Kada netko spomene remek-djela svjetske književnosti, “Sto godina samoće” Gabriela Garcíe Márqueza uvijek se izdvaja svojom jedinstvenom atmosferom i nezaboravnim likovima. Ova knjiga nije samo priča o jednoj obitelji, već i o usponima i padovima cijelog svijeta u malom mjestu Macondo.
“Sto godina samoće” prati sedam generacija obitelji Buendía u izmišljenom gradu Macondo, gdje se isprepliću magija i stvarnost, ljubav i usamljenost, kroz bogato ispričane sudbine koje oblikuju povijest i identitet cijele zajednice.
Svaka stranica ovog romana otkriva slojeve ljudskog iskustva i podsjeća koliko su naše sudbine povezane s prošlošću i snovima. Tko su zaista Buendíe i zašto ih progoni samoća?
Uvod u lektiru i autora
Zar vas nikad nije privukla ona knjiga koja vas zgrabi, ne pusti i poslije nje stvarnost izgleda malo… čudnije? Upravo je takav “Sto godina samoće”. Osim što je klasik, taj roman izmakne tlu pod nogama – i nije pretjerivanje. Hej, tko ne želi zaviriti u svijet gdje kiša nikad nije samo kiša, a obitelj ima više tajni nego prosječan kvart nakon ponoći?
Autor
Gabriel García Márquez. Kad se kažu magični realizam ili “latinoamerička književnost,” prvo što iskoči (ne, nije Taco Tuesday) ipak je njegovo ime. Rodio se 1927. u kolumbijskom mjestu Aracataca, a o rastu između susjeda, baka i priča pričao je jednako strastveno kao što neki za ručkom zapodjenu raspravu o Dinamu i Hajduku. Prošao je novinarstvo, politikom je vješto žonglirao (zlokobnije nego većina klovnova), a onda romanom “Sto godina samoće” doslovno zaludio svijet, baš kad su ljudi shvatili da ni Beatlesi ne sviraju vječno.
Nije bio tipični pisac s bradom i čajnikom na stalku – osim pisanja romana, Márquez je obožavao film, bio blizak s moćnicima (da, stvarno je pio piće s Fidelom), a svakom tekstu davao je onu dozu začina koju većina recepata zaboravi. Nobelova nagrada? Osvojena 1982. Ali taj genijalni Kolumbijac daleko je važniji zbog priča nego zbog kipića na polici. Prijatelji kažu da je pripovijedao bolje nego najbolja teta na usmenoj maturi.
Žanr i književna vrsta
Iskreno, “Sto godina samoće” ne igra po pravilima – ni književnim, ni životnim. Roman pripada magičnom realizmu, ali ne radi se tu o čarobnim štapićima i zmajevima na svakom ćošku. Ako baka pretvori prašinu u zlato ili netko sjedi na kiši leptira – to je posve normalan četrtak u Macondu!
Magični realizam znači da se nadnaravno provlači kroz svakodnevno kao da je to najnormalnija stvar ikad – atmosfere, likovi, događaji… Granice između sna i jave se svjesno mute, kao kad gledate vijesti nakon još jedne neprospavane noći. Jasno, nije to prvi takav roman, ali Márquez je postavio letvicu visoko – toliko da bi je i Blanka Vlašić teško preskočila.
Kao književna vrsta, ovo je roman – i to široki, epski, obiteljski sagu, prožetu detaljima koji bi posramili i najmaštovitijeg kroničara sela. Pratiti sedam generacija Buendía nije kao gledati sapunicu – to je slojevitije, kreativnije, i, usudili bismo se reći, zaraznije. Obitelj, osobni identitet, zaborav, sjećanje, politika, ljubav, gubitak – sve se prepliće u jednom magičnom gradiću na sredini ničega… ili svega, ovisno tko pita.
