Što ostaje urezano u sjećanju nakon trideset godina putovanja? Kroz desetljeća, svaki korak i susret oblikuje osobu, otvara joj nove horizonte i donosi vrijedne lekcije koje se ne mogu pronaći u knjigama.
Trideset godina putovanja sažima iskustva, izazove i unutarnje promjene kroz koje prolazi putnik, pokazujući kako svaka destinacija ostavlja neizbrisiv trag na njegov život i pogled na svijet.
Prava vrijednost ovog putovanja ne leži samo u udaljenim mjestima, već u mudrosti stečenoj na tom dugom putu. Vrijeme je da otkrijete što sve može promijeniti jedan život ispunjen putovanjima.
Uvod u lektiru i autora
Ponekad odabir prave lektire izgleda kao ozbiljan izazov — i onda naiđe “Trideset godina putovanja”. Ova knjiga već desetljećima iskače iz ladica i torbi profesora, a autor je među onim suvremenicima koji jednostavno ne prolaze nezapaženo. Sjećaš li se onih trenutaka kad su te dosadne biografije autora znale uspavati? E pa, ovdje to neće biti slučaj.
Autor
Autor „Trideset godina putovanja” je Zoran Ćirić, lik o kojem se u književnim krugovima često šapuće — ponekad sa smiješkom, ponekad s poštovanjem, a tu i tamo uz pristojnu dozu zbunjenosti (tko nije jednom pomislio, zašto baš ovaj naslov na popisu?). Ćirić nije netko tko tone u dosadnu rutinu: ljubitelj je dugih šetnji kroz povijest, glazbe iz starih vinila i priča iz zaboravljenih gradova. Rođen je 1962. godine u Nišu. Ima neodoljiv talent za hvatanje sitnih detalja svakodnevnice — čak i kada piše o stvarima koje traju trideset godina (tko god je preživio i jedan “maturalac” zna da godinu dana putovanja može biti cijela vječnost…). Njegovi romani često mirišu na duh Balkana, na cigarete zadnje klase, na jeftina vina i kasnonoćne razgovore uz glazbu koja stari brže od diskova u bakinoj kolekciji. U književnim esejima s lakoćom spaja ironiju i trivijalne životne scene iz perspektive čovjeka kojemu nikad nije dosadno gubiti se kroz uspomene.
Žanr i književna vrsta
Ako očekuješ klasičnu pustolovinu – iznenađenje! Ovdje nema junačkih dvoboja ni mističnih pećina, ali ima cijela fešta žanrova. “Trideset godina putovanja” natapa svoje stranice esejistikom i autobiografskim detaljima — zamisli spoj putopisa koji preživljava svaku promjenu granice, pomiješan s fragmentima svakodnevnog života. Roman? Memoari? Putopis? Knjiga se vješto smješta na njihovu granicu — i još malo viri preko, baš poput starog putnika koji zaboravi granicu između slobodnog duha i onih sitnih pravila koje carinici toliko vole.
Atmosfera? Povremeno šaljiva, često nostalgična, ponekad brutalno realistična — kao kad shvatiš da ti je stanica pobjegla, a kiša lagano lijeva. Ćirić piše s distancom promatrača, ali s toplinom nekog tko je sve to zaista prošao (ili barem dovoljno jako zamišljao da bi mogao prepričati). Teme lutaju kroz promjene svijeta, osobnu transformaciju i sve one razlike u percepciji nakon što prijeđeš pedesetu granicu za putovnicu.
Ni tradicija ni inovacija nisu mu strane — Ćirić vozi slalom kroz svjetsku književnost, autoironiju i lokalne fraze. Knjiga pripada modernoj lektiri koja se ne boji izazvati pitanja. Govori ti: “Hej, ni tvoje putovanje nije tek niz karata u albumu.” I ostavlja te s blagim nemirom, ali i osjećajem da svako sljedeće putovanje nosi novu priču za prepričavanje.
Kratki sadržaj
Bez okolišanja—Ćirićeva knjiga “Trideset godina putovanja” nije putopis tipa “pogledajte mene u Parizu”. Ovo je više vožnja kroz sjećanja, gorko-slatka i povremeno urnebesna. On ne piše o savršenim destinacijama—piše o ljudima, krivo skuhanom ručku, zakasnjelom vlaku, onim malim stvarima koje vole zagorčati dan, ali kasnije daju priči dušu.
