac pokazuje kako čak i obični trenutak može postati totalni vrtlog misli i osjećaja. E pa, James Joyce itekako zna kako pretvoriti svakodnevicu u ludnicu riječi i unutarnjih monologa. Njegov “Uliks” često doslovno izazove čuđenje, pogotovo školskoj publici, a tek kad shvatite njegove zakulisne fore — počet ćete uživati.
Autor
James Joyce… Čovjek kojem ni Guinness ne može isprati tu njegovu književnu gorčinu — i genijalnost. Rođen 1882. u Dublinu, ovaj Irac nije bio običan pisac. Volio je filozofirati, sanjati, pa i zapeti s jezikom. Priča se da je još kao dijete zarađivao “sam za kruh” pisanjem eseja; kasnije, dok su ga mnogi izbjegavali zbog previše kompliciranih rečenica (provjerite bilo koju Joyceovu knjigu!), Joyce je izransirao scenu modernizma s pravom književnog rock-zvijezde.
Ipak, nije bio samo mistik i riječima opsjednuti piskaralo. On je svoje romaneskne junake — poput Leopolda Blooma — gradio na stvarnim dublinskim likovima te vlastitim opsesijama: identitetom, obitelji, djetinjstvom, osjećajem beskućništva. Ako ste ikad maštali hodati ulicama starog Dublina dok vam glava zuji od misli, Joyce vas vodi ravno tamo. Nagrada? Skrolanje između stvarnosti, snova, i svega između.
Žanr i književna vrsta
Eh, sada slijedi onaj trenutak kada biste najradije prepisali odgovor iz lektire — ali hej, tko još neće priznati da ga je Joyce ponekad zbunio? “Uliks” je roman, ali ni jedan roman kojeg ste ranije čitali nije mu baš sličan. Oznake “modernizam”, “eksperimentalna proza” padaju na pamet, ali — kad krenete čitati — bit će vam jasno da je ovo jedna skroz svoja priča.
Ovdje nema jednostavne linije radnje. Umjesto “Bio jednom jedan kralj…” dobijete tok svijesti — rečenice koje se izmigolje i naizgled nikuda ne vode, a svaka zapravo otkriva novi sloj karaktera. Stručnjaci su ga na kraju svrstali u roman — epopeju svakodnevice. Jezik? Kombinacija humora, ironije i života kakav stvarno je. Radnja? Jedan jedini dan, beskonačno isprepleten osobnim dilemama i unutarnjim monolozima.
Ako tražite još etiketa, tu je: Joyce piše antiroman — parodira sve uzore, koristi stilske bravure da bi otkrio ono što je mnogima svakodnevno nevidljivo. I baš zato susret s “Uliksom” miriši po kavi, knjigama koje se čitaju satima, glavoboljama od previše stranica… i onom magičnom trenutku kad sve konačno sjedne na svoje mjesto.
Kratki sadržaj
OK, tko je spreman za mali literarni izazov? Ispričat “Uliksa” Jamesa Joycea u par odlomaka nije lako ni nakon druge kave—ali ajmo pokušat, bez nepotrebne filozofije.
Uvod
Naša priča počinje običnim jutrom u Dublinu, a Leopold Bloom sasvim nenametljivo postaje naš vodič kroz kaotičnu svakodnevicu. Ako ste ikad lutali gradom pod oblacima zato što niste mogli pronaći dobru pekaru, povezujete se. Bloom ustaje, razgovara s mačkom, doručkuje (bez jaja na oko, sorry fanovi “jaje na oko”), ali svako malo sklizne u neopisivo detaljne misli. Međutim, Joyce ne štedi ni ostale likove: Stephen Dedalus, mladi buntovnik s filozofskim krizama, vrzma se po istom gradu, ali umjesto doručka traži smisao postojanja. Ni ljubavni život ne ostaje pošteđen—Molly Bloom, Leopoldova žena, također ima svoju “glavnu ulogu”—pogotovo kad se večer spusti.
Zaplet
Ako mislite da se Bloomov dan svodi samo na šetanje gradom, griješite. Bloom je majstor u izbjegavanju problema, ali ni on ne može pobjeći od unutarnjih demona i poneke ljubavne zavrzlame (znate ono kad trebate sjesti na kavu, a sjetite se da ste ostavili otvoren prozor kod kuće). Dok Dublin bruji, Joyce vodi kroz pubove, uredništva novina i mrtvačnice s istom lakoćom s kojom se ljudi guraju na tramvaj u špici. Tu su i susreti sa Stephenom, rasprave o umjetnosti i identitetu—svaka rečenica ima dvije, tri, ponekad pet razina značenja, ali glavna nit cijelo vrijeme: Bloom pokušava ostati dosljedan sebi. Iako mu društvo često prigovara na različitostima, on balansira između svoje intime i javnog života poput žonglera kome su rekli da nema pravo na pogrešku. I zna ponekad popiti pintu više nego što planira.
