Mnogi se pitaju zašto je “San Ivanjske noći” jedno od najpoznatijih djela Williama Shakespearea. Ova čarobna komedija već stoljećima intrigira ljubitelje književnosti svojim neobičnim likovima i zapletima koji spajaju stvarnost i svijet snova.
“San Ivanjske noći” prati isprepletene ljubavne priče i nesporazume između vilenjaka, smrtnika i magičnih bića u šumi tijekom Ivanjske noći, gdje čarolija mijenja osjećaje i sudbine likova na neočekivane načine.
Iako se radnja čini jednostavnom, svaki lik nosi posebnu simboliku i poruku. Tko su zapravo pravi pobjednici ove igre ljubavi i iluzije?
Uvod u lektiru i autora
Jeste li ikad zavirili u onaj prašnjavi kutak knjižnice gdje se skrivaju Shakespeareove knjige? Nema veze, jer San Ivanjske noći često nađe put i do onih koji u knjižnice ulaze samo kad moraju. Prije nego što krenete s analizom priče, zabavno je znati nekoliko stvari o autoru, žanru i književnom „fahu“ kojem ova komedija pripada.
Autor
William Shakespeare. Da, onaj Shakespeare o kojem stalno slušamo, bio je više od imena na naslovnici udžbenika—bio je stvarno čovjek koji je pisao stvari zbog kojih su ljudi u Engleskoj prije 400 godina plakali od smijeha ili suza (ovisno koji komad su gledali). Rođen je 1564. u Stratford-upon-Avonu i, za razliku od većine književnika tog doba, uspio je postati doslovno rock-zvijezda svjetske književnosti. Zamislite ga kako tumara ulicama Londona, traži inspiraciju ili slavi do jutra nakon premiijere, dok su glumci nosili perike i smiješne hlače.
Iako je napisao čak 39 drama, nekako se čini da ga stalno pitaju o Romeu i Juliji—ali San Ivanjske noći mu je bio poseban gušt. Ovdje je upakirao ljubav, magiju, nesporazume i vilenjake—kao da je napravio kolač od najluđih sastojaka svog vremena—i svi su ga tada, pa čak i danas, željeli probati. Njegova djela su odavno prevedena na više od 80 jezika (da, netko je preveo „biti ili ne biti“ i na klingonski), a San Ivanjske noći je još uvijek na repertoaru kazališta od Frankfurta do Vinkovaca.
Žanr i književna vrsta
E sad—žanrovi kod Shakespearea znaju biti kao čokoladni keksi: izvana ti izgledaju isto, ali kad zagrizeš, svaki ima svoje iznenađenje. San Ivanjske noći čvrsto sjedi u ogradi zvanoj komedija, i to onoj stvarno magičnoj.
Komad pripada elizabetinskoj komediji—što je samo fensi način da kažete „ima puno smijeha, zamjena identiteta, nesporazuma i vjenčanja na kraju“. Nitko se ovdje ne bavi teškim filozofskim pitanjima, osim možda „je li ljubav stvarno magija ili smo svi mi samo malo smeteni u glavi?“ Ako ste gledali kazališnu predstavu ovog komada, vjerojatno pamtite vilenjake i magični šumski krajobraz… sve to stvara atmosferu na granici sna i jave, pa nije ni čudo da su generacije učenika pokušavale otkriti što je Shakespeare htio reći (ili barem naći sažetak na internetu).
Književna vrsta ovog komada je drama—ali s jasnim naglaskom na kazališnu izvedbu. Bez glumaca u ludim kostimima, inscenacija među drvećem i svjetlosnih efekata, ova bi priča bila kao kolač bez šlaga. Kad god se ovaj tekst pojavi u čitankama, postaje pozornica puna šarma, poruke i pomalo neshvatljive šašavosti, koja nas podsjeća da je i zaljubiti se ponekad kao da ste popili napitak sumnjivog sadržaja iz šumske boce.
