Mnogi se pitaju tko danas još vjeruje u rode i što ta izreka zapravo znači. U svijetu u kojem informacije putuju brže nego ikad, stare priče i mitovi često dobivaju novo značenje ili gube svoje mjesto u svakodnevnom životu.
Izreka “tko vjeruje u rode” odnosi se na ljude koji su naivni ili skloni vjerovati u bajke i dječje priče, umjesto da prihvate stvarnost onakvom kakva jest.
Zanimljivo je kako se kroz jednostavnu frazu može prepoznati puno više od same priče o rodama – ona otkriva naš odnos prema istini, znatiželji i odrastanju.
Uvod u lektiru i autora
Pripremite si šalicu čaja—ili probi neki domaći sok, nema pravila—jer ova priča o rodanima i vjeri u bajke ima začuđujuće više slojeva nego sva pita od jabuka u lokalnoj pekari. Neki bi rekli: “Ma tko još danas vjeruje u rode?”, ali ova lektira, vjerujte, servira odgovor na tanjuru s puno osjećaja i ponekom dozom (ne baš suptiline) ironije.
Autor
Zamislite tipa koji bi radije pojeo vlastitu rukavicu nego napisao dosadan tekst—takav je Zvonimir Balog. Njegovo ime prilično je poznato svakome tko je barem jednom zalutao na policu s dječjom literaturom u lokalnoj knjižari ili javnoj knjižnici negdje u Zagrebu. Ne, nije Balog neki dosadnjaković s tradicionalnim pristupom prozi; on je majstor igre riječima, pravi šaljivdžija, ali i nepopravljivi istraživač djetinjeg pogleda na svijet.
Svoju prvu zbirku—“Veseli zemljopis”—objavio je još prije nego što su djeca počela piti sok iz tetrapaka, davne 1965. godine. Od tada, njegove knjige (primjer: “Male priče o velikim stvarima”, “Zlatni konjić”, “Ja magarac”) postale su must-have u hrvatskim školskim torbama, često čitane po dva ili tri puta kad im dosadi YouTube.
Nije nikad pravio razliku između djece i odraslih čitatelja—obožavao je ubaciti poneki “easter egg” za one malo starije, pa se nemojte iznenaditi ako naletite na duhovite poruke ili fine ironijske okvire koje ni odrasli ne otkriju odmah. Balog je bio i kritičar, i pjesnik, i dobar poznavatelj onih “neugodno točnih” situacija iz dječjih života kojih se neki ni danas ne žele prisjetiti (ako ne vjeruješ, pitaj ga o prvoj dvici iz matematike).
Žanr i književna vrsta
Ma tko još danas gubi glavu oko žanrova? Ali ozbiljno, kad bi “Tko vjeruje u rode” mogao dobiti žanrovsku etiketu direktno iz Merkatora, bila bi to etiketa s natpisom: dječja proza—sa svježim notama humora i pikantnim mirisom satire. Zvuči zamršeno, ali zapravo se radi o priči koja mrvi klasičnu dječju priču s onim pomalo vragolastim propitivanjem “tko kome i zašto servira bajke”.
Ovdje nema epskih bitki, nema ni vila koje se šuljaju po šumi, ali ima malih životnih poraza i slavnih pobjeda, ima sumnji, ima opasno puno “zašto” i “kako” pitanja… Balog se jasno igra s formom—proza mu je živa, moderna i pliva između tradicionalne bajke, satire i ogoljene svakodnevice.
Svaki čitatelj koji je ikada pročitao “Tko vjeruje u rode” mogao bi reći: “Ma to je lektira koja te natjera da preispitaš sve što su ti pričali još u vrtiću!” I to s razlogom. Zabavna i šašava, ali kad se na kraju povuče crta—prava mala psihološka studija o odrastanju, mudro zapakirana u slojevima smijeha i prikrivenih poruka.
Kratki sadržaj
Iskreno, tko još stvarno vjeruje u priče o rodama? No, priznajte, ima nešto simpatično u tome kad vas netko pokuša uvjeriti da ste baš zbog jedne ptice završili na ovom svijetu.
