Svatko tko je prolazio kroz pubertet zna koliko to razdoblje može biti zbunjujuće i izazovno. Promjene se događaju brzo i često ostavljaju osjećaj da nitko ne razumije što se događa u glavi i tijelu.
Kratki sadržaj “Sasvim sam popubertetio” prati mladu osobu koja se suočava s tipičnim dilemama odrastanja, od nesigurnosti do prvih ozbiljnijih odluka, pokazujući kako pubertet nije samo fizička, već i emocionalna prekretnica.
Priča nudi uvide koji pomažu prepoznati vlastite osjećaje i lakše se nositi sa svakodnevnim izazovima tog osjetljivog razdoblja.
Uvod u lektiru i autora
Ima li išta zbunjujuće i smiješno kao prvi pubertetni dani? Ako ste već škicali naslov “Sasvim sam popubertetio”, možda ste prepoznali djelić vlastitih muka—ili ste barem načuli školske rasprave oko te lektire. E sada, tko zapravo stoji iza cijelog tog kaosa osjećaja i zašto svi pričaju o toj knjizi upravo kad im ni najmanji pramen kose ne stoji na mjestu? Hajmo razbiti tu misteriju.
Autor
Dakle, autor knjige je Ivan Kušan—ime koje često iskoči kad se spomenu neobične zgode osnovnoškolaca. Ako ste naišli na “Koka” (ne, nije pile, nego detektiv), ili ste preskočili koji redak iz “Lažeš Melita”, znat ćete da je Kušan tip koji ima nos za tipične dječje brige. On ne piše iz fotelje profesora nego kao netko tko je zauvijek ostao znatiželjan klinac. Zanimljivo, Ivan je često crpio inspiraciju iz vlastitih školskih dana, pa mu likovi i dijalozi često pogađaju živac generacija koje tek upoznaju pubertet, a još se ne mogu odlučiti je li im matematika veća drama od prve simpatije.
Neki nastavnici i dan-danas spominju Kušanove tekstove kao knjige koje klinci zaista čitaju (za razliku od onih iz prašnih lektirnih ladica). Nije čudo—imao je filipa za humor. Recimo, njegov smisao za poigravanje riječima, brze dijaloge i nutarnje monologe likova nalikuje razgovoru za školskim klupama (ili ispod njih, kad pokušavate sakriti šalabahter). Kušan sam kaže—“ako nisi zaigrao s djecom, nikad ih nećeš razumjeti.” I, vjerujte, to se u “Sasvim sam popubertetio” i te kako osjeti.
Žanr i književna vrsta
Priča možda na prvu djeluje kao ona klasična “još jedna o odrastanju”, ali stoji tu nešto više: radi se o modernom romanu za mlade. Glavna žanrovska razina? Realizam—i to onaj iskreni, ponekad pomalo neugodni, gdje likove ne štede ni sramote ni nespretni odrasli. Knjiga servira situacije kao s niza školskih hodnika, s puno spontanosti, ali i malih socijalnih spački koje prepoznaju svi između 10 i 14 godina.
Kako prepoznati književnu vrstu? Evo fun fact: “Sasvim sam popubertetio” je roman, ali lektira je često svrstava i u tzv. problemske romane—jer ozbiljno secira probleme odrastanja bez filozofiranja. Stil? Kratke scene, brzi presjeci misli, povremeni monolozi s daskama humora—Kakav pubertet, takav tekst! Ponekad ćete ga uhvatiti kako mijenja ton usred poglavlja, jer – tko je ikad prošao pubertet linearno?
Zamislite to ovako: roman nije pisan da bi vam “objasnio” pubertet nego da ga proživite zajedno s likovima. Knjiga vas ne mazi, ne podcjenjuje, nego vas usred kaosa puberteta podsjeća—svatko ima bar jedan trenutak kad ne zna gdje je i kamo kreće. Kušanov realizam daje osjećaj da je autor nekako bio u vašem razredu, znao vašu simpatiju i čuo baš onaj trač.
Tko ne voli malo trača, a pogotovo kad je ispričan s tolikom dozom samoironije?
Kratki sadržaj
Ako očekuješ epsku sagu, odmah upozorenje: “Sasvim sam popubertetio” vozi brže nego uspinjača na Sljeme. Sve je tu—nespretnosti, krize identiteta i pokušaji da odrasli smisle što se to događa u glavama klinaca. Knjiga je kratka i srčana, kao minijaturni rolerkoster kroz pubertet.
