Mnogi su čuli za zbirku “Tričave pjesme” ali rijetki znaju što zapravo kriju njezini stihovi. Knjiga intrigira svojom jednostavnošću i duhovitošću dok istovremeno otvara vrata u svijet dječje mašte i igre riječima.
“Tričave pjesme” donose kratke, šaljive stihove koji kroz humor i neobične slike potiču djecu na razmišljanje i igru, a odraslima pružaju nostalgičan povratak u bezbrižno djetinjstvo.
Tko god želi razumjeti zašto ove pjesme već godinama osvajaju srca čitatelja na pravom je mjestu za otkrivanje njihove prave čarolije.
Uvod u lektiru i autora
Nema tog djetinjstva bez barem jednog susreta s „Tričavim pjesmama“ – ali jeste li ikad zastali i zapitali se tko stoji iza tih naoko luckastih stihova? Evo prilike da zavirite iza kulisa. Pripremite se, ne slijedi dosadna biografija. Autor i žanrovske peripetije iz ove lektire znaju svakoga zateći nespremnog.
Autor
Ime koje se automatski veže uz „Tričave pjesme”? Zvonimir Balog. Kad god pročitate stih o neobičnom zvuku ili zmiji što pleše sambu (da, stvarno postoji takva pjesma), možete biti sigurni da iza svega stoji Balogovo pero – ili možda olovka, tko zna s čim je tih dana pisao. Bio je poznat kao pravi čarobnjak dječje književnosti, majstor igre riječima i vječiti istraživač dječje mašte.
Osim što je često nosio osmijeh (prema pričama iz starih TV intervjua, a i prema njegovim portretima na knjigama), Balog je kroz desetljeća svojim stihovima učio generacije klinaca koliko je zabavno kad je književnost – luckasta. Svoj prvi pravi proboj imao je krajem šezdesetih i od tad je postao zaštitni znak zabavne književnosti za djecu. Iako je Balog napisao i knjige za odrasle, gotovo svi ga najradije pamte po tome što je našao način da odrasli požele opet biti djeca, makar na tri minute koliko traje čitanje jedne njegove pjesme.
Možda se ne sjećate svih podataka iz čitanki (tko bi to krivio?) ali dobro upamtite ovo ime. Jer kad se negdje pojavi balogovski stih, prepoznat ćete ga odmah – kao starog prijatelja, onog iz veselog razreda.
Žanr i književna vrsta
Da, jasno je – nitko baš ne voli kad ih netko ispituje književne vrste. Ipak, „Tričave pjesme“ prkose svakoj ozbiljnoj kategorizaciji. Formalno, spadaju pod dječju poeziju, ali realno… Bilo tko, u bilo kojoj dobi, može se uhvatiti kako se smije na račun jezičnih akrobacija ili apsurdnih zgoda iz ovih stihova. Volite li limerike? Ima ih. Priče u stihu? Tu su. Ponekad čista besmislica, ponekad pravi mali filozofski zalogaj (dovoljno da vaspitačica zastane prije nego što pređe na iduću pjesmu).
Službeno, Balogove pjesme pripadaju žanru humoristične dječje poezije. No nemojmo se lagati – ova knjiga nije samo zabava za klince. Neki od stihova poskliznu se duž granice apsurda, kao što jabuka sklizne s tanjura u pravom balogovskom duhu. Prepoznat ćete igru riječi, spretnu upotrebu rimovanja, ritam koji svira kao dječja pjesmica, i nenadano – ozbiljnu misao koja iskoči iz naizgled običnog stiha. Kao bonus: ništa ovdje nije predvidljivo, a dobrodošao je i osjećaj slobode. Jer „Tričave pjesme“ pristaju svima koji poštuju smisao za igru, šalu i barem trunku djetinje radoznalosti.
Kratki sadržaj
Ako ti “Tričave pjesme” zvuče kao dječji rođendanski tulum u stihu—na pravom si tragu. Ali, pazi, nisu to samo obične dječje pjesmice koje zaboraviš dok pospremiš knjigu; Balog ovdje udara u samu srž dječje (i one odrasle, hm…) mašte gdje rime skaču poput žabica, a igru riječi ni Djed Mraz ne bi uspio zapakirati u darovni papir. Ovo je zbirka u kojoj svako poglavlje miriše na svježe otkriveni smijeh i one ispod-glasa dosjetke koje, priznajmo, svi vole.
