Koliko puta ste se zapitali što zapravo čini samoglasnike posebnima u jeziku? Oni su temelj svake riječi i bez njih komunikacija jednostavno ne bi bila moguća.
Samoglasnici su glasovi koji se izgovaraju bez zapreka u usnoj šupljini te čine osnovu za tvorbu riječi i slogova u hrvatskom jeziku.
Znati razlikovati i pravilno koristiti samoglasnike ključno je za jasnoću govora i pisanja. Tko razumije njihovu ulogu lako prepoznaje nijanse jezika i bolje se izražava.
Uvod u lektiru i autora
Odmah da raščistimo – šaputanje o samoglasnicima i lektiri? Zvuči ozbiljno, ali zapravo nosi sijaset zanimljivosti — pogotovo kad zaronite u život autora i književne žanrove. Pa tko je zaboravio onaj osjećaj kad prvi put „prokljuvi“ što zapravo krije priča iza naslova? Da, mi nudimo baš taj „aha!“ trenutak.
Autor
E sad, za autora – tu nema misterije. Ako pričamo o zbirci „Samoglasnici“ (a po svemu sudeći jesmo), iza nje stoji Miroslav Krleža. On nije bio samo neki pisac s police; bio je kulturni fenomen. Čovjek je kao beba vukao knjige iz roditeljske biblioteke, a kasnije… ispisao je sve rubrike domaće književnosti — proza, poezija, drama, eseji. Legenda s ozbiljnom reputacijom; često učitelj, ponekad provokator, uvijek svježa tema. Tko nije čuo za njegovu „Baladu Petrice Kerempuha“ ili „Zastave“? Ako reknete „Krleža“, profesorica hrvatskog već veselo klima glavom.
No, nije bio bez mana — nekad bi znao rasturiti rečenicu do granice razumljivosti. Ipak, kako je znao spojiti jezični osjećaj, društvenu kritiku i, što je nama danas najvažnije, igru sa zvukovima jezika… e, to ga je stvarno činilo posebnim.
Žanr i književna vrsta
Ako mislite da je ovo samo još jedna dosadna lektira — stanite na loptu. „Samoglasnici“ iskaču iz prosjeka jer se valjaju u razigranoj igri jezika. Sam žanr? Rekli bismo — poezija, ali ne bilo kakva. Ovdje pričamo o zvučnim igrama, stihu koji puca od glasova i kratkim, gotovo tituliranim pjesmama. Po književnoj vrsti, to su lirskopjesničke minijature, gdje je svaka riječ u funkciji zvuka; kao mini koncerta za uši.
Ponekad zvuči kao da je Krleža sam sjedio i testirao kako „A“ zvuči kad ga produži, ili kako „E“ može poskočiti u stihu, kao neko dijete na trampolinu. Ništa razvlačenja po stotinu strofa—cijeli fokus je na melodiji jezika. Može netko pitati: „Čemu to?“ — ali tko se ikad igrao sa stihovima zna da je uhvatiti pravi zvuk, bez da otrese i smisao, pravi majstorski posao.
Zato, kad vas idući put netko pita, u kojem žanru plešu ti „Samoglasnici“ — recite slobodno: ovdje je hrvatski jezik baš otišao na teren, odigrao utakmicu s melodijom i osjećajem, i još zabio par golova bez da izgubi dušu.
Kratki sadržaj
Jesi ikad čuo da su samoglasnici u pjesmi poput okusa u torti—bez njih sve postaje suho, teško i nedorečeno? U ovoj sekciji bacamo pogled iza kulisa na Krležinu zbirku „Samoglasnici“ kroz četiri ključne faze: uvod, zaplet, rasplet i kraj. Naravno, bez spoilanja svega, da zadržimo barem malo misterije.
Uvod
Zamisli: rana 1920-ih, Zagreb pun onih starih tramvaja i glomaznih kaputa, a Miroslav Krleža sjedi nad praznim papirom, traži zvuk koji se ne gubi — a nalazi samoglasnike. Nema patetike, ali ima životnih pitanja, traženja identiteta i mrvicu sarkazma. Čitatelja već na samom početku pozdravlja ritmična igra jezika, asocijacija i kratkih stihova. Krleža otvara vrata u stihozbirku bez uvodnog formalizma. On, umjesto klasične ekspozicije, koristi jezik kako bi te bacio u vatru — u susret s intimnim, ali i društveno angažiranim motivima.
