Ponekad se čini da misli jure brže nego što ih možemo pratiti. Djeca često imaju bogatu maštu i neiscrpnu energiju, a knjiga Svašta u mojoj glavi upravo to vjerno prikazuje kroz svakodnevne zgode i neočekivane ideje jednog dječaka.
Knjiga “Svašta u mojoj glavi” donosi kratak, duhovit prikaz unutarnjeg svijeta dječaka koji kroz maštovite zgode i razmišljanja otkriva kako djeca vide svijet oko sebe.
Tko god je ikad pokušao razumjeti dječji pogled na svijet, ovdje će pronaći djelić istine i podsjetnik na važnost igre i slobode misli.
Uvod u lektiru i autora
Za sve koji su ikad poželjeli zaviriti u glavu jednog ne baš “tipičnog” klinca—evo knjige idealne za to. Nema štrebanja dosadnih faktografija, ali ne brinite, ima materijala i za ljubitelje šalabahtera. Onaj osjećaj kad te uhvati radoznalost što zapravo pišu domaći pisci za djecu? Više nije tabu. Ova knjiga dolazi kao neka popodnevna pauza pune glave—samo za osnovnoškolce i njihove nostalgične roditelje.
Autor
Zoran Pongrašić—prva asocijacija: energija kao Duracell zec na duplerici od kave. Ako vam je već prošla knjiga “Mama je kriva za sve” proletjela kroz prste, možda se sjećate tog osebujnog stila—red smijeha, red zbunjenosti, red istine koju i odrasli (ponekad nevoljko) prepoznaju. Pongrašić voli iznenaditi čitatelja—kreira scene gdje nemoguće biva svakodnevno. I ne, nije on od pisaca što lete s glavom u oblacima; zapravo, baš suprotno, svaku rečenicu pretvara u pozivnicu za kaotični dječji mozak—znate ono, kao da je i sam još u školskim klupama, s istom nestašnom iskrom u oku. Nema klišeja o djetinjstvu—umjesto toga, naići ćete na internalne monologe što podsjećaju na prvu vožnju biciklom bez pomoćnih kotača: malo straha, puno slobode, neke ogrebotine i dosta smijeha usput. Možda ste ga slušali na radiju, možda naišli na njegove kratke priče, ili ste bili među onih par sretnih kad je gostovao u knjižnicama, darujući čitateljima tu svoju prepoznatljivu, drsko-srdačnu energiju.
Žanr i književna vrsta
Brzo, bez previše filozofije—”Svašta u mojoj glavi” nosi etiketu moderne dječje proze, one što silom ne moralizira, nego zamišlja. Knjiga upada u žanr humorističnog dnevnika, gdje je svaka zgoda začinjena pravom dozom djetinje iskrenosti. Zaboravite kilometarske opise prirode i suvišne poduke—ovdje caruju kratki dijalozi, lucidne zapažanja, i stvari koje iz perspektive odraslih možda zvuče luckasto, ali djeci djeluju kao čista istina.
U književnoj klasifikaciji, ova knjiga sjeda pod roman za djecu, iako bi se mogao povući paralela i sa zbirkom kratkih priča, jer je svaki poglavlje mala, samostalna eksplozija ideja. Znači, čitatelj ne treba brinuti o zamršenoj fabuli ni pamtiti desetke likova s teškim prezimenima. Sve se vrti oko jednog junaka—njegove misli skaču (kao ping-pong loptica) iz svakodnevnih dogodovština u apsurdne scenarije gdje je sve moguće. Pongrašić ni tu ne bira lake, uvjerljive putove: humor kojega koristi nije isti kao u američkim sitcomima, već onaj prepoznatljiv, naš—iskri od lokalnih fora, nježnih podbadanja i realnih školskih drama.