Kratki sadržaj
Sjećate se one zabavne večeri kad je sve što je moglo krenuti naopako — stvarno i krenulo? E pa, “San Ivanjske noći” je baš takva predstava, samo u elizabetinskoj verziji, gdje su ljubav, nestašni vilenjaci i zbrka s identitetima osnovni sastojci. No što se točno događa i tko tu zapravo vuče konce… Ili, bolje reći, čarobnu prašinu?
Uvod
Dok svi žure za svojom svakodnevicom, Shakespeare svojim likovima daje ulogu da jedanput, samo jednu noć, zaborave na pravila stvarnosti. Drama je smještena u Atenu koju on zamišlja kao prostor igre; ali nije ovdje samo Atenska šuma čarobna — u zraku miriši na zaplete i zavrzlame. Helena, Hermija, Lizandar i Demetrije (znate onaj osjećaj kad se svi zaljube u pogrešnu osobu?), pa vila Titanija i kralj vilenjaka Oberon, tvore ekipu koju ni najbolja svadba u malom hrvatskom selu ne bi mogla nadmašiti po dramatičnosti.
Nemojte misliti da se radi o još jednoj dosadnoj ljubavnoj priči; pustolovine počinju čim vila Puck, poznat kao šaljivđija iz susjedstva, počne testirati granice ljubavi malo prevelikom dozom čarolije. Slojevitost karaktera osjeti se već na prvim stranicama – kao kad pročitate poruke u krivo vrijeme pa cijeli dan razmišljate što ste propustili.
Zaplet
Sad, ovdje stvari idu naopačke brže nego što možete reći “vila Titanija”. Hermija i Lizandar bježe u šumu, bježeći od Hermijinog oca i njegovih tradicionalnih zahtjeva (ako ste ikad pokušali objasniti bakama zašto nećete “onog s poslom u općini”, znat ćete osjećaj). Demetrije, tvrdoglav kao magarac, trči za njima, ni ne sluteći da ga Helena slijedi tipkom “seen” u stvarnom životu.
Šuma noću ima svoje zakonitosti — tu pravila vrijede samo za smrtnike. Oberon, Titanija i njihov vilinski tim umiješaju se u ljudsku ljubavnu matematiku, ali umjesto zbrajanja osjećaja, Puck greškom pomiješa formule. Upravo kad mislite da se više ništa ne može zabrljati, svi postanu zaljubljeni u koga ne bi smjeli. Zamislite filmsku montažu: zamjena poljubaca, krivo zaljubljeni, Titanija se budi zaljubljena u mehaničara Zubija — koji sad, naravno, ima glavu magarca (nije metafora, ima doslovnu magareću glavu!). Večernja predstava u šumi pretvori se u festival nesporazuma.
Doduše, to nije onaj trenutak kad se zaplet raspliće… Ovako, Puck, iako zabavan, stvara nered koji bi posramio i najbolje reality showove.
Rasplet
E sad dolazi onaj trenutak kad se sve polako poslaže, ali ne bez komplikacija u zadnji čas. Oberon shvaća da ni vile nisu uvijek imune na ljubomoru i ljubavne greške — ozbiljno, tko bi rekao da i čarolija ima nuspojave? On i Puck moraju popraviti što su zabrljali, a ne ide im baš sve od ruke, pa je potrebno nekoliko pokušaja da se svima “resetiraju” osjećaji.
U ovoj šumi, granica između sna i stvarnosti je tanka: likovi su zbunjeni, kao nakon dobrog tuluma kada se pitate tko je kome što rekao i zašto je netko završio u kokošinjcu. Helena i Demetrije, Hermija i Lizandar — svi napokon, i ne baš bez boli i suza, pronađu svoje mjesto, a Titanija se odvaja od svog magarećeg “dečka”, lagano posramljena. Netko bi rekao da je sve to bila samo noćna mora, ali osjećaji su stvarni — barem za vrijeme igre.
