Što znači biti ravnan Bogu u svakodnevnom životu? Ova tema otvara mnoga pitanja i često izaziva duboko razmišljanje o vlastitim vrijednostima i postupcima. Ponekad se čini da je odgovor jednostavan no iza svake misli krije se slojevitost koju vrijedi istražiti.
Ravnim Bogu čini se meni kratki sadržaj odnosi se na težnju pojedinca da svojim djelima i stavovima odražava božanske vrijednosti poput pravednosti, suosjećanja i poštovanja prema drugima.
Iako je put do istinske ravnoteže s božanskim zahtjevan, svatko može pronaći vlastiti način približavanja tom cilju kroz svakodnevne odluke i male geste.
Uvod u lektiru i autora
Ponekad ti neki naslovi zvuče kao nova sapunica na HRT-u, ali “Ravnim Bogu čini se meni” ima priču koja te uvuče — i kad misliš da znaš sve, autor baci još jedan twist. Krenimo redom, tko stoji iza ovih redaka i zašto se ta knjiga uvijek mota po glavama čak i onih koji inače ne trpe zadane lektire?
Autor
Zašto svi pričaju o tom autoru, iako ga rijetko tko doživljava kao celebrity? E pa, tu stoji Mirko Božić — da, onaj lik iz Splita koji se u književnosti snalazi kao doma. Božića nikad nećeš uhvatiti s generičkim metaforama na svakom ćošku — njegov stil je škakljiv, često zemljan, ponekad i tvrdoglav. Ako ste nekad visili u splitskim kafićima, možda ste u pozadini čuli anegdotu “kako je Mirko jednom u jednom dahu natipkao pola romana na papirnatu maramicu”. Ne provjereno, ali dovoljno šarmantno. Nije striktno ostao u granicama poezije ili proze — Božić je uvijek volio miješati žanrove. Malo zbog suhog humora, malo zbog potrebe da stvari ne budu preočite.
Zanimljivo, ljudi često misle da je ova knjiga nastala iz frustracije… Ili iz nadahnuća? Ovisi koga pitaš u kvartovskoj knjižari. Netko će ti reći da je Mirko bio rebel svoje generacije — uvijek na rubu, nikad na vrijeme. Ali jedno je sigurno: kad on piše o svakodnevici, uvijek protekne neka suptilna čežnja za “nečim višim,” onim što nitko ne kuži na prvu, ali svakom bi dobro došlo u džepu za crne dane.
Žanr i književna vrsta
E da, sad dolazimo do onog što najviše muči učenike: “A pod što ovo spada, profe?” Pravi odgovor? Mješavina! Da, kad netko kaže “žanr”, ne očekuj jednu jasnu ladicu za ovu knjigu. Ravnim Bogu čini se meni klizi između poezije i filozofske proze — ponekad ide šaputavo kao pjesma, a onda te strese rečenicom koja zvuči kao sud u nekom strogom sudskom procesu. Probaj to objasniti onome tko još nije pročitao dvije stranice zaredom bez zijevanja!
Književna vrsta? Najviše vuče na pjesničku meditaciju, a zna uletjeti i scena koja me podsjeti na one prastare drame iz srednje — ali nije patetično, više onako “suptilno te lupi po glavi da staneš razmisliti”. Znači, nisu klasične bajke, nema tu mangupštine romana; ovo je, jednim dijelom, stvarni dnevnik osobnog rasta i prilagodbe. Pomisli samo: kao da netko (možda Mirko?) sjedi na zadnjem sjedalu ZET-a i bilježi prolaznike. Ili, još bolje, zapisuje mentalne note kad ga netko lagano nervira na šalteru — sve se to slijeva u knjigu pod žanrom koji odbija stalno stati u istu kutiju.