Rasplet
Kako večer postaje sve duža, napetost između likova naraste, ali ne spektakularno kao u sapunicama. Sad već pratiš Bloomove i Stephenove puteve kao što bi pratio preklapajuće storyje na Instagramu—nemaš pojma hoće li završiti pogrešnim hashtagom. Obojica završe u istoj kući, dijele neki oblik razumijevanja, ali ni ne pokušavaju riješiti cijeli svemir ljubavi, smrti i krivnje u jednoj noći. Grad nije ništa mudriji nakon što su oni prošli kroz njega, ali njihova perspektiva – i možda poneka navika – promijeni se iznutra. Iako naizgled ništa ne eksplodira, u pozadini neprestanih misli odvija se važan pomak: počinje razumijevanje (ili barem prihvaćanje) vlastite nesavršenosti.
Kraj
Sad dolazimo do one čuvene završnice—Joyce to u “Uliksu” servira kao maraton u zadnjoj etapi. Zadnjih 40-ak stranica (priznajmo, tko je došao do kraja zaslužuje medalju) ostavlja glavnu riječ Molly Bloom. Njeni unutarnji monolozi pršte asocijacijama, sjećanjima i maštarijama. Sve te rečenice bez točaka, poput glazbe u podzemnoj željeznici bez pauze, otkrivaju sve što Leopold ne može ili ne zna reći naglas. Neki čitatelji tu dižu ruke, drugi tu napokon “uđu” u roman. Na kraju, nitko ne izlazi iz “Uliksa” isti, čak i ako su sve Joyceove reference prošle “iznad glave”. Pa, ako ste se ikad pitali kako je to kad jedan dan promijeni cijeli život—evo odgovora, na 800 stranica, u jednom dahu… ili barem na nekoliko velikih gutljaja.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad god nekome padne na pamet „Uliks“—prvo što iskače nije neka uzvišena mitološka zemlja, već dobri stari Dublin… onaj iz 1904. godine. Iako zvuči dosadno na papiru, to je zapravo srce svega čudnovatog i povremeno urnebesnog što se u romanu događa. Sve—od tramvaja i pubova pa do prodavača novina i svakodnevnog kaosa na ulici—vibrira kroz Joyceove stranice.
Zamislite scenu: Leopold Bloom gura se kroz prometnu O’Connell Street, prolazi pored Guinness pivovare (da, još tad ju je omirisao svaki pravi Dublinac) i zastaje da kupi bubreg za doručak. Stephen Dedalus šeće uz obalu, boreći se s vlastitim mislima – i, naravno, s legendarno lošim irelandski vremenom.
Ali tu je štos—cijela se radnja odvija unutar samo dvadeset četiri sata. 16. lipanj 1904. (da, Bloomsday!) nije tek povijesna fusnota, nego poseban dan za Joycea i njegovu buduću suprugu Noru. Sve što se događa, događa se na tom malom komadu irskog tla, u tim uskim ulicama, pod tim sivim oblacima, uz povremeni zvuk konjskih kopita – i svaka Joyceova opisna rečenica čini da zaista osjetiš staromodnu atmosferu grada.
Zašto je sve tako vezano uz mjesto i vrijeme? Pa, zato što Joyce pažljivo bilježi svaki detalj svakodnevnog Dublina—poput opsesivnog kroničara. Likovi raspravljaju o vijestima toga dana, nailaze na stvarne zgrade, premošćuju rijeku Liffey i svraćaju u autentične pubove (neki od njih još uvijek rade, pa možeš napraviti vlastiti „Uliks“ pub-crawl ako te put nanese tamo… samo, nemoj pokušavati pratiti Bloomove količine kavijara i vina).
Nema fantastičnih krajolika, nema putovanja kroz vrijeme – sve se svodi na jedan običan dublinski dan, ali Joyce ga začinjava do te mjere da ti možeš gotovo osjetiti miris stare tiskare ili čuti brbljanje pijanca koji pokušava složiti suvislu rečenicu u podne.
Naposljetku, kad pogledaš roman kroz prizmu „mjesta i vremena“, shvatiš zašto Dublin i 1904. nisu samo pozornica, nego stvarni glavni „likovi“ Joyceove priče.