Kraj
Jutro u Ateni dolazi brže nego što su svi očekivali. Ljubavni parovi se bude zbunjeni, ali – ne možete promijeniti ono što vam noć donese, zar ne? Razrješenje dolazi sa svitanjem, kada svatko nađe ruku koju želi držati, i kad iz šume kroče natrag u “pravi” život. Da se pita Pucka, sve bi ostalo tek kao san, bez posljedica. No, Shakespeare — mudro — završava predstavu vjenčanjem, veseljem i predstavom unutar predstave (da, postoji i kazališna trupa koja glumi još veću zbrku pred dvorom… kao kad na svadbi bend svira sve po željama pijane rodbine).
Publika odlazi kući s osmijehom, razmišljajući – je li ljubav ikad jednostavna ili je svaki dan barem malo “San Ivanjske noći”? Ako niste ljubitelj bajki, možda promijenite mišljenje. Jer, tko zna… Možda vas čarolija jedne pogrešne noći dovede baš do pravog kraja.
Mjesto i vrijeme radnje
E sad, kad bi netko prvi put otvorio “San Ivanjske noći” i krenuo detektirati gdje je ta čarolija smještena… dotrčao bi ravno do Atene. Ali ne one dosadne, povijesne Atene iz školskih udžbenika – ovdje nema marmelade od filozofa ni mitoloških bogova s lošom frizurom. Shakespeare svoj maštoviti svijet smješta u zamišljenu verziju stare Atene, ali još zanimljivije – gotovo pola drame odvija se u obližnjoj, divljoj šumi. I vjerujte… ova šuma definitivno ima više čudnih likova po metru kvadratnom nego tramvajska stanica kad kasni zadnji tramvaj.
Šuma za vrijeme Ivanjske noći… pa to je, blago rečeno, festival svega i svačega. Dok u jednom kutu obični smrtnici poput Hermije i Lizandra planiraju ljubavni bijeg, u drugome Oberon i Titanija vode svoje vilinske ratove, a mali Puck trči okolo kao hiperaktivan kućni ljubimac na kavi. Nema rutine – sve puca od neizvjesnosti, magije, i, ruku na srce, ponekad čistog ludila.
Vrijeme radnje? E tu dolazimo do Ivanjske noći… točnije, noći oko blagdana svetog Ivana, negdje krajem lipnja. Zna se, ta je noć u Engleskoj bila rezervirana za malo veći tulum: vatra, pjesma, pokoji ljubavni napitak, svi skupa – i ljudi i bića iz legendi. Shakespeare je baš tu noć izabrao jer, iskreno… kada ćete inače povjerovati da vam vilenjaci rade spačke dok spavate?
Da skratimo: “San Ivanjske noći” polako klizi iz stvarne Atene u svijet u kojem pravila postaju rastezljiva, a vrijeme je sve samo ne dosadno i linearno. Sve traje jednu magičnu, ljetnu noć, taman dovoljno da se sve zaljubi, zabuni i – (po zakonima dobre komedije) – sretno završi kad svi pomisle da im iznad glave svijetli samo još jedno obično ljetno sunce. Šumski zvukovi, miris toplog zraka i onaj osjećaj kad ni sam više ne znaš jesi li budan ili sanjaš… e, to je pravo mjesto i vrijeme radnje kod ovog Shakespearea.
Tema i ideja djela
Pa što zapravo skriva ta famozna „San Ivanjske noći“ osim vilenjaka i ljubavnih sapunica? Prije nego otpišete Shakespearea kao britanskog tvorca kaosa—djelo je zapravo pun pogodak za sve koji su ikad bili zaljubljeni, zamalo zaljubljeni ili su samo gledali sapunicu nakon ručka. Na površini sve pršti od čarolije i podvala, ali ispod toga—e, tu počinje prava priča.
Glavna fora ove komedije je balansiranje na rubu svijeta između jave i sna. Shakespeare se ne libi miješati ozbiljno s apsurdnim, ni logiku sa… pa, čarobnim kapima od ljubavi koje isto tako mogu izazvati opći kaos. I kad sve to uzmete u obzir, jasno je zašto svijet pri svakom novom uprizorenju još uvijek uživa u Puckovim smicalicama i totalnom ljubavnom metežu.
