Zašto Škrtac i danas izaziva toliko pažnje i rasprava? Ova klasična komedija nije samo priča o škrtosti već i duboka analiza ljudske prirode koja otkriva slabosti i vrline svakog od nas.
Škrtac je komedija koja kroz lik Harpagona prikazuje kako pohlepa i opsjednutost novcem mogu uništiti odnose i sreću u obitelji, istovremeno nudeći oštru društvenu kritiku i obilje humora.
Iako je napisan u 17. stoljeću, Škrtac ostaje aktualan jer nas podsjeća da su ljudske mane bezvremenske i uvijek vrijedne promišljanja.
Uvod u lektiru i autora
E, kad netko spomene “Škrtac” na školskom hodniku—odmah znaš, kreće ona klasična školska rasprava. Ima drame, hrpa galame, i prava mala filmska scena iz doba perika. Al’ tko je uopće stajao iza te urnebesne predstave gdje jedan lik broji novčiće brže nego što prosječni maturant može zbrojiti ocjene? Krećemo od samih početaka.
Autor
Ako ikad naiđeš na kolegu koji čita “Škrtca” s osmijehom, vjerojatno je već upao u svijet Molièrea. E sad, Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière—nije bio klasičan knjiški moljac iz 17. stoljeća, više je bio showman s malo gorčine i puno talenta za zezanciju. Dok je Pariz još mirisao na kestenje i kavgu, Molière je šetao dvoranama i vukao publiku kao magnet:
- Glumio je, režirao i pisao.
- Znojio se pod reflektorima dok bi neki dašak kritike preletio scenu (kažu, ni kralj Louis XIV nije mogao bez njegovih šala).
- Pisao je puno, ali “Škrtac” (napisan 1668.) mu je jedan od najprepoznatljivijih komada.
Netko kažu da je bio francuski Shakespeare, ali s manje drama i više smijeha—tko sam ja da sudim, ali ako voliš priče gdje se ljudi svađaju zbog groša, ovaj tip ti je kao Netflix iz 1600-ih.
Žanr i književna vrsta
Nema smisla okolišati—”Škrtac” je komedija. I to ne ona suha, gdje ti smijeh zapne u grlu, nego prava, sočna, s likovima koji mirišu na satiru i prepoznatljive scene iz svakodnevnog života (pa tko ne zna nekog škrca?). Glavna književna vrsta? Drama. Sve pršti od dijaloga… Nema naracije da te uspava, sve ide direktno u glavu—kao dobra pošalica kad ekipa okuplja društvo na staroj kazališnoj dasci.
Djelo vješto hvata društvene apsurde i stavlja ih pod povećalo. Kad Harpagon broji žlice, a obitelj mu se žali na prazne tanjure, zvuči poznato? Istu vibru imaš i danas kad netko skriva čokolade u ladicama (ne gledam nikoga slučajno). Molière je, kažu, bio prvi koji je kroz komediju osudio ljudsku pohlepu, licemjerje i one male svakodnevne sitnice koje rasturaju odnose.
Za one koji vole akademska naklapanja—ovdje se radi o komediji karaktera. Škrtost je lik, ali i svakodnevni gost u svakom gradu, kvartovskom kafiću ili obiteljskom ručku. Ne treba ti diploma iz književnosti da prepoznaš situacije iz “Škrtca”. Kad čitaš, imaš osjećaj da se netko iz tvoje ulice našao na Molièreovoj sceni…
A možda—a to ti je bonus—osjetiš poriv da provjeriš, čisto za fora, što si danas spremio ispod madraca, samo u slučaju da i tebi proradi malo harpagonske naravi.
Kratki sadržaj
Zamislite ovo: sjedite u prepunoj kazališnoj dvorani, miris starog baršuna u zraku, a netko iz publike tiho komentira, “Sad će Harpagon opet pobrojati svaki novčić.” Nije ni čudo — “Škrtac” odmah ulazi u radnju i ne štedi na smijehu ni kritici.
Uvod
Nema dugih uvoda, sve počinje in medias res: Harpagon je odmah nervozan — svi su mu sumnjivi, od rođenih do susjeda. Pariz šuška o njegovoj škrtosti, a kućom odzvanjaju njegovi sumnjičavi monolozi. Djeca mu, Élise i Cléante, love ljubav — ali skrivaju to kao zadnji bombon na Badnjak. Molière tu majstorski baca prvi kamen na pohlepu, ali i na svu tu familijarnu napetost poznatu svima koji su ikad morali pitati roditelja za dopuštenje.
