Smrt Vronskoga oduvijek izaziva snažne reakcije i potiče na razmišljanje o složenim odnosima i unutarnjim borbama likova u književnosti. Mnogi se pitaju što zapravo stoji iza ovog tragičnog završetka i kako je do njega došlo.
Vronski, ključni lik romana Ane Karenjine, suočava se s dubokom osobnom krizom nakon Anine smrti te njegov život gubi smisao, što ga dovodi do pokušaja samoubojstva, ali on ipak preživljava.
Svaka rečenica ovog sažetka otkriva novu dimenziju Vronskijeve sudbine i otvara prostor za dublje razumijevanje njegovih postupaka.
Uvod u lektiru i autora
Hmm, recimo da ste ikad sjedili na satu hrvatskog i pitali se, “Tko je uopće taj Tolstoj i zašto ga svi guraju pod nos?” E, dobrodošli u svijet “Ane Karenjine”, gdje svaka rečenica iz 19. stoljeća zna zakotrljati lavinu osjećaja brže nego što sto uspijete izgovoriti riječ “lektirni test”. Ovdje je priča o Vronskome i njegovoj smrti više od suhe crte u udžbeniku—ima itekakav udarac i izvan školskog zida.
Autor
Lev Tolstoj—neki bi rekli ime s previše “v” i “j”, ali u književnosti nema puno većih faca. Rođen davne 1828. u Rusiji, Tolstoj može bez problema stati uz bok svjetskim majstorima pera. E sad, zašto baš njega biraju na listu svake ozbiljne lektire? Jer mu likovi nisu od kartona. Ana, Vronski—svi se oni ponašaju stvarno, ponekad zabrljaju kao mi, često strepe, a nerijetko razbijaju klišeje i tabue svoga vremena. Tolstoj je znao kako podvući crtu i dati finalnu riječ psihologiji, a ako mislite da današnje serije napete odnose vuku iz ničega—e pa, Tolstojevi likovi tu su bili pioniri.
Dok je “Ana Karenjina” njegove najpoznatije djelo (osim, čekaj—”Rata i mira”, naravno), kroz njega Tolstoj ne priča samo o ljubavi, nego secira cijelo društvo: od visoke aristokracije do zadnje sene na imanju. Imao je i privatnih drama, iz kojih je crpio materijal—pri svemu tome, zadržao je gust, ali brutalno iskren stil. Vronskoga opisuje kao čovjeka rastrganoga između želja i moralnih granica, što ovu priču čini izuzetno živom čak i danas, kad su Instagram i TikTok naši glavni problemi.
Žanr i književna vrsta
Pitanje za milijun dolara: gdje smjestiti “Anu Karenjinu”? Umjesto suhoparne etikete, zamislite roman kao Netflix dramu sa svim proširenim epizodama, psihološkim dramama i društvenim zavrzlamama. Dakle—realizam. Ovo nije bajka, nije ni romantična drama u onom klasičnom smislu… nego život, sirov i ljudski, gdje ne postoji jednostavno sretan kraj.
Struktura romana čvrsto stoji na tradicionalnom narativu, ali mu Tolstoj podvaljuje konstantne nadogradnje: unutarnji monolozi iz kojih dobijete osjećaj da ste baš vi Vronski, sporedni likovi koji iz sjene šapću teme velikih rasprava (tko imalo voli filozofiju i društvene teorije, tu može naći tonu tema za raspravu), a detalji iz tadašnjeg ruskog društva zvuče ponekad šokantno moderno. Roman je pisan u trećem licu, ali kad Vronski ulazi u svoje slomljene misli, teško je ne povući paralelu s današnjim osjećajem izgubljenosti usred gužve, stresa i svakodnevnih drama. Dakle, roman za ljubitelje ozbiljnih tema i one koji su spremni zaroniti dublje—daleko dublje nego što bi to očekivali nakon prvih nekoliko poglavlja.