Uvod
Priča Zvonimira Baloga otvara se sasvim obično—barem na prvi pogled. Sve dok prvi lik ne izvali: „Rode stvarno donose djecu!“, atmosfera je tipično obiteljska, poznato domaće ognjište. Djeca, radoznala i prgava kao ekipa iz susjedstva, odmah ruše „pravila odraslih“, ispituju roditelje i zbunjuju baku svojim pitanjima. Tata se smješka ispod brka, mama koluta očima, a baka počinje prepričavati događaje iz prošlog stoljeća. Cijeli taj uvod, s humorom, pomalo šarmantno udara na najosjetljiviju točku svakog klinca—kako zapravo nastaju djeca? Ni odrasli ne ostaju imuni na tu igru, jer je Balog sve prepustio ironičnom razotkrivanju društvenih zabluda.
Zaplet
I onda — kreće rašomon. Klinci skupljaju dokaze: susjedin prozor, lastin rep, pa čak i gradski grunt. Nitko ne uzima za ozbiljno službena tumačenja (tko još želi biti „normalan“ u toj priči?). Likovi su pravi cirkus—neki još vjeruju, većina samo glumi da vjeruje. Svaka nova rečenica pretvara se u malu detektivsku avanturu. Kad baka objašnjava da rode dolaze samo kad padne kiša, a tata tvrdi da dolaze zbog porezne reforme, Balog zavodi čitatelja sve dalje od naivne bajke. Djeca se ponekad sasvim pogube u raspravama, ali usput otkrivaju pravo bogatstvo: smijeh, ironija i promišljanje o svijetu odraslih. Zvuči kaotično? Jest, ali baš u tome leži šarm.
Rasplet
Pri kraju, tenzije rastu — klinci, naoružani „čvrstim činjenicama“ (tipa: „vidio sam rodu na krovu škole“), postaju neumoljivi ispitivači vlastitih roditelja. Odrasli pokušavaju spasiti obraz, koriste klasične fore: „o tome ćemo kad narasteš“, „nije sad vrijeme“… No, raspada se cijela bajka čim netko poviče da je vidio rodinu sjenu kako luta naseljem, i svi shvate da je istina relativna stvar za svakoga u obitelji. U tom raspletu, Balog briljira sarkazmom i nježnim podsmijehom. Djeca prihvaćaju igru, ali sve manje vjeruju u rode, a više u vlastiti zaključak—da odrasli nisu uvijek u pravu, i da se svaka šarena priča može rasplesti na sto načina.
Kraj
Za kraj — nitko nikome ništa nije dokazao, ali su svi naučili više nego što su planirali. Odrasli su, barem privremeno, priznali djeci pravo na pitanje, a mališani su našli novu temu za raspravu prije nego padne večernji mrak. Balog nas, s puno duha, ostavlja da sami odlučimo što ćemo vjerovati—ne mareći što zvanična priča o rodama ne drži vodu. A dok se kroz prozor zadnjeg poglavlja nazire umorna rođena silueta, i odrasli i djeca znaju da ono najbolje u pričama možda ipak nije istina… nego baš to što nas svako malo natjeraju da se nasmijemo vlastitim nedoumicama.
Mjesto i vrijeme radnje
Sjećate se onih scena iz djetinjstva kada je cijela ekipa klinceza nestrpljivo virila kroz prozore u sitne sate, nadajući se da će baš tada vidjeti čuvenu rodu s bijelim kljunom? E pa, Balog nije slučajno smjestio priču baš tamo gdje svi znamo—u tipične hrvatske obiteljske stanove, prepune šarenih tepiha, starinskih ormara, prašnjavih enciklopedija, i večera koje mirišu na nedjelju, i kad je utorak. A kad vani ulice zazveče biciklima i lavežom malenih pasa, znate da smo usred malog grada ili sela — biciklistička zvona, šuškanje lišća pod krošnjama, i stare žene koje pod ruku nose vrećice iz najbliže “Konzumke”.
Vrijeme radnje nije upakirano u neki povijesni okvir… zapravo, smješteno je u vječni dječji svijet „jučer, danas, sutra“. Balog je lukavo ostavio tu vremensku vrata odškrinuta — mogli biste zamisliti crno-bijeli televizor u kutu, ručno zalijevane cvjetne gredice, i školske torbe pune Zvonimirovih dosjetki. Možda se sve događa 1985., a možda sutra pred vašim stanom, dok netko iz kvarta tiho proklinje rodu što je „ostavila previše darova“. Na tom komadiću svijeta, povremeno se stvarno pitamo: tko je ovdje dječak, tko je odrasla osoba, a tko samo vječno dijete?
