Kako se dan polako povlači pred nadolazećom noći, priča “Suton” otkriva slojeve svakodnevice u kojoj se granice između svjetla i tame stapaju. Čitatelj osjeća kako atmosfera postaje tiša, a misli likova sve intenzivnije.
“Suton” je kratka priča koja prikazuje susret likova u prijelaznom trenutku dana, gdje se kroz njihove razgovore i tišinu otkrivaju skrivene emocije, neizrečene želje i prolaznost života.
Svaka rečenica vodi prema dubljem razumijevanju onoga što ostaje neizgovoreno, a upravo ta suptilnost daje priči posebnu težinu i poziva na razmišljanje.
Uvod u lektiru i autora
Priča “Suton”… ma tko ne voli malo melankolije predvečer? Samo neka digne ruku. Prije nego što zaronite u analizu, čekajte da skrenemo kratko: tko je zapravo ostavio svoj trag iza ovih suptilnih rečenica i zašto ovakva priča uopće živi u lektirama diljem hrvatskih škola? E, to stiže odmah ispod.
Autor
Kad čuješ ime Ranko Marinković, možda se naježiš na pomisao na popise lektira—ali lik je daleko od dosade. Odrastao je doslovno na stijenama Visa, pa ako ste ljetovali tamo, teško da ne znate taj otok iz prve ruke. Marinkovićev stil? Brutalno iskren, ali ne suhoparno surov. Njegovi likovi nisu iz ‘šljokičastih romana za plažu’. Svi nose prtljagu—emocije prelivene iz očiju ili stisnute među zubima, rečenice pune sumnji i šutnje, kao da se boje da će riječima razbiti stakleni mir sumraka.
Prvi put “Suton” je objavljen… još dok su ploče cvrčale u Jugoslaviji, daleke 1951. godine. Marinković je tada već bio poznat, ali ovuda je svatko najmanje jednom zapeo uz “Kiklop”. Eh sad, tu je igra: “Suton” nije “Kiklop”, ali tjeskoba prostora i vrijeme koje curi osjećaju se itekako—kao kad spustiš ruku u hladnu, ljetnu vodu dan prije povratka u Zagreb ili Split.
Tko poznaje Marinkovića, zna da su njegove priče često smještene na granici svjetla i tame, i nisu slučajno. To je čovjek kojem su svi prijelazi važni, a u SUTONU prelaze i ljudi i dan.
Žanr i književna vrsta
Gdje smjestiti “Suton”? Kratka priča, da, ali ni izbliza jednostavna kao brza poruka na WhatsAppu. Ovdje nema podjele na ‘dobre’ i ‘loše’ likove—svatko vuče neku slabost, a život (kao i sumrak) šara sve nijansama.
Ljepota ove priče leži u tome što ne forsira akciju. Sve se zbiva u zoni između zvuka i tišine, baš kako je – nema zapleta koji skače na zadnje stranice. Tko voli psihološke minijature—poput čitanja dnevnika poznanika bez da vas otkriju—bit će kao doma.
Možete reći: psihološka proza, s trunkom modernizma. Nema bajkovitih motiva, ni dramatičnih prizora što mame suze. Sve stoji u polutami, kao tiha misao što presiječe ljetni zrak kad se gasi sunce, a mirisi večere krenu iz kuhinje. To je Rankova specijalnost: minimalizam riječi, maksimalizam osjećaja.
Za sve kojima sumrak ne znači samo kraj dana nego i titranje svega neizrečenog—”Suton” je baš ta knjiga koju vrijedi imati na noćnom ormariću.
Kratki sadržaj
Priča “Suton” nije tip onih koje progutaš u jednoj večeri pa zaboraviš do jutra. Ima nešto u toj večernjoj tišini i razgovorima gdje svaka riječ nosi težinu, baš kao kad skužiš da dan lagano klizi u noć, a da nisi spreman pustiti sve neizgovoreno. Marinković je pogodio atmosferu, uvukao likove pod kožu, i pustio ih da sami razotkrivaju svoja nesigurna lica pred zalazak. E sad — možda misliš da je ovo još jedan ‘dubokoumni klasik’, ali zapravo skriva sitne trenutke prepoznatljive svakodnevne tuge i poriva. Ako nekad gledaš nekog starijeg na klupi, izgubljenog u mislima, već si na putu da shvatiš ton cijelog “Sutona”.