I nije da se knjiga čita jednom i sve znaš. Ma ne, vjerojatno ćeš je otvoriti opet kad ti život uzburka dan ili kad ti zatreba podsjetnik da čak i obična kava ima filozofiju. Zvuči poznato? E pa, zato je “Ravnim Bogu čini se meni” i dalje lektira koju ljudi ne zaborave — i kad zaborave većinu lektirnih naslova prije ispita.
Kratki sadržaj
Pokušajte zamisliti trenutak kad netko odjednom shvati—ne, ne klišejski, nego stvarno do kosti osjeti—da ga život gura prema pitanjima koja ne može izbjeći. Tako nekako počinje Mirko Božić s knjigom “Ravnim Bogu čini se meni”. Nema tu teatralnosti, ni spektakularnih obrata, ali čovjek kad pročita prvu stranicu, lako završi na desetoj bez daha. Evo što možete očekivati, bez puno okolišanja—ali s ponekim navučenim osmijehom.
Uvod
Odmah na startu, Božić ne komplicira. Umjesto da vas uvodi kroz vrata dugih opisa ili povijesnih referenci, šutne vas usred razmišljanja—što znači stvarno živjeti po savjesti? Nema tu puno filozofskih začkoljica, više onaj tup bol u prsima kad se zapitate: “Jesam li danas nekom olakšao dan?” Njegovi likovi nisu gromoglasni junaci—da, baš oni što ih često sretamo u književnosti—nego obični ljudi. Nekad čak i malo previše obični. Ulazimo u njihove svakodnevne rutine, slušamo unutarnje borbe, razmišljamo gdje prestaje pravda, a počinje lakrdija.
Ako vam se čini da uvod podsjeća na onu prvu scenu “Kiklopa”, niste daleko. Ali umjesto kafane i magle s početka Zagreba, ovdje je topla, tiha nesigurnost prosječnog dana i pitanja koja ispadaju iz džepova baš kad mislite da ste sve pod kontrolom.
Zaplet
Sad dolazi ono što svaki čitatelj voli—mali vrtlog. Božićevi likovi upadaju u svakodnevne zamke: gube povjerenje u prijatelja, sumnjaju u vlastite odluke, ponekad zaborave poštivati i sami sebe. Ali zaplet nije stvar vanjskih događaja, nego unutarnjih lomova. Stvari poput nenadane izdaje, one tišine koja nastane nakon velikih riječi, pa čak i skupljanja hrabrosti da pogledaš sebi u ogledalo.
Jedan od junaka, recimo, provede cijelu večer buljeći u stari dnevnik. Nije to neka Sherlockovska potraga, više onu tihu patnju svakoga tko se sjeti mladenačkih obećanja. Ne znam jeste li ikad pročitali vlastite bilješke stare dvije-tri godine—znate, onaj osjećaj srama i smijeha zajedno? E, Božić je to pretočio u prizor koji zateže živce, ali i tjera na suosjećanje.
Rasplet
Baš kad mislite da će sve završiti serijom popravaka i isprika, Božić pojača ton. Ne servira rješenja na tanjuru, nego kroz neizgovorene kompromise i sitne pobjede. Jedan lik, recimo, konačno priznaje sebi da ne mora opravdavati svaku svoju slabost. Drugi popušta, spušta gard, pa shvati da često najveći mir pronađemo kada odustanemo od savršenstva.
Nema ovdje tipičnog happy enda (ako ste navikli na američke romantične komedije, mogli bi ostati malo zbunjeni). Umjesto rješenja, dobijete osjećaj odrastanja—pa čak i pomirbe s vlastitim nesavršenostima.
Kraj
Kraj romana nije truba ni fanfara—više podsjeća na onaj osjećaj kad nakon dugačkog dana sjednete na klupu pod jesenjim drvetom. Božić stane. Njegovi likovi ne slave, ne gube sve—nego puštaju život da teče. Čitatelj neće pronaći sretan završetak u klasičnom smislu, ali možda prepozna to zadovoljstvo u sitnim navikama: šetnji uz Savu, šalici kave s dragom osobom, onim sitnim isprikama koje nam često promaknu.