Nije tu samo vrijeme misaono rastegnuto, već i prostor—iz dnevnog boravka skačemo na dvorište, pa trkom do školskog igrališta, a onda ekspresno natrag u usku kuhinju gdje netko odrastao tiho kuha novu „istinu“. Jednog trena juniorska ekipa istražuje podrum stare zgrade, drugog trena slušaju roditeljske bajke, nadajući se da će kroz ključanicu ipak zaškripati prave roditeljske tajne, a ne samo klasični odgovor: „Za to su krive rode!“.
E sad, ako vas zanima osjećaj prostora i vremena — zamislite dječju svakodnevicu kad šećer pada s police ravno na tepih, netko viče da treba vratiti knjigu u knjižnicu do petka, a vani pada kiša bez kraja. Nije li to zapravo, najsličnije onome kako danas funkcionišu i naši razgovori o „rodama“, „istini“, i „dječjim pričama“? Možda Balog računa baš na to… da jedini način kako ostati dijete jest da uvijek malo vjerujemo, baš tamo gdje proljeće počinje mirisom svježeg blata, a istina najčešće dolazi prerušenom rodom.
Tema i ideja djela
Sjećate se onog trenutka kad ste prvi put čuli da rode donose djecu? Da, i autor Balog izviđa baš tu — onu granicu između dječje znatiželje i svijeta odraslih koji još uvijek nekad jedva skrivaju smiješak kad izbjegavaju izravne odgovore. Tema nije samo pitanje “vjeruješ li ti u rode?”, već puno širi susret s istinom… od koje odrasli često “bježe”, a djeca je sa smiješkom love.
Balog okrzne tabu teme, ali onako kako djeca znaju — bez zadrške. Dječja radoznalost, ona prava svakodnevna, vodi pokretnu radnju. Gradskim stanom odjekuju pitanja koja svi s vremenom pitaju, ali rijetki dobiju izravan odgovor. I tu je zapravo kvaka — Balog kroz šalu i lagane prepirke pokazuje da odrasli često nisu spremni priznati svoja ograničenja, čak i kada ih pred sobom imaju desetogodišnjaci s pitanjima o rođenju.
Ideja? Ma nije to samo “razotkrivanje” priče o rodama, nego prava mala oda hrabrosti i znatiželji. Djetinjstvo se ovdje slavi kao najjača faza učenja — kad ne znaš, pitaš, a kad ti nešto smrdi na bajku, ne bojiš se reći naglas da “tu nešto ne štima”. komadić po komadić, tekst nas podsjeća da odrasli mogu, ali i ne moraju, biti izvor svih odgovora.
Usput nam daje do znanja… Svaka priča, pa i ona o rodama, ima slojeva. Za djecu su to isprva igra i istraživanje, za odrasle jedna doza ironije — možda i blage neugode, kad ih mali racionalisti uhvate “na krivom kolu”. I baš tu Balogov humor dolazi do izražaja — dok ozbiljno debata vode oko “roda” završava u smijehu, djeca otkrivaju da istina vrlo često nema samo jedno lice.
Nije neobično što se baš u kuhinjama, dnevnim boravcima i školskim hodnicima odvija ova mala drama. Jer to su stvarne scene iz svakodnevice, kamo god da pogledaš. U njima je i Balog, i svaki čitatelj koji u sebi još čuva dijete — s glavom u oblacima, ali nogama čvrsto na tepihu dnevne sobe.
Analiza likova
Neki dan sam gledao scenu gdje likovi iz „Tko vjeruje u rode“ žustro raspravljaju o rodama, dok im mama, onako s jedno oko na lonac s juhom, pokušava diskretno promijeniti temu. Gotovo da možeš osjetiti miris kuhanog povrća i lagani nervozni šušur dnevne sobe gdje nitko nije siguran koliko zapravo smije pitati o dolasku beba. Koliko Balog majstorski stvori to poznato napeto veselje? Tu nema sterilnih učionica—već pršti ona drečava, životna obiteljska dinamika.
Glavni likovi
Čim uđeš u Balogov svijet, prvo se spotakneš na glavnog junaka – dijete nezasitne znatiželje (znam, zvuči previše poznato, ali priznajmo, svi smo to nekad bili ili još uvijek jesmo). Takav lik, obično osnovnoškolac, ima više pitanja nego što odrasli imaju gotovih odgovora. Kad ga pogodi inspiracija, počne „kopati“, zadirkivati braću i zapitkivati roditelje do iznemoglosti. Nekad ga zamislim kao nekog malog Sherlocka, samo s više razbarušene kose i mrljama od pudinga na čelu.
