Koliko puta ste poželjeli zaviriti u tuđe misli i saznati što se krije iza običnih riječi? “Tajni leksikon” nudi upravo to – pogled u svijet mladih, njihovih tajni, snova i svakodnevnih dilema. Ova knjiga već godinama intrigira čitatelje svojom iskrenošću i posebnom atmosferom.
Tajni leksikon je roman koji kroz formu upitnika i bilješki otkriva osobne priče, osjećaje i tajne mladih, stvarajući autentičan prikaz odrastanja i prijateljstva u suvremenom društvu.
Svatko tko je ikada ispunjavao leksikon zna koliko odgovori mogu otkriti o nama samima – i koliko su te male tajne dragocjene.
Uvod u lektiru i autora
Znaš onaj osjećaj kad listaš stare bilježnice i pronađeš nečiju škraboticu iz djetinjstva? E, baš tako izgleda i „Tajni leksikon“, ali papirnato i puno duhovitije—i ponekad sramotnije. Ova knjiga ne pravi se važna… nego pogađa tamo gdje je svatko barem jednom bio: zaljubljen, zbunjen, zadirkivan. Prije nego što zagrizeš dublje, evo ti tko je smiksao ovaj literarni koktel i što zapravo čitaš.
Autor
Autorsko ime? Sanja Polak. Ako već nisi iz škole uhvatio(a) njezino ime, vjerojatno si preskočio nekoliko sastanaka čitateljskog kluba. Sanja nije od onih autora koji pišu o savršenim ljudima ili čudesnim kraljevstvima. Njezina fora je realnost—onaj osjećaj kad te frendica iz razreda pogodi pitanjem iz leksikona nakon sata matematike. Učiteljica po struci, dobitnica Kiklop nagrade za dječju književnost, a kod djece (i roditelja) na glasu kao netko tko se ne pretvara.
Da bi privukla tvoju pažnju, koristi igre riječi, uleti modernog vremena—pa čak i pokoji meme (ne doslovno, naravno). Foru s leksikonima posudila je iz stare tradicije, ali ju je zapakirala tako da svatko pomisli: „Aha, i ja sam imao ovo pitanje u svom leksikonu!” Čak i njezina poruka klincima—budi svoj, ali ostani znatiželjan. I nema laži, jer leksikon pamti sitnice.
Žanr i književna vrsta
Sad, je li ovo roman? Psst… zapravo, nije. „Tajni leksikon“ upada pod dječju prozu, točnije—dnevnički zapis s daškom intervjua i ponekom izmišljenom situacijom, kao kad netko kroz šalu izvali malu tajnu. Iako nema izmišljenih hobita ni čarobnih štapića (sorry, Potterheadsi), ova knjiga navlači osmijeh i onima bez imalo humora. Sve je složeno kao knjiga pitanja i odgovora, pa ako ne voliš monotone priče, ovo će ti biti kao hladna limunada nakon vrućeg dana.
Pisac koristi leksikonsku formu, ali provlači kroz nju mali osobni roman svakog lika. E, to je žanrovski miks, ali bez bespotrebne složenosti. Šifra je—obično, iskreno, blisko. Tko voli zaroniti u djetinjstvo, prepoznat će i poznate fore, ali i ona pitanja koja su svima visila iznad glave: „Kome bih sada najradije rekao/la najskriveniju misao?” Ako pitaš kritičare, rekli bi: ovo je dječja proza začinjena stvarnim situacijama, uz glazbu smijeha i konfete sjećanja. A ti, ako ti treba predah od zadataka ili ozbiljne literature, samo otvori „Tajni leksikon”—i spreman si za povratak u školske klupe, ali uz više fore.
Kratki sadržaj
Je li tko ikada pitao što se krije u glavama osnovnoškolaca na putu prema velikim životnim pitanjima? “Tajni leksikon” servira nam upravo to—dnevnik ispunjen tajnama, smijehom i brigama. Prava mala psihološka kapsula iz školskih klupa. Pa, krenimo…
Uvod
Nije svačiji početak knjige isti. Ovdje naslov ne vara—priča starta prilično neposredno: djevojčica Ela dobiva tajanstveni leksikon, onaj dobro znani bilježnički format gdje svatko piše što ga je volja. Zvuči poznato? Sigurno ste i vi nekad imali sličnu stvar (ili barem zavirili u tuđi leksikon potajice—ne osuđujemo). Autorica Sanja Polak ne gleda kroz ružičaste naočale: prikazuje atmosferu svakodnevice, klupe, frenda do frenda, tipičnih prepirki i onih čudnih pogleda na školskom hodniku. Topli ton naracije povremeno je začinjen humorom, a svijet osnovne škole postaje odmah blizak, pa čak i nekome tko je iz tih dana izašao prije tri desetljeća.
