Nekad je dovoljno samo nekoliko rečenica da nas priča nasmije ili natjera na razmišljanje. Šaljive priče i priče bez šale odražavaju bogatstvo svakodnevnih iskustava i ljudskih odnosa, pa ih ljudi rado prepričavaju generacijama. Kratki sadržaji tih priča često otkrivaju više nego što se na prvi pogled čini.
Šaljive priče u nekoliko rečenica nude humor i mudrost kroz jednostavne situacije, dok priče bez šale donose ozbiljnije poruke i potiču na promišljanje o životu, ljudima i vrijednostima.
Tko god traži brzu dozu smijeha ili mudrosti, ovdje će pronaći upravo ono što mu treba.
Uvod u lektiru i autora
Nema ljepšeg trenutka nego kad vas iznenadi dobra priča—pogotovo ona koju vam svi prepričavaju već generacijama ispod šaputa, uz šalicu čaja ili, ako ste baš sretnik, na obiteljskoj večeri s povlaštenim komadom kolača na tanjuru. Danas skrećemo pažnju na autora koji zna baš kako ispričati i šaljivu i nešaljivu priču. Pa, tko je on zapravo i što nam to njegovi tekstovi nude?
Autor
On nije tipični autor što skriva lice iza debele knjige na polici knjižnice. Zamislite ga više kao mudrog znanca s tržnice—onaj što vam između vaga i tikvica ispriča vic pa vas natjera da se smijete i kad dođete doma.
Riječ je naravno o Branku Ćopiću, majstoru kratke priče koji je bio poznat toliko da su mu vicevi i šale ulazili pod kožu čitavoj Jugoslaviji. Djeca su ga obožavala, učitelji spominjali uz obavezni smiješak, a odrasli su ponekad kradom čitali njegove anegdote nadajući se da ih nitko ne vidi. Njegova pisma iz ratnog djetinjstva i svijet bosanskih brda uvijek su imala neki poseban miris—onaj po zemlji i proljetnim zabranjenim šećerima.
Ćopić se nije bojao ni ismijati ozbiljne stvari—ponekad i politiku, ponekad svaki zaboravljeni doručak, pa čak i glupe kavge oko kokoši. Ako ste ikad pročitali “Priče iz Vukovara” (ali ne, ne one od Siniše Glavaševića!), znate da te priče nose osjećaj doma—miris detinjstva, zvuk starih vrata, pa čak i zvuk nepristojnih brkanja u polumraku.
Ne može se tek tako prepričati svaki njegov lik—svaki ima svoje ćopićevske brkove, svoju smešnu zapuštenost, svoje genijalne misli koje plove negdje između vica i pravila života. Da, i odrasli i klinci su se u njima uvijek mogli lako pronaći.
Žanr i književna vrsta
Ako bi netko pokušao svrstati Ćopića u ladicu, ta ladica bi vjerojatno bila pretrpana i škripala bi na sve strane. Njegove šaljive priče i priče bez šale balansiraju između one svima poznate “realistične” crte—život bez filtera, direktno, s puno opipljivosti. Istovremeno, kako da ozbiljnu životnu crtu ne začinite prstohvatom humora?
Možeš naići na sve: od satire koja kritizira društvene običaje do naivnog dječjeg pogleda koji preokreće svijet naopako. Ako volite čitati o likovima koji su istovremeno smiješni i tužni (ili nisu sigurni da li su jedno ili drugo), onda ste na pravom mjestu.
Ćopićeve šaljive priče su kratke—baš prigodne za čitanje dok čekate autobus ili dok izbjegavate dosadnu domaću zadaću. Nema razvlačenja, nema višesatnog mozganja—što bi rekla vaša baka, “kratko i slatko”, ali i s onom malom kvržicom u grlu kad uvidite koliko je smijeh blizu suza.
Često se priče odvijaju na selu (kukuruz, prašina, kokoši, dovikivanja preko livada). Selo nije samo kulisa nego živi organizam koji može biti i pozornica i publika, i zbog toga je Ćopićev žanr istovremeno bajka i dokumentarac, zafrkancija i surova svakodnevica. Da, može zvučati kao previše za običnu “kratku priču”—ali upravo je u toj kombinaciji njegova čarolija.