Knjiga završava kao kad ugasite svjetlo u sobi, ostavljajući vrata odškrinuta. Nije to znak da je priča gotova, nego da je dovoljno poticaja ostalo za – što drugo nego – život. Ako tražite veliku poantu ili konačni odgovor, možda ćete ostati zbunjeni. Ali ako vas zanima čisti, iskreni prikaz svakodnevne borbe za dobar osjećaj—Božić je pogodio.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko je jednom šetao splitskim kvartovima zna – ništa se ne odvija samo unutar četiri zida, a pogotovo ne u Božićevoj knjizi. Nema slučajnih kulisa; Split u “Ravnim Bogu čini se meni” nije samo geografska točka, nego prostor gdje ljudi (i njihove brige) dišu zajedno. Božićev Split šušti pod stopalima: zvuk tramvaja, cvrkut s terasa, mirisi kave i mora. Događaji ne biraju glamur, sve se odvija među betonskim stubištima, na klupama uz more, u prenapučenim stanovima, u sumrak ispod starih bandera.
Vrijeme radnje? E, tu stvari postaju zanimljive. Radnja se stapa s ritmom grada—početak 21. stoljeća, negdje između raspadnutih ideala devedesetih i svakodnevne borbe s novim tisućljećem. Sunce bez milosti, svaki sat je pitanje: preživjeti, ili pokušati živjeti bolje? Likovi broje vrijeme kroz sitnice – jutarnje rituale, povremene kiše, rijetke uspješne dane, škripu tramvaja kad priguši misli.
Nema velikih odluka na Markovom trgu ni okupljanja pod reflektorima. Ovdje male drame klize ulicama, u tišini lifta kad se pogledi ne susretnu, ili u toplini kasne večeri kada se osjete sve propuštene prilike. Povremeno proleti miris pečenih sardina iz prozora, bici-klinci pod papučama, i susjeda koja s prozora viče da je sve to — život.
Budući da Božić ne nudi povijesne ekskurzije ni egzotične destinacije, sve ima domaći okus: lokalni dijalekt, užurbanost, umor nakon posla, smijeh koji dopire iz stare konobe. Takva svakodnevica boji prostor i vrijeme radnje autentičnom, krvavom životnošću.
Tko traži putovanje, dobit će ga – ali kroz splitske ulice, kroz promjene svjetla na pročelju starog nebodera, kroz raspuklu ploču na igralištu. Sve proživljeno, sve ovdje i sada, sve tako blizu da ćete možda poželjeti osjetiti kamen pod nogama ili slani zrak i kad zatvorite knjigu.
Tema i ideja djela
Zamislite Split – lagani šušur na Rivi, more miriše na sol, a ljudi nose probleme ispod kaputa kao da su najnoviji modni dodatak. Baš tu, među poznatim ulicama i svakodnevnim rutama, leži srce knjige „Ravnim Bogu čini se meni“. Tema nije zapakirana u fioku „velike filozofije“ – ovdje nema svjetlećih neonskih natpisa koji viču što je ispravno, a što krivo. Umjesto toga, Mirko Božić lagano provlači obična, ali goruća pitanja: što znači ostati svoj kad okolnosti igraju naopako i ima li čovjek pravo na mir kada sve oko njega bruji od očekivanja?
Ideja? E tu leži štos. Djelo ne nudi gotove recepte, više testira ukus svakodnevice – koliko su sitne odluke zapravo teške i kako ih živimo pod reflektorom vlastitih sumnji (hej, tko se nikad nije preispitivao, nek’ prvi baci kamen). Božić ne piše priču junaka koji spašava svijet, nego čovjeka koji spašava samog sebe u praskozorje običnog dana – baš onog dana kad preskoči poštanski sandučić ili odbije pogledati starog znanca u oči jer zna da nema odgovor na njegovo pitanje.
