Zašto nas priča o škrtosti i ljudskoj naravi uvijek iznova privlači? Molièreova komedija “Tvrdica” već stoljećima otkriva koliko su pohlepa i strah od gubitka novca snažni pokretači ljudskog ponašanja. Ova bezvremenska priča nudi više od zabave – otvara prostor za razmišljanje o vlastitim vrijednostima.
Kratki sadržaj “Tvrdice” prati Harpagona, škrtog oca koji svojom pohlepom i sumnjičavošću komplicira živote svoje djece i svih oko sebe, stvarajući niz komičnih i dramatičnih situacija koje razotkrivaju slabosti ljudske prirode.
Tko god je bio u dodiru s ovom dramom, zna da iza svake šale stoji ozbiljna poruka – možda ćete se iznenaditi koliko je aktualna i danas.
Uvod u lektiru i autora
E sad, kad se spoje francuska scena, 17. stoljeće i genijalni humor—dobiješ baš ovu lektiru. “Tvrdica” nije neka suhoparna drama, nego pravo ogledalo ljudskih mana, uz dobru dozu smijeha. Puno puta zvuči kao da se likovi svađaju zbog sitnice, ali tko nije imao sličnu scenu s obitelji kad dođe račun za kavu na terasi?
Autor
Kad se spomene Molière, lako je pomisliti—evo ga, još jedan tip iz prošlih stoljeća za koje naši profesori tvrde da su „vječni”. Ali Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière, igrao je potpuno svoju igru. Pariz njegove mladosti bio je mjesto gdje se nosio perje, dok su intrige, smijeh i drama šetali pod ruku. Rođen je 1622., u jednoj od onih obitelji koje brinu da se zna red (i koliko tko troši!). Iako mu je otac imao sasvim druge planove, kazalište ga je privuklo, i nije davao ni pet banki što o tome kaže otac. Molière često proziva sve pred sobom: štediše, licemjere, umišljenjake—pa ni kralj nije uvijek bio siguran hoće li baš on biti tema iduće večeri.
Kroz “Tvrdicu”, a i ostale komedije, nasmijao je i razljutio građane. Kao anegdotu, jednom su mu zamjerili što je ismijavao škrtost jer su se prepoznali u šali… Tko se ikad posvađao zbog zajedničke blagajnice na maturalcu snalazi se s Harpagonom odmah iz prve.
Žanr i književna vrsta
Nije “Tvrdica” samo komedija na papiru—ovo je teatar života. Molière koristi klasični oblik komedije, one koja nije tu samo da te nasmije, nego da te potakne da se zamisliš nad ljudskom pohlepom i granicama lakomosti. Nije rijetkost da srednjoškolci za okružnim stolom komentiraju: „Nije li i baka uvijek znala gdje je svaka lipa?” Nema tu epskih heroja ili velikih bitki, već svakodnevni rat s novčanikom, kao u prosječnoj studentskoj menzi.
Djelo spada u komedije karaktera—onaj žanr gdje je važnije KAKO se ponašamo, nego gdje trčimo s mačem. Molière zaigrano raskrinkava likove, često ih vozi u apsurd, ali – hej, tko nije odigrao malu scenu u trgovini kad je bio red na blagajni pa tvoja kovanica od pet centi misteriozno nestane? U središtu, naravno, Harpagon—taj arhetip škrtosti, što podiže obrve generacijama učenika i navlači smijeh kad čuju kakve sve trikove koristi da sačuva svoje blago. I baš tu dolazi do izražaja: iza svake šale sije sjeme ozbiljne poruke, kao što je i lice Harpagona maska pod kojom kuha strah i nesigurnost.
Kratki sadržaj
Znate onaj osjećaj kad nešto skrivate pod jastukom jer ne vjerujete nikome? E pa, to je Harpagon, glavni lik “Tvrdice”, ali podignut na kvadrat. Krenimo kroz ključne dijelove priče—jedan po jedan, bez uvijanja. Pripremite se na koktel pohlepe, dosjetki i malo obiteljskog kaosa.