Pa tko bi rekao da vas priča o nestašnom dječaku i njegovoj glupoj dosjetki može podsjetiti na vlastito djetinjstvo pod šljivom, gdje ste skupljali ogrebotine i mudrosti “za svaki slučaj”? Ako već niste, možda nakon iduće priče pošaljete i vi vlastiti šaljivi sadržaj na obiteljski WhatsApp… Samo, nemojte reći da vam je Ćopić šapnuo foru.
Kratki sadržaj
Jeste li se ikad zatekli kako nakon napornog dana tražite kratku priču—ne nužno filozofski esej, već nešto brzinsko što vas može ili nasmijati ili natjerati da se zamislite? E pa, upravo ovdje dolazimo do onih šaljivih i onih apsolutno ne-šaljivih priča. Evo što se krije iza svake vrste kad zagrebete ispod površine…
Uvod
Na prvu, šaljive priče izgledaju kao dječja igra—klikneš, pročitaš, nasmiješ se, idemo dalje. Ali u stvarnosti, svaka dobra smiješna dosjetka skriva barem jedno pitanje “zašto je zapravo smiješno?” Upravo tu leži čar priča koje su generacije voljele—poput onih Branka Ćopića, gdje vas likovi možda povuku za nos baš onako kao najbolji stari susjed na klupi pred zgradom. S druge strane, priče bez šale često vam zaskoče emocije kad se najmanje nadate. Bude osjećaje, miješaju tugu i sjetu, ali uvijek pršte stvarnim životom—onakvim kakav jest. Jednostavno, uvod u ovakve priče uvijek pogađa glavom kroz zid dnevnih briga i naslaga rutine.
Zaplet
Nećete vjerovati, ali većina šaljivih zapleta počne s nekom svakodnevnom banalnošću. Recimo, netko zaboravi papuče i nastane komedija zabune (iskreno, tko ih nije negdje zaboravio barem jednom?). Ćopić je tu prvak—dovoljno mu je putovanje do seoske prodavaonice mesa u priči “Ježeva kućica” pa da iz toga isplete urnebesan sukob. Sve se zapliće kao klupko vune pred mačkom: male sitnice prerastu u osjećaj trilerske napetosti, ali umjesto pucnjave dobijemo – salvu smijeha.
Kod ozbiljnih priča, zaplet bude tih, pod kožom kao dosadni komarac. Dovoljno je spomenuti šapat između dvoje susjeda ili pogled nekog zamišljenog djeteta preko ograde. Sve počne mirno da biste zatim poželjeli isključiti emocije – ali ne ide to baš tako lako. Sukob raste, likovi rastrgani između svojih malih istina i tuđih očekivanja—sve dok se ne dogodi onaj trenutak kad shvatiš, a-ha, tu je bila poanta… i već si zakasnio reagirati.
Rasplet
Onaj osjećaj kad već misliš da znaš sve, a onda priča povuče crtu kroz tvoje pretpostavke… E to je rasplet u ovim pričama. Kod šaljivih, često je to krivi zaključak lika koji misli da je nadmudrio cijelo selo, a zapravo je zamijenio šešir s kokoši i toliko je uvjeren u svoju pamet da ni ne primjećuje galamu oko sebe. Sjetite se samo sličnih obrata kod Ćopića—rasplet uvijek vraća lopticu čitatelju, kao da pita: ‘Jesi li i ti možda ispao naivan ovog puta?’
U pričama bez šale, raspleti su opipljivi poput hladnog kamena ispod jastuka. Ponekad dođe do tihe spoznaje – nitko ne viče, ali svi znaju da se nešto bitno promijenilo. Najbolji primjer? Kada djeca u priči shvate da su odrasli zapravo preplašeni kao i oni sami, ili kad netko odluči prekinuti lanac laži, makar platio visoku cijenu… Boli, ali istina je uvijek tu negdje, spremna za novo čitanje.