Uvod
U središtu priče su ljudi, njihovi prijelazi i tišine što nad njima vise kao magla pred mrak. Radnja se odvija jedne kasne večeri u mediteranskom okruženju (osjeća se miris borovine i toplog kamena, stvarno), gdje čitatelj gotovo može čuti škripu starih vrata i zvuk udaljenog mora. Marinkovićev uvod ne baca karaktere pod reflektor — on ih pušta da ulaze postepeno, kao kad netko sjedne pokraj tebe u tramvaju i krene tiho razgovarati, a ti ne znaš hoće li taj susret išta promijeniti.
Zaplet
Večer donosi susret muškaraca u kavani. Tu nije riječ o naročito velikim događajima — nema krikova, nema šakama po stolu, ali je napetost gotovo opipljiva između redova. Svatko od likova nosi vlastitu povijest, osjećaje promašenih šansi i prešućenih istina, a razgovori lagano plešu po toj tankoj crti između prijateljstva i zamjeranja. Kad jedan od likova napravi neoprezan komentar, u zraku se odjednom nakupi više težine nego što bi se očekivalo. Nije to onaj dramatičan “plot twist”, nego tipična tišina, pogled od kojeg zabole prsa. I da, netko će možda protrljati dlanove po hlačama ili pogledati u pod, ali puno se više kaže šutnjom nego riječima.
Rasplet
Kako večer odmiče, atmosfera postaje sve gušća — kao ljetna sparina pred neveru. Tišina nije prazna: svaki lik pokušava pronaći svoje opravdanje, dok se cijelo društvo polako raspada na nepovratne dijelove. Nekolicina shvaća da riječi izgovorene u polusjeni nemaju povratka, a neki napuštaju stol s osjećajem gorčine ili sitnim olakšanjem, ovisno s kojeg kraja kavane ih gledaš. Rasplet nije nalik filmskoj eksploziji — više nalikuje na onaj trenutak kad shvatiš da se netko iz tvoje blizine trajno udaljio. Da, sve završava u tonu rezignacije, nužnog prihvaćanja, uz pokoji klimaks koji je više unutarnji nego vanjski.
Kraj
Zadnje stranice “Sutona” prepuštaju junake njihovim mislima, pa čitatelj doslovno ima osjećaj da šeta praznom ulicom uz more, pod prvim lampama, dok zna da će doma ponijeti tuđe tuge. Priča završava, ali refleksije ne prestaju — umjesto točke, ostane zarez koji bode u oku. Niti jedan od likova ne dobije spektakularni izlaz niti potpunu katarzu. Umjesto toga, ostaje prostor za onaj poznati osjećaj kad želiš nešto reći, ali već znaš da bi šutnja bila glasnija.
Ako netko traži definiciju suptilne literarne tuge — kraj “Sutona” mogao bi poslužiti kao ilustracija.
Mjesto i vrijeme radnje
Ajmo se na trenutak teleportirati na jednu pravu mediteransku rivu — ne onu turistički uljepšanu, nego staru, s ciglama koje su upile tisuće sumraka i šumom valova koja zapne za misli. “Suton” Ranka Marinkovića ne skriva kamo vodi: radnja se odvija u dalmatinskom gradiću, gdje večeri nisu samo prelazak iz dana u noć nego nešto dublje. Zrak miriše na sol, a po kamenim ulicama šulja se tišina, kao nenajavljen gost.
Za razliku od tipične žurbe velikih gradova, ovdje vrijeme curi sporije—kao da se sunce malo duže zadržava tik prije nego što zaronit iza horizonta. Doživljaj mjesta gotovo je taktilan: ako ste ikada išli na Marende u Splitu, znate o čemu pričam. Stolovi kavane čekaju stare znance, njihovi glasovi niže od šaptanja, a sumrak polako guši boje oko njih. Možda vam dođe da zamirišete riba s gradela ili da pod prstima osjetite hrapavi stol kavane—e, u toj atmosferi “Suton” radi najveći efekt.