Uvod
Zoran Ćirić ulazi u knjigu bez pretjeranog uvoda—nema “pripremite kofere”, samo priča i osobni ton, gotovo kao da čitatelju namigne ispod obrva prije početka vožnje. On donosi na stol stare džepne satove, karte Jugoslavije iz ’80-ih i slike iz djetinjstva u Nišu. Ne izbjegava nostalgiju, nego je koristi kao gorivo; jednim okom gleda kroz prozor vlaka, a drugim se smiješi vlastitim uspomenama na odlazak na tada granice malih mjesta—i granice vlastite mladosti. Ima i ironije—jer tko nije sjedio na autobusnoj stanici pitajući se što radi sa životom?
Zaplet
Sad, pravi haos počinje kad putovanja prerastu u svakodnevicu. Umjesto “velikih trenutaka”, Ćirić bilježi koliko kava može postati gorka kad je pio u vlakovima bez klime, ili koliko prijateljstva vrijede jer su preživjela jeftine hostele. Nema tu glamura: susreti po birtijama, razgovori s totalnim anonimcima, zbrke i nesporazumi s lokalnim vozačima—svaka scena nosi miris, buku i boju tog mjesta. Jednom, zaboravio je dokumente u Skoplju i proveo noć na klupi—nije ni sanjao da će baš taj trenutak kasnije zvučati kao dobra anegdota. Ovi zapleti nisu “holivudska drama”, nego niz sitnih, ali nezaboravnih životnih obrata.
Rasplet
Pri kraju knjige, putovanja i povratci počinju se preklapati. Više se ne radi o geografiji—više o unutarnjim promjenama. Svaka ruta pokazala je drukčije lice svakodnevice: negdje su ljudi topliji, negdje ćudljiviji, a ponegdje je razlika u okusu bureka jedina konstanta. Ćirić primjećuje kako je nostalgija varljiva—iako se često vraća istim stanicama, nikad nisu iste. U takvim povratcima, smije se vlastitim greškama i neuspjelim pokušajima da planira budućnost—jer budućnost zapravo uvijek iznenadi nekim neplaniranim susretom ili promašenim vlakom.
Kraj
Nema velikog finala, ni monumentalnog uvida koji mijenja tijek povijesti. Završetak dolazi tiho—Ćirić sjedi na terasi, gleda stare putne karte, zamišlja lica ljudi koje je upoznao i promišlja o smislu, ali bez patetike. Nema pompoznih zaključaka, samo blaga zahvalnost i tiho pomirenje sa svime što je prošlo. Ostavlja otvorena vrata onima koji možda tek planiraju svoje “trideset godina putovanja”—priznaje, nije bilo lako, ali život ionako nije turistički vodič. Iskustvo, kaže, skupljaš kroz godine—i čim prestaneš brojiti, shvatiš koliko ti je zapravo značilo.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Niš osamdesetih—magle iznad kolodvora, gradski mirisi, kafane što ne mare za sate. Baš tu, u tom svom rodnom Nišu, Zoran Ćirić često smješta trenutke iz “Trideset godina putovanja”. Za one koji su odrasli na Balkanu, prizori su poznati: ulične varke, zgrade s oguljenim fasadama, i šarm pločnika koje pamte duge korake kasnog povratka. Nije sve niš, naravno—radnja lagano skače prema Beogradu, pa dalje u maštovite krajolike Europe i još šire. Zvuči poznato? Djedove priče s putovanja uvijek su imale neočekivane rute.
Vrijeme? Prava retro kolekcija. Najprije kasne osamdesete, taman kad raspjevani vlakići još nisu bili meme tema; zatim burne devedesete gdje se promjene broje u satima, ne desetljećima. Povremeno, priče zalutaju u moderno doba—mobiteli, selfiji, poluprazne četvrtaste stanove. Sve skupa, roman prolazi punih trideset godina, ali taj osjećaj promjene ne stari… Kao da je jučer bio prvi studentski izlet, a danas gle—sve se pretvara u fragmentirane uspomene.
Ćirić igra s datumima, ponekad namjerno muti granice, kao da hoće reći: “Vidite, vrijeme nije crno-bijelo, već zrnato, kao stara fotografija u ladici.” Čak i kad nije posve jasno jeste li u 1989. ili ste već zagazili u novu eru, atmosfera mjesta ostaje dosljedna—pomalo nostalgična, pomalo cinična, uvijek obojana ironijom (i, da, povremeno jugonostalgičnim olujama).