Uvod
U Parizu, u kući Harpagona, nikad nije dosadno—pogotovo kad imate oca kojem je novac svetinja. On je kombinacija najgoreg mogućeg cimera i bankara starog kova, što znači da se kod njega broji svaka lipa. Njegova djeca, Eliza i Kleant, samo žele pobjeći iz te štedljive muke i pronaći sreću s osobama koje vole. Samo što im Harpagon na sve stavlja cjenik — baš svemu na ovom svijetu. U tom kaosu pojavljuje se Valere, koji je zaljubljen u Elizu, dok Kleant ima oči samo za Marijanu. Sve djeluje kao vojna operacija planiranja tko će koga i za što izigrati.
Zaplet
Kad mislite da je stvar jednostavna (sin voli curu, kći voli dečka…), Harpagon vodi sve igre. I još je odlučan oženiti Marijanu—upravo onu djevojku koju voli njegov sin! Planovi padaju u vodu — sve, naravno, zbog Harpagonove opsesije novcem. Tu kreće niz spletki: Elizina udaja pod prijetnjom, Kleantovo posuđivanje novca od sumnjivih likova (i to vlastitom ocu, zamislite ironiju), a Harpagon pod svaku cijenu skriva tajnu škrinju s blagom. Koja, usput, ima poseban tretman… Bit ćete iznenađeni gdje završi.
Za one koji znaju kako je kad se cijeli obiteljski ručak pretvori u ratnu zonu jer je netko “pobrao” zadnju kunu iz novčanika—da, upravo takvu energiju ima i ovaj čin pun zavrzlama i komičnih okršaja.
Rasplet
E sad, kad dolazi trenutak istine, kreće cirkus! Harpagon otkriva da mu je škrinja nestala — panika na kvadrat, paranoja na kub. U drami, svi isplivaju na površinu, jer odjednom više nitko ne šuti: tko voli koga, tko koga mrzi, tko je “posudio” što i zbog čega. Kleant i Eliza pokušavaju iskoristiti ovu opljačkanost za svoju slobodu, Harpagon se sav izbezumljen bavi detektivskim poslom života, a Valere — koji se sav uživio u ulogu zaštitnika Elize — otkriva svoju tajnu: on i Marijana su prave “izgubljene ovce” iz iste obitelji.
Niste sigurni je li ovo drama, sapunica, ili sjajna reklama za kamate na štednju. No, jedno je jasno — ljudi pokazuju pravo lice kad im netko tresne po džepu.
Kraj
Završnica dođe kao kiša nakon sparnog dana — svi konačno dišu. Harpagon, naravno, dobiva natrag svoju ludu škrinju s blagom (zvuči poznato nekima?), ali ostaje sam sa svojim sitnišem. Djeca na kraju biraju ljubav, a on ostaje zaljubljen samo u svoj novac. Uspije li naplatiti sve račune? Naravno, jer tko bi mu inače vjerovao — samo njegova dragocjena kasa. S obzirom na svu komediju i zbrku, djelo šalje poruku: ako voliš više novac od ljudi, možda na kraju ostaneš samo s — novcem i praznim stolom.
Zvuči kao lekcija koju ni najtvrdokorniji škrtac ne bi smio zaboraviti, zar ne?
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite ono gradsko dvorište koje izgleda kao scena iz starog filma—ozbiljno, lako ga je zamijeniti za pozornicu u nekoj europskoj prijestolnici, jer upravo ondje Molière smješta svu komediju i dramu. “Tvrdica” se odvija u Parizu, ali ne ovom našemu modernom punom neonskih natpisa i skutera, već u “onome” Parizu iz 17. stoljeća, kad su cipele više škripale, a zidovi imali oči i uši.