Vrijeme radnje? E, tu priča hvata onaj poznati trenutak predvečerja, kad se sjena duplira i svaki zvuk djeluje važnije. Smještaj nije tek kulisa, nego praktično lik za sebe—kao kad gledate stare jugoslavenske filmove pa osjećate studen kamena iz “kašuna” pod nogama. U “Sutonu” je baš taj trenutak između svjetla i tame ključno polje napetosti, gdje iz svake rečenice ispada nešto neizrečeno.
Ako ste ikad sjedili vani pred večeru i skupljali misli dok svijet postaje plav, teško ćete zaboraviti kako Marinković od minimalističkog mediteranskog pejzaža pravi unutarnji svijet likova. Stari znanci u kavani, prazna ulica, prolaznici što klize kroz kadar (kao u filmu snimljenom jednim kadrom)—to je atmosfera gdje je svaka minuta gusta, a tišina govori više nego riječi. Ukratko, tko traži egzotično, neka promijeni adresu; tko želi pravi dalmatinski “suton”, ovdje će ga pronaći.
Tema i ideja djela
Nije lako objasniti o čemu zapravo “Suton” progovara—posebno kad vam nakon čitanja ostane onaj čudan osjećaj da ste upravo pročitali nešto istinito, što pogađa ispod površine. E sad, neki odmah pomisle: još jedna priča o prolaznosti života… Ali malo tko može to složiti tako nenametljivo kao Marinković. On ne govori napamet. Njegovi likovi šute više nego što govore, a kad progovore, iz njihovih običnih rečenica ispadaju egzistencijalna pitanja teška kao olovo.
Nema tu pametovanja ni recepata za život, kao što nećete naići ni na veliku životnu prekretnicu. Svi su nekako zaglavljeni između želja i propuštenih prilika. Kamera bi ih u drugom romanu možda već prešla preko njih, ali ovdje baš ti mali trenutci, jedna tiha kavana i šum mora nose cijelu radnju.
Pa što je onda ta tema? Prijelaz. Nije samo prijelaz dana u noć, nego životnih faza—mladosti u starost, nemira u rezignaciju, sna u budnost. Ideja ide dublje, možda i malko gorko: unatoč svemu, život prolazi, a puno toga ostaje neizrečeno. Usamljenost, tišina, neodlučnost—kad padne sumrak, sve to izlazi na površinu.
Tko god je ikad sjedio u starinskoj dalmatinskoj kavani u rujnu zna o čemu pričam. Miris kave pomiješan s morem, pogled kroz prozor na praznu rivu, onaj trenutak kad ti doslovno zatrepere ruke jer znaš da se nešto završava, a nemaš riječi za to…
I dok neki vole imati jasne podjele (dobro-loše, sreća-tuga), u “Sutonu” to ne postoji. Svi su u istom sosu. Svijet nije crno-bijel; postoji čitava paleta sumraka.
E, i jedno pitanje ostane visjeti: zašto su ljudi tako nemoćni pred vlastitim slabostima? To je možda najveća ideja ovog djela. Marinković to ne servira na pladnju. On pušta da čitatelj sam osjeti tišinu—i možda se prepozna u tom sumraku između rečenica.
Analiza likova
Uhvatiti likove iz “Sutona”? Prava mala misija. Nema tu velikih drama—ali svaka riječ njihova ima težinu. Likovi šute, mrmljaju, bockaju se pogledima, a iza toga stoji cijeli svemir osjećaja. Možda na prvu djeluju kao obični gosti kavane, ali kad zagrebeš ispod površine… e, tu stvari postaju zanimljive.
Glavni likovi
Na čelu parade je Stanko. Čovjek koji uvijek djeluje pomalo rastreseno—ili je to ipak umor od života koji se vuče s njim svuda? Nosi on taj specifičan teret sjećanja i žaljenja. Ponekad ga uloviš kako zurio u prazno, kao da mu je misao pobjegla ravno prema zalasku sunca. (Opet taj suton.) Nema on više onih mladenačkih snova; više ga kopka što nije napravio nego što je napravio.