Jesam li spomenuo da Tolstoj sve to pakira na više od tisuću stranica? Nema brze prečace—ako tražite štivo za plažu, možda ipak posegnite za nečim lakšim. No, za one koji žele znati kako izgleda kad književnost zagrize stvarne probleme života, ovo je epicentar. Ana, Vronski i njihova priča—prava emocionalna centrifuga.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad mahali “Ana Karenjinom” i pomislili, “Čekaj, što je zapravo pošlo po zlu s Vronskim?” — niste sami! Evo što se zapravo dogodi, bez okolišanja i bez dodatnih drama… osim onih Tolstojevih.
Uvod
Zamislite elegantne salonke, miris svježe skuhane ruske čajne mješavine i šuškanje svile. Upravo tu, u živoj ruskoj aristokraciji, sijeva Vronski: zgodan, poželjan, uvjeren da drži sve konce u rukama—dok ne upozna Anu Karenjinu. Nije dugo trebalo da se proširi glasine—ni tada, kao ni danas, drame nisu iščezle iz društvenih krugova. Međutim, ovo nije samo još jedna zabranjena ljubavna afera. Tolstoj ulazi duboko, raspakirava motive, skrivene osjećaje i najmanje fragmente svakodnevice.
Zaplet
Stvari se zahuktavaju baš onako kako se svi nadamo da neće—ali naravno, svi znamo da Tolstoj ne štedi na patnji. Vronski, naizgled neustrašiv i uvjeren u vlastitu moć zavođenja, baca sve karte na stol zbog Ane. Ljubav ga mijenja: od samouvjerenog vojnika do zbunjenog, ranjivog čovjeka s previše misli i premalo sna.
Jedan prizor mi je doslovno ostao urezan: prizor na peronu, tragovi snijega na Vronskovim čizmama, Ana između pogleda i odluka koje se nižu brže od ruskih vlakova. Tko još normalno diše u tom kaosu—nitko!
Rasplet
Nakon Anine smrti (nitko se ne snalazi na ruskim vlakovima, očito), Vronski pada u duboku krizu. Nekako je to postalo gotovo opipljivo—kao kad prolaziš poznatim ulicama, a sve izgleda tuđe i pogrešno. Prijatelji ga viđaju potištenog (barem oni koji ga još nisu prekrižili iz adresara).
Šlag na tortu? On pokušava oduzeti si život, ali ne uspijeva — dobra stara, ruska melodrama, zar ne? Sve ga podsjeća na Anu. Čak i obična šalica čaja djeluje prazno.
Kraj
Vronski — nekad taj glavni frajer, sad tek sjena sebe — odlazi na front. Nije to obična vojna karijera, nego bijeg, posipanje pepelom po glavi. U ruskoj tradiciji, svi nešto traže iskupljenje, ali rijetko ga nađu. On luta, čeka na vlakovima, promatra dim s prozora, razgovara s vojnicima, a nigdje nitko ne spominje Anu.
Zanimljivo, svi dijelovi njegove priče djeluju kao postaja na dugačkom putovanju kroz sjećanja i gorčinu. Tolstoj dopušta Vronskom da ostane živ, ali njegov se život pretvara u beskrajnu potragu za izgubljenim smislom. Iskreno, čak ni najtvrdokorniji ruski čitatelji ne ostanu ravnodušni, jer ovdje nitko ne izlazi bez ogrebotina.
Mjesto i vrijeme radnje
Gdje smo kad govorimo o „smrti Vronskoga“? Evo, ako ste ikad šetali Moskvom zimi — onom pravom moskovskom zimom kad ti se obrve zalede brže nego što stigneš izgovoriti samoglasnike u „Tolstoj“ — odmah imate sliku u glavi. Priča uglavnom pleše između raskošnih salona Petrograda (današnjeg Sankt-Peterburga) i kaotičnih moskovskih ulica, gdje svaka kočija ima svoje mišljenje (ili barem škripu kotača za reći).
Ali, da ne bude zabune, posljednje stranice života grofa Vronskoga ne odvijaju se pod kristalnim lusterima. Sprema se na frontu, daleko od sigurnih ulica, u tamnojutarnjim vagonima, gdje se prošlost pakuje u drvene kovčege, a slojevi ruske zime štipaju obraze. Zamislite vlak u kojem ljudi šute jer nemaju hrabrosti pričati o gubicima koje nose… E, to je kraj Vronskijeva društvenog labirinta, doslovno „nigdje“, ako pitate geografe.