Ako netko traži pravi osjećaj tog jednog posebnog dana, samo treba uroniti u „Uliks“: osjetiti sitne dosjetke, svakodnevnu vrevu, ritam irskog metropola neposredno pred Prvi svjetski rat. A tko zna… možda osjeti i želju za Guinnessom ili jednom pravom irskom kišom za šetnju.
Tema i ideja djela
Zamislite da ulazite u priču bez strogih pravila—to je “Uliks” u svom najčišćem obliku. Nema obaćanja brzih odgovora, ali… tko još želi prečice kroz život? Joyce je ovdje sva pravila bacio kroz prozor, a umjesto linearnog pripovijedanja, servira čitatelju kolaž svjesnih i polusvjesnih misli, trenutačnih reakcija i fantastičnih digresija. Ako vam zvuči kaotično, dobro ste pogodili—ali u tom prividnom neredu leži ljepota.
Radnja možda prati samo jedan običan dan jednog sasvim neobičnog čovjeka (da, mislimo na Leopolda Blooma dok tumara Dublinom), ali zapravo Joyce nije ni pokušavao napisati dnevnik—hvalio se time, ponekad uz malo arogancije, priznaju i njegovi štovatelji! On razlaže ljudsku svakodnevicu do najsitnijih djelića i, bez imalo srama, ubacuje unutarnje preokupacije svakog lika kao da sirovo vadi slike iz njihove svijesti.
Glavna tema svodi se na potragu za smislom u svakodnevnim stvarima—rutina, usamljenost, čežnja za razumijevanjem. Tko nije uhvatio sebe kako razmišlja o nebitnim detaljima dana dok šeta po tržnici ili kasni na posao? Upravo tom „običnošću“ Joyce udara temelje modernoj književnosti. Uz to, “Uliks” je i pravi hommage Dublinu: svaki kutak grada, vonj iz pekare, galama u pivnici—sve je tu da se osjeti i prigrli, poput urbanog vodiča s čudnim savjetima.
No, ima “Uliks” i skrivenih slojeva. Ako čovjek ima živaca ući u sve te reference i igrarije s jezikom, shvatit će koliko je tekst zasićen ironijom i preispitivanjem starih književnih uzora. Joyce ne prestaje podbadati, pa su humor i ruganje prisutni od prve do posljednje stranice. Jedan profesor (koji čita Uliksa triput godišnje, tko to može pratiti?!) otkrio je da su pojedine epizode parodija cijelih književnih epoha, što znači da s Joyceom nikad nisi siguran jesi li još uvijek u ozbiljnoj literaturi ili na prvom času stand-up komedije.
Ono što izdvaja “Uliksa” nije samo tok svijesti, već i osjećaj nesigurnosti—je li svijet zaista tako zamršen ili ga mi sami kompliciramo? Dok Leopold luta, Joyce zapravo postavlja vječno pitanje: može li čovjek pronaći smisao usred banalnosti dana? To jest, može li netko ostati normalan nakon 700-tinjak stranica unutarnjeg života kompletno običnog tipa? I, vjerujte, svakog čitatelja barem jednom uhvati sumnja u vlastitu mentalnu kondiciju, ali… nije li to čar čitanja Joycea?
Ako tražite glavni razlog zbog kojeg ljudi ponovo uzimaju “Uliksa” s police—nije to radnja ni ekscentrični stil, nego baš ono ljudsko prepoznavanje. Osjećaj da je i život sam često zbrkan, neuredan, ali čudesno vrijedan svakog novog čitanja.
Analiza likova
Wow, likovi u „Uliksu”? Pripremite se za cijeli cirkus, ali ne onaj šareni—ovaj je prepun sitnih neuroza, skrivenih motiva i fantastično običnih strahova. Tko tvrdi da mu Joyceovi junaci ne idu na živce, vjerojatno ih još nije stvarno pročitao… Ili je probao, ali nije stigao do kraja. Ako ste se ikad pitali zašto se ljudi vraćaju ovom romanu kao što se klinci vraćaju TikTok trendovima—možda odgovor leži baš u ovim ludim karakterima.
Glavni likovi
Leopold Bloom korača Dublinom jednako smireno kao što njegov pasliječni doručak korača kroz želudac—s dosta razmišljanja, ponekad se pojavi sumnja hoće li uopće stići do kraja. On je otkačen (u najboljem mogućem smislu), pa čak i kad prolazi pored mesnice, njegovi su unutarnji monolozi mesnati, slojeviti, pa i pomalo začinjeni. Zamislite prosječnog Zagrepčanina u tramvaju koji se pita hoće li ga dočekati čista šalica doma, ili opet nema čaja—eto, to je njegov mentalni registar.