Intrigantno je to što nitko ovdje nije totalni heroj ili anti-junak. Klinci bježe od kuće, kralj vilenjaka vodi svoje privatne borbe s vilinskom kraljicom, a obični radnici postaju komični glumci u šumskoj predstavi. Zašto? Jer nitko ne drži konce u rukama koliko misli. Svatko se u nekom trenu pogubi (pa kasnije, uz malo sreće, pronađe!), baš kako to često bude i u stvarnom životu.
Kad bi netko pitao što je tema djela—najlakše je reći: ljubav. Ali bilo bi to kao da kažete da je torta samo „slatka“. Ovdje Shakespeare gura likove kroz pravo minsko polje emocija: požudu, ljubomoru, nesigurnost, smijeh, pa natrag do pomirenja. Sve te promjene osjećaja izlaze na površinu – nekad zbog magije, a češće zbog ljudske slabosti.
Kome ovo djelo ostaje pod kožom? Svima koji vole komedije gdje ništa nije onako kako izgleda i gdje ni nakon zavjese niste sigurni tko je koga, kad i zašto volio. Što više čitate, to vam je jasnije: svijet je veseliji kad nije sve pod kontrolom. Shakespeare… taj je znao kako začiniti dosadnu stvarnost – i natjerati vas da se, bez obzira na stoljeće, pitate jeste li se i vi nekad probudili usred vlastite San Ivanjske noći?
Analiza likova
Ma nema šanse da prođeš kroz “San Ivanjske noći” bez da bar jednom pomisliš: “Ovi likovi su skroz ludi, a ipak nevjerojatno stvarni.” Neugodno ti je priznati, ali možda si se barem jednom poistovjetio s nekim od njih — ili bar poželio imati tu vilinsku moć da zaljubiš koga želiš u koga želiš… Ako ništa, neki ti lik doslovno dođe kao ona frendica koja stalno zaljubljena u pogrešne tipove.
Glavni likovi
Kad kreneš pratiti radnju, vjerojatno prvo zapamtiš Hermiju — tvrdoglavu romantičarku koja zna što hoće i nije spremna na kompromise. Tko nije bio Hermija barem jednom, pišući dramatična pisma ili izbjegavajući roditeljska očekivanja?
S druge strane, Helena stalno lovi tipa koji joj bježi — Demetrija. Da, stvarno, još nam je uvijek misterij tko nije barem jednom bio zaljubljen u “zabranjeno voće”. Helena je ‘queen of patnja’, trči po šumi bez Instagram filtera, “ghostana” ali uporna.
Pa onda Lizandar, Hermijin odabranik. Ajde, priznaj, tko ne voli frajera koji riskira sve zbog ljubavi? On je zapravo zgodan miks odvažnosti i zbunjenosti, savršeno izgubljen kao lik iz neke mlade grupe TikTokera u planinama bez signala.
Demetrije, kafanski filozof i ljubavni trkač, menja strane malo češće nego što mijenjam Wi-fi šifru kod bake. Njegovo stalno prebacivanje simpatija? Kod njega je stalno “Oprosti, pogriješio sam osobu”.
A onda padneš na čarobnu ekipu — Oberon, kralj vilenjaka, voli manipulirati svijetom (i brakom), ali se tu i tamo pogubi u svojim planovima. Titanija, kraljica vila, ima toliko stava da bi mogla biti gošća u talk showu kod Zrinke. Sve bi ona sama, ali se ipak uplete s magijom i izgubi ravnotežu.
I naravno, Puck (ili Robin Goodfellow). On je taj koji stalno nešto zezne; kod njega je “nestašluk” drugi naziv. A kad krene bacati čarolije, nitko nije siguran u koga će se probuditi zaljubljen.
Sporedni likovi
Misliš da su samo glavne face bitne? Uh, onda nisi gledao scenu s “pukovnicom” — dobri, stari mehaničari i zanatlije što žele postati kazališne zvijezde. Ovi atenski obrtnici, predvođeni Bottomom — pardon, Zubkom — imaju više srca nego talenta. Bottom nije običan lik, doslovno uzme glavnu ulogu u predstavi, a onda mu još i narastu magareće uši. Najveći showman amaterskog teatra, uvijek spreman dati sve od sebe i kada ga nitko ne shvaća ozbiljno. (Ma, stvarno me podsjeća na lokalnog tiktokera koji se nikad ne predaje.)