Uvod
Imaš osjećaj da znaš što je poezija za djecu? Možda se sjećaš bakinih starih pjesmarica i šarenih ilustracija. Zaboravi sve što misliš da znaš. Balog, majstor iznenađenja, u uvodu “Tričavih pjesama” otvara vrata u svijet gdje se ozbiljnost stavlja “na čekanje”, a pravila (kao slovo Č koje se voli praviti važno) padaju s police. Prva pjesma uvodi zvrkastu atmosferu, odmah kreće vesela igra s apsurdima—poput rime gdje medvjed uči plivati ili vjeverica piše zadaću na leđima svinje. Dojam? Ulazak bez mape, ali s osmijehom na licu. Kad god se netko u obitelji uhvati čitati ovu prvu pjesmu, netko drugi sigurno pita: “Što je sad ovo?!”
Zaplet
Sad stvari postaju zanimljive. U zapletu “Tričavih pjesama” sve dolazi na svoje—ili bolje rečeno, ništa ne dolazi na svoje, jer Balog stalno okreće očekivanja naglavačke. Pojave se tu obrisi svakodnevice, ali svaki je redak začinjen nekom nestašnom dosjetkom ili parodijom. Djeca (i roditelji, a tko bi priznao?) pitaju se: gdje je kraj, gdje početak, zašto krava vozi bicikl i je li moguće stvarno pojesti kišobran?
Stihovi se vežu blizu života, no istodobno bježe od klišeja, podsjećajući na trenutke kad nedjeljom svi sjede za stolom, ali nitko ne zna gdje je nestala žlica za juhu. Kao kad se tata na večeri zaplete u glupavu šalicu, ovdje svaki lik—prase, miš, pa čak i sam pjesnik—nekako završi u neočekivanoj situaciji. Učiteljica iz susjedstva mi je priznala: svake godine, kad čitaju “Tričave pjesme” u trećem razredu, djeca danima izmišljaju rime o svojim kućnim ljubimcima i nespretnim susjedima.
Rasplet
Kada misliš da je sve otišlo predaleko i nema povratka, Balog lagano spušta tempo, ali ne popušta u duhovitosti. Rasplet u zbirci donosi neočekivane preokrete—ne doslovno, nego u ritmu i smislu. Pojedine pjesme riješe “probleme” na najširom mogućem valu: nestala olovka se pronađe u slonu, a zagonetna kora kruha na kraju postane ključ za sljedeću igru.
Ovdje se vidi taj Balogov štos: ništa nije uzaludno, svaki stih otvara novi pogled na svakodnevicu; ono što si mislio da je igra postaje mudra lekcija zakopana ispod nasmijanih slogova. Poznajem baku koja ih je čitala unucima prije spavanja pa je uvijek tvrdila da su “tričave pjesme pobrinule da više ne moram izmišljati bajke navečer—djeca dođu do kraja, a ja se prvi nasmijem”.
Kraj
I naposljetku, završetak nije klasičan happy end. Čitatelj ostane s osjećajem da bi mogao — kad se nitko ne gleda — otplesati malu pobjedonosnu “tričavu” na kuhinjskim pločicama. Balog završava seriju pjesama bez nametanja rješenja; ostavlja nas s dozom znatiželje, baš kao kad u džepu pronađeš zaboravljeni bonbon iz prošlog Božića.
Nema velikih pouka, nema patetike; samo poljubac svakodnevice, nacrtan kroz iskrivljeno zrcalo dječje domišljatosti. U obiteljima koje znaju napamet stihove, često već odrasla djeca podsjete roditelje: “Još ti dugujem pjesmu o svinji s biciklom!” Pa, tko može odoljeti takvom finalu?
Mjesto i vrijeme radnje
Kad razmišljaš o “Tričavim pjesmama”, nemaš pred očima klupe stare škole ili tipičnu učionicu s bukom krede po ploči—radnja ove zbirke odvija se svuda gdje mašta poželi gostovati. Zvuči nerealno? Ali stvarno, nije važno gdje si. Balogove pjesme igraju se prostorom kao klinac s loptom na igralištu: danas su u tvojoj kuhinji (doslovno, baš na onim pločicama gdje je netom proliveno malo soka), sutra u maglovitoj ulici ispred kioska ili usred parka gdje netko slučajno trči za psom u čarapama.