Uvod
Zamisli scenu: školsko zvono odjekuje, svježe obnovljene klupe još mirišu po laku, a naši junaci pokušavaju pohvatati tko je s kim, tko što skriva ispod majice i zašto profesorica stalno žmirka kad se Ivan javi. Sve počinje kao običan školski dan, ali, naravno, ništa na kraju nije obično. Glavni lik, sasvim prosječan klinac—osim što mu ni jedno zrcalo više ne odgovara—skuži da ga pubertet hvata sa svih strana. Mijenja se glas, koža iznenada postaje bojno polje, a tko nije zaljubljen barem triput mjesečno, kao da ne postoji. Kušan ne uljepšava. Prizori iz razreda, doma i iz školskog hodnika prizivaju deja vu svakome tko je makar jednom zaboravio tjelesni ili zalijepio žvaku ispod stola.
Zaplet
Sad nastaje gužva. Likovi počinju trčati mini maraton nesigurnosti—ne samo ispred nastavnika. Najbolji frend odjednom više ne dijeli s glavnim junakom sve tajne… ili možda ima svojih briga? Tu su zbunjene roditeljske face, napadi panike zbog razreda iz biologije, i neizostavne žalopojke nad još jednom lošom ocjenom iz matematike. Ivan pokušava skužiti što znači biti popularan (spojleri: nije pojava novih prištića!), a prijateljica mu otkriva crtu sarkazma koja bi spasila i najcrnji dan. S razrednim izletom na Plitvice sve se tek zakuhava—od ljubavnih poruka skrivenih u sendvičima do natjecanja čiji je selfie bolji.
Osjeća se ona poznata pubertetska napetost, kad netko digne obrvu i cijeli svijet ti se sruši. Likovi sanjaju velike planove: jedan bi pjevao na glazbenoj, drugi bi samo preživio sat tjelesnog bez padanja. I sve to u dva popodne. Autor između redaka podvaljuje humor i ironiju, taman toliko da ni ozbiljne situacije ne postanu pretjerano teške. Svaki problem—bilo zaljubljivanje, bilo sramota zbog mijene glasa u zboru—odrađen je izravno, ali s dozom razumijevanja.
Rasplet
Ej, stvari se ne rješavaju same od sebe… No, kako to obično biva, kad je najgore, dođe netko tko baci tračak svjetla (makar to bila mama s toplom čokoladom). Prijatelji probijaju led, priznaju si male tajne, stvari izlaze na površinu—od nespretnog prvog poljupca do tragikomičnih obiteljskih večera kad se svi prave da je “sve OK”.
Ponekad netko ispadne iz igre—doslovno i figurativno (lomovi ruke su tu kao podsjetnik na tjelesne i emocionalne turbulencije). No najbitnije, likovi shvate da nisu sami, da je pubertet sve osim dosadan, i da se iza svakog facepalma skriva netko tko te kuži. Ivan se više ne boji reći što misli ili “failati” pred razredom, drugi se usude pitati simpatiju na sladoled (ili joj barem natrag dodati gumicu). Autor tu ne uštogljuje stvari: opisi su sirovi, replike žive, kao s one stare klupe u parku gdje se sve tajne šaptom povjeravaju.
Kraj
Ne očekuj balončiće sapunice ni happy end u stilu hollywoodskih teen-komedija. Knjiga zatvara krug baš kako treba—bez pretjerano sladunjavih pouka. Ivan i ekipa završavaju školsku godinu s nekoliko dodatnih ožiljaka (akne, srčani konflikti, pokoja dvojka), ali i s osjećajem da je pubertet maraton kroz ružičasti i tmurni filter, nekad istovremeno.
Autor ispuca završnu “foru” iz rukava, taman dovoljno da ti izmami poluosmijeh dok zatvaraš korice. Ne ostavlja poruke koje bi trebalo urezati u drvo. Umjesto toga, daje šaljivu, nježno iskrenu sliku o tome kako je preživjeti najčudnije razdoblje života—i zašto se, kad sve prođe, na kraju ipak rado vraćamo tim danima, barem u mislima (ili kad pitanja “tko ti je simpatija” opet osvanu na roštilju kod bake).
Mjesto i vrijeme radnje
Okej, zamislite sljedeće: sunce lagano probija kroz prozore male osnovne škole na periferiji Zagreba. Baš tih jutara, kad vam je ruksak dvostruko teži od želje za školom, priča “Sasvim sam popubertetio” pušta korijenje. Sve se odvija u tipičnom gradskom naselju gdje se iz stana čuje miris svježe kave i povremeni lavež susjedovog psa—znate, onaj kućni red koji baš nikad nije red.
