Rijetko koja zbirka proze uspijeva uhvatiti suštinu svakodnevnog života kao što to čini “Rajvil i druga proza”. Ova djela otvaraju vrata svijetu u kojem obični ljudi postaju nositelji neobičnih priča i gdje se svakodnevni događaji pretvaraju u duboke životne lekcije.
“Rajvil i druga proza” donosi sažetak ključnih priča koje istražuju ljudsku prirodu, odnose i izazove kroz jednostavan, ali snažan stil pripovijedanja.
Svaka priča nudi novu perspektivu i potiče na razmišljanje o vrijednostima, izborima i posljedicama. Tko god traži smisao u sitnicama života ovdje će pronaći inspiraciju za daljnje čitanje.
Uvod u lektiru i autora
Pa tko kaže da lektira mora biti dosadna? Kad prvi put uzmete zbirku “Rajvil i druga proza” u ruke, stvarno ne znate što očekivati – i baš u tome leži šarm. Zaboravite na suha predavanja iz školskih klupa… Ovdje vas čeka nešto skroz drugačije.
Autor
Nije svaki pisac domaćim književnim krugovima poznat onako kako se poznaju trešnjini cvjetovi u travnju – ali Tomislav Domović, autor ove zbirke, malo koga ostavlja ravnodušnim. On piše onako kako većina ljudi diše — jednostavno, ali s razlogom. Dovoljno je pročitati nekoliko njegovih rečenica pa shvatiti… on kao da priča baš s nama, nečujno, ali uporno.
Domović se rijetko upušta u pretjeranu dramatiku. Više ga zanima običan dan nego spektakularna katastrofa. Neće izokretati stvarnost, ali zato majstorski secira ljudske slabosti, navike i sitne radosti. Iskreno? On vidi ono što drugi preskaču u žurbi, pa nas natjera da na današnji dan — recimo, srijeda rano ujutro — gledamo nekako toplije. Često su njegovi tekstovi objavljivani u književnim časopisima, a kad ga pitate o inspiraciji, odgovara tako smireno da poželite ostati još koju minutu u njegovom društvu. Dakle, nije tu riječ o književnom divu kojeg treba obožavat’, nego o nekom tko je, pa… baš ljudski. I istinski lokalni.
Žanr i književna vrsta
Zbirka “Rajvil i druga proza” igra prljavo s književnim pravilima — ni roman, ni novela, ni zbirka priča u tipičnom smislu. Na prvu te zapljusne osjećaj proze, bez velikih uvoda, skokovitih zamjena likova ili grandioznih preokreta. Klasična kratka priča ovdje suvereno glavinja po hrvatskim svakodnevicama: tramvajska gužva, trgovina na uglu, ljetna poslijepodneva kad nema signala. Proza koja ne traži svjetla pozornice nego se šulja kraj nas dok peremo suđe.
Istina, ovo nije triler ni fantastična priča. Naglasak je na običnim ljudima i njihovim — pa rekao bi netko, malim — dramama. Ali pazi sad: svaka ta “mala” priča krije onu veliku, univerzalnu crtu ljudskosti. A imaš osjećaj kao da listanje novele vuče elemente iz vlastite kuhinje ili zgrade. Pisac tu i tamo razbije monotoniju pokojom ironijom ili lokalnom forom, taman da tekst ne sklizne u patetiku.
Ako tražiš žanrovsku oznaku, ovo je čista proza s natruhama humora, realističnim pogledom na svijet, povremeno poetskim detaljima. Priznajem, ne daje odgovore na vječna pitanja, ali zato usputno navuče osmijeh ili podigne obrvu. U književnim je okvirima Domovićev “Rajvil” prijateljski nepretenciozan komad štiva — i zato mnogima drag, a nikad zaboravljen.
Kratki sadržaj
Zamisli, netko u knjižnici posegne za „Rajvil i druga proza“ i pita knjižničarku: „O čemu je to zapravo?“ Ako je netko očekivao tipičnu, enciklopedijsku lektiru — evo male prevare: svaka priča u zbirci nosi drugačiji miris, okus i boju. Krenimo redom, bez dugačkih uvoda, samo onako kako bi to ispričao susjed iz klupe.