Vrijeme radnje? Ako misliš da ćeš pronaći sat ili starinski kalendar—nećeš. Zbirka voli sadašnji trenutak, ali naginje osjećaju vječnosti, kao omiljeni ljetni dani iz malih nogu. Sjećaš se onog osjećaja kad je sunce visoko, dan traje i nema dosadnih oblaka? Upravo to „sada“ traje u Balogovim stihovima. Sve je uvijek malo izmaknuto iz rutine, kao kad subotnje jutro zamiriši na palačinke… ili na neobične rime.
Nema zemljovida, nema popisa povijesnih datuma: „Tričave pjesme“ događaju se gdje i kad je smijeh najglasniji. Djeca to prepoznaju—čitaju ih pod jorganom s baterijskom, za vrijeme posljednje minute odmora ili baš ispod obiteljskog stola (ako pitate baku, tamo nastaje pola najboljih pjesama). Odrasli se ponekad vraćaju na ta mjesta, makar samo u vlastitim sjećanjima, pa pjesme isplivaju u redovima tramvaja ili u sitnim razgovorima pred spavanje.
Zbilja, nije važno je li vani 2024. ili 1984. Ni je li utorak ili nedjelja. U Balogovim pjesmama, trenutak i mjesto radnje odabireš ti. Često je samo dovoljno otvoriti jednu stranicu, pa se zateći hodajući po rubu slova ili skakutati iz stiha u stih—baš kao nekad na zatravljenoj livadi, kad se svijet činio velik kao globus na polici iznad starog radnog stola.
Tema i ideja djela
Zna li itko zašto djeca najviše vole ono što odrasli zovu “besmisleno”? E, upravo tu leži čitava “tajna” Tričavih pjesama. Balog si je očito rekao: “Ako već pišem za klince, zašto bih se pretvarao da svijet smisla uvijek ima pravila?” Pa, rezultat? Pjesme koje često zvuče kao da su ih smislili mali mudraci ispod stola—malo kaosa, puno smijeha, i tek pokoji ozbiljan trenutak skriven iza okrenute rime ili zagonetnog stiha.
Glavna tema? Svakodnevica viđena kroz naočale igre i slobode. Zamislite jutro u vrtiću ili kraj školske godine, ali sve naopačke—Balog pretvara najobičnije situacije u male “avanture” pune doskočica i apsurda. Djeca su u središtu, a svakodnevni predmeti (čaša, čarapa, šešir) pretvaraju se u protagoniste s karakterom i stavom. No, nije sve samo za zabavu: ispod površine čuče pitanja o pravilima, slobodi, pa čak i o tome tko određuje što jest, a što nije “ozbiljno”.
Kad već pričamo o ideji djela, tu nema baš predavanja. Poruka nije servirana na tanjuru… više kao trail mix na dječjoj zabavi—uzmi što ti treba. Djelo podriva ustaljeni poredak i poziva djecu (i odrasle, iskreno) da misle drugačije, da propituju, “a što bi bilo kad bi čarape mogle plesati?” (Svatko tko je ikad tražio nestalu čarapu, zna odgovor.) Slažu se stručnjaci—i nastavnici i roditelji redovito ističu koliko knjiga otključava stvaralaštvo i budi one “zaigrane točke” u svakodnevici.
Zamislite, netko je ispitivao klince o njihovim omiljenim stihovima—većina ih je pamtila one najluđe, najzabavnije, kao neku vrstu lozinke protiv dosade. Da, Balog ne gura “velike mudrosti” pod nos, ali svakom stihu daje prostor za vlastitu malu revoluciju. Tko ne poželi bar na tren vjerovati da sve može biti top tema pjesme—od rasplesane žlice do tvrdoglave sjenke na zidu?
Analiza likova
Nije lak zadatak pronaći dosadne likove u zbirci kao što su „Tričave pjesme“. Jer, ovdje ozbiljnost nema šanse – svatko je pomaknut taman toliko da bi bio nezaboravan.