Radnja ne luta daleko—školske učionice, zagušljive sportske dvorane i stara klupa u parku centar su svemira glavnih likova. Nema tu egzotike, ali baš zbog toga svatko tko je ikad nosio preveliki dres ili strahovao pred ispit, pronaći će se u toj atmosferi. Ključni trenutci događaju se u sredini školske godine, kad je vani onaj dosadni sivi snijeg ili proljetni bljuzgavac, dok je unutra – u likovima – pubertetska oluja na maksimumu. Sve pršti od spontanosti; nema mnogo planiranja—ni kod autora, a kamoli kod likova.
Vrijeme? To su kasne devedesete. Još uvijek bez Instagrama, a poruke se šapću ili, u najgorem slučaju, pišu kemijskom na papirić (tko se sada ne sjeća mirisa moke po školskim torbama?). Nema puno tehnologije, ali ima i više panike kad netko slučajno pročita tvoju ljubavnu poruku naglas.
Nema šminke—ni na vremenu, ni na mjestu. Sve je malo konfuzno, zujavo, ali tako stvarno da i danas, kad osjetiš proljetni zrak, možeš prizvati taj osjećaj: važnost sitnica, treme pred roditeljskim i one čudne tišine nakon školskog zvona. Tu je i kvartovski dućan gdje svi stanu po Pik čokoladicu ili žvaku punu umjetne arome nostalgije.
Sve u svemu, scena je postavljena tamo gdje su mladi – između doma, škole i parkova – a vrijeme je onakvo kakvo pamtimo iz školskih klupa: malo dosadno, pomalo zbunjujuće, ali neponovljivo.
Tema i ideja djela
A znate kad pubertet pokuca na vrata i sve u glavi postane kao buvljak zaboravljenih igračaka? E, upravo tu Kušan sjajno pogađa bit. Sasvim sam popubertetio zapravo nije samo knjiga—pravi je vodič na trnovitom terenu prve simpatije, zbunjenosti pred ogledalom i one čuvene rečenice: “Zašto uopće moram ići u školu?”
Ne radi se ovdje o nikakvim superjunacima ili misterijama koje rješava genijalni klinac. Glavni likovi su svi koje biste sreli na autobusnoj stanici ili u redu za ćevape: pale se, gase, posvađaju se zbog lopte ili poruke u pernici, a onda obavezno sve zaborave uz sladoled kod trafike. Ispod te površine ipak žubori nešto važno—ne sigurnost u vlastitu kožu, strah od pogreške, trud da se uklopiš, a pritom ne postaneš samo nečija kopija. Da, sve one male drame koje odrasli često prebrzo zaborave.
U središtu priče leži ideja da je pubertet zapravo jedno grandiozno testiranje granica. Nema tu jasnih rješenja, pa ni autor ne pametuje: “Ovako moraš!” ili “Evo što ne smiješ napraviti!” Više podsjeća na ruku preko ramena i šapat: “Znam, i meni je bilo čudno.” Sjećate se možda tog osjećaja kad ste prvi put promijenili frizuru ili “slučajno” udarili simpatiju loptom? E, knjiga je upravo puna tih nespretnih, ali dragocjenih trenutaka.
Zanimljivo, stil je minimalistički, ali živ. Scene traju taman toliko da školski ormarić zamiriše po mandarini ili da se zimski park doživi s onim poznatim, mokrim škripanjem pod tenisicama. Dijalozi su kratki, nabijeni humorom i ponekad samoironijom. Svi likovi su anti-junaci, netipični pobjednici — baš poput učenika koji ponekad zaborave zadaću, ali pamte prijatelje.
Što se poruke tiče, knjiga ne uvjerava, više zateže ogledalo. Ispod svih nelagoda i pogrešaka, najvažnije je proći kroz pubertet svoju kožu, doživjeti prve poraze i male trijumfe, a zatim – gle čuda – shvatiti da zapravo nisi sam. Svi koji su barem jednom vikali na roditelje, zatvarali vrata nogom ili se, zbunjeni, gledali u ogledalu znat će – ne postoji pravi recept. Ali postoje priče koje dokazuju da je u redu biti čudan dok odrastaš.
Ako se netko pita gdje je poanta, nek se sjeti prve poruke koju nije znao pročitati ili dana kad su svi nosili iste tenisice – osim njih. Taj osjećaj “između” Kušan šalje kao posvetu svakome tko je ikad, makar na tren, bio zbunjen ili svoj.
Analiza likova
Nije li neobično koliko se likovi u “Sasvim sam popubertetio” mogu činiti kao susjedi iz ulaza ili klinci iz razreda, onako svakodnevni… a opet, svaki od njih ima nešto zbog čega se ne zaboravlja tako lako. Prava galerija mladih duša koje bi rado navukle kapuljaču kad pričaju o svojim osjećajima, ali kad padne sat povjerenja — zalome iskreno, izravno, bez šećera.
