Planine uvijek bude osjećaj slobode i izazova. Tko jednom zakorači na planinske staze zna da priroda ondje ima svoja pravila i ritam. Svaki izlet u planine krije priču o otkrivanju, ali i o mudrosti koju donosi priprema i poštovanje prema prirodi.
Kratki sadržaj o boravku u planinama obuhvaća osnovne informacije o pripremi, sigurnosti i pravilima ponašanja, kako bi svaki posjetitelj mogao uživati u ljepotama prirode i pritom ostati siguran.
Ako se pitate kako izvući najviše iz svakog planinskog iskustva, nastavak teksta donosi odgovore koji čine razliku između običnog izleta i nezaboravnog doživljaja.
Uvod u lektiru i autora
Pa, tko nije barem jednom dobio zadatak analizirati neki poznati književni tekst na satu lektire dok kroz prozor sanjari o planinama? Ovaj put, bacamo pogled na “U planinama”, ali bez klasičnih dosadnih okvira. Spremni? Pripremite omiljenu šalicu čaja ili kave (ili, tko zna, možda domaći sok od bazge) jer idemo otkriti tko se to krije iza redaka i što zapravo možemo očekivati od žanra ove priče — bez ikakvih štreberskih filtera.
Autor
Nikola Đuretić — ime koje u školskoj lektiri, priznajte, često prođe “ispod radara”. Da budem iskren, većina učenika ga zamijeni s nekim drugim Nikolinim kolegom iz književne čitanke, ali Đuretić se razlikuje baš po tome što voli zapisivati osjete prirode tako da prvo poželiš pronaći najbliži šumski put, a tek onda shvatiš o čemu zapravo priča. Rođen je 1949. u Osijeku, a, što je zanimljivo, veći dio života proveo je izvan Hrvatske — ponajviše u Londonu. U njegovim se tekstovima osjeti riječki vjetar, slavonska magla i britanska kiša… i sve to odjednom! Nije ga briga za “velika” pitanja nacionalne povijesti — Đuretić više voli proučavati kako tišina diše, što se događa u čovjeku kad se nađe daleko od gradske vreve i kako svakodnevne misli pod planinskim vrhom zvuče glasnije. Osim “U planinama”, isprobajte i njegove kratke priče — solidan as iz rukava ako netko na sastanku spomene “moderne hrvatske pripovjedače”.
Žanr i književna vrsta
Ako ste očekivali kakvu akcijsku dramu ili “krimić”, morat ću vas razočarati — “U planinama” ulazi u svijet pripovijetke, one vrste teksta koja dolazi taman između trominutnog TikToka i maratonskog romana. Ovo nije djelo koje žuri; daje vam prostora da udahnete i možda malo zastanete čitajući. Đuretić je ovdje ponajviše “slikar riječima” pa će vas povesti pravo u srca šumskih staza, s puno osjeta, mirisa i tihih zvukova škripavih grančica pod nogama. Pripovijetka, da ne filozofiramo — kratak prozni tekst, često (ali ne uvijek) s autobiografskom notom. Žanrovski, Đuretić sklizne u realistično, ali na onaj melankoličan način gdje i najobičniji kamen na stazi počne izgledati kao portal u uspomene. Nema velikih drama, nema spletki za naslovnice — samo susreti s prirodom i unutarnji monolozi koji zvuče poznato svakome tko je ikad gubio signal mobitela negdje iznad 700 metara nadmorske visine.
Zamislite — osjećaj kao kad sjedite na planinskoj livadi i čujete samo svoj dah. Eto, to je “U planinama” svojim žanrom i vrstom, a Đuretić je vodič koji vas neće izgubiti na stazi.
Kratki sadržaj
U planinama ne znači samo hodati po stazi—ovdje razgovori šute, a misli bruje. Đuretić ugrabi trenutke kad šuma postane dnevna soba, a svaki kamen zna tvoje ime. Ako volite mirise vlažne mahovine i zvuk vlastitih koraka, dobro, zaplet tek počinje…
Uvod
Možete li zamisliti šapat svježeg planinskog zraka dok hodate kroz gustu maglu? Đuretić nam servira upravo takav osjećaj već na prvim stranicama: njegov lik, povučen, ali naćuljenih ušiju, polako ulazi u šumu, noseći samo ruksak i gomilu neriješenih pitanja. Nema drame, nema spektakla—samo povremeni odsjaj sunca na mokrim listovima i unutarnji nemir.