Iskreno, knjige ovog tipa u hrvatskim knjižnicama često dobiju posebnu policu—za one klince što ne vole kad im priče mudruju, nego kad im priušte onaj osjećaj da nisu sami u svom razigranom (i pomalo kaotičnom) svijetu glave.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah—tko nije nekad poželio proviriti u nečiju glavu, kao otvoriti stari ormar i usput naletjeti na hrpu smiješnih, čudnih misli? E, doslovno to nudi “Svašta u mojoj glavi”! Knjiga prati jednog sasvim običnog, ali sto posto jedinstvenog dječaka čije ideje ponekad zacvrče kao kokice u mikrovalnoj. Sad ćemo zaviriti — prvo pročitaj uvod, pa onda redom…
Uvod
Nema dosadnih prvih razreda, samo trenuci koji eksplodiraju kao petarde! Radnja kreće u školskoj klupi, ali, iskreno, glavni se lik više zabavlja u mašti nego na satu matematike. Autor Zoran Pongrašić ne trudi se prikazati svijet kroz ružičaste naočale — pokazuje nam kako to izgleda kad djetinjstvo nije samo bajka, već kombinacija svakodnevnog ludila i malih pobjeda. Već u prvim rečenicama jasno je: ovo nije dnevnik za roditeljske izložbe uspjeha, nego stvaran “život iz klupe”, uključujući razne podvale, čudne susjede i trenutke totalne zbunjenosti.
Jesi li se ikad našao u situaciji da tvoj mozak radi nešto sasvim drugo od tebe? Baš u toj točki autor prepoznaje djecu (i odrasle klince). Knjiga otvara vrata tom šarenom kaosu i odmah povlači crtu između umišljenih superjunaka iz stripova i stvarnih malih heroja iz školskog dvorišta. Sve je to ovdje — i malo straha i puno hrabrosti, ali uvijek natopljeno humorom.
Zaplet
Evo gdje postaje zanimljivo—ništa nije onako kako se čini. Sjećate se vježbi koncentracije i slaganja kockica u vrtiću? Ovdje je zaplet nešto sočniji. Glavni lik sanjari o stvarima koje odraslima često izmaknu: smišlja izgovore zbog zaboravljene zadaće, vodi ratove sa školskim torbama, planira osvete zbog povučenih ušiju i vodi prave male detektivske istrage. Svaki dan je novi izazov—od učiteljskih pogleda koji paraju papir, do podmetanja s best frendom na školskom hodniku.
U njegovoj glavi zbilja ima svega. Prva simpatija? Totalno neočekivani fijasko. Najbolja fora u školi? Brišu je spužvom čim profesor okrene leđa. Neki dan mu se kao narugala i vlastita sjena — i tko će sad uvjeriti prijatelje da je sve to bio eksperiment, a ne slučajna sramota?
Što je najbolje, roditelji sve tumače krivo, pa mu redovito “pomažu” s idejama koje samo pogoršaju situaciju. Tko god misli da školski problemi nisu “prava stvar” očito nikad nije izgubio bilježnicu netom prije ispitivanja!
Rasplet
Sad, zamisli da sve one male mutne ideje izađu na sunce — što bi se dogodilo? Ovdje se stvari polako slažu kao puzzle, ali uvijek fali jedan komad, namjerno ili slučajno. Rasplet donosi one poznate “aha!” momente: kad glavni lik napokon ne odustane, kad pogodi pravi odgovor (ili zabrlja epski pred cijelim razredom), kad shvati da nisu ni drugi klinci savršeni genijalci.
Primjerice, jednom (ovo nikad neće zaboraviti) uspijeva nasamariti “strašnog” nastavnika kemije lažnom zadaćom — i sve to završava kao anegdota koju ekipa prepričava još tjednima. U drugim trenucima, njegove ideje o prijateljstvu polako jačaju, kao kad osvoji najtežeg protivnika — stidljivu curu iz razreda, i to sasvim slučajno, jednom rečenicom.
Umjesto velikog preokreta (ovo nije Marvelov film), sve promjene slete pomalo — netko oprosti, netko se izblamira, svi postanu mudriji za jednu sitnicu. I baš zato svaki dan završi drukčije, pa ti ni kao čitatelju ne pada na pamet predvidjeti kako će završiti iduća zgoda.
Kraj
Možda očekuješ bombastičan, filmski završetak? Zaboravi. Ovdje rastanak nije ni tužan ni sladunjav, već skroz ljudski. Knjiga završava kao običan dan u životu, možda jednom njemu nepoznatom, ali svakome od nas bliskom. Glavni se lik ne pretvara u heroja kakvog nema, nego prihvaća sebe — čudnovatog, simpatičnog, ponekad zbunjenog i uglavnom spremnog za još jedno “sutra”.
Mjesto i vrijeme radnje
Pa gdje se sve odvija “Svašta u mojoj glavi”? Da, pogađaš — uglavnom školska klupa, ali ne bilo koja! Ovdje imaš onu atmosferu osnovne škole negdje u hrvatskom gradiću, s mirisom kredom prašnjavih ruku, zvukovima užurbanih koraka kroz hodnike, i čestim pogledima prema satu (tko čeka užinu taj zna o čemu pričamo). Cijela radnja preskače s bilježnica na maštovite letove pred razredom — nikad dosadno, uvijek novo.
