Što zapravo znači govoriti o rodu u jeziku i zašto je ta tema toliko važna u svakodnevnoj komunikaciji? Jezik nije samo sredstvo izražavanja već i ogledalo društvenih vrijednosti koje prenosimo iz generacije u generaciju.
Rod u jeziku odnosi se na gramatičku i društvenu ulogu muškog, ženskog i srednjeg roda u riječima te utječe na način na koji doživljavamo i opisujemo svijet oko sebe.
Kroz jezik oblikujemo stavove i odnose pa razumijevanje roda u jeziku otvara vrata dubljem razumijevanju kako sami sudjelujemo u stvaranju ravnopravnijeg društva.
Uvod u lektiru i autora
U redu, stara školska lektira i poznati pisac na tapeti—ali što to točno znači kad pričamo o “Rodu o jeziku”? I, budimo realni, tko tu nije barem jednom zijevnuo nad lektirom… Ako ste ikad osjetili da je rod u jeziku nekako dosadan ili apstraktan, držite se—iza svega toga stoji više nego što se čini na prvi pogled. Pa, krenimo…
Autor
Sad, zamislite scenu: učionica, miris kredom izrovanih ruku i netko na ploči crta tri kruga—muški, ženski i srednji rod. Ne, nije to bila dosjetka, nego početak susreta s profesoricom hrvatskog jezika Ivanom Lovrić Jović. E, ona je baš ta koja je zaronila u tu našu svakodnevicu gdje jezik odražava rodnu dinamiku.
Lovrić Jović nije samo autorica eseja i lektirnih tekstova; ona je netko tko zapravo voli secirati (ne doslovno, opušteno) riječi i njihove nijanse. Kao profesorica Filozofskog fakulteta u Splitu, često hvata leksičke zavrzlame koje nas određuju. Njezini tekstovi, priznajem, nisu suhoparni—uvijek se provuče neka anegdota iz stvarnog života ili, u najmanju ruku, pričica s predavanja kad je netko pobrkao srednji i ženski rod i izazvao neočekivanu lavinu smijeha.
Nije slučajno što je baš ona dobila zadatak — ili izazov — da osvijetli temu roda u jeziku. Kod nje svakodnevni dijalozi postaju znanstvena avantura, a rečenice poprimaju formu male društvene igrokazne.
Žanr i književna vrsta
Pričajmo o žanru—iako, iskreno, teško je zamisliti “rod u jeziku” kao napeti triler. Ovo ulazi u tzv. esejistiku, ali ima i elemenata znanstvenog članka. Znači, tekst je dovoljno ležeran da se može čitati uz popodnevni čaj, a opet toliko ozbiljan da ga ne možete ‘proguglati’ u pet minuta i spremno izvaliti pred profesorom.
Znanstveni eseji, poput ovih, na prvu znaju zvučati suho, ali Lovrić Jović svemu daje prizvuk svakodnevice. Recimo, kad čitate njezin tekst, osjećaj je kao da prolazite kroz svakodnevne scenarije: pitaš se smije li reći “doktorica” ili će netko poprijeko gledati… ili zašto je “vozač” i dalje češći od “vozačica” čak i kad svi znaju da pokoja doktorica i vozačica spasi dan.
Taj esej plovi negdje između znanstvene hladnoće i osobne neugode kad se prvi put zapitate jeste li nekoga nesvjesno etiketirali samo zbog upotrebe “pogrešnog” roda. Sve je to ispleteno tako da čitatelj uhvati sebe kako preispituje navike—očima znanstvenika, ali i srcem običnog govornika.
Esej, znanstveni članak, životna priča, možda i mala lekcija iz empatije—ima tu svega. Samo jedno nema: dosade.