U njegovim prvim stihovima osjeća se osobna nesigurnost, potraga za smislom, ali i ironija o „malim“ životnim brigama — od ljubavi do političkih previranja. Ako igraš igru „nađi samoglasnik“, pogodi: ne postoji strogo pravilo pjesničke forme, sve je fluidno, gotovo jazz improvizacija u pjesničkom ruhu.
Zaplet
Ovdje Krleža pojačava tempo. Pjesme se nižu brzo kao tramvaji kod Glavnog kolodvora — svaki s vlastitom pričom, svjetlom i sjenom. Umjesto narativne linije, više je riječ o kaskadama motiva: fragmenti djetinjstva, odjeci ratnih trauma, osobne borbe, usputne dnevne refleksije koje bi danas svatko spremio u bilješke mobitela. (Samo, tko bi Krleži uzimao mobitel iz ruke, stvarno?)
Samoglasnici postaju ritmizirane misli, a kroz slučajni redoslijed pjesama gradi se emotivni naboj. Zagreb, rat, usamljenost… Sve su to motivi koji iskaču, guraju, pa izmiču. Često imaš osjećaj da ćeš, čim uhvatiš nit, sve nestati — ali to je upravo šarm zbirke. Povremene dosjetke, neočekivane poante, stihovi koji zvuče kao privatni razgovor iako ih čitaš u javnoj knjižnici.
Rasplet
Ako očekuješ neki strogi logički rasplet, moram te razočarati — Krleža se ne drži te matematike. Rasplet nije pravocrtan; više je nalik na labirint iz kojeg izađeš s nekoliko novih pitanja u džepu. Kroz kasnije pjesme postaje jasnije da zbirka nije samo o jeziku — nego o biti čovjeka, njegovim slabostima i snazi.
Samoglasnici prelaze iz običnog zvuka u metaforu unutarnjih borbi. Tu se „a“ nosi s teretom, „e“ sa sumnjom, „i“ s radošću ili ironijom. Pjesme zadobivaju ozbiljnije tonove — kao jutro nakon burne noći. Krleža je često na rubu cinizma, ali kroz taj filter provlači i bljeskove optimizma. Sve te prođe kroz osjećaj da su samoglasnici zapravo likovi—neki dobri, neki zločesti, svi dio istog društva.
Kraj
Finale? Zaboravi na vatromet i konfete. Krleža ne nudi rješenja na pladnju, ionako je hrvatska stvarnost previše slojevita za to. Pjesnička zbirka završava bez patetike, ali s porukom koju osjećaš „u grlu“—djelomično nerazjašnjenu, ali bolno iskrenu.
Neki bi rekli da je kraj samo još jedan početak — ali pustimo te motive filozofima. Krleža ovdje zaključuje osobnom, gotovo povjerljivom notom. Nije se potrudio oko velikih riječi. Skuplja sve proživljeno i, taman kad pomisliš da će dati zaključak, prebacuje fokus natrag na jezik, na ritam. Zbirka završava poput opuštene jazz skladbe: čuješ te stare tramvaje, ali i dalje sanjaš tihu ljepotu gradskog večernjeg zraka.
Možda nije sve jasno, ali zato pjesme žive, baš kao i svaki samoglasnik, u svakom novom čitanju—punim plućima, bez cenzure.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Zagreb pred sami sumrak, tik nakon što gradski tramvaji ispuste svoj posljednji uzdah—e baš tada, dok Krležin Donji grad miriše na stare knjige i lagano vlažan kamen, počinje prava čarolija „Samoglasnika”. Nema tu pljeskanja dlanovima niti akademskih tapšanja po ramenu (ipak je ovo poezija), Krleža spaja stvarni svijet s poetskim prizorima s preciznošću švicarskog sata.
Ovdje se radnja vuče između dviju stvarnosti. Prva—toplina dnevne sobe, naslijeđene lampe što baca sjenku na tekst—gdje je pjesnik iščitavao rukopis, možda u pidžami, s kavom koja se već lagano hladi. Druga—urbani život Zagreba između dva rata, gdje je svaki zvuk, pa i cvrčak pritisnut zimskom tišinom, mogao završiti u stihu. Prava čuda događaju se na raskrižju intime i gradske vreve, baš kao kad shvatite da je prva strofa osvanula iz buke usnule Ilice.