Kratki sadržaj
Što kad bi vaš obiteljski album mogao pričati viceve, psovati pod nos i povremeno vas podsjetiti da je magija u zraku? “Sto godina samoće” to stvarno radi—prati obitelj kroz nevolje, ljubavi i one trenutke kad ti netko iz budućnosti pokuca na vrata. Evo kako stvari idu.
Uvod
Macondo nije samo izmišljeno selo—ono doslovno miriše po bananama i kiši, a povijest piše kao da koristi akvarele. Obitelj Buendía stiže ovdje jer José Arcadio ne može izdržati vlastitu znatiželju. On i Ursula (njegova žena-slijedila ga kao pas s previše strpljenja) sagrade kuću, zasade drveće i pokrenu lanac događaja. Sve to podsjeća na onaj osjećaj kad otvorite kutiju stare robe na tavanu i svaki predmet ima svoju tajnu, samo što je kod njih, ponekad, to teleportirajuća tajna.
A tek Macondo… nije baš Zagreb ni Split, ali ima svoje čari. Zamislite mjesto gdje djeca uče čitati prije nego prohodaju jer baka stalno bubnja o zabranjenoj magiji. Tako kreće—mali svijet, veliki snovi i još veće obiteljske zavrzlame.
Zaplet
Kako godine idu, Buendíjevi kao da skupljaju probleme na popustu. Sinovi bježe, vraćaju se kao filozofi ili revolucionari—ili kao duhovi, jer zašto bi umiranje bio kraj nevolje? Prisjetite se onih trenutaka kad netko u vašoj obitelji nešto skriva—e, ovdje se stvari skrivaju desetljećima.
Grad se promeće iz blata u raj, pa natrag, zahvaljujući raznim pobunama, ljubavima i, naravno, djelima poput polijetanja u nepoznato (doslovno, jedna prateta odleti u nebo s prljavim rubljem). Tu je i banana-kompanija, slučaj kolektivnog zaborava—jer svaki veliki nesporazum počinje time da je netko nešto prešutio. Romantično, zar ne?
Neke ljubavi su zabranjene, neke nemoguće, a sve, čini se, uvijek završe pitanjem: je li itko ovdje ikada stvarno bio sretan? Ponekad, ali sreća je ovdje baš kao i kišno ljeto—dođe, udari, nestane. Tek toliko da uzburka prašinu.
Rasplet
Ako ste ikad mislili da jedna obitelj ne može imati dovoljno drame za cijelu sezonu TV sapunice—čekajte da upoznate Buendíje. Tragedije se množe—netko poludi od samovanja, netko se zaljubi u vlastitu tetu (nije preporučljivo, ali tko pita Buendíje), netko završi razgovarajući sa starim proročanstvima na pergamentu.
Polako, prošlost počinje sustizati Macondo. Proročanstva melje sudbinu generacija. Svaka nova beba nosi neko prokletstvo ili bar neobičan talenat (tu je čak i čitanje bez gledanja). Tamni oblaci prošlosti nadvijaju se, zarezujući nadu da će išta biti obično. Ljubavi pucaju, granice ludila postaju tanje poput ostatka tog pergamenta koji svi vrebaju.
Kraj
Završnica romana nije šalica za svakoga. Kad Aureliano Babilonia napokon protumači proročanstva, otkriva da je sve već zapisano—snove, usamljenost, pa čak i oproštaj. Macondo propada—pod olujom, pod sjećanjima, pod vlastitim mitom. Nema povratka.
Nema sklapanja mira ili posljednjeg suza-zagrjaja. Obitelj nestaje baš kako je došla—valom čudnovatosti i gorke istine. Sve je to izvrnuto, brutalno iskreno—i toliko poznato ako ste ikad pogledali staru obiteljsku fotografiju pa shvatili da više nema nikoga da objasni tko je nasmiješeni čovjek u kutu.