Glavni likovi
Evo male scene iz školskog hodnika — recimo, Netko čita „Tričave pjesme“ i naiđe na glavne likove. Ne, to nisu superjunaci s plaštom, nego obični, svakodnevni predmeti i bića. Stolicama, cipelama, žlicama, pa čak i običnim vrapcima Balog udahnjuje toliko osobnosti da je teško ostati ravnodušan.
Primjerice, stolica nije samo komad drva na četiri noge. Kad Balog zavrti stih, stolica ima svoje brige, voli odmarati, ponekad pobjegne iz razreda — tko zna, možda lovi vlastitu avanturu. I cipela – ne jedna, ne nužno čista, već ona koja na kiši klizi kroz lokvu jer je dojadila biti suha.
Kroz zbirku iskaču i glasovi lampi, šešira, pa čak i šalica koje vode razgovore s čitateljem glasnije od većine ljudi u tramvaju. Zapravo, svaki predmet ima dozu zaigranosti i autoironije – kao da čekaju raspravu o tome tko je važniji za životni maraton, šalica ili stolica.
Zvuči poznato? Većina djece zamijeni prave lutke upravo tim Balogovim likovima… tko nije probao razgovarati s jastukom, očito nikada nije pročitao ove stihove.
Sporedni likovi
Ako mislite da su glavni likovi zabavni, pričekajte sporedne. Njih se ne može baš uhvatiti za klasičnu dramaturšku ulogu pomoćnika, već su poput kratkog inserta iz slapstick crtića. Pojave se kad najmanje čekate i obično izazovu lagani kaos.
Balog često uvodi male zagonetne pojave – lutajuće mrave, žute kišne kapi, ili nešto naizgled bezvezno poput zgužvanog papirića. Svaki od njih nosi svoj “trenutak slave”. U nekim stihovima mrav može biti učitelj mudrosti, dok papir umije napraviti zbrku veću od cijele ekipe navijača.
Tko tu još upada? Povremeno prolazne životinje i predmeti poput krava što komentarom prekidaju pjesmu, vrata koja zapuckaju kad je napeto, ili kist koji odluči da neće više slikati samo plave more. Oni skaču kroz stihove bez pravila – ponekad prave društvo, ponekad iskaču iz pozadine i postaju prava atrakcija.
Sve skupa, nitko nije dosadan dodatak. Oni su improvizatori — kao iznenađenje na dječjem rođendanu, pojave se niotkud i brzo ukradu pažnju barem na nekoliko redaka.
Odnosi između likova
Možda najzabavniji izazov u „Tričavim pjesmama“ leži baš u odnosima između likova. Ne postoje tu tipične hijerarhije ni ozbiljna rivalstva, a sukobi izgledaju kao bezopasne dječje prepirke zbog igračaka.
Primijetite kako stolica može srdačno popričati s lampom, a šalica „zaboraviti“ svoju kavicu na prozoru. Taj osjećaj spontanosti i slobode izbija iz svake strofe — nekad djeluju kao najbolji prijatelji koji planiraju tajni izlazak, a nekad kao prolazni poznanici što podijele šašavu poštapalicu i nestanu.
Balog namjerno ruši barijere — pa šalica priča sa šeširom kao da su se susreli na tržnici, cipela nagovara klupu na promjenu perspektive, a kišni oblak i sunčani prozor vode razgovor pun začuđujuće tolerancije.
Ako vas sve to podsjeća na grupu predmeta za vrijeme velikog pospremanja – niste daleko. Likovi ulijeću i nestaju kako im paše, ali uvijek fokus drže na igri, dobroj šali i prijateljstvu koje ne traži puno objašnjenja.
U Balogovom svijetu nije važno tko je glavni, a tko sporedan — svi sudjeluju u pjesničkoj igri gdje su pravila više prijedlog nego zapovijed. Taj šarmantan kaos odnosa daje „Tričavim pjesmama“ energiju kakvu rijetko donose ozbiljna književna djela.
Stil i jezik djela
Nema smisla okolišati — Balog u “Tričavim pjesmama” ne brije na klasičnu, školsku poeziju. Jezik mu je jednostavan, lagan, kao kad klinci izvaljuju dosjetke na odmoru ispred škole. Stihovi teku brzo, kratko, bez razvlačenja, pa čak i odrasli koji imaju fobiju od rime oduševljeno čitaju na glas.