Glavni likovi
E sad, probajte pogoditi tko se nađe u “središtu oluje”. Baš glavni junak, koji ni ime ne skriva pred svakom vrstom neugode. Ivan, klinac iz zagrebačkog naselja, lovi prvi brk, dvoumi se glasa li mu se već ili je to još samo “zrikavi pubertet”. Nije jednostavno kad ti se tijelo mijenja svako jutro a stari trenerke vise kao zastave na vjetru.
Njegova svakodnevica — školske klupe, mamini komentari, tulumi gdje muzika trešti ali on više osluškuje vlastite misli. Primjerice, prva zaljubljenost pogađa ravno tamo gdje je najtanje. Ispod jakne, među rebrima, gdje tik-takaju svi strahovi: što će reći ona, što misli društvo i bi li bilo išta lakše da je stariji godinu dana? Ivan nema supermoći, ali ima bolnu iskrenost i hrabrost priznati kad zablokira pred razredom ili kad mu je srce brže nego matematika iz drugog sata.
Ne zna odgovor na svako “zašto sam baš ovakav”. Ali kad stisne zube, Ivan skupi hrabrosti za pokušaj — na ispitima, u prijateljstvu, pa i kad upućuje poruku curi — i zato je stvarno glavni lik koji ostaje u pamćenju.
Sporedni likovi
Ako mislite da su sporedni likovi samo ukras, varate se. Družina je raznolika: od onih uvijek nasmijanih do onih što im mrak pada na lice kad padne jedinica. Tu je Filip, lik koji bi za sendvič prodao i svoj stari bicikl, ali kad zatreba — stoji kao stijena uz Ivana. Njegove fore o profesorima već su lokalni meme, barem među klincima na toplim radijatorima pred prvom satom.
Anja je tu za svaki šapat i polovinu čokolade, ona vidi kroz masku “meni nije stalo”. Ako se Ivan polomi zbog simpatije, Anja ne osuđuje — proučava kao “istraživačicu osjećaja”. Ima i onaj tajni dnevnik, gdje bi valjda mogla napisati roman o pubertetskim krizama.
Ne smije se zaboraviti ni Klara — povišene obrve, komentar uvijek spreman, ali ispod te sigurnosti skriva vlastite nervoze. Nađeš tu još profesora što ne razlikuje TikTok od taktike za test, mamina pitanja s vrata, grupu “oni s druge strane igrališta” — svi oni tjeraju priču naprijed, svatko s pokojim virom vlastitih problema.
Zanimljivo je kako svi oni, svaki na svoj način, čine Ivanov svijet… baš kao kulise u onom starom kazalištu koje zna iz pučkoškolskih dana.
Odnosi između likova
Odnosi? Prava mala mreža nesigurnih saveza, povremenih zavjera i onih trenutaka kad je dosta glumljenja. Ivan i ekipa usklađuju se ko loše uštimani bend — koji put fuliš takt, ali kad pogodiš, zvuči kao da si zajedno na valovima radosti i panike.
Jedan dan su najbolji prijatelji, a već drugi netko šutke gleda u ploču. Ima tu svega: napetosti zbog natjecanja tko je “prvi odrasli”, razmjena poruka punih pogrešaka (a svaka je važna), obzira koji baš nekad iznenadi… Pa, kad netko dobije “korpu” od simpatije, nije usamljena drama, već četvero ljudi sjedi na stepenicama, grickaju čips i pokušavaju popraviti svijet, barem do sljedeće zvonjave.
Odnosi s odraslima? Oni su kao različite vrste sportskih sudaca – neki previđaju prekršaje, neki stalno sviraju “faul”. Neki roditelji guraju savjete, drugi šute pa kasnije pošalju sendvič kao znak skrivenog razumijevanja. Profesori… ponekad ni sami ne znaju što je gore, imati trideset pubertetlija pred sobom ili ispravljati njihove isprike na papirićima.
Na kraju dana, svi su zaglavili na istom brodu. Pubertet je, čini se, zajednički jezik — koliko god loše pričali njegovu gramatiku. Oni se podsmjehuju vlastitoj zbunjenosti, popravljaju pogreške zajedno i, iako ne nude uvijek konačne odgovore, podsjećaju jedni druge… barem nismo sami u ovoj čudnoj fazi života.