Zaplet
Sad dolazi gužva. Harpagon vuče nevidljive konce, uvjeren da svi urote pletu protiv njegove dragocjene škrinje (i tko bi mu zamjerio, kad bi toliki ljudi stalno virili po njegovim stvarima?). Cléante, sav buntovan, zaljubljen je preko ušiju — ali tata se sprema oženiti istu tu Mariane. Élise ima svoga Valèrea, ali tata već smišlja dosadno poželjnije planove.
U međuvremenu, kroz sobu defiliraju slugani s mudrim doskočicama, dogovaraju se vjenčanja i brzi preokreti. Tko je na čijoj strani? Kome će pripasti srce, a kome škrinja? Jedan lažni dogovor, i sve se počinje raspetljavati brže od konca na staroj vesti.
Rasplet
E sad… kad mislite da je sve otišlo k vragu (i da će Harpagon pokopati i zadnju paru u vrtu), dolazi doba velikih otkrića. Ukradena škrinja cijelu kuću baci u kaos, a otac postaje pravi detektiv — sumnja u sve, čak i u vlastiti zrak. Unosi se napetost kao pred kraj kviza kada je u igri glavna nagrada.
Neočekivana priznanja i spletke izviru na površinu, a Harpagonova pohlepa konačno susreće granice – prvo u ljubavi, pa onda (skoro) i u novčaniku. Djeca se obraćaju ocu s idealizmom koji graniči s drskošću, a pomoćnici više nemaju živaca za njegove paranoje.
Kraj
Na kraju… pa, svi nekako pronađu svoje mjesto. Ljubav pobjeđuje (jer bi bez toga predstava možda predugo trajala), Harpagon vraća svoju dragocjenu škrinju — i pri tome ne propušta još jednom brojem prekontrolirati svaki novčić. Djeca uspijevaju složiti svoje sudbine bez očeva škrtarenja, a publika izlazi iz dvorane s osmijehom i vječnim pitanjem: tko je stvarno bogat? Uz dobro tempirane pošalice i tipično Molièreovsko preuveličavanje, “Škrtac” zaokružuje priču. Svi gube po malo, osim možda “važnog protagonista” — ljudske slabosti.
Mjesto i vrijeme radnje
Da vas bacim pravo u kaos—zaboravite škole i bibliotekarske napomene. “Škrtac” se ne odvija u nekoj izmišljenoj zemlji daleko, nego pravo u srcu Pariza. Zašto baš tamo? Pa, tko drugi osim Pariza zna što znači dramski život pun intriga, susjeda koji vire iza zavjese i zlatnika skrivenih ispod dasaka poda?
Atmosfera u kojoj Harpagon broji svaki novčić nije samo papirnata pozadina. To je živopisni, malo zagušljiv prostor pun “francuskog štiha”—malo starinske prašine, malo napete tišine, onih škripavih vrata na kojima bi i alarm zavidio. Kad bi itko izmislio reality show o škrtosti, vjerojatno bi ga tamo snimali, s mirisom pečenih kestena koji se provlači kroz kadrove.
Vrijeme radnje? E sad, vratimo se stotinjak godina unatrag—kraj 17. stoljeća, peta brzina apsolutizma. To je doba kad je biti bogat značilo imati spremnike vina i krletku kanarinaca, ne TikTok sljedbenike. Luksuz i siromaštvo dijele isti pločnik. Harpagonov život protječe među svijećama, tinjalicama i dosta jednostavnim, ali brutalno iskrenim obiteljskim ručkovima. Kad padne mrak, nema Netflixa nego samo briga gdje je nestao zlatnik ili tko je iza ugla.
Realno, Pariz tog doba bio je grad gdje su ljudi znali jedno pravilo više nego danas—nije svaki osmijeh znak ljubaznosti. Zato Harpagon mršti čelo i zakapa svoju škrinju: tko zna tko se mota po dvorištu? Nemojte ni sekunde pomisliti da bi bilo tko u toj kući skupio PET boca bez da razmisli koliko vrijede.