Kratki sadržaj
Ako ste očekivali suhoparni teorijski pregled roda u jeziku – možete slobodno ostaviti šalicu kave (ili gin-tonika) pokraj laptopa jer ovdje stvari idu malo drugačije. Ova priča o jeziku ne bježi od osobnih gafova, ni ne pravi se da su rod i riječi samo za profesorske podijume—naprotiv, sve je fino začinjeno svakodnevicom, zezancijom i povremenom jezičnom zavrzlamom. Pa, što tu stvarno piše?
Uvod
Prva stvar koja upada u oči? Autorica, Ivana Lovrić Jović, ulijeće s pričom kao da će vas pozvati na kavu u kvartovsku birtiju. Ali! Nema tu predavanja. Umjesto toga, rod u jeziku postaje baja iz susjedstva—onaj što uvijek ima „najbolju” opasku na svaku situaciju. U tome je štos: jezik nije mrtva stvar, ne živi samo u knjigama, nego hoda ulicom, sjedi u tramvaju, šeta kroz WhatsApp poruke i često se spotakne o koje „krivo upotrijebljeno“ muško, žensko ili srednje.
Ako ste ikad pokušali objasniti baki zašto kaže „doktorica“ umjesto „doktor“, ili ste se ulovili da u Googleu tražite rodno osjetljive fraze za mail šefu—znat ćete što vas ovdje čeka. Ne radi se samo o knjigama, gramatici i pravilima, već o svakodnevnim situacijama zbog kojih vam zna doći da viknete: “Pa tko je to smislio?”
Zaplet
Sad kad smo bacili rukavicu, zbilja počinju urnebesne, ali bolno istinite zgode. Netko iz ekipe uporno koristi „studentkinja“, drugi se kune u „učiteljica“. Zvuči poznato? Ovdje Ivana ne docira, nego plete priču, ubacuje dosjetke s kavica, podsjećajući da je svaka rečenica mala drama s kulisama društva, navika i sumnjivih pravila.
Sjećate se trenutka kad ste na službenom sastanku tipkali “poštovane kolege i kolegice” pa zbrisali mail još jednom, nadajući se da niste izostavili ničiju titulu? E, baš takva životna zbunjenost pokreće rasprave o tome zašto „profesorica“ katkad zvuči manjkavije od „profesora“, ili kad „inženjerka“ ispadne kao “rijetka ptica” u govoru. Ivana kroz sve to ispali i poneku šaljivu crticu (tipa scena iz trgovine kad kupac traži „prodavačicu“, a iza pulta stoji dobroćudni barba).
Jasno pokazuje kako su rodne zamke tu – stalno. Jezik vozi slalom između tradicije i novijih zahtjeva. I, ponekad, padne na nos. Ali hej, to ne znači da odustajemo.
Rasplet
Negdje na pola puta tekst nosi osjećaj: „Evo ga, sad popuštamo…“ Kad ono – zaplet ide dalje, a Ivana vuče čitatelja nazad u borbu za jezičnu pravdu. Ubrzo, i najmanji detalj – poput naslova na oglasima za posao, natpisa na vratima javnih ustanova ili formulacija u nastavnim planovima – prestaje biti slučajan. Sve nosi poruku.
Jedna anegdota ostane u glavi: razredna rasprava gdje se neki klinac pita zašto stalno “dečki idu prvi”, i ekipa smije se tiho…ali nije baš svima smiješno. I baš tu Ivana povlači liniju – rod u jeziku ne „brije“ na puku gramatiku, već definirajući tko je više ili manje vidljiv, čiji se glas čuje jače, čiji lik se, figurativno, „štampa“ kad se kaže: „netko je profesor“.
Zamislite ploču na vratima ordinacije – piše li „psihologinja“ ili „psiholog“? Nećete biti isti kad jednom shvatite koliku razliku to u stvarnom životu radi. I, zapravo: nije svejedno.
Kraj
Svima vama koji ste dosad izdržali tekst, Ivana šalje neformalni, ali jasno napisan podsjetnik: tko promijeni riječi, polako mijenja i svijet. Nema velikih parola—samo mali pomaci, mikropobjede, one situacije kad na roditeljskom sastanku fraza „dragi roditelji i roditeljice“ izvuče smiješak iz klupe.
