Svatko tko je ikad bio tinejdžer zna koliko zbunjujuće i smiješno odrastanje može biti. Upravo to pokazuje “Tajni dnevnik Adriana Molea”, roman koji je osvojio srca generacija svojim britkim humorom i iskrenim pogledom na život jednog nespretnog tinejdžera.
Tajni dnevnik Adriana Molea donosi svakodnevicu 13-godišnjeg dječaka koji kroz svoje zapise otkriva obiteljske probleme, prve ljubavi i vlastite nesigurnosti, sve uz dozu ironije i šarma koje ga čine izuzetno prepoznatljivim likom.
Oni koji traže sažetak ove knjige pronaći će više od puke radnje – pronaći će priču u kojoj se lako prepoznati.
Uvod u lektiru i autora
Tko zna, možda ti se Adrian Mole danas čini kao tek tipični tinejdžer s problemima, ali kad je njegovo pero zaparalo papir osamdesetih, svijet je dobio jednu posve novu vrstu antijunaka… ili barem diarista! Pripremi se – ispod korica ovog romana krije se više humora i ironije nego što stane u prosječan lektirni sat.
Autor
Sue Townsend… Zvuči ti poznato? Kao što Zagrepčani pamte omiljenog susjeda iz ulaza, tako Britanci pamte nju – ženu koja je svijetu darovala Adriana. Rođena davne 1946. godine u Leicesteru, Sue nikad nije sanjala o pisanju dnevnika, ali zato je stvorila junaka koji ih vodi umjesto svih nas. S 35 godina, kad bi većina nas očekivala krizu srednjih godina ili novi set lonaca, ona je objavila “The Secret Diary of Adrian Mole, Aged 13¾” i odmah postala hit.
Osim Malea, Townsend ima cijeli arsenal satiričnih romana i drama – a zamisli, njezini likovi razotkrivaju društvo bez rukavica, ali i s puno suosjećanja. Šteta što danas više ne živi (preminula 2014.), jer bi sigurno komentirala društvene mreže… i selfie generacije.
Žanr i književna vrsta
Sad nešto što bi i sam Adrian mogao prepisati u zadaćnicu… Ovaj roman upada u dnevnički roman – da, baš onaj što ga profesori spominju kad kažu “knjiga napisana u prvom licu, s datumima i zapisima iz svakodnevice”. U pravilu… To znači brdo iskrenih misli, poneka školska jadikovka i onih tipičnih rečenica: “Mama opet histerizira”, “Pimply Barry se ponaša grozno”.
Književni rod? Epika, jasno. Žanrovski… moderni realistički roman s primjesom humora i ironije. Unutra te čeka prava galerija sitnih drama, obiteljskih zavrzlama, tinejdžerskih kriza i prvih simpatija, sve opisano rukopisom koji kao da dolazi iz tvoje klupe.
E da, još jedna zanimljivost – Townsend je uspjela spojiti toliko britanskih običaja, političkih referenci i duhovitih pop-kulturnih signala da ćeš se osjećati kao da si nakratko preselio u Englesku osamdesetih. Baš kad pomisliš da je sve to samo fikcija, naiđeš na redak koji izgleda kao poruka iz vlastitog dnevnika (ako ga imaš, naravno).
Kratki sadržaj
Znaš onaj osjećaj kad pogledaš u svoj stari dnevnik i sjetiš se koliko si bio zbunjen, smotan, ali i urnebesno iskren? Baš takva je atmosfera u “Tajnom dnevniku Adriana Molea”. Knjiga je kao rollercoaster kroz pubertet uz povremene udarce britanskog humora i stvarno neočekivane preokrete… Sad, ajmo zaviriti malo dublje.
Uvod
Adrian Mole – lik zbog kojeg će puno čitatelja klimati glavom i škrgutati zubima od sramote zbog vlastite neugodnjikave prošlosti. Ima 13 i tri četvrt godine. Živi u malom britanskom naselju gdje mu je svaki dan osebujna kombinacija zbrke kod kuće, frustracija u školi i beskonačne fascinacije svojom simpatijom Pandorom.
Nije neki superheroj niti netko tko ima suvisle odgovore na život – što i čini ovu knjigu prilično realnom. Prva scena s njegovom mamom i tatom (koji se prepucavaju oko svega, pa čak i oko toga tko će odnijeti smeće) budi osjećaj: “E, i kod mene doma je tako.”
