Rat uvijek mijenja ljude i gradove, a Smogovci nisu iznimka. Ova omiljena serija prati avanture neobične zagrebačke obitelji u izazovnim vremenima, kada svakodnevica postaje nepredvidiva i puna iskušenja. Djeca i odrasli suočavaju se s novim pravilima, ali i neobičnim prijateljstvima.
Smogovci u ratu donose kratak sadržaj događanja u kojima se obitelj Vragec i njihovi prijatelji bore sa životnim teškoćama, snalaze se u ratnim okolnostima i pokazuju snagu zajedništva, hrabrosti i optimizma unatoč svim izazovima.
Priča o Smogovcima u ratu podsjeća na to koliko su solidarnost i ljubav važni kad sve drugo postane nesigurno. Vrijedi zaviriti u njihove doživljaje i pronaći inspiraciju za vlastite životne borbe.
Uvod u lektiru i autora
Sad, ruku na srce — tko u osnovnoj školi nije barem jednom poželio biti jedan od Smogovaca? Ili barem posuditi koju foru od Pere Vrageca. Nekad su se klinci kladili tko će prije pročitati knjigu, a danas? Danas Google spasi dan, ali nema tog sažetka koji može dočarati miris starog Zagreba, čudan humor lika kao što je Medo, ili one napete trenutke kad sve krene nizbrdo. Ono što čini Smogovce “lektirnim klasik” nije samo ta dobra doza zajebancije, nego i hrabrost da se o ratu priča iskreno, kroz oči klinaca. Ako nikad nisi zaboravio prvu scenu knjige—ili onaj osjećaj kad se nešto ozbiljno sprema, ali roditelji šute—znaš o čemu govorim.
Autor
Hrvoje Hitrec nije samo tipični autor lektire kojeg “moraš” čitati zbog loše ocjene iz Hrvatskog, nego jedan od onih rijetkih koji je toliko “uhvatio” Zagreb, da ga čuješ u svakoj rečenici. Rođen je baš tamo — Zagreb, ljeto ‘47., još dok su tramvaji zvonili drukčije, a klinci puštali mašti na volju. Hitrec je svirao i s pisanjem (pazi ovo, zna napisati roman i scenarij u jednom dahu), pa je osim Smogovaca iskemijao i scenarij za poznatu seriju. Ako nađete baku ili djeda da su gledali Smogovce na televiziji, vjerojatno su još uvijek zaljubljeni u Perin humor, Hitrecov spoj žargona i prave zagrebačke topline. Apsolutno je kul i to što je Hitrec volio provocirati—čak i kad su teme teške, u njegovim dijalozima uvijek nađeš red sarkazma pa red brige, kao na starom Dolcu kad pogađaš radi li kumica za “onu stvar”. Nema kod njega blefiranja: djeca su djeca i kad udare na rat, oni (nevoljko) odrastu.
Žanr i književna vrsta
Ako mrziš suhoparne školske definicije: Smogovci su roman, ali ne bilo kakav… Roman za djecu, “coming-of-age” štivo, ali s pomakom. Što to znači? Zamisli družinu iz tvoje ulice kako gubi bezbrižnost dok oko njih zavija uzbuna, a ispod jastuka više nije prvi strip, nego gas-maska. Hitrec nije nudio ni slatkiše ni tužni kič—u njegovom svijetu, djeca nose rat kao ruksak: često pretežak, ali iznutra često šaren od starih fora, sitnih laži, prkosa i male doze ludosti.
Kratki sadržaj
Kad netko spomene „Smogovce u ratu“, prve slike koje naviru su klinci s frčkavim frizurama i gomila nestašluka—ali sad, usred rata, cijeli kvart je doslovno preokrenut naopačke. Da, zabave još ima, ali s dozom opreza i brzih pogleda prema nebu, jer ni Zagreb više ne spava mirno. Tu nema klišeja—svaki je dan novi, pun sitnih iznenađenja (i, iskreno, par eksplozija u pozadini).