Vrijeme radnje? Priča skače između kasnih 1860-ih i ranih 1870-ih. Tolstoj neštedimice koristi rusku povijest tog razdoblja kao kulisu (Krimski rat je prošao, društvene promjene redaju se kao pogrešno složene ruske palačinke). Jedan dan bijeg na selo, drugi dan zabava uz bal – svaki prijelaz donosi nešto novo: miris kože iz konjušnica, zvuk rasklimanih kočija na kišnoj moskovskoj cesti ili mir u ruskim predgrađima gdje je tišina dublja od snijega.
Zašto takav miks? Složit ćete se — nije lako živjeti nekoliko paralelnih života u istom romanu. Mjesto i vrijeme nisu ovdje obična kulisa, nego aktivni sudionici: čim se Vronski makne iz zagušljivih gradskih krugova, otvara se prostor za unutarnje previranje i tišinu. Svaka scena, bilo da se događa na brzim tračnicama prema fronti ili u sjenovitoj aleji pod prozorima Anine kuće, nosi vlastiti emotivni naboj.
Ako ikad naletite na stari ilustrirani primjerak knjige iz doba poslije Oktobarske revolucije, primijetit ćete: umjetnici vole istaknuti Vronskog baš u trenutku kad vlak napušta postaju. Kako bi netko iz Zagreba to opisao? Klasično: „On je negdje između – ni tu, ni tamo – zarobljen u vremenu i prostoru, a svejedno stalno kasni na sastanak sa samim sobom.“ Eto, jedna ruska zima, puno prelaza iz balova do bojišta, i jedan junak kojem ni cijela Rusija nije dovoljno velika za skrivene tuge.
Tema i ideja djela
Nema frajerskog ruskog romana bez ozbiljne životne dileme, zar ne? E pa, „Ana Karenjina“ to odigrava na kazališnoj pozornici visoke ruske aristokracije, ali glavna tema? Nije samo ljubav – tu se zaista kopaju dublje rane: smisao života, propitkivanje vlastitih odluka, pa čak i ono čuveno rusko suočavanje s boli i grižnjom. Nije ni čudo što Vronski na kraju izgleda kao netko tko je posljednji put spavao u prošlom stoljeću.
Ne bi čovjek rekao, ali Tolstoj zapravo baca rukavicu baš svima koji misle da se život može sabirati u jednostavne formule tipa „volim, ne volim“. Ono što najviše upada u oči – niti jedan lik ne prođe neokrznut. Vronski nije samo žrtva ljubavi, on doslovno postaje ogledalo tadašnjeg društva: puno praznih razgovora, puno izgubljenih pogleda dok zalaska sunca jedva da itko primjećuje.
Gledajući unatrag, nije teško pronaći tragove tragikomičnih svakodnevnih borbi – primjerice, kad Vronski luta ulicama posve izgubljen. Je li vam poznat onaj osjećaj kad stojite ispred frižidera i ne znate što tražite? E, Vronski je uzeo tu zbrku i pretvorio je u svoju svakodnevicu – s nešto više konjskih utrka i puno manje majoneze.
Središnja ideja? Čini se jednostavna – kad ljubav krene po zlu, sve ostalo djeluje poput buke na radiju kasnih noćnih sati. Tolstoj koristi Vronskog za ozbiljnu detekciju svih tih malih, tjeskobnih trenutaka kad čovjek preispituje što uopće znači „sretan kraj“. Možeš imati cijelo društvo na pladnju – ali što vrijedi kad iznutra sve škripi kao ruska zima?
Kroz likove koji su toliko realni da bi ih bez problema mogli susresti u pizzeriji (ili barem na tramvajskoj stanici), autor nas stavlja u ulogu tihog promatrača – što bi ti napravio da te život zatekne u pola rečenice, baš kao što je sustigao Vronskoga? Ako znaš odgovor, javi Tolstoju – vjeruj, i on bi okušao sreću.