Roditelji – ah, oni su posebna klasa! Balog ih ne prikazuje kao stroge vladare već kao pomalo zbunjene, povremeno komične saveznike, sklone malim bijelim lažima kad istina postane „preteška“. Imaš osjećaj da čak ni oni ne znaju točno kada su prestali vjerovati u rode, ali se drže te priče iz osjećaja ili navike. U Balogovoj verziji, roditelj ti može reći „O tome ćemo kad odrasteš“, dok potiho prevrće očima jer ni sam ne zna kad je „odrastao“ skroz.
Najmlađe dijete u obitelji često ispadne iz vedra neba, ponekad čak duhovitije i od glavnog protagonista svojim naivnim, ali razoružavajućim pitanjima. Njegova zbunjenost oko točne funkcije roda u životnom ciklusu samo pojačava zabunu cijele obitelji. Svi se mogu pronaći u nekoj od tih situacija – bilo kao glavno dijete-istražitelj, roditelj u panici ili netko tko misli da možda, ali samo možda, rode ipak nose djecu.
Sporedni likovi
Nije sve u nuklearnoj obitelji. U Balogovom svemiru redovno zalutaju i susjedi—ona baba na katu što sve zna i pričama podgrijava naboj. Možda je tu i učiteljica iz razreda koja u nekom trenutku bez puno filozofije jednostavno kaže: „Rode su mit, djeco, ali zgodan izgovor za kasno ljetno ustajanje.“ Svaki put kad čitaš, možeš zamisliti izraze lica tih odraslih – od blagih osmijeha do onih pogleda „što je meni ovo trebalo“.
Ponekad naleti i prijatelj iz razreda, vječni skeptik ili netko tko već „sve zna“. On doda goriva dječjoj logici: „Ma nemoguće, što pričaš! Moj tata kaže…“ Zvuči malo kao onaj frend iz djetinjstva što je uvijek znao gdje je najbolje mjesto za skupljati sličice ili kako dobiti besplatan sladoled kad se prodavač zagleda u sunce.
Tu su i marginalni likovi poput liječnika ili tetke iz Njemačke na ljetovanju. Oni „pucaju“ svoje zaključke, katkada zvučeći kao da prenose mudrost s neba, a katkada samo pojačavaju roditeljsku zbunjenost. Iako su sporedni, njihova kratka uključivanja ponekad rasture famozno „roditeljsko jedinstvo“ pa se na kraju svi pitaju – tko se tu kome mota oko pameti, a tko samo čeka priliku za sladoled.
Odnosi između likova
Nisi siguran tko tu vuče konce? Ni oni sami nisu. Balog toliko začini interakcije da bi najradije povukao stolac i gledao ih kao sitcom. Dijete i roditelj vode vječitu bitku istine i laži, gdje nitko ne želi prvi popustiti – podsjeća na partiju šaha u kojoj su svi figure, a nitko nije kralj.
Braća i sestre? Oni su kao mala, neslužbena komisija za istinu, redovno se udružuju ili sasvim nenadano špijuniraju jedni druge, obogaćujući cijelu „istragu“ dosjetkama i podbadanjima. Izvrsna ilustracija: sjećam se situacije kad stariji brat, s dozom lažne ozbiljnosti, tvrdi da je baš on vidio rodu na dimnjaku, dok mlađa sestra nudi par metara medicinskog zavoja kao „dokaz“ svog suprotnog stava.
Susjedi i učitelji funkcioniraju gotovo kao vanjski mentori ili varijabla koja unosi kaos. Njihovi komentari razbiju rutinu i otvore vrata mašti, kao da netko nenadano upadne u sobu s ogromnim balonom ispunjenim helijem i svi na tren počnu pričati piskutavo—sve je još zabavnije i ništa više nije isto.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad čitali nešto od Zvonimira Baloga, znate, odmah u prvoj rečenici — njegov humor uđe vam pod kožu. Ne radi se samo o forama koje bi nasmijale svakog osnovnoškolca; kod njega su riječi poput čarobnih štapića. Balog ne trudi komplicirati rečenice niti slagati uobičajene patetične bajke koje nas pospu cukrom do zadnje stranice. Sve je nekako jasno, ali i zaigrano—kao da razgovara sa stvarnim djetetom koje je tu, odmah kraj stola.