Tu je i Ivica—onaj kojeg prijatelji često uzimaju zdravo za gotovo. Voli pričati o propalim pothvatima, a još ga više boli što nitko ne sluša. S vremena na vrijeme baci kakvu rečenicu koja skine cijeli sloj tišine sa stola… ali naravno, brzo opet sve utihne. Njegove nesigurnosti iskaču na površinu, osobito kad ga netko amigabeli (da, to je dalmatinski izraz, priznajmo).
Ako vas zanima tko u “Sutonu” stvarno vuče konce, pogledajte malo bolje prema šanku—tu često stoji netko poput Kole, lik koji promatra, ne govori mnogo, ali itekako sve vidi. O njemu se najmanje zna, ali baš zato mu čitatelj vjerojatno najviše vjeruje.
Nećete ovdje naći junake ni zlikovce. Svi su oni negdje između—osobe s dušom, tjeskobama i sumnjama, onako ljudski nesavršeni.
Sporedni likovi
Sad, ne zaboravimo stalnu postavu kavane. Tu je gazda, tip koji se trudi održati osmijeh, ali ga brine računica. Ima i on svojih briga, od nestanka leda u frižideru do straha od praznih stolova po zimi. Možda ga se rijetko spominje imenom, ali bez njega—ništa ne bi funkcioniralo.
Neki stalni gosti dolaze samo zbog rutine; svaki dan isto piće, ista stolica. Oni komentiraju svaku sitnicu, od bure do politike, znate već. Uvijek se netko nađe tko “znade di je najbolja srdelica”, ali to su samo šale u polumraku kavane.
U ćošku sjedi starija žena, nekad učiteljica. Ona ne sudjeluje u razgovorima, ali njezina prisutnost šapće da je u toj tišini više riječi nego u cijeloj kavani. Ponekad se netko i nasmiješi prema njoj, pa sve ispadne pomalo filmski.
Nije ovdje važno koliko tko govori. Ponekad su najvažnije one sjene koje prođu kroz scenu bez da kažu ijednu riječ. Možda to zvuči previše poetski, ali—tko nije prepoznao slične likove u svojoj najdražoj lokalnoj birtiji?
Odnosi između likova
Sad dolazimo do prave žlice graha—kako zapravo svi ti likovi dišu zajedno? Relacije, iskreno, više škripuckaju nego što teku glatko. Svaka šutnja među njima govori barem jednako koliko i izgovorene rečenice. Kad Stanko baci pogled prema Ivici, često nije jasno je li to podrška ili stara zamjerka. Ipak, umjesto da izbiju svađe, oni biraju muljati—kao što ljudi znaju kad im nije do svađe, ali ni do mira.
Možda vas iznenadi, ali baš te neizrečene riječi stvaraju najveće tenzije. Prisjećanje na mladost, propuštene prilike, male ljubomore—tu se skuplja prava energija “Sutona”. Svatko nešto duguje nekome, barem u mislima. Čak i kad ne pričaju puno, nekako kao da svi znaju zašto je netko ljutit, umoran ili jednostavno šutljiv. Ponekad imate osjećaj da će netko eksplodirati… ali ništa od toga, sve ostaje tiho.
Razgovori često kreću, pa stanu. (Tko nije pokušao izbjeći neugodno pitanje u društvu?) Što dulje sjede zajedno, to su ti odnosi kompliciraniji. Ali, baš ih to čini živima—njihova ljudska, pomalo ranjiva strana. Da, ponekad podsjećaju na nas; a možda je to i najveća fora cijele priče.
Stil i jezik djela
Iskreno, teško je pričati o Ranku Marinkoviću, a ne spomenuti njegov jezik – onaj osebujni spoj kamene Dalmacije, starih kavanskih fora, i filozofske težine koja dolazi nenametljivo, kao da nudi ruku, a odmah zatim hvata za rame. Zamisli scenu: Stanko žvače posljednji zalogaj tišine, dok konobar sa šalom oko vrata mrmlja nešto pod nos. Svaka riječ zvoni – ne zato što je glasna, već jer ispod zvoni smisao.