Kraj
Sad dolazi ono pravo meso priče—kraj vas ili lansira natrag u realnost, ili ostavi s upitnikom iznad glave. Branko Ćopić, na primjer, majstor je iznenadnih završetaka—u “Orlovi rano lete” sudbina je humor, ali i naboji svakodnevnog života. Jednom lik pobijedi sam sebe i svi su sretni, drugi put kraj ostane otvoren kao prozor ljeti: priča nakratko utihne, ali odjekuje dugo po sobi.
Šaljive priče najčešće završavaju gegom ili dovitljivom dosjetkom, nekad čak aluzijom na stvarni život—poput onih viceva što ih djeca pričaju na velikom odmoru, ali s puno više topline. Ozbiljne priče, pak, zatvaraju se mirno, bez velikih fanfara. Ostave te da razmišljaš danima kasnije kad zalutaš pogledom prema prozoru… Tko zna, možda u tom jednom trenutku pronađeš i komadić vlastite priče.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad netko spomene šaljivu priču iz djetinjstva, imaš osjećaj kao da čuješ brujanje traktora u ljetno popodne—sve se odvija negdje na svježem zraku, pod krošnjom, a možda kraj kokošinjca gdje su uvijek neke doskočice u igri. U Ćopićevim pričama selo diše svoj život… likovi se gurkaju pokraj bunara, a glavna drama biva na livadi, uz smijeh i čopor pasa lutalica.
Vrijeme radnje? E, to nikad nije eksplicitno zapisano s datumom i satom (hvala Bogu, jer tko još voli tablice i točne zapise dok traje dobra priča), ali sve udiše atmosferu nekih davnih dana—doba kad je ljeto mirisalo na pokošenu travu, a zima tresla kroz prozorska stakla tanko poput usana bake ujutro.
Kad se šaljive zgode odvijaju, recimo, u “Orlovi rano lete”—ah, to je sredina 20. stoljeća, jugoslavensko selo gdje i najobičniji dan može ispasti urnebesan. Humor izvire iz toga što djeca, onako širom otvorenih očiju, nalete na kakvu “važnu” misiju: spašavanje mačka s krova ili potraga za izgubljenom kokoši.
Ozbiljnije priče? One često mirišu na maglu rano ujutro, kad odrasli čute ozbiljne životne odluke između dvije brazde na njivi. Vrijeme zapravo nije važno kao atmosferu—bitno je što u svakom trenu visi osjećaj da je prošlost ipak bila slobodnija, a ljudi bliskiji.
Možda je najveća fora što se, i bez preciznosti, znaš odmah prebaciti u to “tamo i tada”. Ne moraš znati ni u kojem točno mjestu, ni koje godine—bitno je da ti slike sela, prije škole, pa možda čak i sapunice domaće proizvodnje, prolete pred očima brže od one stare bicikle što je uvijek zakrčena u dvorištu. I prije nego što itko pita “gdje smo sad?”, svi već znaju—u srcu priče, negdje gdje smijeh nosi eho, a vrijeme teče polako, taman kako i treba.
Tema i ideja djela
Kad pričamo o šaljivim pričama ili onima što nisu ni najmanje smiješne (pa taman izazvale suzu umjesto smijeha), uglavnom se zapravo vrtimo oko jednog središta — svakodnevica. Da, baš ona obična, često zaboravljena svakodnevica. Branko Ćopić nije gubio vrijeme na fensi teme iz nekih strana svjetova; on je letio tik iznad blatnjavih prašina sela, među klincima koji pokušavaju popraviti svijet dok kradu voće s tuđeg stabla.
Zašto se ljudi toliko kače na te priče? Okej, priznajmo — svi ponekad požele pobjeći iz vlastite kože. Nekad želimo osjetiti iskren, dječji smijeh, onaj što nas razdrma u trbuhu. Drugim danima, srce vuče prema pričama gdje junaci nisu ni popularni ni bogati, ali su naši — baka koja žonglira pogačom i brigom, djeca što svoje snove grade oko granja i blata. U Ćopićevom selu svaka zafrkancija skriva neku pouku, a svaka ozbiljna tuga šapće ti na uho: “Eno, nisi sam.”