I dok mnogi autori vole teoretizirati o dobru, ovdje dobrota ima miris kave, zvuk tramvaja i lice susjeda kojeg ne možeš izbjeći ni kad bi htio. Roman ponekad baca čitatelja u ring s vlastitom savješću, bez rukavica i bez sudaca. Sve je dopušteno – ljutnja, sumnja, potiho slavlje kada ispadneš bolji nego što si mislio da jesi.
Ako slučajno tražite konačan odgovor – nema ga za ponijeti. Sve što ostaje su tragovi – možda neugodan kamenčić u cipeli nakon duge šetnje gradom, pokoja zaboravljena rečenica koja se zalijepi za dan kad najmanje očekujete. I, naravno, onaj osjećaj da ste i vi, baš kao likovi, pronašli vlastiti Split negdje između vjetra, razgovora i nedefiniranih granica između vlastite potrebe za smirenjem i stalne borbe s vanjskim svijetom.
Analiza likova
Zaboravite na stereotipe — likovi iz “Ravnim Bogu čini se meni” poprilično su obični, al’ ni približno dosadni. Tko traži velikane i mudrace, ovdje ih neće pronaći; umjesto toga, pred čitateljem stoje ljudi od krvi, mesa i povremeno — prilično loših odluka.
Glavni likovi
Prvi na crti, jasno, Ivan. Onaj kojeg baš ni Split ne može iznenadit’ — odrasli sin kvartovske svakodnevice s više upitnika nad glavom nego što kiosci drže listića sportske kladionice. Ivan stalno preispituje svoje odluke… Svaka jutarnja kava kod njega traje duže jer – “Ma je li ovo što radim uopće ima smisla?”. Čitatelj vidi kako mu se problemi često zavrte oko posla — nestalnog, mukotrpnog, ali ipak važnog. Šef mu više liči na omraženog razrednika iz osnovnjaka nego na podršku, a kolege ga uglavnom promatraju kao “onog koji stalno filozofira”.
Tu je i Marija. Nije tipična “ženska utjeha” i na tome hvala autoru. Ona voda domaćinstva, održava familiju na okupu, ni uz stalni nedostatak novaca ne gubi osjećaj za humor. Ima te dane kad misli da su svi protiv nje, pogotovo kad u ruci ostane samo kusur od plaće ili kad klinci zanesu novu ogrebotinu sa igrališta. Sjetit ćete je se po rečenicama koje zvuče kao da ih je iznijela iz servisa za duše – jednostavno, bez trunke uljepšavanja.
Marko, Ivanov prijatelj iz mladosti, sve je suprotno. I dalje traži lakši izlaz. Brz na jeziku, još brži na “posudbama” koje nikad ne vrati, ali uvijek spreman stati u obranu starog kvartovskog ponosa. Nosi teret propuštenih prilika i kao da ga stalno gura taj osjećaj da je negdje trebao uhvatiti autobus koji je prošao pet minuta ranije.
Nijedan od ovih likova ne traži sućut. Oni boksaju sa životom pa tko izdrži dulje…
Sporedni likovi
K’o u svakom kvartu — imaš ekipu na koju računaš i onu koju bi radije izbjegao. Stara susjeda Katica zadužena je za prijenos svih bitnih i nebitnih vijesti — “Jesi čuo što je sinoć bilo ispod prozora?…” Legenda kaže da sve familije prolaze kroz njezine ruke i recept za prošek. Kad joj ponestane tema o tuđim problemima, obično spomene svoju ratnu mladost i cijene kruha nekad i sad. Ironično, baš ona često izvuče suštinu da je malo toga zapravo novo.
Na klupi ispred zgrade redovito se pojavljuje Mali Ante. Ima deset godina i zna svaku rupu u nogometnoj mreži obližnjeg igrališta. Njegovi komentari obično idu u smjeru “A šta ti znaš, stari!” Svejedno, odrasli ga trpe jer donosi neku dozu vesele razigranosti i podsjetnik na to kako je sve bilo jednostavnije kad nisi znao za račune i autobusne karte.