Vrijeme? Ah, nikad nećete naići na točnu godinu u samoj zbirci. No tragovi su tu—ratne sjene, pokoji novinski list iz 1930-ih naslonjen uz prozor, miris vremena kad su samoglasnici probijali tišinu onih nesigurnih godina. Krleža nije strogo vezan uz trenutak—vješto plovi kroz maglu prošlih kompromisa, a svaki slog podsjeća da pjesma može nastati u trenu: kad tramvaj zastane, kad sirena oglasi pljusak, pa čak i kad djeca na ulici razliju tintu.
Naravno, ova radnja nije poput školske lekcije gdje stavljate zastavicu na kartu uz točan sat minutu. Krležini „Samoglasnici” dišu stvarnošću tadašnjeg Zagreba, ali i snoviđenjima koja su raspršena svakom ulicom, tavanom, kazališnom ložom ili zalutalom gostionicom. Tu nema prečaca ni dosadne suhoće—ovo mjesto i vrijeme su živo tkivo zbirke, povremeno i nesigurno, ali uvijek stvarno.
Tema i ideja djela
Zamislite Krležu kako kasno navečer šeta zagrebačkim ulicama—pada magla, a svakim korakom razbija tišinu zvukom samoglasnika, kao da isprobava melodiju jezika koja mu ne izlazi iz glave. Nije samo tražio ritam, tražio je smisao iza slova. Samoglasnici nisu samo pjesme za udžbenike, nego prava inventura glasova, sjena iz djetinjstva i komadića grada pod prvim svjetlima ulične rasvjete.
Tema zbirke? Ljudska potraga za identitetom, jezikom i pripadanjem, provučena kroz zvukove koji su nam svima poznati, ali ih često zanemarujemo — a, e, i, o, u. Krleža uzima te “obične” glasove i od njih radi glavne likove: svaki donosi boju, ritam, često i cijelu atmosferu. U tom svijetu, osjećaji su konkretni: nada kroz “i”, tuga što odzvanja u “o”, uzbuđenje u produljenom “a”.
Ideja mu je bila jednostavna, ali ne i banalna: pokazati da nema malih stvari u jeziku. Samoglasnici nose povijest, svakodnevicu, brige i radosti. On ih koristi ne da bi zapleo čitatelja u filozofiju, već da vas nogom pogura prema stvarnom životu — onom koji se živi dok slova klize s jezika, dok grad spava ili bruji u daljini.
Povremeno, kroz stihove probije se nekućni miris tramvaja ili zvuk bakine skromne kuhinje. Nema velikih heroja, ali ima puno sitnih prizora: prva ljubavna poruka, pogled kroz prozor u zimu, stare kartoline koje se čuvaju među knjigama. Sve je to, na svoj način, najosnovnija melodija jezika—i, eto ga, u srži: samoglasnici nisu tu tek za zvučnu sliku, već kao stalni podsjetnik koliko je riječ tijesno povezana s onim što osjećamo.
Za one kojima nije dovoljno objašnjenje, evo male anegdote: Jednom je Krleža navodno zapisao cijelu pjesmu bez ijednog suglasnika kao provokaciju na nepažnju publike prema samoglasnicima (naravno, pjesmu je bacio, ali legenda je ostala). Iako je anegdota poluistina, dobro opisuje duh zbirke—riječ, kao i jezik, nije potpuna bez svojih najjednostavnijih dijelova. Upravo tu leži najdublja poruka — kad pažljivo osluškujemo najtiše glasove, pronalazimo i ono najvažnije o sebi i svijetu oko sebe.
Analiza likova
Ako ste ikad zaronili u Krležine “Samoglasnike”, znate da nije riječ o klasičnoj listi likova kao u romanima—ali bez brige, zanimljivih osobnosti ovdje ima na pretek. Samoglasnici doslovno preuzimaju glavne uloge. Tko bi očekivao da slovo poput “A” ili “O” može pokrenuti pravu malu dramu?
Glavni likovi
U ovoj zbirci, glavni likovi nisu ni ljudi ni životinje—nego baš ti, naši svakodnevni samoglasnici. Bilo da šapuću ili viču s papira, svaki od njih ima svoju “osobnost”.
Krležino “A” lako je zamisliti kao optimistu. Otvoreno, glasno, gotovo uvijek prvi u redu—baš kao dijete koje brzo diže ruku. “O” se pojavljuje često uz naglašen ton, zvuči kadro monumentalno, kao zvono s katedrale na Kaptolu.
