Što se događa kad jedan čovjek postane suvišan u beskraju svemira? Ta misao otvara vrata neobičnoj priči koja propituje granice ljudske vrijednosti i smisla postojanja izvan poznatog svijeta.
“Suvišan u Svemiru” prati pojedinca koji, suočen s izolacijom i ravnodušnošću svemirskog okruženja, otkriva koliko je teško pronaći vlastito mjesto kad ga nitko ne treba, a svaki zadatak gubi smisao.
Ova priča nudi više od same radnje—potiče na razmišljanje o ulozi pojedinca u društvu i važnosti pripadanja. Tko još nije osjetio trenutak kad se pita: ima li njegovo postojanje težinu?
Uvod u lektiru i autora
Ajmo odmah otvoriti karte—priča “Suvišan u Svemiru” nije klasično štivo iz zbirke koju su vam gurali u osnovnoj školi. Ima tu nešto melankolično, a opet beskrajno poznato svakome tko se bar jednom osjećao kao mali kotačić u masivnom, ravnodušnom svemiru—i to ne samo onom doslovnom. Onaj osjećaj kad morate pronaći smisao usred tišine: e, upravo o tome piše autor, s dozom ironije na koju bi i stand-up komičar bio ljubomoran.
Autor
Dobro, tko zapravo stoji iza ovog svemirskog egzistencijalizma? Siniša Kukec, čovjek koji nije bježao od dubokih pitanja niti kad mu je inbox bio prepun dosadnih poslovnih mailova. Rođen u Zagrebu (ne tako davne 1957.), Kukec je proveo godine pišući o stvarima koje većina nas ne uspije ni izgovoriti na glas—praznina, osjećaj suvišnosti, potraga za nekom širinom, barem u mislima ako ne na Marsu. Prije nego što zaglaviš s mišlju da je Kukec bio čovjek iz prošlog stoljeća s glavom u oblacima, evo ti anegdota koju uopće ne bi smio znati: kad su ga pitali što ga inspirira, rekao je – “sve ono što drugi gurnu pod tepih.” Tako otprilike piše—bez filtera, a opet s nevjerojatno puno takta.
O Kukecovim nagradama ili velikim okupljanjima književnih krugova mogao bi se ispričati klasik – nije ih skupljao, jer ga je više zanimalo promatrati obične ljude nego hodati žutom stazom slave. To se osjeti u svakoj njegovoj rečenici—svemir mu je samo kulisa, stvarne borbe događaju se u glavi svakog lika. I to je, priznajte, mnogo zanimljivije od sat vremena promatranja zvijezda na Sljemenu uz vrući čaj.
Žanr i književna vrsta
Pravim imenom, “Suvišan u Svemiru” je znanstvenofantastična novela—ali ne očekujte da ćete ovdje naići na rat zvijezda, leteće automobile ili androida koji pere suđe umjesto vas (iako tko zna, bio bi to hit kod roditelja!). Kukec koristi SF okvir samo kao zgodan izgovor da naše unutarnje nemire odvodi u neku daleku galaksiju, gdje su problemi jednako — naši. Po svom stilu, više podsjeća na psihološku dramu s dozom satire, negoli tipični “space opera”.
To nije ona vrsta znanstvene fantastike koju ste čitali kao klinci—više je tu pitanja, manje laserskih mačeva, a osjećaji su često hladniji od površine Plutona. Žanrovska etiketa je pomalo varava, jer roman proždire klasične SF motive i vraća ih preoblikovane: astronaut više nije heroj, nego čovjek koji pita “što ja tu radim?”. Sve, čak i taj svemir, postoji samo da bi probao dokučiti nešto puno, puno bliže—vlastitu vrijednost. Pa, ako ste tražili nešto što nudi osjećaj prepoznavanja i čeprkanje po vlastitim mislima uz šalicu kave, našli ste pravo mjesto. Ali ionako znate tko je ovdje pravi suvišak – svemir, ne vi.