Idila, zar ne? Harpagon, njegov vrt i hodnici puni šapata jasno ocrtavaju mjesto i vrijeme radnje—grad gdje svaki novčić ima priču, i stoljeće kad štednja nije bila samo vrlina, nego svakodnevna borba. Ako ikad poželite osjetiti o čemu je riječ, prošetajte se podno Montmartrea kad padne kiša i zamislite—čija škrinja danas spava ispod vaših nogu?
Tema i ideja djela
Znate onaj osjećaj kad vam rodbina dolazi u goste, a vi već unaprijed skrivajte novčanik? Harpagon iz “Škrtca” to radi cijeli život—ali podigao je na novu razinu. Središnja tema ovog djela prati opsesiju novcem, baš kao kad netko uporno skuplja kovanice ispod jastuka pa ne dijeli ni kavu s prijateljima. Harpagon živi samo za zveckanje vlastite škrinje—zvuči poznato? Neki ga i danas imaju u susjedstvu.
Ideja djela nije da pohlepa ispadne simpatična fora. Molière s guštom razotkriva koliko daleko može otići želja za kontrolom i moći, dok ljubav ostaje u drugom planu. Likovi stalno biraju između obitelji i vlastitih interesa—Harpagon želi mladu nevjestu (da, dobro ste pročitali), dok njegova djeca maštaju upravo o onome što tata ne može razumjeti: slobodi i ljubavi. Kako biste se vi osjećali na njihovom mjestu? Svatko tko je bio zaglavljen u obiteljskoj raspravi oko ljetovanja zna o čemu pričamo.
Nije to samo roman o škrtosti—u pozadini se skriva šira društvena kritika. U Parizu 17. stoljeća, bogatstvo i siromaštvo zgurani su ramena uz rame, a Molière bez dlake na jeziku proziva one koji grade sreću preko tuđih leđa. Škrtac postaje ogledalo zajednice, prikazuje koliko nas novac može udaljiti jedne od drugih. Sjetite se samo dana kad su svi na roštilju pričali o povišicama i cijenama goriva, a nitko nije spomenuo vrijeme provedeno zajedno—eto, to je klima u kojoj “Škrtac” diše.
Naravno, Molière se ne može oteti svom humoru. Ni najkiseliji trenutci ne prolaze bez nekog doskočnog komentara ili zabune. Taj spoj smijeha i ozbiljnosti daje djelu živost, baš kao kad stara tetka za stolom izvuče neočekivanu šalu. Uz “Škrtca”, nitko nije siguran hoće li na kraju dana biti bogatiji za novčić ili za lekciju.
Analiza likova
Tko su ti ljudi koji trče za novcem umjesto zagrljajima? Ako ste se ikad ljutili na vlastitu obitelj zbog sitnica, ulaskom u „Škrtca“ odmah ćete se osjećati domaće. Posebno kad Harpagon započne sumnjati čak i u vlastitu sjenu – jer nema veće drame od nesporazuma oko bačve zlata.
Glavni likovi
Svi pričaju o Harpagonu. Čovjek ima obsesiju s novcem koja odiše kroz cijeli komad, kao da svaka novčanica u Parizu miriše samo na njega. Zamislite, toliko je usmjeren na svoj sef da mu ni rođeni sin nije siguran – iako je Cléante zapravo sasvim pristojan momak i u srcu daleko bogatiji nego po stanju na računu. Cléante je, zapravo, osoba koju bi svi poželjeli za zeta; voli Mariane i spreman je riskirati apsolutno sve, čak i buđenje oca iz jutarnjeg drijemeža.
Ne zaboravite Élise, tihog borca. Dok Harpagon viče – ona šapće svoje želje i voli Valèrea onako kako se voli netko tko nije s njom samo zbog položaja. Kakva ironija: otac se boji da će ga svi opljačkati, a kćer žudi za pravdom jednako kao on za centima…
Harpagon nije lik s kojim želite dijeliti bankovni račun. On broji, skriva i sumnja – i nije mu važno jeste li njegovo dijete ili susjedov pas. No, njegova škrtost ne služi samo šali; kroz njegove postupke, Molière secira pohlepu i pretvara je u pravu komediju.
