Široki svijet književnosti ne bi bio potpun bez raspršenih vrela, tih skrivenih izvora koji otkrivaju nepoznate detalje o nastanku i razvoju djela. Svako književno djelo ima svoj put, a brojni izvori često ostaju neprimijećeni izvan stručnih krugova.
Raspršena vrela književnih djela predstavljaju raznolike izvore informacija—od rukopisa i pisama do bilješki i marginalija—koji zajedno omogućuju dublje razumijevanje nastanka, konteksta i interpretacije samih djela.
Svatko tko želi produbiti svoje znanje o književnosti naići će na izazov kako pronaći i povezati te dragocjene tragove. Ovdje započinje potraga za odgovorima koji mijenjaju način na koji promatramo književna ostvarenja.
Uvod u lektiru i autora
Znate onaj osjećaj kad krenete s nekom “lekturom”, a odmah vas zapljusne more datuma, imena i tolikih natuknica da se pitate – čemu, pobogu, sve to? E, sad zamislite da netko uz to ubaci par tračeva o pravom autoru, malo o tome je li volio kavu ili vino, i otkrije vam koja je prava drama vladala u pozadini njegova rukopisa… Književnost dobiva sasvim nove nijanse kada maknete filter školskih “trebaš pročitati”.
Autor
Tko se zapravo krije iza tih redaka koje mrmljate sebi u bradu prije ispita? Uzmimo, za primjer, Ivana Mažuranića – njega su u školi predstavljali kao “oca hrvatske moderne književnosti” (doslovno svaka prezentacija na PowerPointu počinje s tom frazom). No stvarnost je, ako zagrebete ispod površine, sočnija: pisao je u doba kad su političke vatre gorjele gotovo kao danas na Twitteru, bio pravnik, javni djelatnik, premijer… Sad zamislite kako je skladao stihove dok su mu tipkali po vratima i političari slali pisma puna prijetnji ili molbi. U rukopisima se često kriju i neobjavljeni zapisi – možda je i Mažuranić, negdje u marginama ili na nekoj žutoj cedulji (onoj što pada iza ormara), ostavio vlastitu mini-recenziju vlastite pjesme.
Ako popričate s kustosima iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice (koji su, ruku na srce, često najživopisniji tumači svakog autora), ispričat će vam priče koje ni najbolji scenaristi ne bi izmislili. Ima tamo i autorskih svađa, ukradenih prvih verzija pjesama, pa čak i primjeraka gdje su originalni listovi nestali taman pred objavu prve zbirke. Dosta intrigantno, zar ne? Tako autor iz lektire više nije samo ime u katalogu, nego postaje osoba od krvi, tinte i – ponekad vrlo diskutabilnih – koljena.
Žanr i književna vrsta
E sad, najviše muke djeci zadavao je “žanr i književna vrsta”. Što je ep? Može li roman biti putopis? Zar pripovijetka nije samo kraća verzija romana? Pitanja bez kraja! Ajmo to malo prizemljiti, kao kad se biraju serije na Netflixu: netko voli trilere (Epovi! “Smrt Smail-age Čengića”), netko drame (“Gospoda Glembajevi”), a netko najviše pada na one kratke, brze i žestoke – što su pripovijetke (“Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić).
Književne vrste često skrivaju slojeve: jedno djelo može biti i pjesma i drama – dapače, neka su djela tijekom povijesti neprestano mijenjala žanrovsku etiketu. “Smrt Smail-age Čengića” je narativni ep, što znači da nosi radnju, likove, sve ono čime danas bombardiraju svaka tri top filma u kinu. No onda se pojavi netko tko pronađe u nekoj zaboravljenoj varijanti rukopisa još jedan prizor ili stih, i cijela stvar dobije novi žanrovski twist.
Kad netko pita “što je lektira”, ne radi se samo o popisu naslova na papiru – to su ujedno i razni žanrovi i vrste, svaki s vlastitom pričom, premetanjem rukopisa i zaboravljenim bilješkama. Sve to čini književnost daleko neurednijom, ali i zabavnijom, nego što se čini između dvije korice udžbenika. Tako svaka forma – drama, ep, roman, pjesma ili pripovijetka – skriva neku malu detektivsku pustolovinu za onoga tko se usudi čitati izvan pitanja za školski kviz.
Kratki sadržaj
Tražiš li sažetak koji neće zvučati kao još jedan tekst iz udžbenika? Super, ovo je pravo mjesto za tebe. Ovdje skačemo u svijet književnih djela gdje ništa nije previše suhoparno, a autor(i) vrebaju iza svakog ugla (figurativno—nema stražara s perom u ruci).