Možda ste već zamijetili: njegove rečenice nisu napucane opisima, ali svaka ima tu malu začkoljicu—sitnu ironiju ili podsmijeh. Jednostavne riječi, kratki dijalozi, nema filozofiranja za stolom (nema ni one “djeca su ogledalo odraslih”-priče, srećom). Ako ovdje odrasli kažu nešto apsurdno, znajte da klinci neće ostati dužni odgovorom. Da, i oni znaju “zakuhati” stvar, taman kad pomislite da je pitanje “odakle dolaze djeca” odavno iscurilo iz mode.
Kad se pojavi protivrječnost—balansira je humorom. Balog majstorski koristi dječji pogled i njihove jezične vratolomije; likovi se ponekad “zalete” sintaksom kao u skeču. Jeste li primijetili kako djeca u njegovim pričama presijecaju odrasle taman kad keramički tanjuri zveckaju u pozadini? Ništa nije sveto: svaka rečenica može završiti s nekom ludom forom ili šalom. Nekad više izgleda kao improvizacija, nego unaprijed napisan dijalog.
Jezik je živ, pun “zašto” i “kako”. Tu se ne zastaje kod službenih objašnjenja. Mama je mama, tata je tata – ali likovi proklizavaju kroz stvarni život spontano, bez velikih riječi. Nema lažne ozbiljnosti – spoj svakodnevnog govora i zaigranosti podsjeća na razgovore s pravim klincima iz zagrebačkih haustora. Kad djeca zaskoče roditelje pitanjem o rodama, odgovori su često autoironični – kao da je sam autor dio te obitelji i iz prikrajka uživa u svakom nesporazumu.
Ako netko traži rimu, Balog je ima u malom prstu—tu i tamo zamijeni prozu stihovima, pa tekst “procuri” kao pjesma. Nije to puko preslikavanje sveta odraslih; njegov jezik nosi razigranost i svježinu, čak i kad ulazi u ozbiljne teme. Poanta je uvijek jasna: kad Baloga čitamo naglas, teško se ne nasmiješiti, čak i kad raspravlja o prvim, velikim pitanjima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite situaciju — nekad davno na satu lektire, netko iz razreda pokuša ozbiljno objasniti roditeljima zašto rode zapravo nose djecu, a ostatak ekipe digne obrvu i krene u val smijeha. Upravo tako izgleda Balogovo “Tko vjeruje u rode”; iz prve ruke podsjeća na ona pitanja koja djeca postave kad im dosadi slušati uvijek iste priče odraslih.
Djelo je izuzetno zabavno, ali tu nije ponestalo mjesta za ozbiljniji odraz stvarnosti. Neki čitatelji isprva očekuju tek razigranu priču, a onda — hop — dočeka ih filozofsko propitkivanje istine i laži među redovima. Pojavi se osjećaj kao da netko zbilja sjedi za susjednim stolom i ispod glasa komentira: “Stvarno? Još uvijek vjeruješ u te priče?”
Jedna kolegica iz knjižnice (koja uvijek prvi pronađe skriveni humor) priznala je da se zaljubila u Balogovu vještinu balansiranja između ironije i topline. Tvrdi da to nije samo knjiga za klince. Uhvatiš se kako nakon nekoliko poglavlja sam sebi postaviš pitanja o stvarima u koje si prije bio potpuno siguran. Onako, usput.
Posebno ostaje u sjećanju atmosfera domaće dnevne sobe, gdje su svjetla malo prigušena, a odrasli i djeca pokušavaju nadglasati međusobno nevjerovanje. Već iz prve ruke osjeti se žamor, frustracija, pa čak i radost svakodnevnih nesporazuma — sve ono što odrasli sakriju ispod “velikih istina”.
Neki bi rekli da Balog provocira, ali češće ono što napravi jest — natjera čitatelja na osmijeh i (možda neplanirano) razmišljanje. Svakome tko ponekad poželi ‘prodrmati’ ustaljene priče, ovaj tekst pruža pravi mali povod za introspekciju. Na kraju ostaje čudan osjećaj poznatog djetinjeg prkosa, miješan s odraslom znatiželjom. I, naravno, nekoliko novih pitanja za stolom kojem se svi uvijek iznova vraćaju.