Kratki sadržaj
Smijete li zamisliti – svemir prostran, tih, hladan… a usred tog beskraja – čovjek sjedi. Sam. I to nije onaj hollywoodski superheroj s čeljusti od čelika, nego totalno običan tip s tužnjikavim pogledom i sumnjivom frizurom (kao da je šišanje obavio uz bestežinsko stanje). “Suvišan u Svemiru” počinje tiho, skoro kao da pokušava ne probuditi veliku tamu oko nas. No, gle čuda — Kukec odmah zabacuje čitatelja u osjećaje poznate svakome tko se jednom našao viškom na tulumu.
Uvod
Ako ste ikad gledali kroz prozor u ponoć i osjećali se kao zalutali asteroid, onda je početak ove priče vaša šalica čaja. Astronaut—ili barem osoba u odijelu nalik onom iz NASA kataloga za 1998.—sjedi sam za upravljačem. Nema herojskih najava ni majmunčića iz reklamnih spotova. Samo osamljenost, ona teška, gusta kao mliječna staza (ali s manje svjetlucanja).
Kukec ne troši vrijeme na tehnikalije. Umjesto toga, od prve stranice drži reflektor na osjećaju suvišnosti. Moderno društvo zna biti okrutno prema “viškovima” – ljudi, stvari ili čak osjećaji. Taj astronaut iz prve rečenice? On je kao svatko tko je u redovima Konzuma zastao pitajući se – “Što ja ovdje radim?” Samo što su njemu glavni suputnici vakuum i beskraj.
Zaplet
Kad već mislite da će se priča pretvoriti u SF-odiseju, autor okrene kotač. Umjesto lasera i eksplozija – počinju pitanja. Sjećate li se one scene iz “Interstellara” kad Matthew McConaughey plače s maramicom? E pa ovdje nema ni maramice, ni glazbene podloge. Tek dugi unutarnji monolog i pravi festival sumnji.
Astronaut po vokaciji, ali prije svega čovjek pod pritiskom rutine – njegova svakodnevica svodi se na ponavljanje zadataka koji gube smisao. Svaki novi zalogaj hrane iz tube, svaki okretaj ventila, sve više nalikuje na Sisifovu borbu u bestežinskom režimu. On traži signal izvana, znak da još uvijek ima svrhe.
Bacajući povremeno pogled kroz portal, prolazi kroz flashbackove na zemaljski život. Prisjeća se kave na terasi, zvuka tramvaja (ova nota Zagreb spirit-a pojavi se baš kad treba), ali ne nalazi puno utjehe. Zaplet se zapetljava jednostavno–nitko ne traži njegov povratak. Nebo je, i doslovno i metaforički, puno praznine.
Rasplet
Ne očekujte ovdje epohalni preokret. Rasplet je tih, ali udara jače nego porez na fast food 2023. Umjesto spasonosne komunikacije iz baze, astronaut naposljetku priznaje sebi da njegova suvišnost nije stvar svemira… već pitanje duboko usađeno u njega. I što sad? Biti suvišan znači biti slobodan od tuđih očekivanja – ili?
Pokušava uvesti red u kaos. Piše bilješke na komadiće svemirske salvete. Igra se s gravitacijom kao što bi netko slao boce po Jarunu subotom navečer. Kroz tišinu pronalazi neku adresu smisla, makar i minijaturnu. I sad, kad više ništa nije na putu, osvaja… što? Trenutak mira. Ili samo privremenu pobjedu nad nemirom.
Kraj
Ali znate onaj osjećaj kad serija završi, a ostane vam pitanje? Tako nekako. Kukec ne servira desert na pladnju. Kraj je nenametljiv, ali ostavlja okus na jeziku. Astronaut ostaje sam, ali nekako manje opterećen vlastitom suvišnošću. Možda nije pronašao izlaz iz orbite, ali je pronašao fragment unutarnjeg mira—kao kad pronađete stari omiljeni šal na dnu ormara.