Neki dnevnici su obični, ali Adrianov… Svaka je stranica pravo malo poprište unutarnjih drama, samosažaljenja i sitnih, ali važnih pobjeda tinejdžera koji ima previše prištića, kompleksa i snova.
Zaplet
Nije svaki dan u životu školarca toliko zabavan – osim kad vam se roditelji rastanu (ili to barem najavljuju svakih par tjedana), pas završi kod veterinara, a simpatija vas doživljava kao “onog tipa iz razreda”. Upravo tako, Adrianov život je lančana reakcija malih katastrofa.
Pandora, ta nedostižna muza, sruši Adrianovo srce (ok, i malo ponosa) kad prohoda s njegovim “prijateljem” Niglom. Ako misliš da je to tipična priča iz škole, samo čekaj – Adrian se uhvati poezije, kreće u misiju spašavanja roditeljskog braka (više naivno nego herojski), i pokušava preživjeti satove biologije bez novog trenutka srama.
Ulazi u klub mladih intelektualaca – ali to je samo izgovor za još više nesporazuma i urnebesnih situacija. Kroz naizgled trivijalne dnevne bilješke, čitatelj zapravo svjedoči pravoj muki – kako biti dovoljno kul, a pritom ne odustati od svojih tinejdžerskih sanjarija (ili barem pokušati preživjeti dan bez drame).
Rasplet
Sad kad je emotivna oluja dosegnula vrhunac, stvari konačno postaju zabavno zamršene. Adrianovi roditelji? Nakon što su se ponašali kao dvoje tvrdoglavih klinaca, pokušavaju zakrpati svoj (neopjevivo disfunkcionalan) brak. Njegova simpatija Pandora? Shvatio je da nije ništa manje komplicirana od njegovih problema s matematikom.
Tata je bez posla, mama flertuje s novim likom, a Adrian – i dalje sred škole, pokušava biti najpametniji u razredu (bez puno uspjeha, ali s mnogo entuzijazma). Sve ono što ga je na početku totalno nerviralo, na kraju postaje izvor novih fora i životnih lekcija.
Ono što “rasplet” čini posebnim nije neko epsko herojstvo, nego prizemnost: svi njegovi pokušaji ostaju krajnje nesavršeni i prilično ljudski. Roditeljske krize, školske drame, ljubavni brodolomi – nitko ne dobije baš sve što želi, ali to valjda i čini pubertet ipak preživljivim. Tko zna, možda zato svi ponekad skrivamo nešto pod jastuk baš poput Adriana…
Kraj
Ako očekuješ finale u stilu akcijskih filmova (eksplozije osjećaja i neviđene preokrete) – možda razmisli još jednom. Adrianov dnevnik završava u stilu tipične britanske ironije: s puno upitnika, neodlučnih pogleda u budućnost i onim poznatim osjećajem “ajde, bit će bolje”.
Naposljetku, roditelji se nekako pomire (barem privremeno), Adrian skuplja hrabrost pisati još iskrenije, a Pandora… pa, nije više centar svemira, ali ni zaboravljena simpatija. Dnevnik ostaje pun zapisa o sitnicama – svemu onom što smo već zaboravili da nas je mučilo.
Ispod naivne površine pronađeš autentične trenutke. Kao da netko otvara tvoj stari razredni album pa se ne znaš smijati ili pokriti oči od sramote. Ali, baš u tome je šarm. Jer kroz Adrianove oči vidiš i vlastite borbe, pobjede i, u najboljem slučaju – smijeh na vlastiti račun.
Mjesto i vrijeme radnje
OK, zamislite ovako: Engleska osamdesetih—negdje između reklama za puding u prahu i Margaret Thatcher na televiziji. Tamo odrasta Adrian Mole. Ako pomislite na sumorne kišne popodneve i pahuljaste, malo ofucane tepih-staze po dnevnim boravcima radničkih kuća—pogodili ste. Priča se odvija u “ne baš prestižnom” predgrađu britanskog gradića, što bi, recimo, za današnjeg klinca više zvučalo kao neki dosadni kvart na rubu grada… ali tu je fora: u tom sivkastom, običnom susjedstvu odvijaju se apsolutni dramski spektakli (barem za jednog tinejdžera!).