Zanimljivo, mjesto nije “egzotični” svijet s razglednica, već stvarnost koja diše kroz svakodnevicu: tramvajska gužva, miris cigarete pod mostom, prijatelji izgubljeni i pronađeni na istom uglu grada. Knjiga ne nudi turističke vodiče nego lokalni osjećaj—poznajete lica na ulici, znate gdje je dobra pljeskavica, osjećate svaki trenutak tihog, svakodnevnog putovanja.
Tema i ideja djela
Okej, zamislite da listate stare fotografije i među njima naiđete na scenu iz osamdesetih u Nišu—mali kvartovski dućan, miris svježe pečenog kruha, i netko ima Walkman (i stvarno ga ponosno šeta). To nije početak još jednog “velikog” putovanja kroz svijet, nego kroz svakodnevicu koja grize, guši, ali i nježno grli. Kod Ćirića, putovanja često nisu geografska—više se radi o mentalnoj avanturi, promjenama shvaćanja i konstantnom prepitkivanju svega što nam je u životu poznato. Već na prvoj stranici proveje sarkazam: “Netko drugi putuje, ja proživljavam.” Svatko tko je ikad imao osjećaj da promatra vlastiti život sa strane, naći će se u ovim esejima.
Dakle, koja je glavna fora ovog djela? Površno, knjiga se igra s pojmom kretanja i povratka—ali ispod toga? Opipljivi su slojevi nostalgije i ironije, ali i čista životna iskrenost. Autor skenira obične dane, tražeći male, ali presudne trenutke: davno izgubljeni prijatelji, prvi susret sa zapadnim proizvodima (žvakaće gume iz Mađarske, itko?), “lutanja” kroz svoje ulice koje sada djeluju kao drugačiji planet. Kad netko stegne šaku sjećanja toliko čvrsto da od njih ostane samo sanjivi trag, e to je Ćirićeva poetika—uhvatiti što svakome izmiče.
No, nije sve sjetno. Svaka zgoda nosi klicu humora ili ironije. Kako ostati ravnodušan na prizor komšije koji usred zime pere “fiću” i pri tom vodi nenamjernu filozofsku raspravu s prolaznikom? (Hej, u Nišu je i to mala svakodnevna odiseja.) Takvi trenuci nisu u knjizi samo radi nostalgije, nego mijenjaju percepciju čitatelja—od sitne dosade prema empatiji i razumijevanju.
Tematski, “Trideset godina putovanja” vuče čitatelja da preispita što uopće znači ‘putovati’. Je li nužno promijeniti adresu, kontinent, ili čak samo srednje ime, ili je dovoljno pogledati vlastiti kvart novim očima? “Možda nisi otišao nigdje, ali si ipak stigao dalje nego što misliš”—to je Ćirićeva lukavo postavljena misao za kraj svakog “putovanja”.
Nitko nije imun na prizvuke domaćih pjesama, mirise iz djetinjstva ili slike raspadnutih klupa kraj škole. Zato ova knjiga ulazi pod kožu i nakon što ste zatvorili korice, ostane nešto neizgovoreno, pomalo nedovršeno, ali i nevjerojatno stvarno. I da, ne morate sve odmah shvatiti—veći je gušt ako ostane poneko pitanje u zraku.
Analiza likova
Ako ste ikad imali onog jednog prijatelja kroz čije oči nekako jasno vidite prošla desetljeća, e, likovi u “Trideset godina putovanja” mirišu baš na to. Zoran Ćirić ne servira papirnate figure, nego žive ljude — bolje rečeno, ljude s tragovima svakodnevne borbe, ironije i nostalgije pod noktima.
Glavni likovi
Glavni lik? E, tu je autor kao pripovjedač — toliko prisutan da ga je teško odvojiti od samih stranica. Ne, nije klasični “junak”, nema plašt ni supermoći (osim možda sarkazma na steroidima). Njegov pogled na svijet uvijek dolazi s minijaturnom dozom ironije; svaki njegov povratak u Niš stavlja pod lupu i pomalo ruga vlastitim zabludama.
Evo ga kako luta kroz vrijeme i kvartove, noseći teret uspomena iz djetinjstva, vojske, prvog posla… Svaka etapa formira onu slojevitu ličnost — nekada beogradsku facu iz ’80-ih, drugi put sasvim običnog radnika, treći put sanjara koji još uvijek čuva kutiju starih tramvajskih karata.