Jedan od onih o kojima nitko ne zna puno, ali svi pričaju, zove se Toni Električar. Izvadi ti osigurače iz zida i još je ponosan, ali kad nestane struje — prva adresa. Mali obrti, lokalne face, svaki lik više je simbol atmosfere nego ključan pokretač zapleta.
Sporedni likovi, zapravo, često kradu scenu. Njihova poznata lica, male borbe i luckaste anegdote dočaravaju Split iznutra — onaj što svi dijele u tramvaju dok kiša lakira ceste.
Odnosi između likova
A sad ono najzanimljivije — kome bi ti poručio poruku, a koga bi izbrisao iz grupa? Odnosi su sve, pišu pjesme i prave frke. Ivan i Marija nisu “filmski par”. Ovdje nema neprestanih izljeva ljubavi. Ali jasno vidiš: povjerenje tu nosi više težine od riječi. Svađe? Ima ih k’o Jadrana ljeti: nekad burno, nekad bonaca. Ali uvijek završe na kompromisu — ili barem odgodi svađe uz šalicu kave.
Ivan i Marko su tandem iz onih dana kad su gumene bombone kupovali na komad. Sad im prijateljstvo stoji na tankoj žici: posao, nemiri, sitni porazi. Marko često koristi Ivana kao “rame za kukanje”, ali istovremeno prvi dođe kad Ivan treba ruku ili bar novi vic.
Stara Katica voli upadati sa savjetima tamo gdje je niko ne zove, ali na kraju dana — bez njezinih komentara kvartu bi nedostajalo buke. Mali Ante svima rastjera oblake s čela, dok Toni Električar (znam, zvuči kao lik iz Viceva, ali stvarno postoji) ulijeva povjerenje kad svijetlo zatreperi — makar zakasnio ili zabrljao.
Za kraj, nitko kod Božića nije idealiziran. Nema nitko “čistih ruku”, ali ni loših namjera. Odnosi u romanu podsjećaju na ples: svaki sudar, svaka gesta — to je život, a ne školski primjer savršenstva. Kad pročitaš, uhvatiš se kako tražiš lica ovih ljudi na splitskoj rivi. Možda jesu izmišljeni, ali, hej, tko kaže da baš nećeš jednog od njih sresti kod trafike, s rukom punom sitniša i glavom prepunom priča koje nisi ni znao da te zanimaju?
Stil i jezik djela
Ajmo odmah razbiti predrasude—Mirko Božić nije tip pisca koji voli šuplje fraze ili drži slovo o “velikim istinama”. U “Ravnim Bogu čini se meni”, njegov stil se ponaša kao dobar splitski barmen: nudi ono što ljudi žele čuti, ali i zalije hladnom vodom kad osjeti da čitatelj traži patetiku. Osjeti se to već na prvoj stranici—tek što kreneš, naiđeš na rečenicu kratku kao subotnje čekanje u redu za burek. Tko nije osjetio tu splitsku ležernost u dijalogu, možda nikad nije čekao dizalicu ispod Marjana u 7 ujutro.
Jezik ovdje ne zafrkava, nego gađa bit. I dok bi neki autori možda išli na patetične usporedbe, Božić čisti rečenice kao dobra domaćica špaher nakon nedjeljnog ručka. Gotovo da čuješ šapat kvartovskih razgovora, načuješ “ajme, vidi ovog” ili dobaciš “ma daj, pusti” – sve je to u tekstu. Split kao grad ne samo što se osjeća u svakom zarezu, već i u načinu na koji se rečenice sklapaju, pa se nerijetko gubi granica između pripovijedanja i svakodnevnog razgovora.