Vrijeme radnje? Nije fiksirano točno tko zna kad, ali sve skupa miriše na moderno djetinjstvo. Mobiteli su tu (ali nisu centar svijeta), tabla stoji dominantno nasred prostora, a raspored sati i dalje djeluje kao vječna kazna. Autor (Pongrašić, da ne zaboravimo čovjeka) smješta svoj roman u poznato, svakodnevno — nema povijesnih udaljenosti, niti futurističkih obrata, sve je tu, prepoznatljivo, kao kad netko pogodi tvoju omiljenu pjesmu na radiju dok si na školskom dvorištu.
Gotovo svaka “epizoda” događa se u nekom trenutku između zvona, učeničkih komentara i veselja kad nastava napokon završi. Nema naznaka velikih praznika, ratova, potresa ili epskih povijesnih trenutaka. Samo ti, ekipa iz razreda i — glavom u oblacima.
E sada… Ako se pitaš je li radnja mogla biti smještena i u prošlom stoljeću ili nekoj izmišljenoj zemlji, odgovor bi bio: možda, ali onda ne bi bilo one osebujne topline hrvatske škole i autentičnih malih detalja koji povezju i klinca iz Zagreba, i nekoga iz Osijeka ili Splita. Ukratko, mjesto i vrijeme su toliko autentični i svakodnevni da možeš gotovo osjetiti onu čuvenu kombinaciju mirisa sendviča i linoleuma iz osnovnoškolskih dana.
Neki bi rekli — tako obični, a zapravo… totalno nezaboravni.
Tema i ideja djela
E sad, kad netko spomene temu knjige “Svašta u mojoj glavi”, najčešće padne ti prva asocijacija: dječak i njegova suluda mašta. I nije daleko od istine. Pongrašić ovdje ne prodaje pamet—on poziva čitatelja da se ušulja u misli klinca koji utakmicu radije odigra u glavi nego u dvorištu. I nema tu učenja napamet, nego svega—od izmišljanja prijatelja pa do spašavanja svijeta iz klupe u posljednjem redu.
Zvuči li ti poznato ono kad ti roditelji zabrane mobitel, a ti u glavi slažeš scenarij gdje ih uspješno nagovaraš desetom rečenicom? E, takvi su momenti ovdje. Dječak iz knjige više voli smišljati lude izgovore za zaboravljenu zadaću nego pisati tu istu zadaću. Ispod površine svakog smiješnog poglavlja krije se poruka: nisi sam u svojoj zbrci, tvoja kreativnost nije greška, već supermoć.
Ideja djela možda se ne vidi na prvu, ali čitaj malo pažljivije… Ova knjiga slavi slobodu misli, male poraze i svakodnevne gluposti koje na kraju stvaraju naše najdraže uspomene. Pongrašić kao da šapće iz pozadine: “Hej, mašta nije bježanje od stvarnosti—ona je alat za preživljavanje dana kad ti se baš ništa ne da.” (Realno, tko bi se usudio reći da nije barem jednom maštao o bijegu iz škole kroz tajni tunel, makar postoji samo u tvojoj glavi?)
Svijet ovog djela šaren je kao grafiti na zidu osnovne škole. Povremeno kaotičan, često smiješan i uvijek toliko iskren da bi lagano mogao biti tvoja priča. Zato čitatelje ne vuče zaplet—privlači ih osjećaj prepoznavanja. Tko god je ikad sjedio u školskoj klupi zavaljen do pola, pronaći će se u barem jednoj epizodi ovog dječaka.
I evo jedne realne slike: kraj nije epski, nema vatrometa, ali dolaziš do zadnje stranice s osmijehom. Kao kad se sjetiš glupiranja s ekipom prije velikog odmora—ništa revolucionarno, ali baš zato nezaboravno.
Analiza likova
Kad zaviriš u „Svašta u mojoj glavi“, teško je odlučiti je li autor veći mađioničar smijeha ili portretist dječjih glavobolja. Ajmo direktno, bez kompliciranja probati pročeprkati tko je tu glavni lik, tko je ostao u sjeni i kako svi oni zajedno funkcioniraju u veselom kaosu osnovnoškolskog života.