Radnja romana prati kalendar baš kao i tipični školski raspored. Sve se bilježi po danima: Prvi siječnja—Adrian preživljava mamurluk od previše mlijeka i sitnih drama; Veljača—snijeg, ljubavne brige, roditelji na rubu… I tako kroz cijelu godinu. Ne očekujte revolucionarne promjene okoliša—ne, nema tu egzotičnih putovanja ni mističnih dvoraca. Sve se odvija u tom jednom okruženju: kuća (sa slijepljenim tapetama i maminim cigaretama na stolu), škola (miris mokrih kabanica u hodniku), dvorište, i eventualno trgovački centar gdje tek ponekad smije virnuti nakon škole.
Vrijeme radnje—e, to je priča za sebe. Pomaknite kazaljke u osamdesete. Sveprisutni televizori, radio koji svira Bowieja, nestabilna politika… i ta vječna engleska kiša koja nikad ne da da se tenisice do kraja posuše. U pozadini se stalno nešto mijenja (novi zakoni, promjene u školama, svi pričaju o Falklandima i Lady Diani), ali Adrianov svezak dnevnika ostaje konstanta—kao džepni vremeplov koji nas vraća u vrijeme kad je sve djelovalo ili jako važno ili totalno bezveze… ili oboje istovremeno.
Na trenutke se čini kao da se sve odvija pod neonskim svjetlom lokalnog dućana, s trajnim zujanjem iz hladnjaka. Magija romana nije samo u godinama i kišnim uličicama, nego u tom osjećaju “malog svijeta” koji ponekad može izgledati jednako epski kao galaksija daleko, daleko odavde… Samo s više domaćih zadaća i manje lasera.
Tema i ideja djela
Je l’ itko od vas držao dnevnik kad je bio klinac? Ako je odgovor potvrdan, možda ste se uhvatili kako zapisujete neku neugodu iz škole, super-tajnu zaljubljenost ili ste ogovarali roditelje (nemojte lagati, svi smo mi to radili). E pa, Sue Townsend je s “Tajnim dnevnikom Adriana Molea” baš pogodila tu žicu—ali nije stala samo na površini.
Ovaj roman vodi vas ravno u tumult adolescencije kroz oči Adriana, lika s kojim bi Seinfeld mogao popiti kavu na terasi i osjećati se skroz domaće. Glavna tema? Odrastanje u ludilu vlastite glave. On je zapetljan u svakodnevicu (ruku na srce, tko nije proživio barem jednu tihu dramu zbog simpatije iz razreda ili roditeljske prepirke oko TV daljinskog?).
Ali, ispod te zabavne maskarade, roman se bavi puno važnijim pitanjima: Što znači biti “normalan” ili prihvaćen kad ni sam ne znaš gdje pripadaš? Adrianovo uporno zapisivanje svake sitnice – čak i kad ima osjećaj da ga nitko ne shvaća – daje glas svima onima koje svakodnevica guta bez da itko primjeti njihovu unutarnju buku.
Nije ovo tipična priča o pobjedama i padovima… Nego o nesigurnostima, osjećaju nepripadanja, pa i frustracijama zbog razvedenih roditelja ili stalno prisutnog osjećaja “nisam dovoljno dobar”. Sam humor? Pravi britanski: sarkastičan, ironičan i s puno “pod bubrege” — ne pokušava biti smiješan, ali smijeh izlazi sam od sebe kad se čovjek sjeti vlastitih pubertetskih muka.
Osim što udara na najosjetljivije teme odrastanja, roman presijeca svakodnevicu s političkim i društvenim detaljima Engleske osamdesetih. Na primjer, dok Adrian razglaba o Pandori i zadatcima iz škole, kroz njegove misli klize i teme poput nezaposlenosti, štrajkova ili napetosti koje vrebaju iz novinskih naslova. Čitatelj tako, gotovo kao usput, upija atmosferu koje se ni mnogi udžbenici ne bi posramili.
Ideja djela? Dati književni megafon “običnom klincu” bez filtera — on direktno piše sve što ga muči, ljuti, veseli ili posramljuje. I dok na papiru Adriana često prati nesreća, njegov glas je najbolji podsjetnik: stvarnost je mnogo šarenija, zbunjujuća i divnija kad joj čovjek pristupi s iskrenošću i trunkom (auto)ironije.
S mirisom kišnog anglosaksonskog asfalta i bukom radija u pozadini, “Tajni dnevnik Adriana Molea” nije samo portret jednog dječaka — već dnevnik cijele generacije koja je, pod britanskim oblacima, tražila svoje mjesto pod suncem.