Za one koji vole završetke s jasnim pravcima—e, ovdje ih nema. Ali zato, tko god pročita posljednju stranicu, nosi cijelu Macondo-sagu pod kožom. Ostavlja ti u glavi trag, kao najdraža pjesma koja te uporno proganja… ili kao nasljedstvo koje nisi ni znao da imaš.
Mjesto i vrijeme radnje
Netko tko prvi put putuje u Macondo mogao bi pomisliti da je to mjesto zaboravljeno i od svijeta i od vremena—kao kad dođeš na vikend selo pa te nakon pola sata traže gdje je mobitel signal. Macondo uopće ne traži tvoju pažnju. On ti je stalno pred nosom, ali ponekad se toliko stapa s maglom i tropskim zelenilom da ti se učini da ga sanjaš ili da će nestati čim trepneš.
Smješten negdje u izmišljenom, ali posve uvjerljivom kutu Latinske Amerike, Macondo živi na raskrižju stvarnosti, snova i onih čudnih priča koje stariji uvijek prepričavaju dok čistiš lubenice na ljetnom stolu. Vrijeme u Macondu nije uopće kao ono na satu—ovdje su godine rastegnute ili skupljene, tjedni znaju trajati koliko i jedan pogled u nepoznato, a katkad se i cijelo stoljeće strpa u dva-tri trenutka tišine između dvaju oluja.
Radnja romana kreće na samom početku stvaranja Maconda, u doba kad se grad tek rađa na nekoliko blatnjavih ulica i previše nepoznatih obećanja. Nekoliko generacija kasnije, kroz promaje, ratove i bananaste groznice dolazimo sve do trenutka kad Macondo doslovno nestaje pod prašinom prošlosti. Ako voliš osjećaj kad ispadneš iz vremena, ovdje ćeš naći svaki povijesni prijelaz: razdoblja mirisa magnolija, odnosno vrućih popodneva bez struje; revolucionarne nemire i dolaske “modernih” vlakova, zatim dane kad sve stane jer netko na trgu prestane disati dok sluša vješticu kako plete zlatne lance.
Ako itko baš traži preciznost, radnja se prostire otprilike od kraja 19. stoljeća, pa sve dok krajolik ne prekriju uragani, a imena Buendíja ne ostanu tek priča u zraku. Sve to događa se u Macondu, fikciji koja (zapravo) uvijek zvuči poznatije od stvarnog rodnog mjesta.
Tema i ideja djela
Tko kaže da su obiteljske sage samo za telenovele? Kad padne prva stranica “Sto godina samoće,” netko bi rekao da ga je Márquez bacio ravno usred cirkusa sudbine—i to onog bez izlaza. Ne brinite, ovdje nema klaunova, samo djeca koja sanjaju letenje, djedovi koji razgovaraju s duhovima i majke što iz magle izvlače prošlost svaki dan.
O čemu se zapravo radi? Glavna, sveprisutna tema—usamljenost. Ne ona “nemam s kim na kavu” verzija, nego ona što sjedi u kostima svakog Buendíje i Maconda. Svaka generacija pronalazi ljubav, ali je i gubi, najčešće vlastitom tvrdoglavošću ili prokletstvom koje godinama pleše nad gradom. Usamljenost ne bira—djeca, starci, zaljubljeni, ogorčeni, svi putuju kroz začarani krug. Ako već nije jasno: Márquez je sam priznao, “usamljenost je kuga Buendíjevih.”
S druge strane, magični realizam se tu ne pojavljuje samo kao ukras, niti kao poseban začin već baš kao temelj. U Macondu je normalno da mrtvi šeću ulicom, kiša traje četiri godine kao zadnji hrvatski radovi na cesti ili da netko, onako usput, uzleti u nebo dok vješa bijelo rublje. Granica između sna i stvarnosti doslovno isparava svakih deset stranica. Znam što mislite—je li tu autor možda bio pretjerano inspiriran karnevalom iz Cartagene? Možda.