Glavni likovi
E sad, ako ikada postoji natjecanje za „najživopisniju glavu“ godine, dečko iz ove knjige uvjerljivo vodi. On nema ime već lice u kojem se lako pronađe svaki osnovnoškolac – sanjar do kostiju, šeprtljav, vječno u oblacima, opasno talentiran za pronalazak izlika za ZABORAVLJENU zadaću.
Školska torba mu je kao crna rupa (tko zna što se tu sve skriva?), kreativnost mu eksplodira baš kad ne bi trebalo (na matematici naravno), a šef školskog kaosa za njega je – zbornica! On nije patetik, već mali genijalac u pokušaju. Iako često „na rezervi“ s koncentracijom, kad zagusti, izvuče se forom ili nasmijava cijeli razred, što ga čini magnetom za klince, ali i trn u oku učiteljici. Štreberi? Oni ga čitaju između redaka – znaju da je faca, samo to neće priznati.
Moram priznati, jednom sam i ja probao njegov recept za izliku „pas pojeo zadaću“, ali kod mene je završilo s minusom (i bez psa).
Sporedni likovi
Ako glavni lik vozi rollercoaster, onda su sporedni likovi – nezamjenjivi putnici. Tu je zloglasna učiteljica (koja zapravo više sliči dobrodušnoj bakici kad staneš na tren), brat/ sestra koja ima nos za svaku spačku, pa i onaj tipični „štoper“ iz klupe što nikad ne priča, a sve vidi.
Ne zaboravimo roditelje – posebna kategorija. Stalno „na oprezu“, pokušavaju izvući mudrost iz kaosa, ali često ispadnu jednako izgubljeni kao i sam glavni lik. Prijatelji? Najčešće su gang od 3-4 dječaka (ili djevojčice) koji zajedno smisle plan za spas zaboravljene bilježnice, skrivene grickalice ili tajnog štiva pod klupom.
U razredu je uvijek neka mala drama, ali se rijetko tko ljuti duže od velikog odmora. Kad bi ovi sporedni likovi mogli pričati, vjerojatno bi napisali svoju verziju dnevnika… Možda čak i bolju?
Odnosi između likova
Sad dolazimo na dio gdje se stvari kompliciraju – ni jedna epizoda ne prolazi bez sudara interesa, internog humora i neprijateljskih „saveza“. Glavni lik i učiteljica? To je svaka druga školska anegdota za WhatsApp grupu roditelja – ona pokušava krojiti red, on kroji nered, a negdje u pozadini su „saveznici“ iz zadnjih klupa koji podržavaju kaos.
Frendovi iz razreda dišu kao jedno, pa makar zaigrali i na svoju štetu (bježanje s tjelesnog? Zajedničke izlike za zadatke? Been there, done that). Ponekad netko „šmugne“ iz grupe i zabije nož u leđa s izdajom („rekla učiteljici!“), ali sve prođe uz sendvič i pokoji bombon ispod stola.
Obiteljski odnosi su posebna priča – često ne znaju što glavnom junaku prolazi kroz glavu, ali ga podrže ako frka zagusti… pogotovo kad treba pokriti bijelu laž pred razrednicom. Bratske fore, sitne zabave iz dosade i povremene suze zbog loše ocjene sklapaju mali svijet u kojem, koliko god sve izgledalo luckasto, vlada ono „svađa traje minutu, podrška čitav školski vijek“.
Jednom riječju – svi su tu tragikomično savršeni, kao tvoj razred u četvrtom osnovne.
Stil i jezik djela
Ajmo sada malo o jeziku i stilu—onome što knjigu čini tako posebnim dijelom lektire, čak i onima koji inače radije broje minute do zvona. Pongrašićev pisani jezik nije školski “po pravilu”… Bliži je onoj šaputavoj verziji koju djeca koriste ispod klupâ. Fraze iskaču kao žvakaće iz džepa—jednom duhovite, drugi put toliko svakidašnje da možeš zamisliti kako ih netko iz razreda stvarno šapće, pa se učiteljica pravi da ne čuje.
Ako tražiš savršenu gramatiku, uh, onda knjiga baš i nije mjesto za crvenu kemijsku. Rečenice znaju biti kratke, kao da ih je netko zabilježio usred tjeskobe jer mu je mama upravo zaprijetila da gasi YouTube. Onda naletiš na dugu misao—punu zareza, dosjetki, pa čak i ponekog “eee” ako baš pažljivo pratiš unutarnji monolog glavnog lika.