Zaplet
Nije leksikon samo štreberska razbibriga. Kod Ele nastaje cijela mala drama kada odgovori u bilježnici počnu stvarati napetosti u društvu. Sve je tu—zavist, simpatije, prve malene izdaje i veliki dječji savezi. Kroz svaku novu riješenicu ili upis u leksikon, likovi se ogoljuju, njihova dnevna borba za prihvaćenost i autentičnost izlazi na površinu jednostavnim rečenicama: “Sviđa li ti se netko?” ili “Koja ti je najgora faca u razredu?”. Učiteljica se povremeno uvlači u priču, s pitanjima o emotivnom stanju razreda, ali prava drama ipak ostaje skrivena među redovima dječjeg pisuljka. Leksikon iznenada više nije samo knjiga, nego pravi lakmus papir odnosa i ono što je zapisano, nitko ne može tek tako zaboraviti.
Rasplet
Ha, kad se školsku knjigu zamijeni za kutiju Pandorinih pisama, mora negdje i puknuti. Nije veliko iznenađenje kad dođu sukobi—kad netko sazna što mu je najbolja prijateljica napisala o njemu, kad netko drugi pokrene lanac ogovaranja, a treći odluči sve priznati javno, jer ga (hehe) grize savjest. U svemu tome, Ela prestaje biti samo pasivna promatračica—otkriva nešto novo o svojim prijateljima, ali i o sebi. U jednoj epizodi djeca se posvađaju zbog krivo protumačenih odgovora. U drugoj, smijeh, tuga i ljudska nespretnost izmiješaju karte na potpuno neočekivan način. Sve završava jednom velikom dječjom isprikom i malim, ali važnim pomacima u leksikonu. Ispada da su najvažnije tajne one koje si naposljetku ipak spreman nekome reći u lice.
Kraj
Netko očekuje spektakularni završetak s vatrometima? Tajni leksikon završava puno tiše, ali i slađe—mirisom olovaka i šeprtljavih rukopisa, prijateljstvom koje se mijenja baš kad pomisliš da je dosadno. Ela i društvo uče ponešto o povjerenju—ne onom iz filmova, već onom svakodnevnom, kad nekome otpustiš olovku, čak i kad znaš da će ti možda dopisati malu glupost na marginu. Završne stranice dišu nostalgijom, ali i optimizmom—jer svaki napisani redak, svaka mala tajna, jednog će dana prerasti u nešto veliko i važno. Tko zna? Možda jednoga dana i vaša stara bilježnica završi kao podsjetnik koliko su školske brige zapravo bile slatke.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite učionicu koja miriše po svježe izoštrenim olovkama i dječjoj mašti—takva scena otvara vrata “Tajnog leksikona”. Radnja se ne skriva iza egzotičnih zemalja ili zaboravljenih stoljeća. Sve se odvija tu, na našem dvorištu—u suvremenoj osnovnoj školi, negdje u Hrvatskoj. Ona nije određena imenom ni lokacijom, ali iz svake sveske, iz svakog šalabahtera i šuška, jasno diše atmosfera škole poznata svima koji su barem jednom zaboravili zadaću ili prebrisali ploču kad je zvonilo za veliki odmor.
Vrijeme radnje? To nije neko davno prošlo doba, niti je ispunjeno tehnološkim čudima budućnosti. Knjiga živi u sadašnjosti, tik pod našim nosom, u realnosti koju prepoznaju svi klinci rođeni nakon 2000. godine. Pametni telefoni zvone, ali još uvijek ima mjesta za rukom pisane poruke u leksikonu. Tko je znao da su školski ormarići i hodnici najbolji svjedoci malih tajni?
Taj kontekst stapa se s godinama nižih razreda – negdje oko četvrtog ili petog. Poznati prizori: cipelice naslonjene o hladni radijator, miris sendviča s mortadelom, prvi graškasti rumen na nečijem licu kada se pročita odgovor iz leksikona pred cijelim razredom. Autorica tu ne pokušava stvoriti savršeno vrijeme—prihvaća nesavršenosti ritma školske godine, s monotonim ponedjeljcima i euforičnim petcima pred praznike.