Šuma ga prima kao starog znanca. Svaki detalj – vlažan kamen pod nogom, hrabri crvčak u travi – dobije pozornost kakvu zaslužuje. Ne propušta priliku zaroniti u sjećanja, stalno balansirajući na granici između rutine i iznenađenja. Uvod doslovno miriše na borove i podsjeća na one rijetke trenutke kad pustite mozak da radi što hoće.
Zaplet
Sad, nemojte očekivati okrete kakve ima prosječna epizoda “Igre prijestolja”. Đuretićev zaplet raspliće se kao stara vunena čarapa — polako, ali opipljivo. Lik nailazi na izgrebane putokaze, preskače potočiće i povremeno zastaje pred jednostavnim stvarima: puža koji se vuče preko trave, ptičji pjev iznad glave, trag stopala u blatu.
Ako ste ikad zalutali na neoznačenu planinsku stazu, znate taj osjećaj. Nervoza – ali i sitna radost jer ste samo vi i priroda. Đuretić upravo tu hvata dah: svakodnevica lagano sklizne u kontemplaciju. Umjesto napetosti, ponudi sitne pobjede – udah na vrhu uspona, pronalazak stare klupe pod borom. Sat i mobitel ne postoje, vrijeme se razvlači po granama.
Rasplet
Nemojte se iznenaditi ako vas iznenadi koliko je rasplet ove pripovijetke nenametljiv. Umjesto da vam servira spektakularni obrat, Đuretić polagano smiruje priču. Lik, sada već dobrano oguljenih koljena i prepun novih razmišljanja, sjeda i gleda. Pa ništa… ili baš sve – možda ste i sami to proživjeli?
U ovom trenutku, sve što je djelovalo važno (umorna leđa, škripava koljena, zaboravljene brige od jučer) povuče se u drugi plan. Priroda uzme glavnu riječ i nagrade su sitne: osjećaj mira, možda šalica čaja iz termosa (tko zna, možda i Kraš čokoladica iz džepa?), i onaj glupi osmijeh zbog kojeg vas prolaznici čudno gledaju. Đuretić ne servira odgovore. Tu su samo šapat i spokoj, kao kad zadnji put pogledaš vrh prije povratka.
Kraj
Ako ste očekivali vatromet, prevarili ste se. Đuretić završava s istom mirnoćom kojom je i krenuo – lagano, gotovo šaptom. Lik silazi niz stazu, šuma šušti pod nogama, a nebo postaje sivo. Nema velike mudrosti na kraju, ali ima osjećaja da ste prošli nešto važno, makar niste sigurni što točno.
Na kraju, povratak u grad djeluje poput buđenja iz sna. Svijest da je svaki izlet kratkotrajan podcrtava Đuretićevu poantu – vrijednost je u trenutku, ne u destinaciji. I sljedeći put kad se nađete usred gradske vreve, možda se uhvatite kako zamišljate onaj tihi planinski kutak, gdje se sve opipljivo pretvara u sjećanje.
Mjesto i vrijeme radnje
Neki ljudi na more, drugi na selo, ali Đuretićev junak – on se povlači duboko u planine. Ne zamišljajte skijalište s gužvom ili fotogenične vrhove s Instagrama. Ovdje se sve događa u šumi, negdje daleko od svih “city lightova”, među mahovinama, vlažnim kamenjem i onim tihim šuštanjem koje čuješ samo kad si usred ničega. Pitate se kad se baš sve to odvija? Ako otvorite pripovijetku, vidjet ćete – autor ne kaže “ljeto 1982.” ili “subota iznad 21°C”. Onog trena kad korakne pod krošnje, godina, doba i sat gube konture.
Prizori su tipično slavonski – toliko puno zelenila da vam oči odmore, sa starim stazama po kojima se uglavnom gazi u tenisicama, ne u modernim trekking čizmama. Nema signala, nema prometa, samo povremeno zvono s obližnje krave ili šušanj iz grmlja gdje vjeverica traži zalogaj. Ako ste ikad proveli nekoliko sati hodajući Papukom ili Diljem (ili ste barem pustili Google da vas prošeta Street Viewom), shvatit ćete atmosferu – sve kao pod staklenim zvonom koje se, za čudo, ne trese dok misli lete posvuda.