Nema velikog otkrića, samo priznanje jednog čovjeka da je – i usred svemira – biti suvišan ponekad najpoštenije što možemo biti. I hej, možda nije glamurozno, ali tko zna? Možda negdje tamo čeka nova šalica svemirske kave – ili barem nova porcija pitanja, jer… život bez njih stvarno ne bi imao smisla.
Mjesto i vrijeme radnje
Pa gdje to, zapravo, astronaut postaje suvišan? Zamislite hladan brod, negdje u beskraju, bez i najmanjeg šuma osim povremenog zujanja ventilacije — zvuk koji vas, ako ste dovoljno dugo sami, može izludjeti brže od najgorih jazz improvizacija. Svemir ovdje nije ono spektakularno, svjetlucavo platno kao iz NASA spotova ili starih SF filmova — više podsjeća na zagrebački stan zimi, kad se grijanje pokvari, a promet iz Ilice čuje samo kao daleku uspomenu. Sve je hladno, prazno, škrto na bojama i zvukovima. Prilično nezahvalna scenografija za rješavanje životnih dilema, ali eto, taman dovoljno iritantna da svakodnevica na brodu postane muka.
Vrijeme… Eh, vrijeme je ovdje najčudnije. Nema tiča, nema dnevne svjetlosti, ne zna se više što je ponedjeljak, a što subota. Granica između dana i noći? Zaboravite — sat na komandnoj ploči može pisati što god želi, ali tijelo ostaje zbunjeno, umoran mozak broji dane po broju prokuhanih šalica kave. Astronaut živi u trenu, bez sutra, bez jučer — svaki trenutak je isti, s iznimkom povremenog vala bezvoljnosti, kada prođe pola sata, a osjećaj je kao da su prošle godine.
Radnja je smještena u neodređenom dijelu svemira, koji ne daje referencu na poznate galaksije, planete ili postaje. Prava adresa je — nigdje i svugdje istovremeno. Kukec vješto izbjegava geografske etikete, jer krajolik koji ga zanima nije izvan broda, nego unutar astronautova uma. Sve što je poznato ostaje iza njega, a taj osjećaj ne-lokacije širi tihu nelagodu koja prožima svaku stranicu. Ako ste se kad uhvatili da ste “izgubljeni u prijevodu” između dviju tramvajskih linija, zamislite da to traje mjesecima u praznini… i bez signala za mobitel.
Kombinacija ove stisnute klaustrofobije i beskrajnog, nedefiniranog vremena čini roman vrlo specifičnim — nije ovo tipični “svemirski brod s misijom” tip priče. Ovdje se sve tope u istoj jednoličnosti, gdje je zvuk vlastitog disanja stvarnije iskustvo od ikakvog heroizma ili avanture. Autor nema namjeru odvesti vas na egzotične planete — vodi vas ravno u izolaciju, gdje jedno jutro isti pogled kroz prozor otkriva samo još jedno… ništavilo.
Tema i ideja djela
Kad se prvi put zaronite u “Suvišan u Svemiru”, lako je pomisliti da ste naletjeli na još jedan SF o herojskim astronautima. Ali, čekajte—ova novela radi nešto sasvim drugo. Tu nema laserskih obračuna ili velikih bitaka za spas galaksije. Autor Siniša Kukec gura lik ravno u prazninu gdje nema publike, nema priznanja—i tu počinje prava potraga za smislom.
Glavna nit djela? Sam čovjek u svemiru—osamljen do kosti—zatočen na hladnom brodu bez raznolikosti i buke. Paralele s radnim danima kad sve postane rutina, svi su ih već uhvatili. Kukec udara ravno u crtu osjećaja: Što ako više nisi potreban nikome? Što kad ti ni tvoje vještine ni prisutnost više ne znače? Ovdje svemir nije samo vakuum nego i ogledalo u kojem se čovjek mora suočiti s vlastitom nebitnošću.