Analiza likova
Zamislite tipičnu britansku ulicu osamdesetih—ne onu iz reklame za čaj, nego stvarnu, pomalo sivo-žutu, dok se prozorom širi miris ribe s pomfritom i zvuk crtića u pozadini. Upravo tamo, na tom komadu engleskog asfalta, vozi bicikl ekipa iz „Tajnog dnevnika Adriana Molea”. Sve je puno nuance, a ovo nije ni blizu običan popis likova iz lektire. Evo tko vam stvarno dolazi “u goste” kad otvorite tu knjigu.
Glavni likovi
Adrian Mole? Da, naravno da je on u centru. Ali njegova svakodnevica ima više boja nego ona prva etiketa na Marmiteu. Kroz njegove godine, baš negdje između puberteta i rastopljene sirne kriške, prolaze toliki sitni, često urnebesni problemi koje bi sami sebe pojeli da su mogli.
Adrian je štreberski perfekcionist s pomalo napornom sklonošću pisanju dnevnika (možda na razini one bake koja i nakon 30 godina pamti što ste nosili na krštenju). Borba s vlastitim prioritetima, beznadno zaljubljen u Pandoru (nije ona iz grčke mitologije, ali za njega je isto opasna), bori se s klasičnim „nemaš pojma, mama“ fazama. On u svemu vidi dubinu, piše stihove, žali se na bubuljice i ima više pretencioznih planova od prosječnog kandidata za predsjednika razreda.
Pandora Braithwaite… Okej, ona ima ime savršeno za pjesmu ili parfem, ali svakakve su tu slojeve. Ona je u isto vrijeme i malo snob, i pametna, i prva simpatija (ili kako Adrian kaže – „osoba oko koje mi mozak zablokira“). Dakle, nije to neka klasična ljepotica iz sapunice. Ona piše pjesme, voli raspravljati o politici, a kad zatreba, zna sve vratiti na svoje mjesto – pa i Adrianu srce u petu.
Pauline Mole, Adrianova mama, ta žena je posebna priča. Balansira između dnevne rutine, bračnih Gudrun trenutaka, i pokušaja da pronađe sebe negdje između nesretne ljubavi i besplatnih škotskih vikenda. Često (previše često po Adrianovom mišljenju) mijenja svoje prioritete i ne bježi od promjena ni kad dom ima više drame od prosječnog božićnog ručka.
George Mole, tata, nije previše pričljiv, ali zato brižan, tvrdoglav, i često izgubljen kad treba reagirati na kaos kod kuće. On se bori s realnim strahovima, financijama, i vlastitom nesigurnošću, što ga čini stvarno prepoznatljivim svakome tko je ikad gledao oca kako pokušava sastaviti novi ormar bez viška vijaka.
Ako osjećate da ste i vi negdje između Pandorine logike i Adrianove zbunjenosti, dobro došli u klub.
Sporedni likovi
Nije svaki lik glavna zvijezda. Sporedni su tu samo… pa, iskreno, oni ponekad ukradu scenu. Ovdje stvarno vrijedi ona da „nije važno koliko traje uloga, nego kako je odigraš“.
Bert Baxter je Adrianu nešto poput lokalnog Super Marija – star, grintav, nije baš omiljen kod mame, ali ima neku šarmantnu tvrdoglavost. Bert je relikt prošlosti, uživa u sramotnim pričama, a najzabavnije scene često se vrte baš oko njegovih nestašluka (pogotovo kad mu nestane cigareta ili kad prolije čaj).
Nigel, najbolji frend, je glas razuma dok mu to paše. Nema prevelikih drama, ali zna zabrljati baš kad misliš da je sve pod kontrolom. On je onaj jedan frend kojem si povjeriš da si polupao lončiće, ali odmah pita „si vidio novi strip?“.
Barry Kent, školski nasilnik i kronični smarač, obavezno digne dramu u svakoj sceni. Lik kojeg bi najradije izbrisao iz školske ladice, a onda se iznenadiš nekim njegovim slabostima. Upravo zbog toga, formula „dobro vs. loše“ kod njega ne drži vodu—nije sve crno-bijelo.
Rosie Mole, Adrianova mlađa sestra, ne govori mnogo jer je beba, ali promijeni ritam svake večeri. Iako je „tiha“, njen dolazak stavi život Moleovih na novu razinu „kaosa s razlogom“.