Sporedni likovi
Sad, ovdje dolaze oni kojima bi Harpagon, da može, naplatio i pogled. Valère ne igra samo na kartu zaljubljenosti – frajer ima pravu sapunicu vlastite ambicije, a ipak nekako ostaje simpatičan. Često ga zamišljam kako pod prozorom Élise šapće obećanja, iako svako jutro provjerava šupljinu u džepu (i srcu).
Mariane, iako djeluje sramežljivo na prvu, ima više hrabrosti nego što to Harpagon pretpostavlja. Samom činjenicom što pristaje na njegov udvaranje samo da osigura sigurnost majci, pokazuje svoj osobni kaos – odabrala je najmanje loš put, iako bi najviše voljela nekamo pobjeći s Cléanteom, negdje gdje zlato ne okreće svijet.
A pa ni Frosina nije bez talenta! Bez nje bi obiteljska drama bila poput nedjeljnog ručka bez ajvara. Njene spletke, snalažljivost i sposobnost da iz svake situacije izvuče korist, donose prijeko potrebnu razigranost svakoj sceni.
Zanimljivo – sluge poput La Flèchea su često glas razuma. Dok gazde gube razum zbog bogatstva, on suptilno šapuće istine i povremeno povuče potez koji pokreće cijelu lavinu. Sluge su često publika u publici – oni sve vide, a nikad ih nitko ne pita što zapravo misle.
Odnosi između likova
E sad, kad biste u Harpagonovu kuću donijeli poligraf, aparat bi eksplodirao… Jer, tko tu koga zapravo voli, a tko glumi? Harpagon misli da su svi za njegovim blagom, no začudo, većinu likova zlatna škrinja ne zanima toliko koliko – ljubav, sigurnost ili pravo na sreću.
Odnos Harpagona i Cléantea vrišti od sukoba — i to ne zbog tipičnih roditeljskih zabrana. Cléante nije protiv oca samo zbog Mariannine ruke; želi mu reći: “Nije sve u novcu!” Ali, s Harpagonom vam nema normalnog razgovora. Kad sin moli za malo razumijevanja, otac kalkulira kakav je trošak odrastanja djeteta… Zvuči poznato?
Élise i Valère su verzija romantičara s podvezanim jezicima. Dvoje zaljubljenih se skriva od svijeta, a kad napokon progovore, treba im armija Frosina da otpetlja sve što je zapetljano prije njih.
Ni Mariane ni njena majka nemaju lak zadatak. Njihov izbor je balancirati na tankoj liniji između sigurnosti i želje. Zvuči kao šaljiv komentar na sudbinu prosječnog Parižanina iz 17. stoljeća, zar ne?
Uglavnom, svatko sa svakim vodi svoj mali rat i sklapa privremena primirja – baš kao kad se u obitelji svađate za daljinski pa nakon sekunde zajedno gledate nogomet. Kroz njihove međusobne odnose, „Škrtac“ najglasnije govori: ljubav, strah i pohlepa često idu ruku pod ruku, čak i kad svi misle da igraju na različitim stranama.
Ponekad pomislim da je jedini miran lik u cijeloj priči zapravo – škrinja. Stoji, čeka i trpi Harpagonove neuroze. Sve dok netko ne smogne hrabrosti otvoriti je i pogledati unutra (jer tko zna, možda je unutra više smijeha nego zlata).
Stil i jezik djela
Zamislite scenu: dnevni boravak u Parizu, 17. stoljeće—ali umjesto ozbiljnosti i granitnih izraza, jezik pleše kao kabare. Upravo tako djeluje Molièreov stil u “Škrtcu”. On piše brzo, britko i s mrvicom zajedljive ironije. Sve što kažeš jednom liku, u trenu postane šala na račun drugoga. Osim što publika sve razumije, Molière se pobrine da publika uživa, iako su tema opsesija i škrtost, a ne neka velika fešta.
Jeste li se ikad uhvatili kako s lakoćom ponavljate tuđe izraze? Harpagon stalno ponavlja svoje brige o novcu—pa tko ne bi zapamtio frazu “Vratite mi moju škrinju!”? To nisu one dosadne, drvene rečenice iz antikvara. Sve pršti kratkim, jasnim dosjetkama, zvuk novčića doslovno se čuje među replikama.