Analiza likova
Možda ste već imali onaj osjećaj kad izronite iz knjige i likovi vam još uvijek plešu po glavi—kao da šapću zadnje rečenice u tramvaju ili vas prate do pekare. Likovi iz “Ane Karenjine” ne idu lako iz misli, baš kao kad pokušavate zaboraviti pjesmu, ali refren uporno ostaje. Jesam li ja jedini? Sumnjam.
Glavni likovi
Vronski, naravno, na čelu parade. Šarmantan, vojnik, toliko siguran u sebe na početku da bi svaki influencer poželio njegovu samouvjerenost. No, kako knjiga klizi prema kraju, tu sigurnost zamjenjuje emocionalni lom na razini Munchovog “Krika”. Nakon Anine smrti, Vronski postaje sjenka one osobe s početka, više promatrač vlastitog života nego igrač. Tolstoj ovdje ne štedi nikoga—kroz njegovu patnju provlači se poznata crta ruske literature: tuga ima svoje boje, svaka nijansa bi pristajala na ruski zimski kaput.
Ana Karenjina… nema smisla govoriti o ovom romanu bez nje. Svaka rečenica o njoj nosi težinu svih izbora koje je život bacio pred nju. Ima onaj pogled poput dima iznad samovara—nestalan, ali uvijek prisutan. Ako ste ikad uhvatili sebe u razmišljanju “što bi bilo kad bi bilo” za osobu iz prošlosti, Ana je vaša srodna duša u tom pogledu.
Tu je i Karenjin, muž s karijerom dužom od osrednjeg ruskog vlaka, uvijek hladan kao sibirska noć. U svakodnevnim razgovorima često nailazim na ljude koji u njemu vide ili suhoparnu birokraciju ili iskrenu žrtvu okolnosti. Nitko nije ravnodušan prema njegovoj hladnoći—ili vas izluđuje ili izaziva milost.
Levin? Dobri stari Levin, kao da je teleporta iz nekih slavonskih polja. Njegova borba s egzistencijom i traženjem unutarnjeg mira nalikuje svakodnevnim pitanjima koja svi vrtimo pred spavanje. Pošten do kosti, pomalo smotan, ali s nevjerojatnom toplinom koja proviruje kad najmanje očekujete.
Sporedni likovi
Ovdje stvari postaju zanimljive. Kitty se, recimo, često doživljava kao “sporedna”, ali bez nje bi priča gubila slojevitost. Njezina prijelaz iz nevinosti u zrelost u sjeni Velikih Događaja osvježava roman kao domaći limunada za vrijeme ljetnih vrućina. I, iskreno, njezini unutarnji konflikti često daju prividnu lakoću cijeloj drami.
Serjoža — Anin i Karenjinov sin — možda se čini nevažnim, ali način na koji djeca osjećaju napetost odraslih likova daje dimenziju koju odrasli jednostavno ne mogu unijeti. Tko god je imao priliku promatrati rastakanje obiteljske dinamike zna koliko osjetljive riječi mogu biti kad dolaze iz dječjih usta.
Obavezno spominjem i Doly, klasičan primjer žene koja trpi, voli i drži obitelj na okupu dok svi drugi vode svoje osobne drame. Ne jednom sam čuo kako čitatelji zapravo najviše suosjećaju s njom jer u njenoj svakodnevici pronalaze vlastite borbe—i druge mamine žrtve znaju prepoznati kad netko nosi cijeli svijet na ramenima.
I ovdje vrijedi napomena: čak i likovi poput Vronskijeve majke ili Princeze Betsy (koja svako tračanje pretvara u mini-sapunicu) nisu puka kulisa. Svi oni podsjećaju na one “rodice” koje srećete na slavlju i koje uvijek imaju komentar viška—ali bez njih, atmosfera bi bila monotona kao nezaslađena kava.