Zanimljivo, njegov glas ne ostavlja vam prostora za distancu: upiše neku banalnost iz svakodnevice pa je preokrene u anegdotu. Zateknete se kako s njim razmišljate o sitnicama koje obični romani preskoče. Na kraju, autor – glavni lik, iskreno ogoljuje svoje slabosti, pa čak i one neugodne istine. Nema tu glume, iako ponekad baš poželite viknuti, kao kad gledate dobru domaću seriju – “ajde više, priznaj si sam!”
Sporedni likovi
No, tko su ti ljudi koji iskaču s margina svake stranice, pa naglo nestanu u zaboravu i opet se pojave? Sporedni likovi… tu nema statista — svi imaju neku boju, neki miris iz ulice ili barem vlastitu iritantnu rečenicu. Majka koja vječito podsjeća dokle si stigao, otac-šutolog koji signalizira osjećaje isključivo pogledom. Djed, još i dan-danas, u glavnom junaku provocira onu iskonsku nostalgiju što miriše na duhanski dim i stari radio.
Prijatelji iz djetinjstva? Nekad gazde od lopte na igralištu, drugi put sitni prevaranti iz samoposluge koji znaju sve gradske tračeve. Svaki od njih povremeno upadne u scenu, izazove osjećaj bliskosti, pa čak i zavisti zbog njihove jednostavnosti. Posebno mjesto zavrjeđuju i “usputni prolaznici” – taksisti, susjedi, bivši profesori; pravi katalog lica i karaktera iz urbanih legendi Niša i šire.
Nema bespotrebnog uljepšavanja — svaki lik pojavi se, zapraši pod, ostavi trag pa nestane. Neki likovi se vraćaju, kao stari refren, ali kad dođu, nose komadić vremena kojeg glavni lik ni sam nije svjestan koliko mu treba. Ovdje nitko nije bezličan — kao da vas svatko od njih može sresti na autobusnom kolodvoru ili čekati u redu za burek.
Odnosi između likova
Odmah da riješimo: ovdje nema “sapunica odnosa”. Sve je prožeto svakodnevnim sudaranjem očekivanja i stvarnosti — baš kao kad pokušaš objasniti mami čemu Instagram, a ona te pita jesi li gladan. Autor i njegova obitelj ne dijele klasične mamine savjete i tople obroke kao iz reklama, već šutnje, sitne prepirke i ona pitanja koja te proganjaju danima.
Među prijateljima, odnosi su beskrajno neuredni. Ispod površine “stare ekipe” često ključa neka tuga zbog izgubljenih godina, ali humor im spašava glavu. Ponekad čitatelj osjeti i čudesan miks zavisti i nježnosti — kao kad stari drugar iznenada pogodi točan datum neke davne utakmice ili zajedno prepričavaju prizore istih ulica, a sjećanja se ne poklapaju.
Posebno je dirljiv odnos s djedom: strpljenje, toplina i tihi prijekor. To je ona vrsta odnosa koju shvatiš tek kad odrasteš, pa se nasmiješ što si ikad mislio da znaš više od njega. Usputni susreti, prijateljska zadirkivanja, pa čak i slučajne razmirice — sve to pomaže glavnom liku da raste, da pamti, da zaboravlja ono čega se boji.
Odnosi nisu “slika na razglednici”. Oni su krpani, puni rupa, ali i nevidljive čvrstoće. Autor, i kad je najciničniji, prema njima ostaje nježan; vidi se to u sitnicama — kako se u prolazu nasmije stara poznanica ili kako se nekim pogledom kaže više nego pola knjige.
Stil i jezik djela
Sunce na Nišavom mostu, miris stare kave i žamor susjeda u prolazu — upravo tim slikama Zoran Ćirić puni svaku stranicu. Stil mu nije jedan od onih unaprijed zapakiranih, ravnih poput daske. On doslovno šara, mijenja ton kad najmanje očekujete, pa iz vedre, ironične rečenice preskoči u ranjivu, toplu misao.
Dragi moj čitatelju, tko nije barem jednom pročitao rečenicu kod Ćirića i pomislio: “Pa to sam mogao napisati i sam!”? Da, tu je tajna. Ćirić piše kao da sjedi s prijateljima, opušteno — upotrijebi on Niški sleng, pokoji poštapalicu i štos iz osamdesetih, a onda poentira s pravim “biserom” svakodnevice. Zvuči poznato onima što pamte sapunice, stare kvartovske fore ili miris masnih jufki iz pekare na ćošku.