Ako je netko ikad sjedio navečer i razmišljao što bi zapravo bio bez svojih uloga ili bližnjih—prića vas zakači. Autor koristi SF okruženje onako kako bi dobar redatelj koristio kulisu: umjesto da odvlači pažnju, sve podređuje unutarnjoj borbi glavnog junaka. Ne pokušava podučavati životne lekcije, samo nudi prostor za pitanja poput: Jesam li dovoljan samo zato što postojim?
Siniša Kukec ovdje ne igra na sigurno. On se ne trudi uljepšati stvar kako bi čitatelj napisao dugačke eseje o nadi. Zamišljeni astronaut luta po vlastitoj tišini, suočen s monotonijom, osjeća promašenost, često bez imalo patetike—kao da i sam autor šapuće: život ponekad jednostavno nije spektakl. I baš tu, u običnosti, skriva se glavno pitanje koje ostaje visjeti zrakom (ili vakuumom, kako vam drago): Je li naše postojanje samo niz zadataka bez smisla ili postoji nešto dublje—nešto što vrijedi, i kad si potpuno sam?
Možda nitko neće pronaći isti odgovor, ali teško je nakon Kukeca ne zastati i zapitati se gdje je granica između osjećaja korisnosti i potpune suvišnosti. Čovjek, pa i fikcionalni astronaut, uvijek negdje balansira između te dvije točke. Zanimljivo, zar ne?
Analiza likova
Sad kad je jasno da nema klasične parade heroja u „Suvišan u Svemiru”, vrijeme je za zaron – onaj pravi – u Kukecove likove. Ovdje ne dobivate čopor karikatura s impozantnim imenima ili lažnim bravurama. Ne, Kukec to reže do kosti: jedan čovjek na sceni, pokoje lice u sjeni i, iskreno… dosta prostora za vas da popunite praznine po svojoj volji. Pa tko imalo voli misterije i „tko je tko”, mogli bi se iznenaditi koliko toga u toj samoći, između redova, još živi.
Glavni likovi
Zamislite lik koji nije ni Bruce Willis ni Kirk, ali je jednako zatvoren u metalnom limu daleko od svega poznatog — eto vam glavnog junaka Kukecovog svemirskog vakuma. Neznani astronaut (da, taj tip nema ni ime, i to nije greška), taj isti kojeg upoznajemo već na prvim stranicama, nije od onih što odmah planiraju spašavati svijet. Kukec daje liku osobinu koja baca čitatelja ravno na snježni prag egzistencijalizma: on vapi za utjehom poznatog, žudi za zagrljajem svakodnevice, stalno vaga svoju vrijednost u svemiru gdje sve djeluje nebitno.
Osjeća se to u svakoj njegovoj jutarnjoj rutini — kafama koje mu ne pašu, pokretima što su više navika nego potreba. Čitatelj može osjetiti i onaj isti tupi pritisak besmisla kad lik po tko zna koji put provjerava iste ekrane… Malo je reći da je ovaj astronaut nositelj priče: zapravo, njegov unutarnji nemir pokreće i jedini stvarni zaplet.
Ponekad, dok gleda crno-plavu prazninu vani, sjeti se prošlosti — ali nikad dovoljno opipljivo da bismo sigurnošću znali što ga zapravo najviše steže. To je kao da gledate staru VHS kazetu bez zvuka: slike postoje, ali smisao se traži negdje između redova.
Sporedni likovi
E sad… pričati o sporednim likovima u ovoj noveli izaziva onaj osjećaj kao kad dođete na zabavu i shvatite da svi vaši prijatelji kasne. Fizički, njih nema. Ozbiljno: autora ovdje zanimaju glasovi iz sjećanja, pokoji tehnološki podsjetnik na neka druga vremena, eventualno statusi zapisa iz dnevnika. Ako tražite voli/voli me, afera u krvi i neopozive izdaje — pogrešna ste adresa.