Prođe li vam ona misao kroz glavu: “Zar je to važno?”. Uh, da, i te kako jest! Ovo nije bilo koje gradsko dvorište. Ovdje se svaka škripa vrata i svaki pogled iza zavjese računa. Likovi ne idu na kavicu, ali zato šuškaju novcem, sakrivaju zlatnike po vrtovima i muljaju s dogovorima kao da sutra ne postoji. Osjeti se blago sivilo zraka, miris starog drva i ona sitna napetost u zraku kad netko naumije sakriti bogatstvo ispod nosa cijeloj familiji.
Što se vremena tiče, iskočite iz tenisica i uskočite u 1668. godinu. Da, Molière nastanjuje likove baš tada, kad su uske hlače i napudrane perike bile “the” stvar, a roditelji su ozbiljno vjerovali da mogu odrediti sudbinu svoje djece, od partnera do zadnje lipe. Neće vam zvoniti mobitel, ali možda čujete zveket ključeva od Harpagonove škrinje ili prigušene šapate sluga u dvorištu uvečer.
Možda se netko upita kako atmosfera tog vremena utječe na priču? E, baš ta kombinacija zagasitih soba, dvorišta koje nikad mirno ne spava i neprestane borbe za novac daje cijelom djelu toliko karaktera da i danas kad pročitate scenu s ukradenom škrinjom—slike iskaču pred nos. Svi ti živopisni prizori Pariza iz 17. stoljeća nisu kulisa nego lik za sebe, suigrač Harpagonovoj škrtosti i Elizinoj prkosnoj mladosti.
Tema i ideja djela
Kad malo bolje pogledaš Tvrdicu, lakše je zamisliti nečijeg susjeda Harpagona nego lik iz kazališnog komada. Svatko je barem jednom sreo nekoga tko drži novčanik na sigurnom kao rođenu djecu… ili strože. Molière, naravno, bira baš tu strast za novcem i škrtost da nam pokaže kako ljudi postaju sami sebi neprijatelji. Na prvu, sve se vrti oko para – ali kad se zagrebe ispod površine, vidi se koliko to oblikuje odnose, želje i cijelo jedno društvo.
Glavna ideja ne ide prstom samo po Harpagonu, nego, iskreno, i po svima nama. Koliko često ljudi biraju sigurnost novca prije osjećaja i povjerenja? U priči, dok Harpagon broji novčiće, djeca Kleant i Eliza broje trenutke slobode i nade. Novac, koji bi trebao biti alat, u ovom komadu postaje opsesija. Harpagon zbog svog straha od siromaštva ne primjećuje ni vlastitu djecu, ni njihove planove, ni male svakodnevne radosti. Zanimljivo kako komedija odjednom zvuči kao realnost.
Zašto je baš pohlepa u središtu? Jer kroz smijeh postaje lakše priznati vlastite slabosti. I nema tu “samo zabave”—u svakoj Harpagonovoj paničnoj sceni s gubljenjem škrinje krije se i podsjetnik na cijenu zatvaranja u svoj svijet. Tko je ikad prigovarao na kunu više na računu zna o čemu je riječ.
Ono što se provlači cijelim djelom, nije samo komedija na tuđi račun. Više je upozorenje—kad život stane u škrinju, lako se dogodi da propustiš priliku za pravu bliskost. Nije “Tvrdica” zaboravljena starinska priča, već ogledalo društva gdje novčanik često diktira svaki korak, čak i kad za stolom nema ni zlata ni smijeha.
Analiza likova
Eh, kad bi Harpagon mogao čuti što sve ljudi govore o njemu u 2024., vjerojatno bi im naplatio ulaznicu! No nećemo samo o njemu—u “Tvrdici” ni jedan lik ne ostaje neprimjećen, jer ovdje svatko ima svoj trenutak pod reflektorima. Možda se prepoznate u nekoj od njih… ili u barem jednom Harpagonovu postupku. Tko kaže da su likovi iz 17. stoljeća suhoparno staromodni?