Uvod
Početak svake dobre priče nije samo red riječi – uvijek je tu doza sumnje u zraku, možda i koja šalica kave rasuta po rukopisu (kolekcionari bi platili suho zlato za te mrlje!). U stvaranju djela poput onih Mažuranićevih, često se pronalazi trag autentičnosti—jedna izgubljena bilješka, sjeti se one davne zabilješke, može promijeniti cijeli dojam o piščevim namjerama. Ponekad, kad knjižničar otvori prašnjavu kutiju iz fundusa NSK, može naići na rukopis pun nepročitanih rečenica, s marginama punim sitnih crtica. Tako se rodila svaka ozbiljna književna misterija.
Zaplet
Kad jednom kreneš, nema povratka—znat ćeš to ako si ikad pokušao pronaći originalni završetak “Smrti Smail-age Čengića” ili izbrisanih stihova iz neobjavljenih pisama. Nije šala, zabrljani rukopisi i izmrvljene bilješke nađu se svuda. Zamisli scenu: autor se bori s cenzorima, briše, dopisuje preko noći, a istodobno vodi ljubavnu prepisku i političku raspravu. Usred tog kaosa nastaje zaplet. U stvarnom životu, brojni su izvori (pozdravi svim istraživačima arhiva!) pomogli rekonstruirati i povezati dijelove kojih možda nije bilo u službenoj verziji. Čitatelj u trenu postane detektiv.
Rasplet
Sad dolazi pravi zaplet—ne onaj iz romana, nego onaj gdje se otkrivaju “skrivene karte”. Brojni istraživači (oni koji troše oči na mikrofilmovima) naišli su na verzije koje mjenjaju čitav ton djela. Opet, ti raspršeni izvori: negdje izvučeš pismo iz Madrida, a drugi put bilješku s ruba Zagreba. Rasplet često donosi onu dozu “aha!” efekta—iznenada ti sve sjedne na mjesto. Evo tajne: ponekad izdanje iz 1939. skriva rečenicu koju nećeš naći ni u kojem kasnijem izdanju!
Kraj
Ni jedan kraj nije običan, pa ni ovdje. Zamisli to ovako: autor je možda zamislio jedno, vrijeme je donijelo drugo, a ti, s glavom punom podataka i šalicom hladne kave, konačno vidiš sliku koju samo rijetki uspiju složiti. Uvijek ostane jedan stari rukopis, izgubljena razglednica ili zaboravljena fusnota da nas podsjeti—priče nikad nisu do kraja ispričane. Možda si baš ti, među svima, onaj koji će pronaći sljedeći djelić te slagalice (ali bez pritiska, naravno).
P.S. Prava književnost začinja se tamo gdje počinju pitanja, a ne gdje staju odgovori—i tako započinje tvoja potraga.
Mjesto i vrijeme radnje
Možda ste mislili da su romani poput starog vina—što dulje odleže, više misterija skupljaju u svojim godinama. No, kad netko iz knjižničnog podruma iskoprca prašnjavi zapis iz davne 1842. ili pronjuška po zapuštenim rukopisima, odjednom postane jasno: bez konkretnih podataka o mjestu i vremenu radnje, čitatelj luta, a stručnjak klima glavom i traži više.
Mjesto radnje—e, tu stvari postaju zanimljive. Ivan Mažuranić i društvo nisu pisali u sterilnim laboratorijima… Pisali su tamo gdje se osjećalo vrijeme—ponekad doslovno. Skučena soba u Gajevoj, miris dima iz stare peći, kiša koja dobije pojačanje s tramvajima (iako, gle ironije, tramvaja tada nije bilo). U starim pismima, detalji iskaču: Riječki kvart, zagrebački podrum ili planinska koliba. I nije to puki dekor. Okolina se upisuje u tekst gotovo neprimjetno, kao kad osjetiš drvenu notu u vinu, pa poželiš znati iz kojeg je podruma stiglo. Nije svaki stari roman smješten u „daleku zemlju“—nekada je radnja gužva na Markovom trgu, a ponekad je selo s tri kuće i cvilež pasa. Rekonstruiraj to iz usputnih bilježaka pa možeš tvrditi s kojeg prozora diše lik iz trećeg poglavlja.