Uvod
Kako zapravo počinje Rajvil? Bez velikih paradi — odmah u džep svakodnevice. Autor gura glavnog lika (ili bolje, likove) pred čitatelja bez puno okolišanja. U jednoj priči čovjek premeće filozofiju uz toplu kavu na autobusnom kolodvoru, dok druga šalje na izlet između gradskih blokova i neostvarenih snova. Domović kao da bilježi mrvicu iz nečije svakodnevice… poznaješ li onaj osjećaj kad netko pogodi tvoju misao prije nego što je i izgovoriš?
Atmosfera? Nema širokih pejzaža s razglednice, sve miriše na staru novinsku tintu, na kruh iz pekare i na onu začudnu tišinu kad ponestane struje u tramvaju. U početku ne znaš je li lik simpatičan ili ti ide na živce, ali stalno imaš osjećaj: ovo se moglo dogoditi meni ili tebi.
Zaplet
Priče Domović često izvrnu očekivanja — taman kad misliš „a-ha, sve znam“, lik se nađe pred bezveznom, ali stvarnom odlukom. U jednoj od epizoda, Rajvil pokušava spasiti svoj stari bicikl, u drugoj se pita kad je zadnji put nekome iskreno odgovorio na prosto pitanje „kako si“. Nema tu traganja za izgubljenim vremenom, više je riječ o borbi s ponedjeljkom, kreditom, ili sjećanjem na pokojnog susjeda.
Možda se u jednoj rečenici dogodi cijela drama, a u idućoj samo proleti mjesec dana života — baš kao u stvarnom životu kad ti vrijeme sklizne između dva ogovaranja ispred dućana. Rajvil i društvo često nalete na male sabotaže: kiša ruši planove za izlet, kartica ne želi raditi u trgovini, nepoznata lica prizovu stare rane.
Ima tu i likova koje ne bi poželio za rođaka (kao susjed iz podruma opsjednut zavjerama) i scena koje bi najradije odmah zaboravio, ali s nekom toplinom u trbuhu, jer podsjećaju na prizore iz osobnog albuma (onaj neuspješni izlet, prvi put bez kišobrana, prolivena juha na poslu).
Rasplet
Ako iščekuješ holivudski obrat — Domović preskoči velike dvoboje. Raspleti su ti skromni, bliski, gotovo tiho izgovoreni. Ono što je počelo kao anegdota o izgubljenom ključiću vodi do malih osobnih spoznaja, koje često zabole više nego što bi čovjek priznao.
U jednoj sceni, Rajvil napokon pogleda kroz prozor i shvati da su najvažnije stvari već tu — zbrčkan tepih, dosadni susjed, a i hladan čaj na stolu. Likovi na kraju često ostanu na istoj adresi, ali im se pogled na svijet promijeni taman toliko da sljedeće jutro izdrže s manje kave i više osmijeha.
Nijedna priča ne završi s točkom na ‘i’. Sve ima dozu nedorečenosti, kao da autor pita čitatelja: „A što bi ti napravio na tom mjestu?“ Čak i gorki trenuci često dobiju neku komičnu notu, nalik malom štucu u sred ozbiljnog razgovora.
Kraj
E sad, kraj u „Rajvilu“ nije ono „živjeli su sretno do kraja života“. Više je kao kad ponestane baterije u daljinskom pa moraš ustati i pogasiti svjetla — svakodnevno, dosjetljivo, pomalo šlampavo ali iskreno.
Rajvil i ostali likovi ne dobivaju medalje, ne pišu memoare ni knjige recepata. Uglavnom stignu do male osobne istine, a ponekad ni to. Neki se pomire s gubitkom kave, drugi s dosadom ponedjeljka, treći shvate da nisu svi razgovori vrijedni nastavka.
Još jednom, nigdje velikog zahvata ni patetičnih govora. Sve je skromno, toplo i dovoljno čudno da se čovjek poželi vratiti barem na još dvije-tri stranice, čisto da vidi hoće li Rajvil ikad kupiti novu lampu ili će je samo popraviti selotejpom.
Mjesto i vrijeme radnje
Što bi Rajvil bio bez mirisa starog zagorskog sela? Ovdje svaka priča ima vlastiti kutak—ponekad uski hodnik stambene zgrade, drugi put blatnjavi put ispod prozora kafane. Domovićev Rajvil obitava negdje između stvarnog i univerzalnog: dovoljno blizu da ti zvuk pedesetogodišnje perilice „Gorenje“ odzvanja u ušima, ali i toliko apstraktno da ne znaš točno tko bi danas ondje sjeo na klupu i čekao tramvaj. Osjetiš miris friško pokošene trave? Ili možda drvo s tavana, malo vlažno, malo nostalgično.