Ako tražite ljetno sunce, škripu snijega pod čizmama ili šaptanje jesenskih listova uz prozor—naći ćete ih. Sve skupa, vrijeme i mjesto radnje leže bliže svakodnevnim ritualima nego spektakularnim događajima. I baš ta običnost čini ih toliko bliskima. Idući put kad prođete pored škole, možda ćete se sjetiti male Ene ili Luke koji u svojoj bilježnici upravo otkrivaju što znači povjerenje uz crticu smijeha ili malu laž pod “D” – DNEVNIK.
Tema i ideja djela
Ako si nekad u osnovnoj školi potiho prepisivao odgovore iz leksikona svoje simpatije (a tko nije?), odmah će ti biti jasno zašto je “Tajni leksikon” SANJE POLAK toliko bizarno blizak stvarnom životu. Tema? Skroz jednostavna — odrastanje. Ali onako bez filtera. Svi čudni sitni trenuci iz školskih klupa, one minijaturne ali grozne sramote kad te netko provali, sva ona „tko s kim sjedi“ ili „tko je kome simpatija“ drama. Sve iskreno, kao u grupnom chatu pred ispit.
Autorica ne barata nikakvim superherojima ni nestvarnim zmajevima — samo s običnim, pomalo nespretnim, ponekad zbunjenim klincima. Ili preciznije: svatko tko je jednom odgovorio na glupo pitanje iz leksikona, zna kakve tajne lete među koricama te bilježnice. Ideja je kristalno jasna. Svatko ima svoje tajne, male slabosti, male snove… a sve to ispliva van kad netko zavuče nos u ta naoko bezazlena pitanja.
Zamisli samo: klinci vode glavnu riječ, a svijet odraslih sveden je na sporedne pojave i usputne zvukove — školsko zvono, zveket pernice. Sve je usredotočeno na ono što djeci zapravo prolazi kroz glavu. Ono što odrasli uvijek propuštaju (ili prebrzo zaborave).
Tajni leksikon otkriva što znači povjerenje kad ti je 11 godina — nekad krhko kao papir, nekad čvrsto kao najbolji marker. Baš kroz te male tajne, knjiga postavlja pitanje: „Koliko hrabro trebaš biti da napišeš nešto iskreno o sebi pred drugima?“ I što, zapravo, ostaje u leksikonu kad ga svi prolistaju.
Usput, sama forma leksikona (na prvu fora-zanimljiva, na drugu poprilično brutalna) natjera likove da priznaju nešto što ne bi rekli ni najboljoj frendici. Zato roman radi — natjera te da pročitaš i o svojim sramovima, ali i o tuđim malim pobjedama.
Na kraju, možda se baš zbog te brutalne iskrenosti ista priča otvori svakome tko je ikad želio sačuvati malu tajnu između korica svoje bilježnice. Gledano iz ptičje perspektive — tema je svakodnevica klinaca, a ideja je da ni jedna tajna nije premala kad je tvoja.
Analiza likova
Neki likovi toliko iskaču iz knjige da lako možeš zamisliti kako sjede pored tebe u razredu—uz blagi miris olovke 2B i zvuk spuštenih torbi. “Tajni leksikon” nije samo o dječjim simpatijama; radi se o cijelom mikrosvijetu što ga pričaju djeca, šaputanjima, sumnjičavim pogledima i ponekad, da budemo iskreni, bujici bisera kad netko prepiše sastavak s interneta.
Glavni likovi
Ela tu vodi glavnu riječ. Stalno u pokretu, s glavom punom pitanja kojih se ni odrasli ne bi posramili. Imaš osjećaj kao da ne miruje ni kad sjedi. Njezine brige—što ako krivo odgovori, kako sačuvati tajne, hoće li je netko prozvati iz matematike—totalno su “naše”. Razmišlja naglas, mane joj bježe kroz redove, ali kad treba, stisne srce i kaže što misli.
Ena je kao onaj cimer u dvojci s najvećim osmijehom, ali ponekad ne znaš jesi li joj baš najbolja prijateljica ili “prva do prve”. Simpatična, ali povremeno udari po sujeti jače nego što su nam bake znale zavratiti uši kad bismo upali blatnjavih cipela u hodnik.
Luka je sjajni primjer da ni jedan klinac nije isti—zamišljen, povučen, ali bistro pogleda kad treba riješiti problem. Taj lik često zapisuje u leksikon ono što nitko drugi ne bi smio znati. Kad on šapne tajnu, čak i zvono na odmoru na trenutak utihne.
Nije slučajno da baš ova trojka nosi radnju. Svaki je poput posebnog začina u juhi od svakodnevice—Ela malo više zakuha, Ena začini humorom, Luka doda dašak ozbiljnosti. Njihova autentičnost podsjeća svakoga na osnovnoškolsku klupu, bez obzira jesi li išao u školu u Zagrebu, Osijeku ili Šibeniku.