Vrijeme… e sad, vrijeme u ovoj priči nije brojčanik na ruci. Radnja se razvlači, rasteže, nekad kao da sve miruje. “Dan u prirodi” može biti sat, ali i cijela zauvijek. Sunčeva svjetlost prolazi kroz lišće, vrijeme povremeno pljusne kroz granje ili zaškripi pod nogom, a ostatak priče broji se po otkucajima srca, ne kazaljkama.
Mjesto i vrijeme radnje prepoznaje se tek po osjećaju, ne po geografskim točkama. Đuretić pušta prirodi da određuje ritam, baš kao što miris borovine ili magla kad neumorno gmiže niz stazu može naglo promijeniti ton cijele scene. U “U planinama” vrijeme klizi neprimjetno, dok se radnja smješta tamo gdje tišina ima glas, a svaki kamen zna tvoje misli bolje od Google kalendara.
Nema tu himni, niti povijesnih datuma — sve se svodi na trenutak i mjesto, onu “tu i sada” magiju koju možeš pronaći samo kad zakoračiš sasvim izvan zone udobnosti.
Tema i ideja djela
Netko će možda pomisliti, “Ah, još jedna priča o prirodi?”—ali Đuretić ovdje nudi nešto puno više od obične šetnje po šumskim stazama. Priča “U planinama” svojom jednostavnošću zapravo izaziva pravu malu buru u glavi čitatelja. Glavni lik, dok preskače grančice i zastaje kod mahovine, zapravo traži odgovor na vječno pitanje: “Što stvarno znači biti slobodan?” Vrlo suptilno; nema tu velikih drama ni poziva na akciju, ali ima gotovo opipljive tišine i pitanja koja svi vučemo sa sobom kad pokušavamo pobjeći od gradske buke.
Koliko puta ste, onako usput, zapeli u prometu i poželjeli biti na nekoj planinskoj čistini gdje jedini zvuk ima cvrčak? Upravo to iskustvo Đuretić oblikuje kroz unutarnji dijalog svog junaka. Temeljna ideja zvuči banalno, ali u gotovo svakom retku djeluje kao tihi bubanj: bježanje od vlastitih briga, susret sa samim sobom bez filtera i maski. Planina tu nije samo scenografija, već gotovo terapijski prostor—mjesto gdje se, smiješno reći, diše bez smetnji WiFi-a i notifikacija.
E sad, tko očekuje šokantna otkrića, neka potraži drugu knjigu. U “U planinama” radnja je poput dobre džez improvizacije—spora, ogoljena, ali svaki detalj ima svoje zašto. Motivi prirode ne služe za jeftinu egzotiku – ciljaju pravo u onaj dio duše koji voli šutnju i promišljanje. Odjeci mirisa, zvuk lišća i žubori potoka nisu tu da impresioniraju, nego da izazovu refleksiju o svakodnevnim stvarima, o “malim pobjedama” koje rijetko slavimo.
Đuretić znalački otvara pitanje: koliko stvarno poznajemo mir koji (kao glavni lik) nalazimo kad odložimo mobitel i zagledamo se u krošnje? I nije li svaki izlazak iz “zone komfora” zapravo povratak sebi? Čudno je, ali kroz te tihe planinske korake lik ponekad izgleda kao netko iz susjedstva—jednostavan, zbunjen, željan predaha. Ideja nije u spektaklu, nego u tihom zatečenju životom. Nije li to razlog zbog kojeg se mnogi, kad misle da bježe od svega, najradije skriju u planinama?
Analiza likova
E sad, kad bi netko pitao tko zapravo “nosi” priču u Đuretićevim planinama… teško bi prošao bez podignute obrve. Ovdje nema klasičnih akcijskih junaka, ali (neka digne ruku tko nije osjetio), ipak svaki ulazak u šumsku tišinu pokreće cijeli mali svijet misli i osjećaja. Idemo “u kožu” glavnih i, onih nešto tihih, likova.