Ritam — to je Balogova tajna. Moraš čuti te stihove dok „plesuckaju“ po jeziku, kao cipele što škripe po parketu kad izađeš rano zimi po mlijeko. Dječji govor, svakodnevne fraze, poneki stari zagrebački izraz ili izmišljena riječ (da, ozbiljno!) — sve to uletava u stihove i pravi veseli kaos.
Fascinantno je kako se Balog igra s očekivanjima. Gdje ti misliš da je kraj rečenice, dočeka te neka jezična akrobacija ili riječ koja „odudara“: prgava, nestašna, ponekad besmislena, ali uvijek s dozom šarma. Doduše, tu i tamo se pojavi pokoji ozbiljniji ton, pa netko tko čita naglas stane, trznuo se i pita: „Jesam li ja to dobro pročitao?“ Da — dobro si pročitao. Smijeh i ozbiljnost idu ruku pod ruku, kao kad baka priča vic, pa ni sama ne zna je li ispričala poantu.
Balog ne zapisuje poruke „debelo podvučene crvenom“. Ne blebeće, ne prodaje pamet. On suptilno podmeće igru dok tebi, kao čitatelju, raste osmijeh jer shvaćaš foru i prije nego što je priča gotova. I sad, kad neki lik progovori, nema onog tipičnog „dijalog-dijalog“ stila, nego mu autor doda zvuk, poseban način govora — tapkanje, mumljanje, cijukanje ili zvuk razbijene šalice. Nisu likovi samo predmet radnje, nego i dio zvučnog kolaža Balogove ulice.
Da ne duljimo — stil je vrckav, razigran, slobodan, a u jeziku se čuje i da je Balog rastao s dječjim poletom. Čitaš pa imaš osjećaj da će ti se iz tiska iskočiti žlica koja pleše samba ili papirnati zrakoplov koji uporno luta stanom. I nije tu važno jesi li napamet zapamtio sve stihove; važnije je da ti taj jezik sjedne kao pidžama subotom ujutro — poznato, ugodno i uvijek spremno za novu igru.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad — znaš onaj osjećaj kad otvoriš knjigu i nakon prve pjesme prestaneš ozbiljno sjediti na stolcu? E pa to rade te Tričave pjesme. Zvuči možda čudno, ali mnogi odrasli su se našli kako krišom čitaju ovu zbirku svom djetetu i pritom se smiju jednako glasno. Netko iz susjedstva ispričao je kako je njegov sin uporno recitirao stihove Baloga baki na rođendanskom ručku — s tolikim žarom da je torta bila zaboravljena barem pet minuta.
Kome god su dali ovu knjigu u ruke, svi su nekako počeli tražiti one “najluđe” ili “najblesavije” stihove, kao malu igru tko će prvi pronaći najapsurdniju situaciju. Djeluje potpuno nepretenciozno, ali nosi jednu zdravu dozu nestašluka koju osvježi i roditelje i djecu. Da ne bude zabune — netko je jednom pitao, “Ali nije ti to previše blesavo za lektiru?” Ne, stvarno nije. Upravo suprotno: kad lektira napokon nasmije cijelu skupinu, znači da je nešto kliknulo.
Neki odrasli komentiraju da im Balog služi kao dobar podsjetnik da ne zamotavaju svijet u ozbiljnost. Ima među njima i onih koji neće priznati, ali krišom prepišu dva stiha na post-it i zalijepe ga na monitor na poslu. Zanimljivo, djeca na tim pjesmama “uče” razmišljati naopačke, što često završi tako da na nastavi zabavne priče postaju nova pravila — umjesto da čitaju recepte, smišljaju što bi se dogodilo da čajnik odluči prošetati psa.
Zbirka se često poteže na obiteljskim okupljanjima. Prošle zime, cijela ekipa je završila s improviziranim natjecanjem — tko može najbrže pročitati najtežu pjesmu bez smijeha. Nitko nije izdržao dulje od tri retka.
Sve u svemu, dojmove je teško sabrati u ozbiljnu rečenicu, ali jedno ostaje: “Tričave pjesme” su neočekivani izvor radosti, savršeno za dane kad ni odrasli ni djeca nemaju pojma što bi sa sobom… osim, možda, da pronađu novu rimu za sladoled.