Vrijeme radnje? Reklo bi se, nipecirano, a opet potpisano svakodnevicom koju je svatko bar jednom dotaknuo. Radnja skače – od sivih devedesetih, preko mutnih dvosatnih kiša, pa sve do jutarnje žurbe s praznim novčanikom. Nema digitalnih satelita ni high-tech mobitela. Tu su stari bicikli, polurazbijene drvene stolice i novine iz samoposluge na uglu. Rajvil je vrijeme kad još uvijek znaš komšiju po imenu, a nedjelja miriše na grah s kobasicom—ne na brzinski takeout iz trgovačkog centra.
Mala mjesta donose velike priče, zar ne? U Domovićevu svijetu ponekad samo jedno ljeto ili pijana subotnja noć oblikuju cijelu sudbinu. Pozadina je toliko poznata da lako pomisliš kako gledaš vlastiti kvart, ali… svaka anegdota ima svoj datum u kalendaru sivo-žutih dana koji se preklapaju—i sve to podsjeća na grad koji se neprestano mijenja, iako ga u srcu nosiš jednakim.
Ako slučajni prolaznik upita gdje je smješten Rajvil, odgovor je uvijek isti—tu negdje, svaki put kad pomisliš da je svijet prevelik, a život presitan za velike riječi. Vrijeme radnje? Možda baš sada, u trenutku kad ovo čitaš, netko tamo proživljava svoju verziju Rajvila, uz staru ploču s radija i raspucale pločice na kuhinjskom podu.
Tema i ideja djela
Okej, zamisli da sjedneš u lokalni kafić i baciš pogled kroz prozor — stari Zagorci žustro komentiraju politiku, neki klinac napuhuje žvakaću, a konobarica u kutu nervozno prebrojava sitniš. Tu negdje… krije se pravi “Rajvil”. Tomislav Domović prozu nije pokrenuo željom da mijenja svijet s visine, nego je sjedio uz ljude, promatrao ih i lovio njihove sitnice, njihove male, a baš iskrene borbe.
Jedna znatiželjna čitateljica iz Krapine mi je prošle godine prišapnula: “Znaš šta, baš mi je leglo što svaka ta priča ima okus kruha iz krušne peći… Topla. Oštra. Ponekad i s malom korom tuge!” Nije to bez razloga. Autor ponekad štipne humor, nekad stavi gorku zrnu stvarnosti, ali nikada nije pretenciozan. Ako lik smulja dan, smulja i knjiga s njim. Ideja nije da se čitatelj osjeća kao da ide u kazalište, nego da navečer u čarapama sjedne na kauč i tiho promrmlja: “Vidiš – i ovo je moj život.“
Glavni motivi ovdje? Obitelj, gubitak, ponos – svi oni trenuci kad te netko gurne na raskršću, a ti ni sam ne znaš kojim putem. I baš u toj neodlučnosti leži ono što Domović nudi: autentičnost. Nema tu velikih filozofiranja ni suvišnog moraliziranja; sve je prizemljeno, nekad gotovo sirovo. Naslovi poput “Rajvil” ili “Zavičajni prah” zvuče kao sarkastični podsjetnici — ‘ajmo probati preživjeti još jedan dan, pa makar samo za šutnju iza ponoći.
Ako je tvoj dan ikada mirisao po kuhanom grahu ili te podsjetio na kišni ponedjeljak kad autobus kasni, ovaj je svijet tvoj svijet. Domović piše za one koji cijene male pobjede i ne srame se malih poraza. I nema tu lažne grandioznosti: ponekad je najbolja ideja – prigrliti običnost. Isprobaj! Nisi jedini tko se našao u Rajvilu, makar na par minuta između dva uzdaha.
Analiza likova
Likovi iz “Rajvila i druge proze”… e sad, nemojte očekivati mutne stereotipe. Nema tu filmskih poznatih faca ili nekih tko-sam-što-sam mudrovanja. Ovo su oni ljudi koje svaki kvart, svaka birtija i svaka zagorska ulica ima negdje u kutu—možda ne na naslovnicama, ali sigurno pod kožom mjesta.