Tu je i Peter Quince, redatelj predstave koji bi najradije sve držao pod kontrolom, ali ga ekipa svaki put iznevjeri taman kad treba neka ozbiljna proba — svaki amaterski studio zna tog lika. Obrazovani obrtnici — Flute, Snout, Starveling — pokazuju onu toplinu i zabavu koju bi svaka srednja škola voljela imati na “božićnjaku”.
Ne smijemo zaboraviti ni vilinsku svitu (Peaseblossom, Cobweb, Mustardseed, Moth) koja oko Titanije pleše i šapuće. Oni sami možda ne “rezoniraju” među gledateljima kao glavne zvijezde, al’ bez njihove podrške (i povremenog zabavljanja magaraca) — ni čarolija ne bi bila ista.
Odnosi između likova
Ako ste ikada shvatili da je vaša ljubavna drama usporediva s nečijim Instagram storyjem — dobro došli! Svi odnosi ovdje se vrte kao na brzom ringišpilu.
Hermija i Lizandar — prava “it’s us against the world” priča, bježe roditeljima, misle da je šuma lagana. A onda ih čarolije pogode kao meme kad pogodi tvoj inbox. Demetrije i Helena — ona trči, on bježi, pa onda sve obrnuto… klasična “trči za onim tko te ne voli dok ne shvati da ga voliš”. Spajanje je, naravno, totalno slučajno — sreća pa Shakespeare nije imao Tinder, tko zna što bi bilo.
Oberon i Titanija — to je taj par iz serije koji stalno svađa, ali nitko ne može zamisliti da su stvarno odvojeni. Njihovi odnosi su poput ping-pong loptice: malo magija, malo “tko će koga povrijediti”, pa ipak, zajednički nastup na kraju.
Puck i svi ostali? On je kao onaj prijatelj koji kaže “ma bit će zabavno!” i uvijek napravi kaos. Njegove čarolije, u cijeloj toj drami, povezuju zaljubljene i pogrešne… pa opet sve na kraju izravna.
Ne zaboravi mali obrtnici i njihovu “predstavu u predstavi” — pokazuju koliko je iskrena želja biti viđen, voljen ili barem primijećen, bez obzira jesi li kraljica vila ili netko od ekipe koja popravlja cipele. Da, odnosi su ovdje zamršeni kao tanki kablovi iza monitora nakon preseljenja — ali, ruku na srce, tko ne voli malo dobre zbrke kad je u pitanju ljubav?
Stil i jezik djela
Priznajmo odmah: tko nije barem jednom pročitao odlomak iz “Sna Ivanjske noći” i pomislio, “Čekaj, tko ovdje što govori i kome?” E pa, Shakespeare je tu majstor zamatanja riječi, pa ste, ako ste se pogubili, u dobrom društvu.
Stil ovog djela nije baš onaj koji čitaš dok čekaš tramvaj i pijuckaš kavu. Shakespeare koristi jezik toliko slojevit da se ponekad čini kao da Puck osobno miješa rečenice, začinio ih forama i dvoznačnostima. Stari majstor ubacuje rimu na mjestima na kojima bi današnji pisci možda išli na kratak SMS. Ritam u dijalozima ponekad podsjeća na glazbu s romantičnim refrenom, pogotovo u ljubavnim prepirkama između Hermije i Helene, gdje svaka riječ nosi barem dvije boje.
Sad se sjetite kad ste zadnji put “zapeli” na engleskom originalu. Ili još bolje – kad ste upali u prijevod gdje je magija riječi preživjela. U hrvatskim prijevodima, kao što je onaj Vladimira Gerića, svaka replika ima svoje šmekerske i lucidne trenutke. Jezik je pun igara riječima, dosjetki i malih verbalnih zavrzlama, skoro kao kad vas prijatelj nasamari onom starom forom s nutellom i zubnom pastom.