Ljepota cijelog teksta možda je baš u tome što nikad ne završi patetikom ni moraliziranjem. Naprotiv: komunikacija ostane otvorena, pitanja lebde kao baloni iznad glava sugovornika, a svatko dobije prostora da preispita svoje male jezične navike.
Ako vas tekst natjera da barem jednom zastanete prije nego u Word automatski izbacite „učiteljicu“ pod crveno, već ste napravili više od pola posla. Svijet možda nije odmah bolji, ali postane mrvicu pošteniji—riječ po riječ.
Mjesto i vrijeme radnje
Jeste li ikad čuli za priču koja se ne događa ni “nigdje” ni “nikada”? E, pa, to nije slučaj s tekstovima Ivane Lovrić Jović—baš naprotiv, njezin rodni zaplet odvija se baš tu, u svakodnevici koju svi poznajemo. Zamislite zagrebačko jutro, tramvaj krcat ljudima, netko podigne pogled sa mobitela jer je začuo rečenicu koja mu “ne zvuči”. Njezin jezik najčešće luta između kvartovskih priča u kafiću, fakultetskih hodnika, pa sve do obiteljskih stolova u Dalmaciji—jer, ruku na srce, tamo padnu najžešće debate o “pravilnom” rodu neke riječi.
Vrijeme radnje? Zaboravite datume i podneve iz udžbenika. Radnja klizi kroz različite epohe života: od jutarnje kavice, pa sve do nedjeljne večeri kad televizor brblja u pozadini, a baka nervozno komentira “kako se to danas govori”. Često su anegdote smještene upravo u trenutke kad rod u jeziku postane glavna zvijezda: primjerice, kad dijete pita zašto se kaže “učiteljica”, a tata digne obrve i pokuša objasniti, ili kad susjeda prepričava nevjerojatno iskustvo na šalteru.
Nije rijetkost da se inspiracija pronađe u redovima čekanja u pošti ili na užarenoj splitskoj rivi usred srpnja. Ti svakodnevni prizori daju poseban šmek priči—jer rod u jeziku nije rezerviran za književne dvorane ili znanstvene simpozije, nego je tu oko nas: u malim, često prešućenim detaljima razgovora. Kad god Ivana zagrabi po primjerima, publika osjeti da priča dolazi s terena, ne iz teorije.
Ukratko, radnja tekstova Ivane Lovrić Jović odvija se svuda gdje ljudi razgovaraju—na stubištima, u tramvajima, pred školskim vratima—i baš kad mislite da je vrijeme stalo, neka dosjetka ili pogrešan rod pokrene lavinu smijeha ili malo veće filozofske rasprave. I neka, jer gdje bi rod bio važniji nego baš tu, usred života?
Tema i ideja djela
Nema dosadne teorije, nema skrivenih zamki – “Rod o jeziku” ulazi ravno u srž: zašto nas rod u jeziku još uvijek može bocnuti baš kao kamenčić u cipeli, iako živimo u 2020-ima? Dok drugi tekstovi skrolaju definicije, ovdje se autorica lovi jezičnih pošalica iz svakodnevnog života — tko još nije bio na kavici u kvartu i čuo: “Što, nisi ti doktorica? Misliš li to muški ili ženski?” (Znate onaj osjećaj kad vas iznenadi pitanje o rodu skriveno u sasvim običnom razgovoru…)
Ivana Lovrić Jović nema strpljenja za jezik koji se šepuri ispod staklenog zvona. Ideja njezina djela nije samo “pričati” kako su se rodne konstrukcije ušuljale u hrvatski, već osvijetliti kako nam te jezične navike, one koje pokupimo kao žvaku s ulice, svakodnevno oblikuju osjećaj pripadnosti i stav prema ljudima. Npr., ako netko glasno zagrmi “učitelj, ravnatelj, liječnik” – koliko žena bude nevidljivo izostavljeno iz te slike? Autorica ne upire prstom, više podiže obrvu onima koji kažu “to je samo gramatika”, kao da su riječi vječno bez nosa za stvarnost.