Likovi komuniciraju kao ljudi, ne kao književni roboti. Ivan ne “razmišlja o životu” na nekoj uzvišenoj razini. On gunđa, pita, pa šuti… i onda ponekad odreže nešto što ni sam ne shvaća dok ne sjedne pod bor na Žnjanu s pivom u ruci. I Marija ne okoliša. Njene rečenice zvuče kao nabrzinu izrečene naredbe između slaganja rublja i spremanja marende.
Kad zapneš na stranici 50, mogao bi pomisliti: Pa tko ovako danas piše? Ali tu je stvar—Božić pušta svakodnevicu da slobodno teče. Bez filozofiranja, bez “uvoda, razrade i zaključka” iz školskih zadaća. Proza i dijalog pod ruku idu, ponekad bez ikakvog upozorenja. Ako očekuješ ulizivanje i kičaste ukrase, naići ćeš na zid.
Knjiga miriše na more, ali i na gradski asfalt poslije kiše; zvuči kao dalmatinska psovka, ali i topli obiteljski ručak. U tom jeziku, kao u starim splitskim butigama, svaka je riječ istrošena upravo koliko treba – ni grama više. I taman kad pomisliš da je sve rečeno, naiđeš na tišinu među rečenicama koja te tjera da zastaneš i pogledaš: jesi li i ti možda, barem jednom, bio na mjestu ovih ljudi?
Nema tu velikih rješenja, nema “pravila igre”—ali zato ima autentičnosti na svakom koraku. S Mirkom Božićem u Splitu, čak i najjednostavnija rečenica djeluje kao poziv na razgovor. I za kraj: ako ti se čini da piše o tebi, možda je to zato što piše o svima nama, samo malo pažljivije i bez puno šminke.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ma tko još nije u nekom trenu poželio zaviriti u tuđe misli, čisto iz znatiželje, posebno kad naiđe na knjigu koja djeluje kao da je napisana baš za njega? Mirko Božić, gotovo usput, potpaljuje tu znatiželju već na prvim stranicama. Nema tu velike filozofije – ni zamornih referenci na antiku, ni beskrajnih citata – ali ima onog osjećaja kao da sjedite s autorom na kavi, slušate kako prepričava prizore iz svoje četvrti. Doduše, nije vas sram što ste tamo, dapače, uživate u svakodnevnim kiksovima njegovih likova.
Stara je ekipa – oni što kukaju, voda im uvijek curi niz cijev, novca nikad dosta. I baš kad mislite da će sve otići u banalnost sapunice, Božić podigne obrvu (književno, naravno) i pokazuje koliko su naoko male brige pogonsko gorivo svakog dana. Nekad ispali foru taman kad zaboravite da je stvar ozbiljna, pa vas ispod dijaloga presretne treptaj nostalgije ili, ajmo reći, mikrotraume odraslosti. Da, tko nije barem jednom dohvatio onaj osjećaj kad sami sebi prigovarate, a netko vas konačno prepozna baš takve?
Ono što najviše ostaje nakon čitanja – nije ni sam Split, ni glavni zaplet, nego onaj osjećaj stvarnosti: miris parne pogače, buka s kantuna kad grad oživi, pa taj lokalni humor što smanjuje težinu problema… Knjiga navuče čitatelja na promatranje sitnica. Primijetite koliko puta u tjednu i sami birate male kompromise, baš poput Božićevih likova, i kako „biti ravnim Bogu“ ne znači ništa epohalno – nego možda samo priznati slabost pa nastaviti dalje.
Iskreno, nije ovo roman koji zatvorite pa trčite okolo hvaleći se „evo remek-djela“. Više ga podijelite u polušaptu, ne želite da ga previše ljudi gnjavi jer je dragocjen baš u toj običnosti. S godinama će vas možda iznenaditi – prizori, rečenice ili sarkazam iskočit će u svakodnevici, kao kad slučajno naiđete na starog poznanika na rivi. I što sad? Pa ništa – nasmijete se u sebi i produžite, malo lakši, makar nakratko.