No, nije sve smijeh i zezancija – ima tu i poezije, ozbiljnih monologa i opisa iz snova zbog kojih možeš zamišljati šumu tako živo da skoro osjetiš vlagu pod nogama i čuješ cvrčke (ok, možda više kao zvuk s tržnice, ali shvaćate poantu). Shakespeare ne štedi ni na metaforama, pa likovi često govore više nego što na prvu zvuči. Primjer – kada Titanija spominje promjenu godišnjih doba, zapravo priča o promjeni odnosa i osjećaja, kao neka dobro osmišljena sapunica prije TV sapunica.
Ako ste poželjeli “prevariti” i gledati predstavu umjesto čitati – naglas čitanje ove drame često otkriva skrivene fore i ritmove koji nude potpuno novo iskustvo. Gledanje kazališta “uživo” iznenadi, pogotovo kad netko od glumaca bez imalo krivnje isforsira rimu ili napravi geg na sceni. To nisu suhoparne rečenice iz školskog udžbenika već jezik koji pleše, šali se i ponekad provocira publiku – i djecu i odrasle.
Ako pitamo znalce, “San Ivanjske noći” je primjer djela gdje je jezik glavni alat za gradnju snove stvarnosti. Svaki redak otkriva koliko Shakespeare voli učiniti život malo magičnijim, nepredvidivijim i uvijek zabavnijim. Jer, budimo iskreni, bez te doze jezične čarolije ova bi drama bila samo još jedna priča o pogubljenim zaljubljenicima i nestabilnim vilama.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da netko pročita “San Ivanjske noći” i ne osjeti barem malo šoka kad vilenjaci krenu raditi dar-mar po staroj Ateni. Prvi dojam? Šekspir je čisti čarobnjak jezika—ali ne onaj koji prodaje maglu, nego majstor koji spoj komedije, ljubavi i nadnaravnosti servira kao izvrsno začinjeno jelo. Likovi su mu šareni kao proštenje: tu su Hermija koja ne odustaje ni pod prijetnjom da završi u samostanu, Helena koja trči za Demetrijem kao za zadnjim tramvajem, Puck koji bi bez problema mogao voditi stand-up u lokalnoj kavani… Tko god govorio da je Shakespeare dosadan, očito nije čitao ovu dramu naglas – jer tada ubačene fore, žestoke svađe i ljubavni preokreti djeluju triput stvarnije.
Nakon svakog čitanja, uvijek ostaje isti osjećaj—onaj lagani nemir u želucu kad se sjetiš koliko su ljubavni odnosi zamršeni, a granica između stvarnosti i fantazije tanka kao svibanjska magla u zoru. Ivanjska noć donosi onu specifičnu atmosferu—miris stare šume, zvuk cvrčaka, neki vilinski šapat u zraku. Lako je uživjeti se u njihove zbrke, pogreške i iznenađenja jer podsjećaju na prave mladenačke gluposti koje svi barem jednom naprave (ili ih još uvijek rade — bez magije, nažalost).
Ali nije samo haha-efekt ključ Šekspirove drame: kroz svaki smijeh prokliznu i ozbiljna pitanja. Je li ljubav stvar osjećaja ili sve možemo svesti na splet nesporazuma i (ne)svjesne igre sudbine? I što je sa snovima koji preokrenu život kad ih ponese val nadrealnog? Tko barem na trenutak nije poželio imati Puckovu kapu i preokrenuti neki zapetljani odnos bez puno filozofije?
Zanimljivo, najjači dojam ostavlja baš taj osjećaj da svi likovi, bez obzira na status, sanjaju i griješe pod istim zvjezdanim nebom. Prepoznaje se ta jednostavna, ali moćna ideja – ljubav ponekad ne bira logiku, nego humor, kaos i prstohvat čarolije.
Zato “San Ivanjske noći” nije samo obavezna lektira, nego komad koji se vraća u misli kad kroz život naiđu vlastiti vilenjaci i ljetne zbrke — s nešto manje šekspirijanskog jezika, ali istim efektom.