Sad zamislimo ovo — osnovnoškolac sjedi za kuhinjskim stolom, još u pidžami, gricka skorenu kiflu i pokušava pronaći smisao u zadanoj lektiri. “Zašto opet taj Ćopić?”, zarežao je (ali naravno, samo u sebi). “Zato što se prepoznaješ u tome”, viknuo bi nastavnik, kad bi mogao čitati misli. U šaljivim pričama prepoznaješ zvukove vlastitog odrastanja, sve nestašluke što su završili s kaznom ili smijehom — ili oboje. U onim ozbiljnima, razgolitila bi se bol za djedom koji više ne sjedi na verandi ili tjeskoba zbog sutrašnjeg ponedjeljka.
Ima tu jedna štosna stvar: Ćopić, naročito u kratkim pričama, uvijek bira likove što žive na rubu svakodnevnih malih kriza — djeca sa svojim velikim, smiješnim planovima ili stariji, oguljeni životom ali puni mudrosti. Nije mu bilo strano brčkati se u blatu sentimentalnosti, ali svaki put kad bi krenuo prema patetici, proigrao bi sve s nekom doskočicom ili stihom za pamćenje.
Jedan stariji čitatelj iz Banja Luke zna reći da, kad pročita Ćopićevu priču o nestašcima, naglo mu zamiriše dom — onaj s ljetnim kišama i kiselim mirisom baruta tijekom proslave Petrovdana. Kakva nostalgija! Šaljive priče, kaže, nisu tu samo da nasmiju, nego da nas podsjete da bi život, čak i kad je naporan, mogao biti podnošljiviji kad ga promatramo očima djeteta.
A ideja? To je trik pitanje. Kod Ćopića ideja nikad nije da nešto ‘naučimo’, nego da osjetimo: ili se nasmiješ do suza ili na trenutak zašutiš, podbočiš glavu dlanom i vratiš se vlastitom djetinjstvu. Nitko ne galami o velikim životnim lekcijama, ali svaka situacija šapne ti nešto važno, kao kad ti baka na brzinu tutne bombon ‘da ne zaboraviš na mene’.
Da, šaljive i ozbiljne priče kratkog sadržaja ne pamte se po broju riječi, nego po tragovima koje ostave. Neki su mirisni poput vrućeg hljeba, neki, priznajem, znaju peckati poput soka od koprive. Ali, u oba slučaja, tjeraju te da ih nosiš sa sobom — kao rezervni osmijeh u lošem danu ili sjenu tuge kad sve pođe po zlu.
Analiza likova
Kažu da likovi nose priču na leđima, ali kod Ćopića — oni je doslovno vuku kroz blato, trava im ostaje na koljenima, a osmijeh, ili knedla u grlu, teško silazi s lica. Evo što se krije iza tih poznatih imena i stavova.
Glavni likovi
Glavni likovi kod Branka Ćopića? Svaki susjed iz djetinjstva mogao bi prepoznati barem jednog. Ima tu Kličinaca koji kradu kukuruz i previše samouvjereno pokušavaju skrivati tragove – podsjeća li vas to na nekog iz vlastite ulice? Primjer iz Orlovi rano lete: braća Jovan i Miloš, uvijek prvi kad treba nasamariti odrasle ili organizirati neku dječju zavjeru.
Nema kod Ćopića puno heroja sa savršenim zubima i urednim bilježnicama. Djeca su glavna — tvrdoglava, lukava, sklona nestašlucima. Oni zapravo guraju radnju prema naprijed, baš kao što djeca u stvarnom životu pomiču granice strpljenja svojih roditelja. Usput, njihovi razgovori — ponekad dijalektalni, često ‘bockavi’ — tjera čitatelja da naglas pročita barem nekoliko rečenica.