“I” je nešto drugačije—usko, tiho, pomalo povučeno, ali upravo baš ono što drži ravnotežu čitave rečenice. “U” i “E” nisu pozadinski igrač—“U” daje dubinu, zvuči kao jeka u praznoj tramvajskoj stanici u osvit zore, dok “E” često presijeca šutnju, hitrim potezom, kao netko tko upadne na razgovor baš prije ključnog trenutka.
S vremenom, kroz igru zvukova i ritma, počnete primjećivati nijanse. Nema dva jednaka “A”—jedno razigrano, drugo teško poput uzdaha. Nema jednoličnosti, baš kao što nema dosade na dobrom tulumu.
Zanimljivo je, baš kao u dobrom bendu, svaki samoglasnik odradi svoj solo, ali uvijek djeluje u tonu s ostalima. Krleža ih piše kao živi dijalog, gdje svaki glas odjekuje kroz stihove.
Sporedni likovi
Eh, ali tko su tu sporedni igrači? Znate ono kad sjediš na špici i svaka druga rečenica “zapne” zbog nečega u pozadini—baš to su suglasnici ovdje. Ipak, unatoč naslovu zbirke, njih se ne zaboravlja. U Krležinoj orkestraciji, oni daju podlogu, ritam, ponekad haklaju prostor svojim šuškanjima i krutom energijom.
Suglasnici poput “S” i “R” podigne atmosferu—nekad kao ritam sekcija u rock pjesmi, nekad kao škripa tramvaja naočigled prazne Petrove ulice. Nisu baš uvijek u centru pažnje, ali tko ih je ikad zaboravio kad treba napraviti pravi dojam? Ipak, njihova snaga je u podršci—stvaraju kontrast, često pružaju smisao, a ponekad se poguraju uz samoglasnike kao bonus likovi s posebnim efektima.
Osim suglasnika, tu je i sam Zagreb. Grad nije samo pozornica, već tihi lik koji promatra, zrcali svakodnevicu i daje kontekst svakom zvuku. Kišna Ilica, pusta Savska ili buka s Trga bana Jelačića—svaki kutak igra malu sporednu ulogu i upisuje se u ton “Samoglasnika”.
Usput, netko će reći da promatračka svijest lirskog subjekta igra još jednu tihu ulogu, kao komentator u prijenosu utakmice. Uz zvukove jezika, tko promatra i tumači—to je neimenovani “ja” što povremeno šapne iz stihova.
Odnosi između likova
Ako zamislite grupu prijatelja na kavi, svaki sa svojim manirima i navikama, dobijete pravu sliku kako samoglasnici “funkcioniraju” kod Krleže. Nema monotonije—jedan povede temu, drugi “ubaci” šalu, treći utihne na tren.
“A” i “E” se često nadmeću, kao dva susjeda koji uvijek žele biti prvi u redu za kruh. Kad se “I” nametne, smekšava tenziju, kao da stiže mirno jutro nakon burne noći.
“O” pruža oslonac—dok “U” unosi dubinu, kao povratak doma nakon duge šetnje kišnim ulicama. Nije sve tako jednostavno—nekad se posvađaju, zvuče grubo ili se izgube u gužvi riječi.
Povremeno, neki glas “širom otvori vrata”—pa se u toj buci samoglasnici i suglasnici pomiješaju u neobično skladan zvuk, koji podsjeća na gradski žamor oko podneva kad polako svi jure na gablec. Krleža majstorski slaže te odnose, puštajući glasovima da surađuju i sukobljavaju se—onako kako to rade ljudi.
Nije slučajno da zvučna igra ima refleksiju i na odnose između likova i grada—ponekad, baš kao u dobrim stihovima, njihove “svađe” stvaraju najljepšu harmoniju.
Možda i vi, kad sljedeći put čujete vlastiti glas dok pjevušite uz radio ili posrnete na “tvrdo R”, sjetite se Krležinih samoglasničkih odnosa. Jezik, uostalom, nije ništa drugo nego spoj tih malih priča—svaka ima svoju nijansu, a zajedno tvore nešto što se pamti puno dulje od samog zvuka.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pročitali Krležine „Samoglasnike” naglas u tramvaju, znate o čemu je riječ — sve zuji i zveči, kao stari bicikl u Petrinjskoj odmah nakon kiše. Krležin stil? Šarmantan buntovnik, riječi ga slušaju, ali isto se ponekad otmu kontroli. Poezija je ovdje više od “lijepih rima”: svaka strofa bruji, pleše, i vuče vas prema kraju, baš kao kad shvatite da kasnite na sastanak dok sjedite u slastičarnici i gledate stare zgrade Zagreba.