A Stephen Dedalus? On ne hoda, on plovi hodnicima vlastite glave—što je još kompliciranije od putovanja GSP-om tijekom adventa. Ovaj mladi buntovnik satirično secira povijest i religiju, povremeno stane pred ogledalo i zapita se „Čemu sve ovo?”—kao da je maturant u svibnju, bez pojma što s budućnošću.
Molly Bloom, s druge strane, ima monolog zbog kojeg bi čak i Shakespeare zaplakao—dug, emotivan, pun svakodnevnih frustracija i želja. Njezin unutarnji svijet zapravo ispriča više o braku i seksualnosti nego većina savjetnika za veze. Ako se itko pita što žene stvarno misle prije spavanja, Molly ima odgovor. Uzbuđujuće? Da. Kaotično? Apsolutno.
Sporedni likovi
Ne možete uživati u Uliksu, a da ne naletite na gomilu sporednih likova. Zašto? Pa, jer bez njih, Dublin ne bi imao onaj miris pive i znoja, što ga kroz stari grad vodi baš u smjeru Blooma. Tu su komični Buck Mulligan, vječno spreman za šalu (i za kap piva), i Simon Dedalus, Stephena vječno žulja očinska sjena, ali rijetko ga pruži utjehu koja mu treba.
Pa onda, Nestor—neprofesorski profesor, koji predaje s dozom ironije. Ili Blazes Boylan, kojeg djeca iz osnovne škole ne bi pustila ni blizu roditeljskog sastanka, a Molly—konačno—možda ipak. Prisjetimo se i gospode iz pubova: nose viski kao što nogometaši nose transparente, svaka čašica znači novu čudnu raspravu o “pravoj” Irskoj.
Čak i bezimeni prolaznici, vlasnici dućana, prodavačice cvijeća, pa i psi koji laju po kvartovima—svi su upisani u tu Joyceovu mentalnu knjigu. Sitni šefovi, gospoda koja klize po rubu pijanstva, frustrirani radnici tramvaja—svatko ima svoju minutu slave. Svatko, htio to ili ne.
Odnosi između likova
E sad, odnosi među ovim likovima daleko su od idile s oglasa za IKEA sofe. Bloom i njegova Molly—zakuhana veza, svatko misli svoje dok šute u istom krevetu, ali ipak nekako funkcioniraju (baš kao kad se među parovima potkrade ona tišina prije spavanja… znate onu). Ispod površine njihova propalog povjerenja kuha cijeli Lonac pitanja na pol’ odgovora.
Stephen i Bloom? To vam je spoj profesora i učenika kojeg nitko nije zvao—kao da je sudbina upisala dodatnu nastavnu jedinicu pa im utrpala međusobnu potragu za smislom. Oboje žele razumjeti svijet i jedno drugo, ali to im ispadne prilično trapavo—nema automatskog razumijevanja, nema happy enda za Instagram. Kud će ih ta veza odvesti? Joyce nas pušta da nagađamo.
Zanimljivo, ni Bloomi ni Dedalusi ne postoje u vakuumu. Grad ih spaja i razdvaja svakih nekoliko minuta: prodavač cvijeća promijeni smjer razgovora, Blazes Boylan najavi katastrofu za svaki brak, a Buck Mulligan s vrata pubova navija na anarki(ju). Svaka dinamika ostavi traga, čak i kad je trenutak kratak; kao kad vam nepoznata osoba upadne u tramvajsko sjedište, pa trebate pet stanica da shvatite što se upravo dogodilo.
U Joyceovim rukama, čak i najkraća interakcija—pogled, šala, prodani novinski primjerak—pretvara se u sitnu bombu značenja. Nema malih uloga. U svakom liku, u svakoj vezi, nešto tinja, nešto se prekida, nešto ponovno pokušava započeti. I da, usput svi ostave svoj mali otisak na životu onog drugog—baš kao kad neprimjetno prebacite zaboravljenu knjigu s police… i ne zaboravite na nju nikad više.
Stil i jezik djela
Zamislite… čitate roman, a rečenice se rastežu beskonačno, kao kad pokušavate objasniti baki kako funkcionira WiFi. Upravo to radi Joyce u “Uliksu”. On voli vrtjeti misli u krug — jednom u zagonetnoj, zatim u brutalno iskrenoj formi, pa onda baca pokoju psovku (nećemo sad o cenzuri iz 1920-ih). Netko bi rekao da se igra s čitateljem, a netko bi na trećoj stranici već zaplakao. Jezik? Višejezičan, šaren kao subotnja tržnica u Zagrebu. U jednoj rečenici može uskočiti žargon s ulice, latinski pozdrav iz misnog časa, pa odmah potom reklama za sapun iz starih novina (“Kupuju, koriste i divlje uživaju!”).