Mrs. Lucas i Mr. Scruton, susjedi i školski autoriteti, ne pomiču brda, ali redovito guraju plot prema rubu. Tu je još i Burtov pas Sabre koji zaželiš da može pričati jer njegova mimika ponekad govori više od pola dnevnika.
U svijetu Adriana Molea, nitko ne ostaje statista—svi dobiju svojih pet minuta slave. Sporedni, a zapravo uvijek točno u centru zbivanja onda kad očekuješ najmanje.
Odnosi između likova
Ako vam se odnosi u knjizi ponekad učine kao loše posložena britanska čajanka—i nisu daleko. Ništa nije crno-bijelo. Kaos u Moleovoj kući često krene od nesporazuma tipa „gdje si ostavio ključ“ i završi šutnjom dugom kao školski raspust.
Adrian i Pandora? Njihovi ljubavni jadi ne stanu u jedan dnevnik. Ponekad glume Romea i Juliju, pa već idući tjedan ni ne progovore. Adrian je stalno na rubu da napravi neki dramatičan potez, ali Pandora uvijek nekako pronađe put do kontrole situacije—barem na svojoj relaciji.
George i Pauline su klasik: brak s poteškoćama, iznenadnim obratima i posvetama na marginama starih razglednica. Svatko ima svoju krizu, nekad se ogluše na sve oko sebe, a nekad uhvate jedno drugo za ruku kao da su opet mladi.
Prijateljstvo Adriana i Nigela prava je školska sapunica—skupa su dok treba prepisati zadaću, a onda nastane „velika svađa“ oko nečeg totalno nevažnog, tipa čija je čokolada nestala. Oporavak traje maksimalno do iduće školske užine.
Bert Baxter i Adrian? To vam je priča o dvjema generacijama koje u startu misle da nemaju ništa zajedničko—dok ne dijele isti humor i istu averziju prema povrću na tanjuru. Najveći paradoks? Adrian se najviše otvori baš tom starom ciniku.
Odnosi nisu nacrtani ravnalom. Knjiga je zapravo galerija zapletenih niti, uz previše dobrih replika da bismo ih sve stali ovdje. Ako ste ikada u jednoj minuti htjeli zagrliti i istovremeno se posvađati s istom osobom, naći ćete i sebe negdje među njima.
Stil i jezik djela
Kad pročitaš “Tajni dnevnik Adriana Molea”, lako ćeš skužiti – ovo nije onaj dosadni, ukalupljeni roman iz lektire koji te tjera da zijevaš između redova. Sue Townsend tu barata humorom koji reže – britka ironija na svakom uglu, sitni biseri svakodnevnog apsurda, a iz svake rečenice šprica onaj poznati, bolno realistični britanski cinizam. Ako nekome padne na pamet da gleda seriju “Blackadder” na HRT-u, otprilike toliko suptilno i samozatajno djeluje humor ovdje—nikad napadno, ali uvijek baš na rubu.
Adrian sve piše u prvom licu, kao da mu je dnevnik najbolji prijatelj kome može sve reći. Što god da ga muči—mamina frizura, školski eseji, politička situacija, čak i Bubuljica sa velikim slovom B—on sve pretače kroz filter štreberske analitičnosti i hiperaktivnog mozga adolescenta. Dnevnički format daje tekstu neprekinuti ritam—datumi, kratke crtice, tjeskobne bilješke s umirujućom dozom autentičnosti. Ponekad se osjeti žargon iz osamdesetih (aha, postoji život prije TikToka), ali većina fora i komentara klizi i danas, možda i više nego ikad.
Jezik? Skroz neopterećen. Townsend na par mjesta posegne za složenijim konstrukcijama, ali uglavnom se fura na jednostavne rečenice, onaj svakodnevni govor kakvog čuješ ispred škole ili u pekari dok biraš kifle. Kad Adrian opisuje svoje “velike drame” – tipa kad mu Pandora prestane odgovarati na poruke (ili još gore, na pisma) – jasno osjetiš njegove skokove iz nesigurnosti u veličanstvene osmijehe, pa nazad. Riječi koje koristi, fore koje baca, to su stvarno izrazi koje je i tvoj frend iz razreda mogao zripati.