Podvlačimo crtu (ili, bolje reći, privlačimo pažnju)—Molière kombinira pučki govor s trenutcima profinjenog, gotovo filozofskog jezika. Pripovijest klizi s ulice do salona. Osobito kod ženskih likova; primjerice, Frosina vješto kombinira brbljavost i mudrost, usput komentirajući stvarnost onako kako bi to danas napravila vaša susjeda kad je zbunite pitanjem za kredit u banci.
Jesmo li spomenuli humor? Tu nećete naći šale iz stripova, već suptilne igre riječima, dvosmislenosti (“Prava je sreća kad vam netko otme škrinju, pa više ne morate brojati novac!”). Čak i kad sve izmakne kontroli, ritam jezika daje publici osjećaj kao da gledaju današnju crnu komediju.
Nešto što uopće ne možete promašiti: dijalozi su toliko vitalni da prenose i pokrete likova. Harpagon viče, Cléante uzdiše, Élise šapće, a Frosina koluta očima. Rečenice nisu samo riječi, nego cjelokupna scena na dohvat uha.
Ako ste ikad gradili rečenicu s tri zareza za pokušaj ozbiljnosti, Molière bi vas blago potapšao i rekao: “Brzo, jasno i s osmijehom!” Upravo zato Škrtac zvuči toliko živo. Sam roman dajete u ruke prijatelju—i on će, već nakon prve stranice, shvatiti ton; kao da slušate duhovitog poznanika na kavi, a ne lektiru iz ormara svoje bake.
Tajna tog šarma? Savršen omjer rutinske svakodnevice, blage ironije i kila živopisnog jezika koji je preživio stoljeća. Dok je Pariz možda promijenio fasade, Molièreova rečenica ostala je bistra i glasna—gotovo kao da ih i danas čujemo kroz otvorene prozore njegovog zavičaja.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znaš ono kad naiđeš na knjigu iz prošlog stoljeća i misliš — ajme, opet klasika, bit će to suhoparno? Onda se otvori “Škrtac” i usred Pariza, u kući punoj intriga, shvatiš da se ljudska glupost i pohlepa nisu nimalo promijenile. Ima nešto posebno u Molièreovoj sposobnosti da izvuče osmijeh iz potpuno nesimpatičnog lika. Netko je jednom rekao (a možeš pogoditi tko — francuski profesori?), da Harpagon nije samo škrtac nego i kralj svih paranoika. I nije falio.
Tijek radnje podsjetio je autora ovog teksta na stare obiteljske ručkove — svi sjede za stolom, svi imaju svoj plan, nitko nikome ništa ne vjeruje, a novčanik na stolu izgleda kao sveti gral. Molière igra igru riječima, ali i emocijama. Osjetiš Trgu u Parizu pod nogama, čuješ šuštanje novčića i osjetiš miris pržene ribe iz susjednog dvorišta.
Najveći dojam ostavlja ironija — ozbiljan trenutak kad otac govori djeci da su novac i sreća isto, a svi u publici zadrže dah, pa se odjednom smiju, jer znaju da je i njihova baka čuvala kasicu na vrhu ormara. “Škrtac” nije knjiga koju ćeš čitati uz šalicu čaja i uzdisati nad tužnom ljubavnom pričom. Ovo je smijeh kroz stisnute zube, lagana jeza kad prepoznaš nečiju rečenicu s večere ili sastanka.
Likovi nisu samo crno-bijeli. Harpagon bi svima bio dosadan da nije Molière priložio onu dozu ljudske slabosti u njegov svaki strah. Možda je najlakše poistovjetiti se s Cléanteom ili Élisom, ali dovoljno je da jednom presložiš kućni budžet i Harpagon postane baš… blizak. Možda te ne veseli pohlepa, ali način na koji ona razara obitelj i društvo – teško da ikoga ostavlja ravnodušnim.
Lakoća dijaloga i pametno uvezan humor uz klasičnu, ali oštru kritiku društva, čine da Škrtac, premda star stotinama godina, zaživi modernim ritmom — zapravo je prilično domaće štivo. Kad pročitaš zadnju stranicu i shvatiš da si pola vremena vrtio glavom, pola se smijao, a nekoliko puta ozbiljno zapitao: “Ma čije ja vrijednosti zapravo njegujem?” — znaš da je Molière pogodio tamo gdje treba.