Uvod
Prva scena? Nema šminke. Rat uđe pravo kroz vrata—obitelj Vragec još jučer svira radio, ali danas pojačava glas kako bi zagušila vijesti o granatama. Djeca više ne brinu o lošim ocjenama, već kako potajno poslati poruku tati koji čuva blokadu na Svetom Duhu. Kroz prozor tiho promiču vojnici, a susjeda Ruža paničari za svaku limenku graha (ko bi rekao da će Nivea zamijeniti pastetu, ha?). Svi smišljaju male trikove kako preživjeti dan, a učitelji postaju i psiholozi i logističari—što reći klincima, a da ne zaplaču ili ne pobjegnu doma? Rat u Smogovcima ne zvuči bajkovito, ali kad se ekipa zainati, i bombe imaju konkurenciju.
Zaplet
Nakon što malo prošeću kroz prašnjave podrume i susjedne haustore, naši Smogovci ubrzo otkrivaju čari rata—nije fora mazati krofne nego smokrivati brašno, tražiti pravu mlijeko po tržnici ili smišljati kako premjestiti crtu fronte dva metra od kuhinjskog prozora. Crni, Mazalo i Kumpić upadaju u „tajnu patrolu“—što realno znači gledanje kroz špijunku i slanje poruka u paketu keksa. Iako se na prvi pogled Playground pretvara u poligon za izbjegavanje bajki, u praksi sve izgleda kao da je jedan veliki improvizirani Zadruga Outkast show: klinci šaptom prenose vijesti, prijateljstvo vozi šlep službu (od par kila drva), a svatko izmišlja nove fore kako potjerati strah. Ponekad, dok zveckaju limenke za grijanje, netko šapne vic o učiteljici Mance i cijela ekipa na tren zaboravi da nema ni struje ni signala.
Rasplet
U Smogovcima „rasplet“ zapravo nema prave granice—većina problema dolazi u valovima, baš kao i novi propisi o zamračenju. Kad Dado zaluta s paketom pomoći i netko zaboravi lozinku za sklonište, svi vrište i udaraju glavom o vrata, al’ sve završi na smijehu (ili ozbiljnom deranju starijih). Najveće kulminacije često se događaju pred razredom dok učitelj s broji tko fali, a klinci pričaju o rođendanskoj torti koja je nestala negdje na barikadama (Hint: pojela je policijska patrola, ali nitko ne smije priznati). Unatoč svakodnevnim prepirkama i skrivenim ljubavima, oni uvijek imaju svoje male pobjede—bilo da je to prva limenka gazirane vode ili trenutak kad bakina stara radio-lampa ponovno zasvijetli na par minuta dok vani pljušti.
Kraj
Nema happy enda s fanfarama—ali ima jedan tih, dugi zagrljaj dok se granate negdje daleko više ne čuju. Kada se napokon vrate svi članovi obitelji (neki šepaju, neki nose bizarne ratne uspomene), kvart izgleda oronulo, ali nije izgubio srce. Grad ponovno prodiše, dok Smogovci na svom stepeništu pokušavaju zbrojiti koliko su zapravo odrasli—Nitko ne broji sitnu štetu, ali svi pamte smijeh i pokoju suzu. Rat je završio, Vrageci i društvo nisu zaboravili biti djeca—ali ovaj put, iza svakog nestašluka stoji iskustvo koje miriše na pokošenu travu, stari bicikl, i komadić toplog kruha iz nečije tajne rezerve.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite one sterile popise mjesta i godina — evo priče koja “miriše” na zgrade od cigle, šalabahtere pod pazuhom i kuhinje gdje se gasi svjetlo čim bomba padne negdje dalje. “Smogovci u ratu” nisu nikakva bajka iz neke apstraktne zemlje. Svi “prljavi” detalji, škripave stepenice, pa i glasna svađa zbog nestanka mlijeka—događaju se baš tu, usred Zagreba. Stara Trešnjevka daje ton. Cijeli kvart, s tramvajima što zastanu kad se oglasi sirena, postaje glavni lik priče.
Je li itko odrastao u blizini željezničke pruge, zna taj osjećaj: vibracije pod stopalima, onaj mokri smog u nosu, stalni žamor iz susjednog dvorišta gdje Vrageci, Zoki i društvo smišljaju što sutra, a što možda nikad. Ulice su zimi prekrivene sivim slojem, a ljeti zaudaraju po asfaltu (da, to je onaj razliveni miris djetinjstva s okusom straha i avanture).