Ispod sveg tog humora ili ozbiljnosti proviruju stvarni osjećaji djece: radoznalost, sad poneka zavist, a najviše – vječna potreba za prihvaćanjem. Ako netko pogrešno procijeni glavnog junaka u tekstu, lako preskoči baš onaj detalj gdje sirovi nestašluk prelijeva u srž priče.
Sporedni likovi
Odmah nakon djece dolazi cijela svita odraslih koji upadaju u priču – susjeda Mara koja zna svaku novost prije svih, učitelj sa svojim često “preozbiljnim” zadacima i strogi očevi (ili one komične bake koje uvijek nađu načina ukoriti, ali odmah ponosno ispričati susjedima o novom nestašluku svog unuka).
Ovi sporedni likovi nisu samo kulisa. Oni su tihi suci, savjetnici ili anti-junaci koji u zaleđu promatraju dječje trikove. Primjer? Sjetite se likova iz priče “Ježeva kućica” gdje su lisica ili vuk više od tipičnih negativaca — oni podcrtavaju važnost doma ili prijateljstva kroz vlastite doživljaje.
Odrasli kod Ćopića često ne razumiju dječju logiku, što i jest izvor mnogih komičnih situacija. Ipak, bez njihove zbunjenosti ili povremene mudrosti, ni šaljive ni ozbiljne priče ne bi imale onaj osjećaj “svoje ulice”. Osjetit ćete miris kave iz njihove kuhinje, ili trenutak kada odrasli prvi put shvate – možda se i mogu nasmijati dječjim trikovima.
Odnosi između likova
Zamislite selo gdje svatko zna svakoga – nema privatnosti, ali nema ni usamljenosti. Ćopićevi likovi stalno zalaze jedni drugima u dvorišta (često doslovno), a odnosi između njih variraju od savezništva do tipične “tko će koga prevariti” dinamike.
Djeca – kao glavni pokretači radnje – najčešće se udružuju protiv odraslih. Sjetite se samo kako zajedno smišljaju planove koje odrasli nikad ne razumiju do kraja. Međutim, ni među njima nema vječne sloge: tko prvi dođe do ideje, tko napravi goru glupost, a tko ponese krivicu kad sve pukne.
S druge strane, odnos između djece i odraslih pun je šifriranih pravila. Djeca se igraju na rubu zabrane, odrasli im podmeću prepreke, ali na kraju su svi na istoj strani – barem kad treba spasiti kakvu zabrljanu situaciju. Taj začarani krug nesporazuma, lagane distance i povremene bliskosti nosi možda najviše topline u cijeloj priči.
I nešto što autor uvijek spoji: i u šaljivim i u ozbiljnim pričama, svi odnosi, na kraju — mirišu na stvaran život. Bez filtera. Bez sumnje. Ponekad uz puno smijeha, ponekad uz suzu, ali svaki lik na svom mjestu.
Stil i jezik djela
Sad zamisli onu scenu kad netko iz sela prepričava zgodu s pijace—svakoj riječi osjetiš miris kave i dim cigarete. E, tako dišu i Ćopićeve priče. Njegov jezik nije školski savršen, ali baš zato taj žargon, onaj “rečeno domaće” ton, čini likove živima. Netko negdje možda “lupi glavom o vrata”, a drugi “provali” kajkavsku pošalicu usred krajiškog dijalekta. Kroz ove male, svakodnevne izraze, svaka rečenica miriše na pravog čovjeka – nitko tu ne “glumi književnost”.
Što se tiče humora, ima ga svuda—ali nikad nije “na silu”. Umjesto jeftinih gegova, Ćopić koristi sitne igre riječi i sarkastične komentare. Prisjeti se bake koja spočitava unuku: “Znaš li ti, sinko, da pamet ne raste u žitu?” Primjeri takvih šaljivih dosjetki možda zvuče jednostavno, ali baš one zatresu osmijeh iz čitatelja. I kada misliš da priča ide prema jednoj poanti, ona malo skrene… iznenadi, ali uvijek u onom tonu koji podsjeća na stvarne razgovore kod kuće.