Vrijeme radnje… eh, sad smo na skliskom terenu. Dnevnik s marginom iz 1863. — sporo ispisane riječi nekog tko čeka mirovinu — otvara novi svijet: prozori zamagljeni, sat otkucava, a vani car Franjo Josip vuče svoje reforme. Čak i godina i doba dana ponekad mijenjaju ton: jesen u Splitu 1895. zvuči drukčije nego proljeće u Osijeku pred rat. I nije samo pitanje „Kada?“ Već — kako se osjećalo to vrijeme? Brzo ili sporo, sablasno ili živopisno? Pisci kucali pod svijećama, prošli kroz osobne krize i društveni metež, sve to zakopali među retke.
Kad danas stručnjaci vade nove detalje iz tih raspršenih vrela—bilo iz bilježnice, izbrisanih stranica, novinskih izvještaja—oni doslovno vraćaju vrijeme i mjesto radnje u fokus, onako kako bi redatelj postavio scenografiju i upalio svjetlo na licu glavnog lika. Zapitajte se: čitate li radi mjesta ili vremena, ili vas tek odlomak napisan „ispod zvonika, ljeto, s olujom u zraku“ iznenada prenese ravno u taj kadar?
Prava čarolija raspršenih vrela leži u toj igri pronalaženja—nema automatiziranog popisa, svaki trag dolazi neočekivano, baš kad ste mislili da je sve već razotkriveno. Kad netko konačno pronađe zgusnutu rečenicu o tome kako u travnju 1876. kiša nije prestajala sedam dana, to više nije puka statistika—odjednom vaša priča pulsira životom starog vremena, baš onako stvarno kako su je prvotni autori živjeli.
Tema i ideja djela
Zamislite scenu: autor sjedi za stolom, gležnjevi na granici smrzavanja (prozor tu ne pomaže), oko njega hrpa papirića, možda i muha koja ne odustaje. Tema i ideja djela nekima zvuči apstraktno, ali zapravo—baš tu leži srce svake prave priče. Tema iskače prva: koje pitanje si djelo postavlja, kakve se strasti bore između redaka? Netko možda piše o ljubavi za književno natjecanje, drugi o propasti jednog sela jer ga je na to podsjetio stari novinski članak.
Ali, hajmo realno… bez ideje, tema je kao palačinka bez namaza. Ideja je ona glavna misao, skrivena ispod slojeva priče—ono što vam padne na pamet kad ugasite svjetlo iza ponoći. Kad Mažuranić u „Smrti Smail-age Čengića“ progovara o slobodi i hrabrosti, osjeća se udara svježeg vjetra—tu ideja grmi glasnije od topova. Kad u nekom rukopisu stoji: „Nepravda uvijek traži svoje“, jasno je da autor proživljava, ne samo zapisuje.
Ponekad je prava tema skrivena, baš poput zgužvanog papira među bilješkama u zaboravljenoj ladici knjižnice. Arhivisti ponekad pronađu pisma gdje se autor žali na hladnoću ili manjka inspiracije (tko zna koliko bi klasika nestalo da je bilo centralnog grijanja?). Ideja ponekad osvane tek kad čitatelj zaluta izvan crno-bijelih redaka i počne čitati između njih—ili kad odjednom zagrmi: „Evo, sad shvaćam!“
Nije svaka tema tu da vas umori brigama—neka vas podsjeti na toplinu doma, druga vas baci ravno u vihor rata, treća vas nasmije podsjećajući na blesave školske dane. Ideja pak zna biti inatljiva: tjera na razmišljanje, na preispitivanje svega što ste dotad mislili da znate.
U konačnici, kad pitaju „Čemu ova priča?“, prava ljepota raspršenih vrela često je u odgovoru: ovisi koga pitate. Za nekog je to podsjetnik na prošlost, za drugog izazov budućnosti. Upravo zato, istraživanje teme i ideje nije dosadan posao nego—ponekad baš uzbudljivo otkrivanje vlastitih tajni kroz tuđe rečenice.
Analiza likova
Ponekad je svijet književnosti poput kvartovskog kafića — svi znaju tko su “glavni igrači”, a opet svaki sporedni lik ima neku foru ili dogodovštinu koja može preokrenuti priču naglavačke. Dok listamo te raspršene rukopise i bilješke iz davnih dana, lica iz romana i pripovijetki najednom postaju živa, s manama i vrlinama, često ne baš onakvi kakvima ih školsku lektiru pametno zamišlja.
Glavni likovi
Zamislite glavne likove poput svjetionika u gustoj magli – ali nisu baš uvijek onako jasni, ni jednostavni. Bilo da čitate Mažuranićev “Smrt Smail-age Čengića” ili nabasate na davno zagubljeno pismo nekog lika iz “U registraturi”, pravi identiteti isprva vam možda promaknu.