Odnosi između likova
E sad, ono po čemu se “Ana Karenjina” ureže u pamćenje jesu relacije. I nije to samo priča o ljubavnom trokutu—više je to cijeli koktel emocija, drama i pogrešnih trenutaka. Vronski i Ana zaplešu onaj dobro poznati ples privlačnosti, ali svaki put kad zapne nova prepreka, iskre frcaju posvuda. Čitatelj kao da sjedi na sredini napetog sastanka—ne znaš hoće li kritika završiti svađom ili pomirenjem uz limunov čaj.
Karenjin pak, drži distancu, ali nije imun na lavinu osjećaja koja ga pogađa kad Anina priča izmakne kontroli. Nitko od likova ne izlazi neokrznut—svatko vuče svoje traume i nesanice.
Levin i Kitty, pak, predstavljaju onu tišu vrstu ljubavi—sporo sazrijevanje, nespretnosti, ali i trenutke čiste nježnosti zbog kojih (barem po komentarima na forumima) mnogi ovaj roman pamte s osmijehom. Ti odnosi su podsjetnik da ljubav nije uvijek gromoglasna, ponekad je šaptanje u sumrak, kad svi ostali spavaju.
Vrijedi spomenuti i likove poput Doly i Stive Oblonskog, koji kroz svoje turbulence pružaju realističan pogled na običan brak. Rekao bih čak—njihova svakodnevica podsjeća na dobar stari prilog uz glavno jelo: ne privlači poglede, ali bez toga ručak nije potpun.
Nije ni čudo da, kad pročitate zadnju stranicu, počnete gledati svoje prijatelje, rodbinu i poznanike drugim očima. Jer, sve te veze u romanu—bilo da su oštre kao škripanje snijega ili nježne kao zalazak nad Volgom—ostanu visjeti negdje između sjećanja i savjesti. I, priznajte, teško ih je pustiti.
Stil i jezik djela
Zaboravite na suhoparni književni jezik iz srednje škole – kad Tolstoj piše, ne štedi ni redaka ni duše. Ako ste ikad proveli noć nad zalihama ruske literature, odmah ćete prepoznati njegovu “tešku artiljeriju” riječi. U “Ani Karenjini” rečenice su ponekad duge kao vožnja HŽ-om iz Zagreba do Splita — a svaka dublja, gušća, punija nego biste očekivali.
Oni koji su očekivali šture dijaloge brzo shvate: ovdje se govori, šuti, misli i… pati. U jednom trenutku Vronski proživljava unutarnju dramu bez ijednog suvišnog uzvika. Tolstojevi opisi nisu obične sličice – zamislite ih radije kao širokokutne panorame. Primijetite sitnice poput zveckanja žlica po ruskim čajnicima, osjećaj nelagode u gužvi balova ili miris kiše na pruzi nakon Anine smrti. Riječi kao “besmisao”, “tjeskoba” i “provalija” pojavljuju se češće nego reklame za vitamin D u veljači. Tko još piše o agoniji s toliko takta?
Sad, ne može se reći da je Tolstoj išao “na prvu loptu” s opisima—ne, njegov stil ostaje slojevit, s mnogo replika koje čitatelja uvlače u unutarnje monologe likova. Nema tu jeftinih trikova: kroz način na koji likovi pričaju ili šute, svaki detalj ima svoju funkciju. Kad Karenjin skrati rečenicu, zna se da nešto krije. Kad Ana postane brza, očekuju se nevolje. Vronskijeva “smrt” se oslanja upravo na tu promišljenu atmosferu – jezik je hladan i distanciran, kao da nas priprema za rasplet koji, iskreno, nikada ne djeluje potpuno zatvoren.
Tolstoj se, usput, baš ne trudi biti univerzalan – koristi ruske izraze i imena koja čitatelja tjeraju na dvostruko provjeravanje fusnota. Ali upravo tim potezom postiže efekt autentičnosti. Osjeća se val života – u salonima, na željeznici, na frontu. Čitatelju se ponekad čini da razumije ruski bolje nego što stvarno zna. Žargon vojnika na frontu, fini komentari iz visokog društva, pa čak i “običan” unutarnji monolog o neplaćenim računima – sve je to skliznulo u rečenice koje balansiraju između epskog i svakodnevnog.