Cijela stvar ima tu elementarnu iskru: radnja se uglavnom vrti oko situacija koje svatko može prepoznati — čekanje pred šalterom dok službenica prebližava papir (“Gospodine ili gospođo, ppiši ovdje…”), bakina lekcija o “pravom” hrvatskom rodu za zanimanja, pa čak i onaj tihi osjećaj kad netko prvi put čuje “inženjerica” i izgubi se pogledom kroz prozor.
Nije tu samo poanta u zabavi. Autorica svakom pričom ubaci sjeme sumnje: koliko često koristimo riječi koje same od sebe postave barikadu? Ideja djela prkosi rutini, traži sitne promjene u jeziku, s namjerom da se sutradan u nekoj tramvajskoj gužvi možda uopće ne zapitamo o nečijem spolu, nego samo čujemo — čovjeka.
Na kraju, nije svaka stranica prepuna velikih riječi. Nekad su najjači utisci oni koji se uvuku kroz običnu, skoro neprimjetnu rečenicu — ona “sitna” bilješka iz razgovora ili vica koju ćete, čim zatvorite knjigu, prepričati prijateljima uz pizzu.
Analiza likova
Ponekad ti likovi iz jezika dođu kao nenajavljeni gosti – jedan dolazi na vrata u papučama, drugi nosi torbu punu tema o rodu, a treći… on samo bulji, šuti i promatra. Tko bi rekao da je rasprava o gramatičkom rodu u jeziku poligon za najrazličitije karaktere? Ajmo ući iza paravana – naći ćete sve, od glavne zvijezde do ozbiljnog “statista” u redu na šalteru.
Glavni likovi
Glavni lik u svakom tekstu Ivane Lovrić Jović zapravo je jezik. On “hoda” kroz sve priče, uvijek u novoj odjeći. Ništa bez njega—često je glasan, ponekad samozatajan, ali uvijek prisutan. Podsjeća malo na onog ujaka koji na svakom okupljanju ima potrebu filozofirati, samo o — rodu u jeziku.
Naravno, ne može se zaobići ni sama autorica. Ivana nekad vrti glavom, nekad diže obrvu, ali uvijek povlači crtu između osobnog iskustva i znanstvene analize. Jedanput u tramvaju, diskutira s nezainteresiranim gospodinom o pravilnom “ženskom” zanimanju. Drugi put provodi mini-eksperiment na obiteljskom ručku — tko će prvi primijetiti zamijenjene rodove u rečenici? (Obično baka, iskreno.)
Zanimljivo je — tu je i prosječni govornik, onaj famozni “netko” tko navodno uvijek nešto radi pogrešno s jezikom. On je fantomski lik, ali utjelovljuje sve nas kad “zalutamo” u redu za kruh pa opalimo neki stereotipni izraz bez razmišljanja.
I, ne zaboravimo stalno prisutnu publiku — čitatelje. Oni se uključuju komentarima, ponekad s pitanjem, nekad s napomenom (“je li to stvarno tako u Splitu?”), a s vremena na vrijeme i s pokojom šalom na račun zamjenica.
Sporedni likovi
Pa kakva bi to bila predstava bez statista? Ovdje oni jumpaju iz svih mogućih situacija — od žene u pošti koja ispravlja službenika (“Nije poštar, ja sam poštarica!”), do djeteta na igralištu što objašnjava zašto se tata ne može zvati ‘dadilja’.
Neki od njih tek kratko ulete: susjed koji pita može li se reći “doktorica znanosti”, frizerka koja pametuje oko pravopisa u trač partiji. Svaka takva scena nosi malu lekciju, onu svakodnevnu, koju ne nađeš u gramatikama. Svi ti likovi – na sekundu zablistaju, ostave iskrice stvarnog života u tekstu, pa nestanu.