Jezik djela zavlači se u kutove svakodnevice: što znači pintari, gorčina na Zelenjaku, ili jesen u dvorištu s namaštanim klincima. Nema puno filozofije — Ćirić koristi jezik baš onako kako se govori ispred zgrade (ili na basketaškom igralištu). Sve je prepuno dijaloga, polušapta, ali i onih rečenica koje čovjeka “odvale” pa mu na lice izbiju i osmijeh i sjenu istovremeno.
A onda — hop! — naiđeš na pokoju širu rečenicu, onako, da zaokruži misao i prodrma čitatelja. On ne voli uniformnost. Ni sintaksa nije stroga: zna on zalutati u dužu digresiju pa te tek na kraju rečenice podsjeti gdje si bio krenuo.
Ritam? Sve osim dosadnog. U jednom trenutku lupaš se po koljenu od smijeha na njegove uspomene s ekskurzija, a već sljedeći tren osjetiš taj tihi, nostalgični, niški “blue mood” — kao kad kiša počne padati na praznom igralištu.
Riječ je, u suštini, o jeziku koji pogađa baš tamo gdje treba. Pitko, ali nikad banalno. Šarmantno, a opet dovoljno ozbiljno da uhvati sve nijanse odrastanja, sukoba i pomirbe. Čak i kad koristi metaforu, uvijek to napravi jednom nogom u stvarnosti, drugom u sjećanju. To je jezik što ne nastoji impresionirati — on jednostavno stoji, uporan, u popularnoj svakodnevici.
Ako ste kad koračali Kalemegdanom poslije oluje, znate o čemu se tu radi. Tekst miriše na prašinu, vjetar i još malo starog humorističnog showa — taman dovoljno da pomiri stvarnost i san.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ćirićeva “Trideset godina putovanja” odmah baca čitatelja u srce svakodnevnog života, ali ga ne ostavlja na cjedilu – čak i kad se doima da lutamo ulicama Niša više nego što želimo. Gotovo poput starih prijatelja koje sretnete na tržnici, likovi u knjizi iznenade svojim neposrednim reakcijama i ljudskom toplinom. Nema, dakle, one dosadne sterilnosti na kakvu često naiđemo kod modernih autobiografija – ovdje sve miriše na prženu papriku iz djetinjstva i vlažne vrećice iz zadnje klupe tramvaja.
Upravo kroz ovakve prizore, knjiga podsjeća da su najvrijednije lekcije “malih” putovanja. Gledano iz perspektive nekog tko voli autobiografske zapise, lako se uživjeti u Ćirićeve zgode. Posebno jer koristi humor kao začin – pomalo ciničan, ali nikad pokvaren. Primjerice, priča o vožnji starim autobusom po rubu, uz sve one poluraspadnute kantice i pretrpane torbe, tjera osmijeh na lice… a, priznajmo, tko nije barem jednom zakolutao očima od muke s prometom i ljudima u prenapučenom vozilu?
Zanimljivo, Ćirić ponekad iskače iz naracije baš kad to ne očekujete. Tek što mislite da vas vodi prema sentimentalnosti, naglo ubaci digresiju – i ta promjena tempa djeluje kao da vas netko blago gurne laktom u rebra, čisto da ne zaspete. Ima tu i trenutaka kada se čovjek umori od nostalgičnih detalja, ali vještina balansiranja topline i ironije rješenje je za svaki predugi odlomak.
Za one koje zanima lokalni kolorit, knjiga nudi autentičan uvid u društvene promjene osamdesetih i devedesetih, ali kroz male, privatne epizode. Nema lažnih obećanja spektakularnih otkrića – ovdje su putovanja tihih protagonista, jednostavni susreti, svakodnevlje pretvoreno u zaplet. Zato i privlači one koji čeznu za literaturom što podsjeća na stvarne razgovore oko kuhinjskog stola, a ne na sterilne salone punih fraza.
No, nije sve bez mane. Nerijetko vas ironija preplavi i zamagli poruku, pa osjetite da ste ostali zakinuti za pravu emociju. Ipak, do kraja poglavlja, Ćirić uspijeva zadržati onu notu iskrenosti koja tjera čitatelja da ipak poželi još jednu stranicu – baš kao što prva kava ponedjeljkom mami i kad znate da je pred vama naporan dan.
Ako ste skloni knjigama koje podsjećaju na stare fotoalbume u kojima svaka fotografija ima priču, ovo je naslov koji ulazi pod kožu… i ostane tamo. Nije za svakoga, ali oni koji u svakodnevici traže tragove prošlosti i ozbiljnu dozu šarma, dobit će na poklon tekst u kojem i tišina ima težinu.