Sporedni likovi
Možda ih imaš sto u sjećanju—Tajni leksikon ubaci ih u priču nenametljivo, ali ipak pamtiš svaku sitnicu. Učiteljica ne viče previše, ali vidi sve. Zna kad netko prepiše dodatak i kad Elin pogled proleti kroz prozor umjesto po udžbeniku. Kad su roditelji u pitanju, osjećaš njihovu brigu i to što stalno pitaju: “Ima li još nešto što trebaš za školu?”
Školska psihologinja ne pojavljuje se često, ali kad se pojavi, osjeti se olakšanje—kao kad padne kiša taman kad si zaboravio kišobran. Njene riječi ponekad više znače nego cijeli test iz prirode. Prisutan je i onaj tipični “razredni šaljivdžija” (Marko), čije fore možda nisu za aplauz, ali bez njih bi škola bila dosadna.
U sjeni stoji nekoliko “nevidljivih”—Anja, koja šutke zapisuje u leksikon, i Ivan, koji se nikad ne usudi glasno reći što misli. Malo tko ih opazi, ali njihovi odgovori ispod površine otkrivaju više od najsmelije rečenice glavnih likova.
Iskreno, da nema ovakvih sporednih likova, školska svakodnevica bila bi jednako zamorna kao ponavljani školski sendvič s paštetom. Njihove nijanse boje odnose i grade dinamiku zbog koje cijela priča pulsira.
Odnosi između likova
Ako pokušaš mapirati odnose u “Tajnom leksikonu”, naći ćeš više obrata nego u prosječnoj sapunici s subotnje matineje. Prijateljstva? Naravno. Zavidnosti? I više nego što bi očekivao. Povjerenje? To je valuta koja vrijedi sve dok netko ne otvori tu lektiru na pogrešnoj stranici.
Ela i Ena često balansiraju između podrške i tihe borbe za poziciju “najbolje” prijateljice—da, baš ono što pamtiš iz vlastite klupe. Luka ostaje po strani, tiho promatra, odvažuje kad će uletjeti s komentarom ili će se povući. Kad tajne iz leksikona počnu izlaziti van, odnosi drhte kao želatina na dan školske kuhinje. Izdaja, ljubomora, oprost—prava mala drama u četiri reda linija.
Nije uvijek sve tip-top. Zapravo, leksikonske zabilješke često su katalizatori za sukobe, ali isto tako mostovi preko kojih likovi grade nova, čvršća prijateljstva. Svi pokušavaju ostati svoji, ali i pronaći sigurno mjesto među ostalima. Kad se folklorni zbor raspadne zbog nesporazuma, ili kad Ena slučajno povjeri svoju simpatiju pogrešnoj osobi—stvarno se prepozna kolika je granica povjerenja… i tko je spreman sve riskirati zbog jednog iskrenog odgovora.
Čitatelj se lako može naći na oba kraja tog povjerenja—jedan dan čuvar tajne, drugi dan “onaj koji je izdao”. Ono što “Tajni leksikon” najbolje radi? Daje ti priliku da pogledaš vlastite odnose iz drugog kuta—s manje drame, a više razumijevanja. I možda, dok ideš kroz školsko dvorište, prođeš pored vlastitih likova iz te zaboravljene svakodnevice.
Stil i jezik djela
E sad, tko god je odrastao u Hrvatskoj zna kako školsku svakodnevicu ponekad najbolje opisuju upravo one poruke zapisane na marginama — “tko voli koga”, “danas riba za ručak” ili “zakasnili s leksikonom, sorry”. “Tajni leksikon” tu mudro koristi ležeran, svakodnevni hrvatski. Nema tu puno filozofije: rečenice su kratke, ponekad kao da su prepisane iz poruka na WhatsAppu, a često se pojavi i pokoja interna fora, kao ona kad likovi pokušaju predvidjeti što će netko napisati sljedeće.
Ono što se posebno osjeti? Sve te male nespretnosti, skraćenice i iskrivljene riječi, kao da ih je netko pisao dok je istovremeno rješavao zadaću (ili tipkao pod klupom). Likovi pričaju baš kao klinci iz stvarnog razreda pred velikim odmorom — povremeno se netko zezne, netko drugi brani najboljeg prijatelja, a treći prešuti istinu jer se boji kritike. Nema patetike, ali ima puno osjećaja i spontanosti pa se stvara dojam kao da si i ti dio te školske klupe, možda čak s onim osjećajem treme pred pisanjem u nečiji leksikon prvi put.