Zanimljiva je stvar s Dalmacijom… Tamošnja jezična tradicija katkad još “brani” stare govorne oblike pa lokalni učitelj bude glavni borac ili čuvar oltara muškog roda — sve to u jednoj rečenici, dok dijeli svima zadaće.
Tu je i filozof iz tramvaja, onaj koji naglas komentira kada čuje “stručnjakinja” ili “pilotkinja”. Ne treba ga shvaćati preozbiljno, ali upravo on pokreće mini-revolucije u svakodnevnom govoru — sarkazmom, pitanjem ili jednostavno stankom u razgovoru.
Djeca, iako najmanja, često ispadnu najpametnija: “Ali, mama, zašto si rekla ‘direktorica’ ako ih nema na slici?”. Njihove replike nisu ni sarkastične ni podrugljive — jednostavno su iskrene. Tu nastaje prava drama, točno na podu igraonice.
Odnosi između likova
Napetost, saučesništvo, poneka šutnja i hrpa smijeha – sve se to piše na crti lice ovih likova. Drugačije se ponašaju u stresu, npr. u redu na šalteru, nego u nekoj opuštenoj “after work” kavi. Govornik nije jednako hrabar pred frizerkom i pred susjedima u liftu, priznajmo.
Autorica i jezik imaju osebujan odnos – ona njega non-stop provocira novim primjerima, on njoj uzvraća starim pravilima. Nije to baš romantična veza, ali ima puno uzajamnog poštovanja i, s vremena na vrijeme, otvorene debate. Često ga “uhvati” na krivoj nozi i onda to podijeli s publikom — izazove osmijeh, a katkad i filmsku šutnju kod čitatelja.
Svi sporedni likovi skaču u bazen interakcije kad-tad. Poneki okrznu nekoga komentarom (sjećate se gospođe iz pošte?), drugi samo odmahuju rukom. Najzabavniji su trenutci kad djeca “razmontiraju” cijelu filozofiju odraslih o rodu s jednim pitanjem. Tada nestaje svaka ozbiljnost, a odrasli se odjednom gledaju, kao da su zaboravili pravila svoje vlastite igre.
Na kraju, odnosi su šareni, kao splitska riva u srpnju — ponekad uzburkani, ponekad samo lagani povjetarac što prolazi kroz jezične obrasce. Sve ih veže jedno — stalna igra preispitivanja, sumnji, zezancije i (ponekad nevoljkog) učenja. Jer kad rod u jeziku “proradi” među ljudima, dobiješ pravu malu seriju, bez repriza, svako jutro.
Stil i jezik djela
Tko kaže da razgovor o jeziku mora biti kao razgovor s robotom? Kod Ivane Lovrić Jović—ma, to je sve suprotno. Njezin stil osvaja odmah: začini svaku rečenicu s dozom domaće zafrkancije, pa čovjek ima osjećaj kao da sjedi na kavici s njom, a ne da čita stručnu analizu. Rečenice plešu između šale i britke misli, a izrazi poput “jezik je kao kućni ljubimac—stalno ga moraš paziti” stvarno upadaju u oko. Pogotovo kad uleti priča iz tramvaja—ili kad stara baba na placu komentira tko ima “pravi” rod. Da, Ivana uvodi one fine detalje iz zagrebačkog ili splitskog života: uživo, s mirisom bureka ili zvukom tramvaja u devet ujutro.
Prijelaz između narativa i analize teče kao Dalmacija u srpnju—sporo, ali neopisivo toplo. Ona se ne zamara stručnim titulama, često izravno u tekst unosi svakodnevne riječi, čak i lokalne izraze (nećete kod nje pronaći “feminiNume”, nego obične “žene iz kvarta”). Kad je tema nezgodna—recimo, kad netko uporno koristi muški rod za grupu pretežno žena—jednostavno stane, otpije gutljaj kave i kroz koji redak navuče ironiju. Iskreno, tko ne voli kad se u ozbiljan jezični blog uvuče živi glas s ulice, pa makar to bio i šaljivi komentar djeteta na zadnjem sjedištu auta?