Neki glavni likovi nose imena zbog kojih ih pamtite cijeli život (Smail-aga ili Đul Marika), dok drugi prolaze zdvojnim pogledima ili šuteći nameću atmosferu. Ono što je fora kod ovih likova – pogotovo kad se čeprka po izvorima i “raspršenim vrelima” – jest da autor povremeno baci neku “bocu u more” kroz bilješke ili neobjavljene skice. I onda pronađete da je omiljeni junak iz romana zapravo nastao na temelju susjeda s trećeg kata, ili još gore, da je autor dvoumio o njegovu kraju do zadnje verzije!
Zanimljivo je da se kroz arhivske zapise može probiti do sitnih, svakodnevnih detalja koji mijenjaju osnovnu sliku lika. Evo, kažu arhivski mudraci iz NSK da je Mažuranić u jednoj inačici svog rukopisa Smail-agu zamijenio s drugim povijesnim likom, a tek kasnije odlučio definitivno “zakucati” ime koje danas svi znamo. Kad jednom na to naiđete, promijeni se cijeli doživljaj čitanja, zar ne?
Sporedni likovi
Sporedni likovi… eh, ni njih ne smijemo zaboraviti. Usude se često biti hrabriji, čudniji ili jednostavno ljudskiji od samih glavnih likova. Netko od njih iskoči iz sjene — npr. Fata, junakinja naizgled “sa strane”, ali zapravo “vozi” cijelu emociju scene. U starim bilješkama ponekad pronađete zabavne crtice: autoru je bilo stalo do imena konja, trgovca ili, recimo, sitnog doušnika. Tko bi rekao?
Nekad sporedni lik odjednom izraste u nešto veće. Prema tim “raspršenim vrelima”, čini se da je poneki od njih u početku bio gotovo nevažan, ali bi ga dobar komentar iz pisma ili gore spomenuta susjedova zgoda pogurali u prvi plan. I onda, uz malo povijesne ironije, generacije učenika pamte onog “malog” iz pozadine, dok glavni lik povremeno ostane u sjeni.
Isto tako, kroz proučavanje skica i nedovršenih epizoda možete vidjeti kako je autor mijenjao čak i dinamiku ili karakter ovih likova — ponekad i nakon što je roman bio “završio”. Zamisli šok kad skužiš da konobar iz bilješke postaje nositelj glavne ideje jednog poglavlja!
Odnosi između likova
I sad dolazimo do pravog začina — odnosa među likovima. Ako ovo zvuči kao trač rubrika, pa… nije baš slučajno. Odnosi u književnim djelima često su prepuni skrivenih namjera, nenapisanih osjećaja i starih računa koje ni danas ne možemo do kraja protumačiti.
Kroz raspršene izvore možeš otkriti kako je autor povremeno mijenjao uloge: nekad su likovi bili rivali, pa potom saveznici (ili obratno). Upoznate iz nekog pisma da su dva lika trebala biti braća, ali — gle čuda — povijesne okolnosti ili promjena žanra stvaraju sasvim drugu dinamiku. Em se mijenja ton, em osjećaji eskaliraju ili splasnu, a vi se,poput pravog istraživača, pitate gdje je granica fikcije i inspiracije iz stvarnog života.
Jednom sam, dok sam kopao po jednoj kutiji arhivske građe (da, postoji i taj sport…), naišao na bilješku autora legendarnog romana gdje piše: “Ako promijenim tko komu duguje, priča više nema smisla.” Gdje se tko rodio, tko koga voli na potajice, tko je kome “smjestio” — sve to dobijete tek kad spojite raspršene tragove i prolistate preko tanke kore teksta.
Sve u svemu, možda su glavne uloge očite, ali bez sporednih i bez napetih odnosa, književni svijet bio bi poluprazan. Prava čarolija krije se baš u toj mreži likova, njihovih svađa, savezništava – pa i tihe mržnje, jer bez toga nema ni priče koja se pamti.
Stil i jezik djela
Zar je itko ikad pročitao stari rukopis ili pismo iz prošlog stoljeća i nije ostao zbunjen riječima koje danas zvuče kao loša šala? Stil i jezik književnog djela znaju biti pravi lavirint, osobito kad tragate za izvorima — nekad vam izgleda kao da autor želi sakriti osnovnu poantu iza hrpe anđeoskih kompleksnih rečenica. I pritom ne mislim samo na Mažuranića (iako je on bio majstor za to). Tu su i zapisi Marije Jurić Zagorke s onim njezinim — “banački” hrvatski koji zvuči kao da je ispao iz dramske probe.