Inače, knjiga povremeno ubaci i dijalekte ili žargon specifičan za mlađe generacije — jedna Ena baci “deee, aj ti meni reci”, dok Luka mudro odabire malo ozbiljnije izraze kad ga nešto zateče. Sjećam se da je netko iz razreda baš isto tako znao “zašutjeti” kad se raspravlja o simpatijama, kao da će i papirić pročitati što piše. To je možda detalj, ali djeca prepoznaju vlastiti način govora i ponašanja. Autorica sve to upotpunjuje s dodatkom humora; doda li neki geg s tabaticom ili podvuče poneku tajnu dramom, to često dovodi do spontanog osmijeha ili sjećanja na neku neugodnu situaciju iz škole (znate, onu kad ti najbolji frend zaboravi vratiti leksikon i nisi mogao spavati cijelu noć).
Pa što ako rečenice nisu savršene? Upravo te male “greške” — pokoja nelogičnost, zaokret od teme, nagli kraj priče — stvaraju autentičnost. Tako “Tajni leksikon” završi zvučati kao pravi zapis iz mladosti, a ne kao književni esej. Nije ovo lektira koja traži podvlačenje metafora, već knjiga koju želiš dijeliti i ispisivati iznova, po mogućnosti s bočicom soka i puno vremena do zvona.
Ako ste ikad pohvatali razgovore osnovnoškolaca, ovaj leksikonski stil nije stran ni odraslima željnim nostalgičnog štiha — tko ne bi još jednom potajno prelistao svoj stari leksikon kad bi stigao do kraja stranice?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znaš onaj osjećaj kad čitaš nešto što ti se odmah vrati na staru školsku klupu—gdje se miješaju smijeh, ono sitno crvenilo kad netko provali tvoju tajnu, i ona iznenadna potreba da pregledaš stare bilježnice? Upravo takav dojam ostavlja “Tajni leksikon”.
Knjiga ne glumi mudrost, ne pokušava biti zabavnija nego što jest, niti prodaje neku veliku životnu lekciju. Umjesto toga, nudi prizore iz života — doslovno. Gotovo da možeš čut’ škripu stolica i šaptanje među likovima dok prolaziš kroz stranice. Scene iz leksikona podsjećaju na one školske igre istine, samo bez filtera i s dozom iskrenih bisera koje samo dijete može izvaliti. Netko se možda sjeti i svog leksikona, onih pitanja na koja si morao odgovoriti dok jedeš sendvič na velikom odmoru.
Ono što upada u oči? Autentičnost. Sanja Polak se ne trudi biti pretjerano duhovita, ali uvijek pogodi refleks smijeha i blago srdžbe – gotovo kao kad shvatiš da si zaboravio zadati zadaću za sutra. Prijateljstva i trzavice prikazane su s dozom topline, ali bez patetike — lako prepoznaješ ekipu iz razreda, one koji dijele sendvič ili šapću nastavnici. Za razliku od ‘velikih’ romana gdje likovi često djeluju nepristupačno ili umjetno, ovdje su svi nekako poznati i prizemljeni. Uostalom, tko nije ponekad skrivao malu tajnu u bilježnici?
Stylistički, nije riječ o gustim odlomcima ni zamornim opisima, nego o šašavim dosjetkama i brzim replikama koje zvuče kao ‘pravi’ klinci iz stvarnog razreda. Taman kad pomisliš da će sve završiti melankolično, autorica ubaci još jednu fora scenu pa preokrene atmosferu.
Pogotovo kad stanu opisivati tko im je simpatija, tko ih najviše živcira, ili što bi promijenili na svijetu. Te male ispovijesti ponekad zvuče smiješno, ponekad mudro, ali uvijek točno pogađaju onaj osjećaj ‘nije svijet tako kompliciran dok imaš ekipu uz sebe.’
Tajni leksikon, dakle, nisu samo pitanja i odgovori djece. Ovo je onaj dnevnik koji nisi imao hrabrosti dovršiti, onaj prijatelj kojem možeš sve reći, i ona škola na kojoj se najviše nauči — ali nikad iz udžbenika.
Knjiga zapravo pita čitatelja: Jesi li iskren prema sebi ili još uvijek zapisuješ odgovore u tuđi leksikon?
Nije teško biti subjektivan kad nešto pogodi baš tamo gdje treba — pogotovo kad dođeš do kraja pa ti fali samo još jedan odgovor na posljednju stranicu.