Glavni likovi
A kad kažete “glavni lik” Rajvila… zapravo ih je malo teže precizno istaknuti. Domović kao da je posložio ekipu iz stare mahale pa svakome dao detalj – frend iz škole, striček koji uvijek sjedi na istom kraju šanka, teta s kioska koja te pamti i kad zaboraviš kišobran. Neki su ponosni, drugi pomalo ogorčeni, ali svi su nekako svoji.
Na primjer, Ivan—majstor s dvorišta, nekad davno bio perspektiva, danas živi od rutine i tu i tamo prokomentira svijet televizora dok mu kroz prozor prolazi život. Ivanku ljudi pamte po inatu, ali i po onom nenametljivom humoru koji preživljava i kad izgubiš tikete na kladionici više puta zaredom. Nije junak, ali uvjerljivo nosi vlastitu svakodnevicu.
Tu je i ona mala, Marica, susjeda s dna ulice, zadnja koja gasi svjetlo kad svi prilegnu. Njene dileme leže u malim stvarima—moram li opet preko pola sela po jaja jer „njihova“ su uvijek malo bolja? I to je to… likovi nisu savršeni, ali baš takvi, s nevezanim pertlama i rukama u džepovima, ostaju s čitateljem i kad priča ode dalje.
Sporedni likovi
Ne zaboravimo sporedne likove. Ovdje oni nisu samo ukrasni grmovi, više kao one biljke što izrastu tamo gdje ih nitko nije sadio. Sporedni likovi često osvježe scenu — čistačica u školi koja sve zna unaprijed (jer sve čuje i vidi), stari Jura što komentira politiku s tri prozora udaljenosti, frizerka koja vodi razgovore kao radio uživo.
Iznimno je kako autor svaki put pogodi ton, čak i kad se pojave na dvije stranice. Sjetite se scene s Davorom, polukriminalcem iz treće priče – naizgled tip kojeg odmah prokljuviš, ali postane sasvim ljudski kad priča sklizne na temu duga prema mami. Ne treba puno teksta, dovoljno je nekoliko replika i pokret rukom da shvatiš svu širinu karaktera.
Netko upadne, kao bakica koja nosi kolač na autobus, i nestane — ali se pamti. Ti obrisi poklope mnoštvo malih, ali preciznih detalja: lokalna poštarica, vozač busa, još onih „izasjedača“ na klupama što više promatraju nego pričaju. Baš zbog njih Rajvil diše kao živa sredina, svatko je tu da zatipa neku prazninu.
Odnosi između likova
I sad ono najsočnije—odnosi! Nema puno pompe. Svi se znaju „oduvijek“, mozaik je složen od pogleda, podsmijeha, susreta kod kioska. Zbivanja su često neka sitna koškanja, komentari iz druge ruke i neizbježni obiteljski rituali.
Na primjer, Ivan i Marica — nitko ne zna tko je prvi pozdravio, ali između njih stalno plovi tišina dok odu na tržnicu ili idu ispred kafića. Pa odnosi starih i mladih, gdje klincima stalno „ništa nije dovoljno“, a stare ekipe se sjećaju nekih boljih dana, što stvara lako prepoznatljivu, blisku napetost.
Ima tu sjajnih momenata kad sporedni lik uletava s komentarom i rasplete odnose na dva načina — ili sve prepusti humoru, ili kao stara učiteljica iz pete priče zabiberi istinu pa svi ili šute, ili prasnu u smijeh. Kad itko pomisli da su svi već sve rekli, tek krene neka ogovaračka lavina na kave.
U biti, ti odnosi nisu savršeni (tko je kriv, tko duguje za pivo?), ali su toliko životni da čovjek lako u svakom vidi nekoga koga zna: susjeda, brata, ljubav iz klupe… ili samoga sebe s pogrešne strane šaltera. Rajvil — zapravo više veliko selo nego izmaštani svemir.
Stil i jezik djela
Nek’ netko kaže da je Domović previše jednostavan… Pa baš zato mu se ljudi stalno vraćaju. Čak i ako niste ljubitelj književnih eksperimenata iz žute mape, lako se naviknete na njegov ležeran, bezbrižan hrvatski – tu neće biti mudrovanja i praznih riječi, nego prokleta iskrenost “bez rukavica”. Iza svakog izraza čuči neka svakodnevna sitnica, nešto što bi moglo stajati na zidu birtije u Rajvilu, ili na truloj oglasnoj ploči usred seoske stanice. Kad čitate njegove putene natuknice (koje, bome, znaju biti kruće od škripavog zagorskog kruha!), kao da slušate domaću ekipu dok prepričava stare zgode – ili zgode koje će tek doći.