Vremenski okvir? Nema tu puno filozofije: sve se odvija tijekom Domovinskog rata, odnosno ranih 90-ih. Zna se — rat klokoće na radiju, na vratima, u škripavoj školskim klupama. No, djeca imaju svoje satove. Za njih je večer kad nestane struje, ručak kad “mama ulovi nešto u redu pred dućanom”, a igra kad sirena malo utihne. Ritam života kroji se po stvarima koje odraslima zvuče kao detalji. No, baš ti detalji čine svijet Smogovaca—niti realan, niti sasvim izgubljen ispod naslaga dnevnih vijesti.
Uz svu ozbiljnost rata, osjeti se duh grada i tvrdoglava želja klinaca da barem na trenutke budu samo djeca. Šator u dvorištu, prvi snjegovi pod prozorima, nestašne “ekspedicije” po ratnim ulicama — sve to čini okosnicu mjesta i vremena radnje. Netko tko nikad nije ušetao u takvu Trešnjevku možda neće shvatiti koliko su te male epizode bile veće od vijesti s fronte. Ali baš to je bit — Zagreb u ratu nije bio samo crtica iz vijesti. On je udisan, prepričavan i svakog dana nanovo otkrivan među smogom, smijehom i neprežaljenim sokovima u sjemenarnici na uglu.
Tema i ideja djela
Zamislite Zagreb u ratu—dimi iz dimnjaka, klinci u dvorištu, sirene koje paraju jutro kao alarmi na maksimum. Takva je scena “Smogovaca u ratu”. Hitrec nije pisao suhoparno o povijesti; on je bacio čitatelja pravo među Vragece i njihovo stadiončić-pješčanik, gdje se rat ne svodi na datume nego mirise prženog luka iz susjedove kuhinje i stisnutu ruku starijeg brata kad nestane struje.
Pa koja je, zapravo, tematska okosnica svega ovoga? U središtu je snaga zajedništva kad sve oko tebe gubi smisao. Nema karikatura od neprijatelja, još manje naslikanih heroja s titranjem u glasu. Djeca (Kazo, Dragec… ako ste gledali seriju, znate ekipu) zapravo vode svakodnevnu borbu između zabrana i želje za normalnom igrom. Hitrec pokazuje kako velika povijest uvijek nekako sklizne u male živote—u nestašluk, sporeći oko kuglica (da, one staklene!), i izmišljenih pravila dok granata u pozadini podsjeća da odrasli vode ozbiljnije igre.
Ideja romana pomalo gricka sve formalnosti. Odraslima je rat apstraktan dok djeci brzo postaje stvarnost u tome što mame kuhaju na svijeći, a očevi nestaju po nekoliko dana. Prijateljstvo, solidarnost, inat—sve na jednom mjestu, na granici između želje za djetinjstvom i potrebe za preživljavanjem.
Zanimljivo, Hitrec ni u jednom trenu ne veliča rat. On ga skida do kože da bi pokazao koliko su dječje oči otporne na mrak. I kad se svi boje, Smogovci prkose pravilima svakodnevice, pronalaze male pobjede—ne nužno protiv “neprijatelja”, nego protiv tmine i besmisla. Možete čuti šuškanje starih stripova u šupi, smijeh koji odjekuje stubištem usprkos sirenama… Jer ova priča najviše slavi moć sjećanja, vedrine i tvrdoglave nade.
Je li Hitrec prenio nešto iz osobnog doživljaja? Po tonu, reklo bi se da jest. Jer, tko god je proživio devedesete u Zagrebu, zna što znači kad nestane struje – najbolja ekipa na stubištu, dva svijećnjaka i zaliha viceva uz pet golih nogu na parketu. Taj osjećaj zajedništva kad vrata stana ostanu širom otvorena susjedima još je važniji od povijesti ispisane u udžbenicima. I to je “tema i ideja djela” koju će Vragecima i njihovim prijateljima vjerovati svatko tko je ikad morao dijeliti zadnji komad kruha… ili zadnju sličicu za album.
Analiza likova
Kad priča zaljulja stari zagrebački kvart—tko ostane uspravan, a tko se zavuče pod stol? Upravo kroz likove “Smogovaca” najbolje se vidi kako život piše najluđe scenarije. U nastavku, zavirujemo u njihove torbe, tajne i male ratne strategije. Pa, tko su zapravo ti Smogovci?
Glavni likovi
Vragec. Ima li uopće smisla pričati o “Smogovcima” bez spominjanja te prezimena? Vragec obitelj jest temelj priče—njihova dnevna soba više sliči skloništu nego dnevnom boravku, ali hej, gdje ima djece, ima i buke pa i kaosa.