Humor Pongrašića podsjeća na najbolji vic iz velikog odmora: svatko ga zna ispričati na svoj način, ali samo rijetki pogode onaj ton koji školsku svakodnevicu pretvara u neodoljivu anegdotu. I smijeh je ovdje sirov—ponekad blentav, često topao. U tekst se uvuku riječi koje su svojevrsni “inside joke” među osnovnoškolcima. Nema onih starih fraza iz lektira (nitko ne spominje rodoljublje, nit’ tko sanja o brončanom kipu).
Dio šarma vuče iz pomalo buntovne igre s hrvatskim jezikom—onako kako samo lokalni klinac može skrenuti s teme pa onda sve povezati nazad jedanim neočekivanim forama (“Navečer sam opet zaboravio pernicu. Ipak sam spasio dan: zadaće nije bilo, pa sam glumio da pišem na nevidljivi papir.”).
Možeš ga čitati naglas i ne zvuči kao robot. U svakoj rečenici čuješ ono “naš”—hrvatsku školu, prijatelje iz susjedstva, čak i one stare tempirane zvona s hodnika. Pogodi te neki stari miris zalogajnice ili odjek smijeha iz učionice. Svašta u toj glavi, reklo bi se, ali u ovom tekstu nema ničeg sterilnog ni dosadnog.
Eh, imaš dojam kao da bi i sam mogao napisati bilješku u sličnom tonu, kada bi samo skupio dovoljno hrabrosti i pustio mašti na volju—u tome leži prava vrijednost ovog modernog dječjeg jezika.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite scenu: osnovnoškolski hodnik u ponedjeljak ujutro, svježe obrisane ploče, miris tek otvorene bilježnice… E, sad, pokušajte te slike staviti u papir, ali bez onog napornog moraliziranja – to je, recimo, prvi dojam koji “Svašta u mojoj glavi” ostavlja na svakog tko zagrebe ispod površine. Nema praznih okvira, nema pametovanja… baš suprotno. Čitatelj možda i pomisli da gleda kroz razbijenu leću djetinjstva, onu koja ne filtrira ni smiješne ni neugodne trenutke.
Za djecu kojima “škola” ne znači samo tablica množenja i upute nastavnika, ova knjiga zvuči kao prava glazba. Knjiga diše kao školska torba puna neurednih bilježnica—nezgrapna, nepredvidljiva, ali nekako autentična. Upravo to autentično iskustvo najviše fascinira – jer Pongrašić ne glumi učitelja ni predavača s govornice, nego čitatelja vuče za rukav niz hodnik dok se čuju tračevi i šuška žvaka. Neki trenuci progutaju dosadnu rutinu, a iskoče one male, svakodnevne gluposti koje kasnije postanu materijal za najbolje anegdote.
Možda su roditelji ti koji će uzdahnuti nad “nedisciplinom”, ali svakom klincu, pogotovo onima koje inače baš i ne vuče čitanje, ovo je slamka spasa. Nešto kao kad učiteljica nenadano zaboravi ispit. Posebno se pamti humor – i to ne generički internetski humor, nego baš onaj domaći, s mirisom učeničkog papuča i onim “znam točno o čemu govoriš!” efektom.
Pojedina poglavlja djeluju kao kratki skečevi – i kad mislite da znate kamo vode, Pongrašić okrene sve naglavačke. Nema labavo, svaki lik nosi u sebi ono nešto što ste vi, poznanik iz razreda ili mali bratić proživjeli. Posebno je zanimljiva ona vječna borba između mašte i očekivanja odraslih. Djetinjstvo, ovdje, nije Pinterest-kolaž sretnih trenutaka, već dan pun okretnih gluposti, sitnih pobjeda i brljotina koje kasnije svi rado prepričavaju.
Dok priča prolazi, jezik nikad ne odlazi u dosadne literarne vode. Ne, ovdje stvar funkcionira kao dobar TikTok – brzo, zarazno, s efektom da želiš odgledati još jedan “klip”. Čak i kad se priča završi, ostaje osjećaj da si pronašao dio sebe unutar te buke dječjih mozgalica, a možda se izvuče i koji osmijeh više nego što ste planirali.
Zato, kad netko pita kakav je dojam ostavila ova knjiga, odgovor je – baš pravi, neispeglani, simpatično kaotičan. Kao prijateljev nespretni crtež u tvojoj bilježnici – nije savršen, ali ga čuvaš.