Zašto “ozbiljne” priče nemaju dramatične riječi ni lažnu patetiku? Jer autor vjeruje svojim čitateljima—osjećaji se prenose šaptom, bez vikendice velikih riječi. Likovi se često izražavaju kratko, jasno, kao na zboru ispred zadruge, gdje je svaka rečenica na mjestu jer “vrijeme je novac, a krumpiri čekaju”. I onda, kad netko prešuti svoju bol ili sreću, samo jedna gesta ili uzdah dovoljno govori.
Upravo to prirodno izmjenjivanje šaljivog i ozbiljnog, svakodnevnog i pomalo bajkovitog, daje Ćopićevim djelima poseban ritam. Možda ćete naletjeti na metaforu ili dvije, ali nema tu filozofiranja “na prazan stomak”. Jezik dolazi iz stvarnog sela, iz razgovora, iz pogleda ispod obrva i onih poluozbiljnih prijekora što ih babama ne nedostaje.
Kad djeca u pričama govore, čuješ pravu zabunu i nevinost. Njihov način izražavanja često ima “prljavi nos”, ali to je čista gluma stvarnosti—spontano, nepatvoreno i istinski duhovito.
Da rezimiramo (jer tko voli dugačak mail): Ćopić piše onako kako bi netko pričao na klupi pod starom lipom—bez mudrovanja, uz miris djetinjstva i jezik srca. Zamjena velikih riječi sitnicama iz svakodnevice, to je tajna zbog koje se njegove priče i danas čitaju kao svježe ispričane viceve.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ne znam jeste li ikad pokušali prepričati neku Ćopićevu priču klincima iz susjedstva ili odraslima na obiteljskom ručku… Ali jedno je sigurno – te kratke (i vrlo često duhovite) priče uvijek pobjegnu izvan papira i upadnu ravno u svakodnevne razgovore. Neki će reći da je to zbog te jednostavne, “narodne” mudrosti što je autor utkao u svaku rečenicu. Ima tu istine, ali nisu samo mudre – nekad su toliko životne da vam izmame prvi osmijeh na loš dan, pa makar to bio kišni ponedjeljak.
Nema puno knjiga koje možete iščitati ponovno i ponovno, a da svaki put pronađete onu kap nostalgije ili iskrenog smijeha na što ni filter za kavu ne bi ostao ravnodušan. Upravo to rade Ćopićeve priče – izmame neki topli osjećaj, neusporediv s običnim (dosadnim) školskim lektirama gdje se svi likovi ponašaju kao da su iz voštanih figura. Ovdje selo živi, djeca stvarno prave gluposti, a odrasli – pa, odrasli su onakvi kakve znamo iz svoje ulice.
Možda će nekima priče djelovati prejednostavno, ali samo netko tko nije proveo ni minute na seoskom dvorištu to može reći – svaka priča je zapravo mala filmska scena. Tamo osjetiš miris friško pokošene trave, a možeš skoro začuti one dječje prepirke oko loptanja ili ukradenih trešanja.
Da, naravno, tu je i onaj specifični Ćopićev humor – nije to puko izrugivanje, nego više onaj “znamo se mi svi iz istog sela” tip zabave. Čak se i kad priča o teškim temama, ne pada u patetiku, nego nađe onu jednu rečenicu koja zaboli i zasvrbi istovremeno (znate na što mislim, ono kad pročitate i zadržite dah na sekundu). Nema praznog hoda, nema suvišnih opisa – radnja klizi, jezik je prirodan i neopterećen.
Na kraju, teško je ostati ravnodušan. Te su priče kao stara majica koju ne želite baciti jer vas podsjeća na bolje dane ili barem na djetinjstvo bez stresa i tehnologije koja “pametuje”. A kad “prelistate” zadnju stranicu, taman kad pomislite da ste sve zaboravili, ulove vas kao miris kruha iz pekare ili pjesma što prolazi s radija.
Nekome je Ćopić sinonim za jednostavnost, nekome za pravu emociju… ali nikome sigurno nije – za dosadu.