Glavni likovi
Za početak—onaj tip što zapravo nije “tip,” nego glas, osjećaj i pogled kroz Đuretićevu prizmu. Glavni lik? Da, on je više promatrač nego osvajač. Hodao je, šutio, upijao. Nema imena, ali zato svatko tko se barem jednom isključio iz gradske vreve odmah ga prepozna. Zamisli, on dolazi u šumu s cijelim koferom briga, a svako stablo tamo je kao stari prijatelj kojeg ponekad zaboraviš nazvati. Primijetiš li—nema tu herojske drame: lik “preživljava” svoj unutarnji kaos, vraća se bivšim navikama, pokušava “izgasiti” misli jednostavnim hodom kroz zelenilo (i, budimo iskreni, uopće mu ne ide uvijek). Ipak, on ima tu radoznalost, neki tihi nemir—nešto što ga tjera da ponovno dolazi po još.
Iza njega, u kutu, uvijek viri jedan suptilni lik: sama priroda. Ne šuma kao kulisa, nego lik—živ, zadivljujuće realan. Ako ga se čita otvorenih očiju, šumski mirisi, mutna svjetlost između borova i lagani povjetarac — sve to su opipljivi “partneri” glavnog lika. Nije neobično: u romanima ovakvog tipa priroda postaje “razgovor bez riječi.” Tko god je išao na Sljeme ili Učku nakon previše kave u gradu, zna o čemu govorim.
Sporedni likovi
“A postoji li itko drugi?” — obavezno pitanje svakog tko traži nešto malo više drame. Ha! U Đuretićevom svijetu nema velikih “pomoćnika” ili klasičnih protivnika. Sporedni likovi svedeni su na elemente koji nenametljivo puštaju da se glavne misli razviju… Kad se pojavi grana koja zapne za hlače, povukući cijelu filozofiju prema zemlji—sporedni lik. Ili kad se javi sjećanje na staru poznanicu iz djetinjstva (ono, “a kako je ona sada?”) — i to je sporedni lik, ali u obliku osjećaja, sjenke iz prošlosti.
I sad, iako tu nema momčadi veselih planinara, pojave se tragovi drugih ljudi—nekad kroz ostavljenu limenku, nekad kroz zamrljani trag na blatu. Prolaznici i uspomene postaju tihi suputnici. Oni ne upadaju u scenu s aplauzom, nego promijene smjer misli glavnog lika, možda baš kad mu to najmanje treba.
Stoga, svi ti detalji—dašak vjetra, škripa stare grane, miris snijega ili čak tišina—u Đuretićevim planinama bezvlasno drže mjesto “sporednih likova”. Tko traži akciju, ostat će gladan, ali tko voli ovu tišinu, naći će obilje “glasova”.
Odnosi između likova
Otkrit ću ti tajnu—u ovoj priči odnosi nisu tu da razrješavaju romantične zaplete ili izazivaju eksplozije. Ma, kakvi! Ovdje vlada veza na relaciji čovjek—priroda. I to ne “ljubav na prvi pogled,” nego veza što vapi za obostranim razumijevanjem… i povremeno završi u tihoj svađi s vlastitim mislima. Svako šuštanje lišća ponekad zvuči kao poruka, a tišina zna odzvanjati glasnije od svake gradske buke.
Dok promatra šume ili osluškuje kišu, glavni lik vodi tihi dijalog (ma, više monolog) sa svim tim “likovima”—prirodom, sjenama vlastitih sjećanja, malim nelagodama i osobnim strahovima. Nikad nije do kraja siguran tko vodi: on ili šuma? Ali, jedno se stalno vraća—u planinama, ljudi i njihovi odnosi prema sebi i svijetu postaju zamršeni, detaljni, onoliko koliko i tvoja zadnja rasprava sa samim sobom na Sljemenu kad uhvati kiša, a HŽ još kasni pola sata.
Dakle, ova priča više nudi ogledalo nego odgovor. Ako si ikad pričao sam sa sobom na šetnici dok drugi gledaju u mobitel, znaš na što mislim. Tek kad odeš dovoljno daleko da ne čuješ ništa osim svog disanja i šuškanja lišća, shvatiš: “odnosi” iz Đuretićevih planina najviše te natjeraju da pročešljaš vlastiti džep osjećaja.