Krešo, taj vječni strateg s neurednom kosom i još više neurednim planovima, često spašava stvar kad stariji dignu ruke. Dovoljno je reći da i kad pogriješi—riješi. Uz njega, Dragec… ah, Dragec. On je meki centar tima—nekad najodaniji brat, a nekad prvi koji izbrblja zajedničke tajne. Nisam mu zamjerio kad je zaboravio bicikl vani tijekom uzbune; tko to pamti pod sirenama?
Napokon, tu je i mali Mazalo. Nemojte se dati zavarati—iza tih šlampavih papuča krije se mozak za ozbiljne dječje podvige. On presuđuje bojama (i čokoladom), a ne puškama. Njegovi crteži mnogima su uljepšali ratne večeri.
Kroz njihove oči gledamo Zagreb u ratu kao rijetko gdje drugdje—svaka njihova greška i svaka pobjeda čine priču toliko živom da možeš gotovo osjetiti zimski smog dok pretrčavaš ulicu.
Sporedni likovi
Ako misliš da su sporedni likovi tek ukrasi, e pa—ne kod Hitreca. Sjetite se na primjer Štefa—onog razbijača iz susjedstva čija je kosa uvijek puna prljavštine. I kad ništa ne treba biti kaotično, Štef se potrudi da bude. Njegovi vicevi (ili psine) često ubace “spice” baš kada napetost naraste do maksimuma.
A što reći za Mariju? Ona je neka vrsta antifriza za dječje prepirke. Kad stariji povedu svoje ratove, Marija donese čaj i dobaci mudrost zbog koje svi malo zastanu. Nisu svi odrasli u knjizi “kontrolori”, netko mora biti most.
Nemojmo zaboraviti ni legendarnog Mazalovog prijatelja Finoću. Taj tip uvijek zna gdje se krije ostatak čokolade, ali i gdje se ne pita previše pitanja. Iako iza sebe ne vuče “velike priče”, baš njegova šutnja zna spasiti stvar kad se čini da kraj nema nade.
Usput—znate onu baku koja se dere na svakog tko protrči stubištem? E pa, ona je tu kao školski zvonik—podsjetnik da rutina ostaje i kad sve drugo ode k vragu.
Odnosi između likova
Odnos među Smogovcima? E to je prava sapunica, ali sa srcem. Krešo i Dragec najčešće prvo zarate oko sitnice, pa sat kasnije sjede zajedno u podrumu, slažući planove za spašavanje tuđih mačaka iz podruma. Da, dok vani bruje sirene, njih dvojica razmišljaju o tome tko je zaboravio ručak u torbi, a tko je zadnji put opsovao pred roditeljima.
Među prijateljima često vrijedi “uspjet ćemo ili propasti svi zajedno”. Hitrec tu povlači sjajnu crtu—nitko ne ostaje sam, čak ni kad se zavađaju oko usputne šale. Štef zna podignuti tenzije, ali na kraju dana uvijek im nabaci karamelu i izgladi stvar. Marija posreduje kad treba, ali i pusti dvojicu da se “ispušu” jer zna da bez toga ne ide.
Tu su i nježni trenuci, poput onih kad Mazalo nespretno tješi starijeg brata—ponudi mu crtež umjesto riječi. Njihove male pobjede i porazi zbližavaju kvart, sve dok čak i najtvrdoglavi susjed na kraju završi s istom šalicom čaja u ruci.
Nemoj se iznenaditi ako se i za najobičniju nestalu loptu digne cijela “istraga”—jer među Smogovcima, svatko je barem jednom bio glavni osumnjičeni… a i spasitelj.
Stil i jezik djela
Možda niste nikad čitali knjigu kojoj svaki lik zvuči kao iz susjednog ulaza―ali “Smogovci u ratu” baš to donose. Hrvoje Hitrec nije od onih autora koji prčkaju po književnom jeziku u nadi da će ispasti važni. On piše jednostavno, iskreno i baš po zagrebački. Dovoljno je pročitati rečenicu-dvije: osjeti se miris tramvaja, čuje šum Save, a žargon iz Dubrave ili iz Gajnica ne zvuči nimalo izmišljeno.