No, nije sve u fantaziji: roman picajzlavo prepliće teme identiteta, zaborava, povijesti i opsesije. Buendíjevi se bore s vlastitim imenom (ne biste vjerovali koliko puta će netko biti nazvan Aureliano ili José Arcadio); povijest grada je taman toliko maglovita da bi i pravi lokalni povjesničari podigli obrve. Uz to, stalno traže smisao, ali i bježe od odgovornosti, kao što i mi često bježimo od ponedjeljka.
Je li roman političan? Hm, koliko god može biti roman u kojem netko šaptom postaje diktator, a ustanci traju dulje nego prosječna zima u Gorskom kotaru. Macondo prolazi revolucije, banane dolaze i odlaze, a politika se kotrlja kao rijeka blata nakon tropske kiše—stalno, glasno, sve dok ne zatrpa sve drugo.
Za kraj (ne, nije “kraj knjige”), ne može se pobjeći od osjećaja fatalizma. Márquez stalno šapuće: ono što je zapisano, upravo će se dogoditi… čak i ako nam nitko iz obitelji to nije ostavio na papiriću za frižider. Macondo nestaje, ali pitanje ostaje—može li itko od nas pobjeći vlastitoj priči?
Analiza likova
Pa tko već nije izgubio živce pokušavajući pohvatati tko je tko među Buendíjima? S razlogom—šest Jose Arcadija, milijun Ursuli i trope Fernanda… Ozbiljno, Gabo kao da se kladio sam sa sobom koliko imena može ponoviti! Ova obiteljska ekipa itekako ostane u glavi, iako ponekad zabole oči od proučavanja stabla na kraju knjige… ali haj’mo konkretno, bez gledanja na šalabahter.
Glavni likovi
Jose Arcadio Buendía — možda nije prvi čovjek na Mjesecu, ali definitivno je prvi susjed na čitavoj Macondo sceni. Toliko je tvrdoglav, da bi se i magarac zastidio, a genijalnost mu ponekad izleti izvan svakog suvislog okvira… sjećate se kad je izumio uzaludno veš-mašinu? Ili kad je skliznuo do ludila pod težinom vlastitih fantazija. Bez njega, Macondo ne bi nikada ni dobilo nešto nalik urbanističkom planu.
Ursula Iguarán — neuništiva, stoik u suknji, istina rečeno! Bolja od svake menadžerice kaosa, blagonaklona ali britka kad zatreba. Majka, prabaka, pra-pra-baka i okosnica klana, pamti sve što svi drugi ne znaju ni zapisati. Legenda kaže da je doživjela 130 godina, ali tko bi točno brojao.
Aureliano Buendía — kojeg god uzeli (generala ili nekog kasnijeg), pasivni promatrač postaje vođa, zaljubljuje se u nemoguće, gubi se u vlastitim proračunima. General u ratu s tisuću ratova, a iznutra tihi buntovnik.
Amaranta — emocionalna lavina s lentom sjete i talentom za odbijanje udvarača. Mijenja pelene i tuđe sudbine, zavodi i progoni, a s njom uvijek neki miris karanfila i tuge.
Zvuči konfuzno? E pa takav je njihov život! Čitatelj se lako prepozna u trenucima kad ni likovi nisu sigurni tko im je otac, a tko unuk.
Sporedni likovi
Melquíades? Onaj mistični ćosavi starac? Kao čarobnjak iz susjednog sela koji sve zna, ali uvijek zaboravi reći nešto ključno – osim kad piše ’proročanstva’ koja kasnije prže mozak Aurelianu. Priznajte, uvijek ste htjeli da vam u sobu bane ekvivalent Melquíadesa kad zapnete s diplomskim…
Petra Cotes — njoj je Macondo dužan višak zeca, pilića i bizarnih ljubavnih odnosa, a Jose Arcadiju II. uz sreću s kockom. Energija žilave žene s osječki štand na tržnici i vrlim srcem.