Ono zbog čega mnogi pamte ovu knjigu zapravo nema veze s radnjom, ni s britanskim štosovima, nego s onim neopisivim osjećajem da ti netko, napokon, ne podcjenjuje osjećaje i ne umanjuje tvoje tinejdžerske katastrofe. Kad Adrian broji sitnice koje ga živciraju, kad na petoj stranici shvati da nitko ne kuži kako je teško imati skoro pa 14 godina, čitatelju je jasno – ovaj stil i ovaj jezik kao da nisu pisani samo za Engleze iz osamdesetih, nego baš za sve koji su ikada imali bubuljicu na nosu subotom navečer.
Vrhunac? Na svakih nekoliko stranica naiđeš na biser – ili rečenicu koju bi bez srama quoteao na zidu, ili komentar koji te natjera da se zapitaš je li autorica prošla slične muke kao i svi mi obični smrtnici. Townsend uspijeva spojiti poetsko i svakodnevno, bockajući atmosferu ironijom i nježnošću koja osvaja, pa čak i kad Adrian gubi bitke protiv noćnih mora zvanih odrasli.
Nema tu “velikih” književnih riječi; aduti romana su promišljena jednostavnost, brutalna iskrenost i samozatajni humor koji se upija bolje od čaja s mlijekom na kišni engleski dan.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko god je jednom listao “Tajni dnevnik Adriana Molea”, sigurno je barem jednom stao i zapitao se — je li moguće da je ekipa iz njegovog razreda svojedobno doživljavala iste katastrofe? Na stranicama romana Sue Townsend, čitatelji često pronađu vlastite neugodnjake iz puberteta, posebno one trenutke kad si mislio da sve znaš dok ti svijet pokazuje koliko si smiješan. Adrianove muke s kožom, ocjene koje odlete u krivom smjeru, te roditelji koji se svađaju jer su odrasli, a ponašaju se kao djeca – e, to je stvarnost kojoj je teško pobjeći.
Roman udara tamo gdje je škakljivo, ali ne bez nježnosti. Odrasli možda u Adrianu vide naivnog klinca, dok mlađi čitatelji više osjete nevjerojatnu težinu prolaska kroz “gluposti” koje odrasli prečesto zanemaruju. Likovi nisu karikirani crno-bijelo; ni Adrian, ni njegovi prijatelji ni obitelj – svi povremeno zabrljaju, ni jedan nije “samo žrtva” ili “junak”. Ovdje nema loših crtića, nego ljudskih promašaja koje ti nekad dođe zagrliti. Nisu svi zapleti jednako atraktivni, ali vjerojatno nećeš ni stavljati knjigu sa strane — napetost između želje za odrastanjem brže i zadržavanja prave naivnosti uvijek izvlači osmijeh (ili napad facepalma).
Humor je potpuno britanski, povremeno tako suh da zaboraviš i na čaj. Townsend piše s toliko iskrenosti da te natjera zapitati se imaš li hrabrosti zapisati vlastite brige na papir. Dialogi su realni, vođeni slengom osamdesetih, pa često zvuče kao da si zatečen u dvorištu pred pubom ili negdje pod nastavom matematike.
Naravno da ima onih trenutaka kad poželiš viknuti Adrianu — ajde, čovječe, prestani filozofirati, uzmi stvar u svoje ruke! Ali valjda baš zato Adrian funkcionira — nije superheroj, nema cool supermoći, ni auto, pa ni pametni telefon; zapravo ima tek nesigurnost, puno problema i konstantno nadiđe samog sebe na blesav način.
Nekima se može činiti da je roman “maloljetan” ili čak banalan, ali tajna je u tome što su banalnosti i nespretnosti točno ono što vezuje čitatelja za likove. Townsend fino balansira nježnost i ironiju, pa su dojmovi mahom simpatični, uz povremenu knedlu u grlu kad se sjetiš vlastitih blamaža. Nije čudo što su ga i kod nas čitali u školskim klupama — nakon “Adriana” malo tko gleda svoje mladenačke krize istim očima.
Ono što većinu osvaja je upravo prizemnost. Radnja i atmosfera nisu nategnuti filmskim efektima ili epskim melodramama; sve se događa u stvarnosti u kojoj svatko može pronaći oslonac. A tko ne bi poželio da netko na kraju dana, nakon još jedne katastrofe u školi ili doma, izvuče iz rukava pokoji britanski vic i sve učini podnošljivim? Naravno, ni “Tajni dnevnik Adriana Molea” ne nudi rješenje za sve brige, ali daje onaj dobrodošao osjećaj — nisi sam(a), a za svaki loš dan postoji reciklaža putem šarma i malo iskrenosti.