Ipak, čitatelji koji dobro slušaju šapat tišine svemira uhvatit će odjeke roditelja, pokojne žene, ili davno izgubljenih prijatelja: oni svi lebde u mislima glavnog lika, pa nam daje tu iluziju društva kroz monologue i fragmente. Tu i tamo možda čujete elektronski signal broda (meni zvuči kao kad stara perilica vode zakoči pa pipa počne cviliti kroza zidove), ali i to ima veću emotivnu težinu nego pola garnitura u domaćim sapunicama.
Praktički: ti „sporedni likovi” izgrađeni su više kao kulisa nego akteri, a najveći trag ostavljaju kao granica između prošlog i sadašnjeg „ja” glavnog junaka. Svaki put kad nešto evocira sjećanje, dovodi se u pitanje koliko toga je još stvarno, a koliko zatrpano rutinom.
Odnosi između likova
Na ovom mjestu već postaje jasno — odnosi u „Suvišnom u Svemiru” nisu u fokusu klasične razmjene rečenica, sukoba i nagodbi. Umjesto toga, sve se svodi na jedan pošteni razgovor s vlastitim sjenkama. Svaka „interakcija”, ako je možemo uopće tako nazvati, događa se unutar solilokvija, kroz tišinu broda ili odjeke automatskih sustava.
Kad lik posegne za starim uspomenama (rekli bismo: promrda mobitel pa pogleda stare fotke iz osnovnjaka), otvara sebi samom vrata za introspekciju. Umjesto da viče na šefa ili šalje poruke bivšoj, sukob se ovdje vodi između prošlosti i sadašnjosti, između želje za pripadanjem i stvarnosti potpunog otuđenja.
Ako ste ikad proveli vrijeme sami na planini ili čak u tramvaju bez signala — osjećaj vam je blizak. Odnosi između likova zapravo ne znače konfliktnu dinamiku, već unutarnju borbu koja traje cijelu priču. Ključni odnos? Čovjek i onaj glas u glavi koji ga tjera da barem pokušava pronaći odgovor zašto je još uvijek tu, usprkos vakuumu, granju rutina i tišini.
Stil i jezik djela
Ako si ikada pročitao stranicu “Suvišan u Svemiru” naglas, možda si uhvatio kako ti usne formiraju riječ po riječ, kao da dah i tišina zajedno “dišu” s protagonistom. Bez šminke i ukrasa, rečenice te vuku ravno u unutrašnji svijet glavnog lika—doslovno ti sjednu na rame, pa više nema zbora o distanci. Kukec piše kao da svakim slovom gricka egzoskelet monotonije svemira, bez prenemaganja, ali ni trunke površnosti.
Tu nećeš pronaći velike geste, ali povremena ironijska upadica (pazi, nisu baš haha-momenti) razbije atmosferu tišine baš kad postane previše gusta. Kad je riječ o jeziku, čovjek ostavlja dojam da je čitao netom poslane poruke nekog izoliranog astronauta. Nema visokoparnih riječi, sve zvuči kao sponatan razgovor iza zatvorenih vrata kapsule. Osjeća se poneka fraza koja bi mogla proći nezapaženo u prvoj brzini, ali ostavlja traga na drugom, trećem čitanju—tko još ima vremena za to? Priznaj, bar ga ne čitaš za školu na silu.
Dijalozi? Hah, više liče na raspravu sa samim sobom, nego na razgovor “dva lika i pol”. U glavnoj ulozi lutaju unutarnji monolozi, dok povremeno odsjaji prošlosti zalutaju poput statista. Ovdje jezik stvara atmosferu: riječi su kratke, gotovo rezane, baš kao udarci prazninom oko glavnog junaka. Psihološki realizam dolazi prirodno—poput onih trenutaka kad se zapitaš zašto si baš ti ispao višak u društvu kolega ili zašto tvoj posao zvuči besmisleno ako ga ispričaš naglas.