Glavni likovi
Harpagon. Da je danas živ, sigurno bi pratio sve Facebook rasprave o štednji na svjetlu i vodi. On nije samo škrt, on je definicija škrtosti (nije ni čudo što su njegovi potomci došli na meme stranice). Cijela njegova filozofija stane u rečenicu: “Novac prije svega!” Njegove rasprave, paranoje i ljubav prema zlatu—pravi reality show prije stvaranja reality TV-a. Bio sam svjedok rasprave trojice srednjoškolaca, gdje su Harpagona usporedili s profesorom matematike koji uvijek pita za stare bilježnice.
Eliza i Kleant, Harpagonova djeca, sigurno bi danas surađivali preko WhatsApp grupe dok smišljaju kako zaobići tatine zabrane. Eliza je nježna, ali uporna; voli Valera, no svaki korak prati neizbježan strah od Harpagonove reakcije. Kleant? Vječiti buntovnik, zaljubljen u Marijanu, stalno na rubu očajanja i smijeha. Njihove se razlike često svode na kreativne pokušaje izbavka iz očeve škrtosti. Kad bi danas živjeli, sigurno bi dijelili memeove tipa “Kad tata dođe doma, a ti si upalio grijanje…”
Sporedni likovi
Nema u “Tvrdici” statista—uvijek netko nekome podmeće, pomaže ili jednostavno uživa u kaosu. Valere, mladić skromnog porijekla, voli Elizu, ali igra igru skrivača pred Harpagonom. Dobar dečko, snašao bi se danas i u svakom studentskom domu—uvijek zna što reći, kako izbjeći svađu i dio je ekipe “ne zamjeri se šefu”. Marijana, simpatična i skromna, uhvaćena je između Kleantove ljubavi i Harpagonovih planova, pravi magnet za nevolje.
Frosina je neizbježna snalažljivka, profesionalni “međunarodni” posrednik (znate onu susjedu koja zna sve o svakome i uvijek je spremna pomoći, ali uz proviziju?). Ma, bez nje bi radnja bila previše linearna. Tu je i Jacques, sluga kojem bi danas dali medalju za najzabavnijeg komentatora događaja. Prepreden, ali ne toliko da pobijedi moć škrtosti.
Odnosi između likova
Odnosi u “Tvrdici”? Prava sapunica. Harpagon i djeca stoje stalno na suprotnim stranama ringa. Povjerenje im je, recimo, kao što je povjerenje učitelja kad mu kažemo “Zaboravio sam zadaću kod kuće”—ne postoji. Djeca sanjaju o partnerima i slobodi, Harpagon o svojoj škrinji. Svaka njihova komunikacija improvizacija je između sitnih laži i pokušaja nagovaranja da popuste.
Ljubavni trokuti i četverokuti nisu rezervirani samo za španske serije. Valere i Eliza, Kleant i Marijana, sve što se dogodi između njih budi emocije… ali istovremeno i stres, dok Harpagon planira njihove brakove kao da bira dionice na burzi. Frosina posreduje, ilitiga “klasična kuma”, posipa pamet svima—za pravu cijenu, naravno.
Zanimljivo, bez obzira na sve spletke, ono što ostaje najjasnije: kad škrtost postane glavna tema, svi odnosi tonu u konfuziju. Ne znam kako je vama, ali u mojoj ulici kad god se govori o podjeli nasljedstva, čini se da je jedna scena iz “Tvrdice” jednostavno preseljena u stvarni svijet. Školarac bi rekao: “Drama level – Harpagon!”
Ovi odnosi su i danas, makar skriveni u sitnim dnevnim povlacima, stvarno živi. Tko nije barem jednom pokušao nešto sakriti od roditelja, održati ljubav ili izbjeći family meeting o financijama? U ovoj komediji, svaka replika diše stvaran život.
Stil i jezik djela
Zaboravite stara pravila i turobne analize—kad netko spomene „Tvrdicu”, prva asocijacija često nije jezik, nego Harpagonove ludorije (ili onaj slavni trenutak s izgubljenom škrinjom). No, pravi znalci uvijek se vraćaju Molièreovom jeziku, a tamo počinje zabava.