Ako pitate nekoga tko je pročitao roman zašto im je ostao u sjećanju, najčešće neće govoriti o fabuli, nego o osjećaju – o govoru koji gricka polako, kao kad nosite preuske cipele cijeli radni dan. Stil je retro, a opet svjež – baš kao kada pronađete fotografiju prabake i prepoznate isti osmijeh u svom selfieju. Ovaj jezik, taj tempo, tako lako uvuku pod kožu da se ni ne pitate zašto vam je trebalo mjesec dana da završite roman, iako ste se zakleli da ćete ga “samo pročitati zbog mature”.
Da, ruska literatura voli dramatiku, ali ovdje svaka riječ ima težinu. Tolstoj ne piše da biste se osjećali pametno za kavom, već zato da vam potrese srce i stavi vas točno na Vronskijevo mjesto. Ukoliko ste skloni preskakanju opisa – držite se! Jer, zahvaljujući spoju stila, jezika i atmosfere, “smrt Vronskoga” ostane s vama i kad zaklopite knjigu. Nadrealno, a tako stvarno — baš kao ruska zima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite ovo—“Ana Karenjina” je onaj roman kojeg se svi sjećaju jer im je barem jednom u životu netko rekao “to moraš pročitati.” Zvuči poznato? Svi ti visoki police i debele, ozbiljne naslovnice, a unutra vrenje toliko emocija da bi ih i najčvršći vojnik (da, gledamo tebe, Vronski) teško preživio bez boce ruskog konjaka.
Kad se malo razgrne prašina sa starinskih stranica, shvatiš: nema tu lakih rješenja ni brze zabave… Jer Tolstoj udara točno tamo gdje boli. Nema “savršenog” glavnog lika—Vronski se razlaže pred čitateljem bez lažnog sjaja, potpuno “ogoljen.” Taj osjećaj propadanja—kao kad ti je netko izvukao tepih pod nogama, ali ti si ga sam držao za kutove… Prati ga kroz cijeli roman.
Gledajući Vronskoga, lako se poistovjetiti s njegovim panikom, očajem, pa čak i nespretnim pokušajima da nešto popravi gdje popravka nema. Svatko tko je ikad donio pogrešnu odluku (ili njih sedam u istoj godini) osjetit će trzaj u trbuhu kad Vronski tapka po rubu samodestrukcije. (Tko nije barem jednom probao popraviti nešto superljepilom i usro sve još gore?!)
Naravno, stil je… tako Tolstojev. Bogat, ponekad težak za progutati, ali kad uđeš u ritam—više ne pušta. On opisuje svakodnevna mučenja likova tako duboko da su danima nakon čitanja svi osjećaji još prisutni. Doslovno te tjera da se preispitaš: znaš li ti išta o ljubavi, sreći ili smislu života? Pa, ako znaš, javi i nama. Uz to, ona ruska atmosfera, tako zamamno “hladna,” ostavlja pri stranicama miris neke stare knjižare ili zimskog parka iz crno-bijelog filma.
Možda su baš zato čitatelji skloni dijeljenju anecdota po forumima—jer žele potvrdu da nisu sami u tom šokiranom zurenju u plafon nakon zadnjeg poglavlja. (Jednom prilikom jedna profesorica iz Zagreba rekla je da više ne pije crni čaj jer je “od smrti Vronskog sve gorko.” Nije se šalila.)
Ono što zaista vuče natrag ovoj knjizi—nije to drama i patnja, nego nevjerojatna živost likova, trenutci kad su toliko ranjivi ili tvrdoglavo glupi da ne znaš trebaš li im zapljeskati ili zalupiti knjigom o stol. I kad misliš da si sve shvatio, Tolstoj ti baci još jedno iznenađenje… Pitaš se: bi li ti imao dovoljno “hrabrosti” za te odluke ili bi poput Vronskog bježao od vlastitog odraza?
Karakteri, osjećaji, pogreške—sve je tako stvarno da te zna uloviti čak i na tramvajskoj stanici kad poneseš knjigu za društvo. Na kraju, iako roman nema klasičan happy end, daje ti ono što rijetko koji može: osjećaj da nisi sam ni u najgorim olujama života.