Stil i jezik djela
Možda zvuči čudno, ali Đuretićev tekst – ako ga pročitate na prazan želudac, bez žurbe, najbolje uz šalicu kave s pogledom na kišnu zagrebačku terasu – ugodno iznenadi. Nema šablona, nema nepotrebnih opisa za dobivanje “broja kartica”. Jezik je minimalistički, ali šarmira na prvu. Čitatelj može gotovo čuti tišinu šume, onaj škripaj pod nogama, vetar u granama. Sjećate se kad je netko napisao krajolik tako da vam je bilo hladno samo od čitanja? Đuretić ovaj trik svladava bez znoja.
Emocije nisu nabacane kao da su s police snižene čokolade. Njegov stil lagano vodi, pušta misli da se odmotaju kao zamršeno klupko. U jednom trenutku zateknete se kako brojite korake s likom ili zaboravljate na vrijeme baš kao što on zaboravi na sat. Autor ne dramatizira, ne pada u zamke patetike—naprotiv, njegova rečenica voli ostati kratka i konkretna. Taman toliko da ostane prostora i za vaše misli, između redaka. Znate onaj osjećaj kad pričate s nekim tko ne viče, ali natjera da zastanete? To je ta tekstura Đuretićevih priča.
Rečenice ponekad nalikuju na šaptanje: “sve je mirno, ništa ne boli”. Cijenit će oni koji vole kada riječ ne viče, nego šapuće. Jezik djela pršti od suptilnosti. Posebno upadaju u oči prolazne slike – plavičasta izmaglica, stari planinski puteljak, grana koja puca. Baš kao dobar jazz, stil odskače, pravi pauze, ne boji se tišine.
Sve u svemu, čitatelj ne dobiva gotove odgovore na srebrnom pladnju—umjesto toga, tekst potiče na pitanja i vlastite zaključke. Jezik nije tu da impresionira, već da približi planinu, miris zemlje, sastanak sa samim sobom. Ukratko: Đuretićev stil nije za svakoga, ali tko voli prirodu riječima, lako će pronaći svoj ritam i ostati dulje nego što je planirao.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Uhvatite se u koštac s Đuretićevim “U planinama” pa dobijete nešto kao tiho popodne na Velebitu—bez buke, ali s jakim životom između redaka. Neki će reći, djelo je sporog tempa, ali ne podsjeća ni na što lijeno—više kao ona šetnja kad uporno ne gledate na sat nego na tragove vlastitih misli. Nema velike drame, ali zato ima tih trenutaka kad glavnom liku kroz glavu prolaze svi oni “što ako” trenuci, baš kao kad stojite nasred šume i zaboravite neko pravilo orijentacije.
Bio je netko tko je čitao Đuretića u tramvaju uz kišni prozor i, iskreno, trebalo mu je par stanica dulje. Nije za brzinsku konzumaciju. Planina ovdje nije mjesto za osvajanje nego mjesto gdje se nemir pretvori u mir. Možda je to bio autorov trik—natjerati vas da čitate polako kao što dišete svježi zrak dok ste na Sljemenu. Jednostavnost jezika hvata, ali i provocira—malo koga ostavi ravnodušnim to što priroda u Đuretićevim rečenicama preuzima glavnu ulogu, a ljudi su samo gosti. Smijete se? Pa, nema šaljivih obrata ni dijaloga za pamćenje, ali čovjek se ulovi da mu neka rečenica ostane u mislima duže od prosječnog statusa na Instagramu.
Dojam se najviše zadržava na osjećajima—kao kad izađete iz šume i shvatite da ste nastavili razmišljati o stvarima koje vas muče, samo sad manje grizu. Neki bi rekli, radnja je tanka, ali taj osjećaj prisutnosti draži je od svake “akcije”. Konačno, ima li koristi od čitanja Đuretića? Ako vam trebaju odgovori na pitanja o životu i smislu, možda nećete dobiti gotove recepte, ali dobit ćete tih lakši korak prema nekoj vlastitoj tišini. A to i jest poanta—doživjeti, pa se pitati. Baš kao na stvarnom planinarenju.