E sad, leksičke fore. Ivana rado poseže za kontrastima—miješa stare izreke s urbanim slengom, pa nakon “Je li rod sretan?” često dobacuje “Jesmo svi sigurni ili se netko skrio iza genitiva?”. Jeziku daje ritam, poput stare dobre šansone: povučeš, pustiš, pa opet iznenadiš brzom dosjetkom. Čitatelji osjete da je svaka rečenica pisana s trunkom inata i puno osobnog iskušenstva. Ne boji se zabrazditi ni u “nepogrešivu politiku jezika”, al’ uvijek izađe van s osmijehom kojem nije potreban rodni nastavak.
Ako tražite suhoparnu analizu, tražite dalje. Stil i jezik ovdje miriše na prave ljude—sve one s kojima putujete, šaljete poruke i svađate se čije je ime pravilno deklinirati. Istina, tko nije pošteno zabrljao nominativ u žaru rasprave na fešti? Kod Ivane je to sve normalno. Tekst diše kao stara kuhinja nedjeljom, gdje svi viknu u isto vrijeme i nitko, zapravo, nije u pravu—nego je važno samo da je razgovor živ i da se svi, na kraju, smiju.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, tko nije barem jednom u životu započeo svađu oko “pravog” roda u jeziku s bakom, susjedom ili čak profesorom iz osnovnjaka? Ovdje autorica baš dere po toj temi, ali s toliko šarma da joj je teško zamjeriti—čak i kad bocne tamo gdje zaboli. Čitatelj ne naiđe na onaj tipični znanstveni ton od kojeg ti pocrne uši, nego na svakodnevne slike—vožnja tramvajem, čekanje u redu, pa i klasik: rasprava nedjeljom za obiteljskim stolom.
Lovrić Jović otkida tabue iz jezika kao kad skidate plastiku s novog mobitela—na trenutak osjećate zadovoljstvo jer uočite nešto što ste cijelo vrijeme koristili, a niste ni razmišljali o tome. Posebno fascinira kako svjesno ubacuje anegdote iz stvarnog života, ne štedeći ni sebe ni svoje najbliže u tim jezičnim kiksovima. Nije rijetkost naići na prizor gdje se jezik sam sapliće, a rodne zamke izlaze na površinu dok se bakica iz tramvaja ili kolega s posla hvataju za “kriv“ padež.
Tko očekuje još jednu suhu književnu analizu, ostat će iznenađen. Autorica daje prostora i humoru i ironiji—provuče satiru kroz te svakodnevne scene, a čitatelj možda po prvi put zavrti glavom: “Pa stvarno, zašto kažemo ‘taj problem’, a ne ‘ta problem’?”, dok uz kavu prepričava najnoviju brbljariju s placa.
Posebno, atmosfera iz svakog primjera diše lokalnim koloritom — riječ je o tipičnim zagrebačkim jutarnjim šaljicama, dalmatinskim jezičnim šakama ili istarskoj ležernosti, s čime se lako poistovjetiti. Primijetit će se i da tekst ulazi pod kožu, natjera čitatelja na proučavanje vlastitih izraza (sablasno, ali korisno).
Čitatelji često uživaju kad ih autorica pogodi baš gdje ih svrbi—nakon nekoliko poglavlja požele testirati obitelj, pa se pojavi mini debata o “pravim” oblicima, sve uz kokice i poneki uzdignuti obrvu. Eto, tu je draž ovog teksta: drži ogledalo svakodnevici i pokaže nam koliko je jezik živa, svakodnevna stvar… čak i kad bježimo od priznavanja vlastitih jezičnih mana.