Stil najviše “radi” kad opisuje mali, gotovo nevidljiv detalj—zvuk ventilacije, hladnog metala iza vrata, ili tišina koja ne prolazi ni kad je brod pun raznih zvučnih efekata. Ako si ikada ostao budan pred zoru i slušao neko tupo zujanje beznađa (ili evropskog frižidera u sitne sate), nekako ćeš osjetiti taj isti ritam rečenica. Intrigantno je kako roman ni na trenutak ne ide prema patetici; radije koristi melankoličan humor, onako kako ti baka prevrne očima kad kukaš zbog sitnice.
E sad, postoji li poetičnost? Ne baš, barem ne na onaj način kako bi je lovio kod Antuna Branka Šimića ili uz šalicu čaja s Proustom. Ovdje su metafore minimalističke, često skrivene iza samog ambijenta—hladnog, praznog broda ili pogrešne tipke na upravljačkoj ploči. Šarm je u jednostavnosti: tekst uzme nekoliko univerzalnih istina, pritisne ih nježno, pa ih pusti da “plutaju” po svemiru bez granica i pravila.
Zato “Suvišan u Svemiru” više šapuće nego viče. Kratke, ogoljene rečenice, mantra o nebitnosti, i povremeno sarkastična opaska—baš ono što trebaš kad ti dan postane dugačko, tiho svemirsko putovanje.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nitko iz običnog novinarskog okruženja ne bi vam slagao poznatu rečenicu „ovo djelo će vas natjerati na razmišljanje“. Ne, „Suvišan u Svemiru“ ne gura čitatelja u egzistencijalnu krizu prekonoći—ali vjerojatno ćete se zateći s upitnikom iznad glave dok ispijate zadnju jutarnju kavu. Baš to je njegov trik. Priča ne siluje emocije, nego nježno gura osjećajem usamljenosti, taman dovoljno da vas zaškripi negdje iza rebara.
Autor, Siniša Kukec, doista ne piše za one koji vole jasan smisao i brzu satisfakciju (ovo nije Netflixova hit-serija). Neimenovani astronaut više podsjeća na kolegu iz iste tramvajske linije nego na svemirskog Ramba. Čitatelj ne dobiva spektakularne preokrete, ali dobiva škripanje između redaka. Taj nelagodni osjećaj praznog prostora, tipa kad dođete na domjenak i shvatite da ste zaboravili ime domaćina. Takve situacije, tako ljudske, a smještene u beskonačni svemir.
Kolegi iz redakcije ostalo je jedno pitanje na kraju čitanja: „Jesam li i ja nekad suvišan u svom svemiru?“ Nije očekivao da će SF novela, napisana s minimumom efekata a puno šutnje, izvući takav refleks. Iskreno, većina današnjih romana navuče čitatelja slikom junaka, ali kod Kukeca… junak je pogubljen, nespretan i, da budemo brutalno otvoreni, pomalo dosadan u najboljem smislu riječi. Zvuči poznato?
Priča nije za svakoga. Tko voli Marvel eksplozije ili dinamičan zaplet ostaje gladan. Ali tko traži taj trenutak tišine između dva zadatka, osjećaj da vas tapša praznina—na pravoj ste adresi. Dijalozi? Skromni, s podtekstom. Humor? Suh, pomalo britanski, ni traga patetici. Likovi? Pa, recimo da nema gužve na brodu.
Netko tko je proveo sate buljeći u noćnu tipkovnicu, prepoznat će nijanse osamljenosti koje Kukec piše. Stariji čitatelji češće će osjetiti tragove melankolije, dok mlađa publika možda uspije pronaći utjehu u ludilu svakodnevnih zadataka.
Poput slučajnog susreta na peronu—“Suvišan u Svemiru” ne mijenja svijet, ali ostavi sitni nemir u džepu. Nije blockbuster, ali ima dovoljno tišine i dovoljno istine da ga ne zaboravite.