Ono što prva većina zapazi: jezik se često razlikuje od onog “školski urednog”. Svako književno djelo nosi vlastiti “štih” kroz izraze i rečenice koje vas naglo prebace iz dnevne sobe direktno u konobu iz 19. stoljeća. Evo, recimo, naiđete na riječ “čardak” i odmah ste na granici, negdje kod rijeke Save — a pisac vas tamo vodi samo jednom riječju! Takvi trenuci pokazuju kako jezični odabiri tvore atmosferu kojoj ne treba ni specijalni efekti ni skupa inscenacija.
Mnogi zagrizu za “arhaične” izraze misleći da time hvataju bit. Zapravo, prava vrijednost leži i u ritmu — u razmaku između zareza, u tempu kojim autor plete priču. Kratke rečenice žvakaće se lako, ali kad pisac krene s maratonom riječi… e, tad treba duboko disati. Dobar primjer su zapisi iz starih ženskih časopisa, gdje su misli često bježale u beskrajne valove, kao da sustižete tramvaj u Zagrebu kojem stalno netko diže ručnu.
Stil se, naravno, mijenja kroz vrijeme — danas ćete rijetko naići na “niti” umjesto “i” ili na savršenu zamjenicu za “njih”. Ali bez obzira na to, lakše je pročitati Mažuranića bez šalabahtera nego shvatiti ironiju u suvremenoj lirici. Jer, autori često potajno ubace šalu ili ciničnu opasku upakiranu u naizgled ozbiljne rečenice. Klikne vam tek kad pročitate dva-tri puta… Što kaže stara ekipa u knjižnici: “Ako shvatiš iz prve, nisi ni čitao kako treba.”
Zvuči poznato, zar ne? Pravi izazov nije samo shvatiti riječi, već uloviti i ritam, ton i tu specifičnu jezgru stila koja djelu daje karakter. Tko zna, možda ste i sami jednom pokušali razaznati gdje završava priča, a gdje počinje stari rodoslovni zapis autora koji se dosad skrivao u fusnotama. Ako ništa drugo, kad sljedeći put naletite na arhaični izraz, sjetite se da ni najpoznatijim književnim detektivima nije uvijek lagano odgonetnuti što je pisac stvarno htio reći.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko duboko zaroni u raspršene izvore jednog književnog djela, zatekne se u čudnoj mješavini iznenađenja, frustracije i—priznajmo—pravog užitka traženja skrivenih detalja. Onaj tko prvi put otkrije rukopis s marginama punim pisčevih bilješki možda osjeti više adrenalina nego na zagrebačkoj tramvajskoj kontroli. Tko može odoljeti ideji da pronađe rečenicu koja nikad nije došla do školskih lektira ili izdanja Podravke? On sigurno ne.
Nekima čitanje između redaka budi osjećaj kao da sastavljaju slagalicu od dijelova što su se razletjeli po vremenu i prostorima knjižnica. Svaka sitnica—od precrtane riječi do zaboravljene fusnote—donosi uzbuđenje, ali i mali napor. Jer ponekad, usred naizgled obične stranice, on naiđe na nešto što potpuno mijenja doživljaj djela. Priznaje, nije svatko spreman kopati po prašnjavim bilješkama, ali kad već započne tu avanturu, rijetko žali.
Opipljiv je osjećaj bliskosti kad zaviri u privatne misli autora. Taj pogled iza kulisa gura svakodnevnicu u drugi plan i pretvara tumačenje knjige u osobnu priču. Najzanimljivije je što nitko ne doživi te fragmente isto—netko vidi ironiju gdje drugi osjeća tugu, treći pronađe humor u desetljećima stare opaske na marginama.
Bilo da se radi o Mažuranićevim političkim dilemama ili zaboravljenom sonetu iz studentske bilježnice, svaki novi komadić donese osobni doživljaj čitatelju. Često se dogodi da, tek nakon petog čitanja istog ulomka iskopanog iz arhiva, netko shvati kako zapravo nije riječ o “jednom” djelu, već o cijelom nizu verzija koje svaka na svoj način boji literarni doživljaj.
Pa, tko u tom labirintu raspršenih vrela dobije osjećaj da je našao “pravu” knjigu? Nitko. I baš u toj nesigurnosti, u toj igri nijansi, leži šarm ovakvog čitateljskog iskustva—njegovo osobno mišljenje o djelu raste sa svakim novim papirom, sa svakim sitnim prepravkom, s pričama koje su godinama ostajale neispričane.