Remedios Prelijepa — nikad nije imala radni staž, ali je ‘odletjela’ iz priče kao nitko drugi, lagana poput magline iznad Banije… njeno prisustvo drugo je ime za neopipljivu ljepotu; muškarci bi pred njom preračunali i vlastitu osobnost.
Colonel Gerineldo Márquez — najbolji primjer ‘frenda iz rata’ iz svakog romana, zadužen za ozbiljne razgovore i očajni optimizam. Zar nije svaki Aureliano imao svog Gerinelda kad bi drama postala prevelika?
Ponekad se sporedni likovi uvuku pod kožu jače nego glavni. Setite se Fernande, koja prvu šalicu kave pije s malim prstom u zraku, ili Rebecce, koja pojede zemlju kad god joj postane dosadno. Gdje drugdje naći takav spektar čudnovatih karaktera?
Odnosi između likova
E, tu se stvari zakompliciraju. Vrti se sve oko ljubavi, krvi i tračeva, a ponekad se ni sama obitelj ne snađe u toj salati – krvno, ali i emocionalno, netko je uvijek lakše povrijeđen nego što je prethodna generacija stigla zaboraviti na kletvu.
Jose Arcadio Buendía je, realno, zaljubljen u vlastite snove jednako kao u Ursulu, koja ga pokušava održati na zemlji (češće doslovno nego figurativno). Njihova veza je poput stare pećnice — stalno nešto kljuca, bruji ili ispušta paru, ali cijela obitelj grije samo dok su njih dvoje u centru.
Aureliano (general) i Amaranta — vole se, mrze se, pa se opet mire. Njihovi razgovori podsjećaju na odlazak kod zubara: neugodno potrebno, nitko ne želi priznati koliko boli.
Petra Cotes i Jose Arcadio II. — njih dvoje prkose svakom matematičkom zakonu, njihova kombinacija podiže bilancu Maconda do povijesnih rekorda (sjetite se samo onih preobilnih legla zečeva), ali emocionalna računica često dođe s minusom.
A tek Fernanda — ona vodi vlastiti mali ‘državni udar’ unutar kuće, pokušavajući uvesti red, dok se ostatak ekipe ponaša kao da je svaka večera zadnji vrtuljak na vašaru.
Za kraj — među Buendíjima nema praznog hoda: sukobi, pomirenja i vječne zavrzlame, kao svakodnevni promet na zagrebačkoj obilaznici. Neki su toliko blizu, a opet emotivno udaljeni kilometrima. Niste sigurni tko s kim igra koju igru — a možda je to i poanta ovog čudesnog obiteljskog kaosa.
Stil i jezik djela
Nema šale—ako ste ikad čitali “Sto godina samoće”, znate koliko Márquez “zna baciti” čitatelja iz realnog ravno u vrtlog nelogičnih, ali prokleto zanimljivih rečenica. Stil cijelog romana pleše između grubosti svakodnevice i, evo, rečenica gdje mrtvi redovito razgovaraju s živima. Djeluje li poznato? Ne čudi, jer magični realizam ovdje vlada kao kralj Maconda.
Márquez piše kao da je netko istovremeno majstor groteske i sentimentalni kroničar nekog zaboravljenog sela. Vječito balansira između humora i tuge, a pritom ne propušta gurnuti čitatelja ravno kroz vrata – ni “pardon, ulazimo!” Sjetite se, primjerice, scene kad kiša pada četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana—tko normalan to očekuje? Ali kod njega sve ide, ništa nije “previše čudno”.
Jezik? Totalno šaren. Márquez ne voli dosadu. Između jednostavnih rečenica, gdje supruga šuti dok muž razmišlja o vječnosti, ubacuje duge – ponekad toliko duge da se uloviš kako jedva dišeš do kraja. Fraze poput “usamljenost koja je veća od samog života” pojavljuju se više puta, baš kao da želi da ti sjednu za vrat i ne puštaju. Nisu rijetke ni riječi i izrazi iz svakodnevnog govora, često upleteni u sulude opise, pa se i osjećaji, i okusi, i mirisi uvlače pod kožu.