Stil i jezik djela
Zamislite ovo — školska klupa, užasnuta lica pred testom, netko iz klupe iza šaptom psuje pod brk dok razrednica demonstrativno namješta naočale. Upravo takav prizor Kušan uspijeva prenijeti svojim vrlo nepretencioznim stilom kojim diše „Sasvim sam popubertetio“. Sve zvuči kao da ga je napisao vaš poznanik iz klupe, onaj lik što zna svaku foru na satu hrvatskog.
Rečenice? Kratke. Nerijetko oštre. Nema razvlačenja, nema „velikih riječi“ — tko želi hrvatskog Dostojevskog, neka traži drugdje. U dijalozima se osjete nervoza i nesigurnost, baš kao da netko na hodniku pokušava sakriti zaljubljenost dok mu se dlanovi znoje više nego informatička tipkovnica nakon ispita. Da, i humor tu stalno proviruje iza ugla — onaj školski, zafrkantski, ponekad gorak, jer pubertet, budimo realni, nije šala.
Kušan ima talent za provući „tajni kod“ mladih: šatrovački izrazi, pokoji žargon, rečenice presječene kao loše rezani pokloni pod borom. Nikad pretenciozno, nikad s visine. Kroz ironiju i iskren ton izbjegava patroniziranje. Cijelo vrijeme tinja osjećaj kao da autor piše s vama, a ne vama — kao suučesnik, ne kao moralizator.
Još jedna stvar — jezik vjerno hvata ritam kasnih devedesetih, kada je zagrebačka periferija bila jednako tmurna i topla kao šalica kakaa nakon povratka iz škole. Ulica, park, školska svlačionica… Sve odiše mirisom tadašnjih trapavih mobitela i boje ispranih traperica. Fizičko nestaje u jeziku, a iz svakodnevnog bazanja među klupama Kušan izvlači one male fraze koje svatko tko je odrastao u Hrvatskoj prepoznaje bez puno razmišljanja.
Zadnja stvar — stil Kušanovog pisanja ne pokušava impresionirati kritičare nego pronalazi pukotine gdje se mladi stvarno skrivaju, pucaju od smijeha ili umiru od srama. Radnja, osjećaji, događaji: sve je izrečeno skromnim, gotovo neprimjetnim stilom, ali s dozom one hrabre ranjivosti zbog koje knjiga zazvuči kao glas iz učionice, a ne iz čitaonice.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako si ikada proživio sve one pubertetske „aha, to je odraslost?” trenutke, znaš kako ova knjiga pogodi baš tamo gdje si bio najosjetljiviji. Onaj osjećaj kada ti je vlastito tijelo strano, pa ti profesorica dođe kao ultimativni neprijatelj, baš to ti Kušan servira ravno pred nos. Nema tu uljepšavanja, ni herojske patetike — sve je surovo poznato.
Svatko tko je ikad bio klinac u prevelikom dresu (ili vukao torbu težom od vlastitog samopouzdanja), pronaći će se u Ivanovim sitnim ratovima s roditeljima, profesorima, pa čak i sa samim sobom. Nije stvar ni u tome da likovi imaju velike snove — više ih pokreću male pobjede, kao što je kada slučajno ne dobiješ jedinicu ili prođeš bez blama na tjelesnom. Tko nije proživio dramu kontrolnog iz matematike ili onu paniku pred simpa porukom, možda i ne razumije poantu, ali svi ostali znaju.
Što nas vraća na autora. Kušan, nekako, ima radar za smiješne, neugodne i toplo-bolne scene svakodnevnog života. U njegovim dijalozima čuješ brbljanje iz školskih klupa; sve miriše na kasne devedesete, punjene sendviče iz pekare i kombinaciju nervoze i dosade koja lebdi nad svakom školskom hodnikom. Ima tu pomalo inata — kad likovi prkose odraslima kroz sitne, ali žestoke, pobjede. Možda baš zato osjetiš onu poznatu zagrebačku zimu pod noktima dok čitaš.
Netko će reći da knjiga ništa ne rješava — i to je valjda glavna čar. Jer stvarno, tko je ikad „riješio” pubertet? Kušan samo postavlja ogledalo tinejdžerskim godinama, a čitatelj skuži da nije sam s vlastitim sumnjama. Prijateljstva, mali porazi i bljeskovi zajedništva vuku te kroz priču kao trenirke na izletu; znaš da su nezgodne, ali drže te na okupu sa svima ostalima.
Na kraju, sve to ostavlja dojam odlaska iz škole nakon zvona — ne znaš jesi li stvarno spreman, ali ispunjen si nekom tihom sigurnošću da si preživio još jedan dan. I hej, možda je to i više nego dovoljno?