Jezik ove priče ne trudi se biti ukrasan. Rečenice često idu pravo, bez suvišnih ukrasa, kao kad ti nono priča o danima „prije rata“. Ovdje nema puno mjesta za patetiku ili duge metafore – svaka suzdržana rečenica odražava ono što sami likovi ne kažu. Imaš osjećaj da ti je Marinković pustio ‘unutra’, ali ne do kraja; uvijek ostavlja prostor da sam dovršiš misao. Da se ne lažemo, nije to proza za scrollanje uz kavu na putu do posla—potrebno je ‘zionut’ na svaku rečenicu.
Kad likovi pričaju, njihova dikcija puca od realizma. Možda zvuči kao sporedna stvar, ali kad Ivica spomene „kako je nekad bilo bolje“, kao da čuješ glasove iz stare birtije na Murteru. Marinković ne inzistira na dijalektu, ali uloviš trunku lokalnog, baš dovoljno da zamiriše more. Fraze su kratke, neugodna tišina prati svaku zamjenu pogleda—riječi često znače puno više nego što piše.
Još jedna zanimljivost: narator održava osjećaj suzdržanosti, ali kad opiše ton ili gestu, osjetiš unutarnju napetost kroz male detalje. Možda prođeš pola priče, a nisi primijetio koliko se zapravo priča o smrti, prolaznosti ili izgubljenim mladostima—tek se kasnije ‘uloviš’ koliko te je pogodila jedna nenaglašena rečenica.
Za kraj ovog poglavlja (ne brini, ne pišem kraj romana), priča ima onaj okus stare dalmatinske večeri kada se svi prave da ne gledaju u sat, ali zapravo svi broje koliko još svjetla ima. Marinkovićev jezik hvata taj trenutak bolje nego Instagram filter. Ponekad su riječi škrte, a značenje debelo kao kamen.
(I da, priznajmo, mnogi čitatelji nakon prve runde pomisle da su nešto propustili pa ponovno prolistaju iste odlomke… kao da će sad, iz drugog kuta, osjetiti ono nešto što je prvi put prošlo ‘tiho’.)
Nema tu pametovanja, nema forsiranja – samo jedna jako stvarna, ponekad prkosna, a uvijek topla naracija, koja podsjeća na večeri kada se čini da će netko na kraju ipak reći što stvarno misli… ali jednostavno ne stigne.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Doći do kraja “Sutona” i ostati ravnodušan? Teško. Bilo tko tko je barem jednom sjedio u polumračnoj dalmatinskoj kavani, zna o čemu Marinković piše. Onaj osjećaj kad tišina preuzme razgovor, kad su riječi samo ukras, a misli bujaju ispod površine… E, to “Suton” nosi na svakom retku.
Kritičari često hvale tu šutljivu atmosferu. No, između redaka stvarno kuca ljudskost—sve one stare nesigurnosti i sitni porazi koje bi najradije zaboravili. Priča ne garantira instant simpatije prema likovima. Dapače, ponekad se Stankova tjeskoba čini naporna, pa čovjek poželi skočiti u more i pustiti sve brige. Ipak, baš te nesavršenosti čine ih toliko stvarnima—spori pogledi, tanke šale, jedan otužni uzdah pred zalazak sunca.
Atmosferu nije lako zaboraviti: miris mora, ona ustajala vrelina i pokoja lasta koja para nebo. Ako ste odrasli uz stare crno-bijele filmove, podsjetit će vas na doba kad se večeri broje kockicama šećera i pričama bez kraja. Netko možda odmah vidi vlastita promašena ljeta u ovoj priči, netko drugi samo poželi još jednu partiju briškule s društvom, ali svi prepoznaju neku svoju čežnju.
Ne može se reći da je knjiga “lagana”—slojevi tuge i prikrivene tuge vrebaju u svakom poglavlju. Ipak, nema patetike. Umjesto toga, čitatelj dobiva priliku vidjeti kako zapravo izgleda prava, neuljepšana svakodnevica: malo tišine, puno (ne)izgovorenih pitanja.
Marinković tu precizno dozira ironiju, pa čovjek osjeti i osmijeh, i gorčinu u istoj rečenici. Mnogi tvrde da “Suton” najbolje čitati polako, u tišini, uz zvuk valova. Nakon posljednje stranice, ostaje gorak, ali drag trag—baš kao i sve prave dalmatinske večeri.