A čitanje ovog romana? Pa, nije to baš nešto što se čita “za pet minuta uz kavu i burek”. Stil traži strpljenje… ali, realno, nije ni zamoran za ljubitelja jezika jer svaka stranica skriva poneki mali jezični dragulj. Netko tko voli bogatu rečenicu i maštovite skokove misli lako će pronaći razlog za osmijeh.
Može li se roman čitati na više razina? Apsolutno. I djeca na fakultetu uspoređuju koliko puta Márquez ponovi istu riječ u različitim kontekstima; istražuju regionalizme, latinski izričaj, pa čak i začudne dijaloge. “Pametan i duhovit”, rekao bi onaj tko zna cijeniti tekst koji ne štedi ni likove, ni grad, ni čitatelja.
Fenomen: Jezik toliko bogat, likovi toliko osebujni, atmosfere toliko nabijene da ti “Macondo” ostane pod jezikom danima. Roman je, s jezične strane, trunku izazovan, ali nudi nagradu—kroz svaku rečenicu, pa i kad ne razumiješ baš svaku riječ na prvu.
Pa, hoće li stil i jezik biti prepreka? Možda, ako netko očekuje “običan roman”. No za one koji žele zalutati u nesvakidašnju priču punu lokalnih začina, Márquez je… pa, prava poslastica.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad… kad netko spomene Sto godina samoće, obično krene rasprava kao za brucošku večeru—šalica u ruci, filozofiranje i barem jedan pogled u prazno. Nije to tipična književnost za popodne uz kavu. Neki kažu da vas roman proguta brže nego burek s jogurtom na autobusnoj. Neki se, doduše, pogube u svim tim ‘Aurelianima’ i ‘Jose Arcadijama’—ali baš tu leži šarm.
Mnogima je prvi susret s Macondom bio kao da stižu u neki zaboravljeni dio vlastite obitelji, sa svim onim strancima koji vam odmah prepričaju rodbinsku povijest i zakuhaju novu dramu. Márquez, s jedne strane, piše toliko bogato da znate osjetiti prašinu na jeziku. Sa svakim poglavljem imate osjećaj kao da prolazite kroz godišnja doba u dva dana—tu žmrklo sunce, onda tropska kiša pa izleti magije na svakom uglu.
Sad, jeste li nekada morali guglati tko komu dođe samo da biste ostali u igri? Autor se totalno zafrkava s rodbinskim stablam, baš kao stare telenovele Argentinske produkcije. Jedna stvar je sigurna: malo tko izađe iz tog romana da ga nešto nije trknulo. Netko pronađe humor, netko patetiku, drugi ostanu zbunjeni, ali rijetko tko ostane ravnodušan.
Čak i kad knjiga završi, to ‘nešto’ ostane. Neki čitatelji (poznajete ih osobno, garant) skroz su se pogubili u filozofiji romanesknog zaborava. Neki su se opet našli u Ursuli, želeći biti sasvim obični, a uvijek na kraju ispadnu srce obitelji. Mnogi se, poslije dvjestotinjak stranica, legit zapitaju je li ikad previše usamljenosti u literaturi, ili to mi samo tako gledamo kad dođe zima.
Na kraju, Márquez ostavi okus—negdje između karamela i kišne zemlje. Svako novo čitanje ispadne k’o da se prisjećate stare uspomene, uvijek s dozom nostalgije (i pokoje frustracije, realno). No—ako ulovite trenutak kad poželite otputovati daleko, a ne možete mrdnuti iz svog stana, valjalo bi opet uzeti Sto godina samoće. Macondo je mjesto gdje nejasno postaje jasno… a onda ponovno nejasno, baš kao i život kad se vratiš iz književnog svijeta u svoju dnevnu sobu.