Hitrec koristi svakodnevni govor djece i odraslih, pa tako Dragec zna zablistati s legendarnim “Kaj sad opet?” dok Mazalo mudro promrmlja “Nije šala, stari moj”. Autor ne bježi od žargona ili dijalekta, ali ni od ozbiljnih tonova kad nastupi rat. Kad su stvari napete, rečenice postaju kraće, izravnije, baš kao što djeca proživljavaju strah.
Neki dijelovi romana podsjete vas na dosjetke kakve ste i sami slušali u osnovnjaku, dok drugi odjednom zabole jer je jezik toliko životan da vas povuče u svakodnevicu rata. Nećete pronaći patetiku. Umjesto toga, dobijete humor usred tragedije―ispod gelendera ili s prozora, gdje Vrageci zbijaju šale dok oko njih zavija sirena.
Nije zanemariv ni način na koji autor balansira scene: kad treba biti smiješno, ne forsira, kad je opasno, ne dramatizira previše. Upravo taj balans čini roman posebnim. Dok druge lektire povremeno djeluju kao da ih je netko ispravljao crvenom olovkom, “Smogovci” ostaju živi i autentični, kao da ih čitate prvi put―ili slušate ispod stare trešnje navečer.
Stil je povremeno brz, skoro kao scenarij serije. Ovo nije slučajnost―Hitrec piše i za ekran, što se osjeti u dijalozima punim dinamike. Kad čitatelj naiđe na duže opise, oni nisu tu da stvaraju maglu, nego da se osjeti atmosfera Zagreba pod opsadom―da čitatelja stvarno baci na Gornji grad ili u sklonište, s istim onim trenucima nesigurnosti pa i smijeha zbog običnih sitnica.
Teško da zaboravite onaj osjećaj kad u ratu netko vikne “Bjež’te, grmi!” jer se ozbiljnost pomiješa s dovitljivošću. Hitrec tim kontrastima kroz jezik i stil ne servira samo priču o Velikom ratu iz malog kvarta, već i podsjetnik da se smisao za humor ne gubi ni kada nestane struje ili kad poštar ne donese vijesti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Jeste li ikad čuli za onu frazu “smijeh kroz suze”? E pa, “Smogovci u ratu” nekako je baš to—knjiga koja natjera čitatelja da se istovremeno nasmije i osjeti težinu ratne svakodnevice, iako možda zvuči nemoguće. Netko je jednom ustvrdio da su Zagrepčani najjači kad je najteže, a Hitrec je ovdje tu narodnu mudrost pretočio ravno na papir—bez filtera, bez praznog hoda.
Atmosfera romana razbija očekivanja—ratne sirene i dječje avanture idu bok uz bok, pa se na jednoj stranici možeš iščuđavati na Dragecov (ne baš legalni) izum za grijanje, a već na sljedećoj brinuti zbog nestanka struje. Taj kontrast je baš ono što ostaje u glavi: život ne prestaje ni kad sve oko tebe stane. A već nakon nekoliko poglavlja, čitatelj shvati da se vezao za likove—ne znaš što će im se dogoditi, a svejedno navijaš za njih kao za Dinamo na derbiju.
Sad, nije “Smogovci u ratu” lagano štivo ni za djecu ni za odrasle. Naiđe poneka scena od koje zaboli u grlu—recimo, kad najmlađi Mazalo pita što znači topnički napad, a stariji pokušavaju biti duhoviti samo da mu prikriju istinu. Došlo bi i odraslom nekad da zaplače, priznali ili ne.
Što se čitateljskog dojma tiče, često ostane i onaj osjećaj zahvalnosti. Osjeti se toplina zajedništva u svakom retku—nema tu heroja po šabloni, nego obični ljudi, s manama i smiješnim izgovorima, koji pokušavaju preživjeti dan i sačuvati neki svoj mali Zagreb. Kad bi danas netko pitao vrijedi li čitati “Smogovce” baš u ovoj ratnoj varijanti, odgovor je: vrijednost priče raste svaki put kad se prelista. I opet se nađe nešto novo, neki detalj koji je prošao ispod radara prvi put.
U galeriji hrvatskih dječjih romana, “Smogovci u ratu” imaju ono nešto—među ovim likovima, najteže teme postaju podnošljive bez da išta izgube na ozbiljnosti. Humor i tuga voze paralelni slalom. Nije savršeno, ali je pravo, pošteno. Ima li boljeg poklona lektiri?