Sad, ako ste nekad pokušali shvatiti vlastite misli dok stojite u redu za burek, Bit će vam jasno kako se osjećaju likovi kod Joycea. Stil? Eksplozija! Ima dana kad Leopold Bloom zvuči kao profesor filozofije, a deset rečenica kasnije kao prijatelj iz kafane koji se žali na nisku mirovinu. Sve je tu – tok svijesti, unutarnji monolozi (onaj Molly Bloom na kraju, e to se čita u dahu), poigravanje s formom, metaforama, ironijom. Kao da ste na književnom lunaparku, i, uz malo sreće, izronite pametniji s nešto smijeha u džepu.
Jeste li primijetili te Joyceove igre riječima? Netko bi ih nazvao labirintima, drugi jezičnim zalogajima uz koje treba čitat “s pauzama” i uz šalicu kave. Nenametljivo, ali dosljedno, autor izbjegava klišeje i umjesto toga ubacuje lokalne reference i mimikriju svakodnevnog govora u Dublinu 1904. godine. “Uliks” miriše na tiskarsku boju starih novina, na kišni pločnik, ponekad i na jaku kavu. A kad Molly počne nizati “da da da”, teško se ne nasmijati ili ne sjetiti vlastitih ljubavnih jada.
Ako ste skloni podcrtavanju pametnih rečenica, pronaći ćete ih pregršt, ali vjerojatno ćete se najprije nasmijati zbog poneke finte ili dvosmislenog komentara (Joyce je u tome majstor – priznajmo, nije slučajno preživio sve te cenzure). Kad netko pita “čemu tolika raznolikost stila?”, najkraći odgovor bi bio — život sam nije jednoznačan, pa zašto bi bio i roman?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nećemo glumiti – Uliks nije knjiga za one koji žele brzinsko ljetno štivo. Ima dana kad i najstrpljiviji čitatelj zapne već na trećoj stranici i upita se: tko još voli ovakav nerazumljiv tok svijesti? Ali baš tu leži čitava čar. Joyce ti ne baca konce, on ih razmrsi, pa promatra tko će ih ponovno uplesti. Možda će netko već nakon nekoliko poglavlja osjetiti da se gubi, možda će proklinjati rečenične kaskade (ma tko nije?!), no među redovima dolaze i oni mali trenuci kad odjednom, kroz sve to nabacivanje riječima, iskoči nešto tako ljudski blisko – jedan miris u zraku, dječji plač, okus dublinskog piva ili pogled na rijeku Liffey. Osjeti se puls grada, ali još više – puls svakodnevnih promišljanja koje svatko prevrće u svojoj glavi.
Jedan kolega je priznao da je roman čitao više godina. Zvuči suludo, ali nije neobično. Povremeno bi zaiskrio smijeh zbog Joyceovih jezičnih vratolomija. Ponekad bi taj isti kolega pogledom tražio spas u donjoj margini, tražeći napomene koje rastjeruju maglu iz Joyceovih aluzija. I onda, baš kada frustracija zavlada – eto smislenog trenutka, kratkog bljeska koji veže sve što smo životno pohvatali: ljubav prema obitelji, sramežljive ili opore misli, sukobe sa samim sobom.
Možda je najbolje reći – čitanje Uliksa sliči hodanju po nepreglednom trgu u središtu Dublina. Nije uvijek jasno kamo trebaš ići, nekad lutanja traju satima, ali baš onda, u sjeni starih pročelja ili na rubu neke ulice, naiđeš na prizor zbog kojeg zaboraviš sve nerazumljive dijelove i pomisliš: „Zato ovo vrijedi.”
Život nakon Uliksa? Knjige više ne izgledaju isto. Sve u književnosti nakon Joycea djeluje manje jednostavno i više… živo. Ako išta ostaje, onda je to osjećaj da ništa nije trivijalno, čak ni najobičnija misao na doručak.
Sad ozbiljno, ima li knjiga slabih trenutaka? Naravno. Neki opisi su zamorni, poneki dijelovi djeluju kao autorski eksperiment zbog eksperimenta. Ali sve to, u konačnici, možda je i autentičnije od savršeno ispoliranih romana. Svakome tko voli zaviriti iza kulisa svakodnevice, tko prva poglavlja povremeno preskače ili podvlači najčudnije rečenice, ovaj roman ostavlja i više od dojma – ostavlja otisak misli koje se vraćaju dugo nakon što je posljednja stranica pročitana.