Jezik mu je razigran, tvrdoglav, pun kontrasta. Zamislite kako ponekad u jednoj pjesmi „A” pleše s „U”, dok „O” stoji postrance i nešto mrmlja samo sebi. Krleža se voli igrati tonovima i duljinama samoglasnika, rasteže ih ili skraćuje prema raspoloženju — u jednoj pjesmi zvuče kao dječji smijeh, u drugoj grme kao zagrebačka grmljavina. Sve to daje poeziji život, onu vibru kad znate da čitate nešto s prepoznatljivim mirisom i bojom, poput svježe kave na Cvjetnom.
Zanimljivo, u ovom djelu nema “fancy” konstrukcija, nema poziranja. Sve ide ravno iz ulice na papir i s papira u glavu čitatelja. Krležin je stil prepoznatljiv po ritmu koji se mijenja, brzo usporava ili ubrzava — kao srce kad prvi put pročitate lošu ocjenu iz matematike. Ne očekujte klasične rime, ovdje je sve igra: nagli prijelazi, neočekivane pauze, pokoji šapat suglasnika.
Da je Krleža danas živ, vjerojatno bi “samoglasničke minijature” objavljivao na TikToku, s glasnim naglascima i jezičnim forama, jer njegova poezija traži živo, glasno i — što je važno — svakodnevno iskustvo. Tko god čita „Samoglasnike”, prepoznaje Zagreb bez filtera i jezik koji nije namješten za izlog, već proživljen i pomalo razbarušen.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako itko tvrdi da su samoglasnici dosadni — očito nisu čitali Krležu. Ovo nije ona vrsta poezije što skuplja prašinu između dvije police. Dapače, „Samoglasnici“ se čitaju na način na koji se pije prva kava na Cvjetnom — nesavršeni, ali neodoljivi. Svaka pjesma donosi drugačiji ritam i dojam, gotovo kao da se i sam čitatelj može izgubiti na ulicama Zagreba, slušajući šapat grada i promatrajući stare tramvaje kako voze „A“ do okretišta, „O“ kroz Gundulićevu, „E“ kroz kišne večeri… Tko nije barem jednom osjetio miris mokrih kocki oko Zrinjevca dok pada sumrak?
Stručnjaci obično ističu Krležin smisao za detalj, ali ono što najviše osvaja — iskrenost i ogoljenost tih stihova. Nema lažne patetike, nema zamagljenih konstrukcija. Sve je jasno, direktno, pošteno kao runda u osnovnoškolskoj svlačionici. Ljubitelji književnosti često se vraćaju ovom djelu ne zbog akademskih rasprava, nego zbog osjećaja — prizori i slike ostaju. Kad je jedno slovo ovako živo, nemoguće ga je zaboraviti.
Gledajući razne interpretacije na čitateljskim forumima, primjećuje se urnebesna raznolikost — nekima je „O“ podrugljivo, drugima „I“ izazovno, treći cijelu zbirku shvate kao zvučnu igru, nalik eksperimentu kakvog bi danas snimili u podcast studiju s ekipom iz Bookse. A ipak, bilo da je dojam osoban ili profesionalan, svi se vraćaju istome: Krleža je uspio prenijeti atmosferu Zagreba i emocije jednog vremena kroz naizgled jednostavne glasove.
Zanimljivo, na tribini u KIC-u prošle godine, profesorica iz Velike Gorice izjavila je da ju je najviše dirnuo način na koji su samoglasnici, zapravo, slika svakodnevice — podsjećajući je na nedjeljno jutro, toplu štruklu i zvuk starih vrata na stubištu. To je ono što ostaje i nakon zatvorene knjige — dojam da smo, čitajući „Samoglasnike“, na trenutak osjetili dubinu vlastitog jezika bez imalo napora, baš kao da jezik ima svoj ritam pod našom kožom.
Može li se svaki put izvući novo značenje iz ovih stihova? Pa, tko god tvrdi suprotno očito ih nikad nije tražio na zadnjoj stranici bilježnice od srednje. Čak i kad promašiš interpretaciju, osjetiš — ovo je poezija koja vrijedi još jednog čitanja.