A jezik? On je tu da se ne osjeti – običan, šlampav u najboljem smislu riječi, dirljivo izravan. Svatko pronađe barem jednu rečenicu koja zvuči kao da ju je netko iz njegovog sela ispalio nakon treće kave na sunčanoj terasi. Nema lirskih balona, ali zato ima brze replike, urnebesno prizemno podbadanje i grube istine – toliko znakovite da čak i ironija ponekad zadrhti.
Ovakav stil ne preskače ni lokalizme – ne boji se podvaliti “čehnutu” međ’, “purgerski” izraz ili imena koja mirišu na klasiku iz bakine pirjane kuhinje. Knjiga bi bez toga bila kao Rajvil bez vlažne trave nakon kiše u svibnju – suhoparna, bez šarma. Naracija se kotrlja bez usiljenih dijaloga i bez ukrasa, ali svaki detalj ima svoju težinu, sasvim kratko pa šibne, a zatim nestane – baš kao pravi razgovor kod lokalnih “poštanskih” vrata.
Ali, da ne duljimo – ako ste čitali “Rajvil i druga proza” onda ste vjerojatno naletjeli na sintagme poput “projurio kroz život k’o traktor kroz blato” ili “smijeh što se širi poput rakije po grlu”. Domović zna izvući pravu emociju, bez izmotavanja – kad treba biti topao, izvuče toplinu iz stare peći; kad treba biti hladan, reže poput proljetnog vjetra na brežuljku. To je ta jezgra – proza koja nije besprijekorno našminkana, ali ostavlja dojam kao šamar razbuđivanja.
I za kraj ovog „jezičnog đira“ – nemojte očekivati napuhane opise koje ćete pamtiti mjesecima. Ono na što ćete se vraćati nije nijansa svile na zidu nego onaj osjećaj da vas je netko prepoznao i pozvao na još jednu rundu priče — taman kad ste mislili da je sve rečeno.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako vas netko pita kakav je osjećaj prolaziti “Rajvilom” ― kao da šetate selom koje stvarno miriše na kruh i vlažnu zemlju, a ako pozorno slušate, jasno uhvatite sva ona gunđanja iz lokalnog kafića. Tomislav Domović ne skriva stvarnost; on ju servira, ponekad ogoljeno do srži, dovoljno da neki čitatelji zastanu i promrmljaju sebi u bradu: “Pa ovo je stvarno kao kod mene doma!”
Zanimljivo, od prve do zadnje priče nema velike filozofije, nema učitavanja važnosti. Sve sjeda lagano, baš kako bi netko ispričao zgodu dok pere prozore ili dok čeka autobus. Većina čitatelja prepoznaje sebe u glavnim likovima, što stvara osjećaj ugodne blizine, ali ni na trenutak ne bježi u sladunjavost. Ljepota nije napadna; skriva se iza jednostavnosti, baš kao kad netko zaboravi isprati šalicu kave, i taman mu to odgovara.
Ponekad se dogodi da Domovićevi opisi pogode ravno u živac, pogotovo kada piše o obiteljskim sitnicama i propalim pokušajima velikih promjena. Čitateljima ostane nelagoda, ali one vrste zbog koje svrnemo pogled prema svojim navikama i rutini. Nema sigurnog odjeka ili “velike poruke”, jer… život, u ovom “Rajvilu”, ostaje pun otvorenih krajeva.
Nije rijetko da netko nakon čitanja poželi nazvati starog prijatelja ili prošetati kvartom, možda iz znatiželje kako priče žive tik ispod površine svakodnevice. Kritičari, a i studenti književnosti, znaju komentirati kako ova zbirka nema spektakularnih obrata ni uzvišenih sudbina, što je zapravo ― pun pogodak za one koje umara prenemaganje i velika gesta.
Jedan profesor književnosti s Filozofskog faksa u Zagrebu svojedobno je zbirku usporedio s “večernjim razgovorima ispred dućana u kolovozu” ― nitko ne pamti priče, ali svi osjećaju toplinu nakon što se pogase svjetla. Upravo je to, prema dojmovima većine čitatelja, najveća vrijednost “Rajvila”: čini da svakodnevno postane nečim za priču, bez pompe i maski, ostavljajući prostor za vlastita tumačenja, baš onako… nenametljivo.