Djelo vrvi dijalozima koji pršte dosjetkama, malim podbadanjima i domišljatim rješenjima. Stil je živahan, skrojen za pozornicu, pun dinamike—nitko ovdje ne filozofira, svi nešto skrivaju, sumnjaju ili preračunavaju. Harpagon, primjerice, koristi skandalozno kratke rečenice kad ga uhvati panika (koji roditelj nije osjetio istu nervozu kad mu zafali novčanik?). Eliza i Kleant, njegova djeca, često odaju moderniji ton i češće nazivaju stvari pravim imenom, kao kad bi današnji klinci roditeljima rekli: Dosta je škrtarenja, želimo disati!
A humora? Ma ima ga toliko da bi i najtvrdoglaviji skeptik popustio! Molière nije štedio na ironičnim i ponekad čak sarkastičnim primjedbama. Jedan od mojih favorita je kada Frosine uvjerava Harpagona da starost donosi svoje čari—tko nije čuo prodavača kako hvali i lošu robu?
Neki izrazi zvuče arhaično na prvo slušanje, ali kad ih prevedeš na „naše”, komadić starog Pariza instantno dolazi u dnevnu sobu. Zamisli samo ritam početka: „Novac! Novac!“ To ne zastarijeva, baš kao ni prepucavanja oko džeparca danas.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite Molièrea kako promatra Harpagona sa strane—osmijeh mu titra na licu, oči bljeskaju. Jer stvarno, kada netko spomene „Tvrdicu“, teško je ne sjetiti se onog trenutka kad Harpagon zavapi zbog ukradene škrinjice… kao da je izgubio kraljevsko blago, a ne hrpu metala. Taj prizor u kazalištu izaziva smijeh (netko dobaci „klasika!“ iz zadnjeg reda), ali i nelagodnu šutnju kad prepoznamo djelić sebe u toj škrtosti. Zgodno, ha?
Molière, očito, ima nos za ljudsku narav. Svaki put kad netko komentira kako je „Tvrdica“ stara vijest, netko drugi prevrće oči—jer, tko još danas nije čuo za pohlepu u obitelji? Starci stalno spominju račune, mladi zamjeraju „kontrolu“, a prijatelji se zafrkavaju da nitko neće platiti piće. Iako je komad pisan u 17. stoljeću, zvuči kao tema za današnju obiteljsku WhatsApp grupu.
Kad gledate predstavu ili uzmete djelo u ruku, atmosfera Pariza kroz dijaloge dođe vam pred nos. Zvuk otvaranja vrata, nervozni pogledi iz sjene—stvarno osjetite pritisak Harpagonove škrtoće. Djeluje kao parody, ali zapravo ste češće na rubu suosjećanja, pogotovo kad djeca pokušavaju ispregovarati mrvu slobode. Autor majstorski balansira između smijeha i gorčine.
Neki čitatelji pričaju (posebno oni koji su njegov „Tvrdica“ vidjeli uživo, u HNK-u Zagreb) da glavni lik podsjeća na poznatog susjeda iz ulaza ili baku koja skriva sitniš „za crne dane“. Ljudi iz kazališta često šapuću: „Vidi sebe, ha?“ ili traže tko sjedi kraj njih s istim sjajem u oku kad se spomene novac. To je poanta—ova komedija razotkriva male opsesije, svakodnevne brige oko novčanika i stalnu, tihu borbu između lakomosti i ljubavi.
Za kraj (ne stvarno kraj, jer ni Harpagon to ne bi dopustio bez obračuna!), teško je ne priznati da „Tvrdica“ ostaje univerzalna životna lekcija. Svi oni likovi—i smiješni, i tragični, i jako, jako stvarni—ostaju s čitateljem dugo nakon zadnje stranice. Baš kao i ona borba s vlastitom škrtosti, zar ne?