Što pokreće igračke kad ljudi ne gledaju? To pitanje otvara vrata u čarobni svijet priče “Putovanje plave strijele”, gdje obične igračke postaju junaci vlastite avanture.
“Putovanje plave strijele” prati skupinu igračaka koje, vođene željom da usreće dječaka, kreću na neizvjesno putovanje kroz grad, suočavajući se s izazovima i otkrivajući pravu vrijednost prijateljstva i nesebičnosti.
Svaka stranica ove priče podsjeća nas koliko su snovi i dobrota važni, čak i kad dolaze iz neočekivanih izvora. Tko zna kakve nas pouke čekaju u ovoj neobičnoj avanturi?
Uvod u lektiru i autora
Prvi put sam sreo “Putovanje plave strijele” u osnovnoj školi kad su knjige rijetko imale ovu čudnu moć da te istovremeno razvedre i rastuže. Oni koji su prošli kroz ovu lektiru znaju – nije to klasična bajka, već vožnja kroz osjetljivo i neobično djetinjstvo, gdje obične igračke iskaču iz ladica i daju ti razlog za razmišljanje duže nego što si očekivao. A tko stoji iza svega toga?
Autor
Gianni Rodari – zvuči poznato? Ako ste ikad prolistali police stare knjižnice, vjerovatno ste naletjeli na njega. On je talijanski pisac i novinar koji baš nije znao što znači “dosadna priča”. Rođen je 1920. u malom gradu Omegna na sjeveru Italije, gdje je, kažu, prvi put počeo vrtjeti svoje priče iz ničega, baš kao klinac s polomljenim autićem koji izmišlja vlastita pravila igre.
Rodari je bio učitelj i novinar — i to se itekako vidi u njegovim knjigama; od “Gramatičke bajke” do “Cipela lajavaca”, ima tu fantazije, ali i kritičkih pogleda na svijet odraslih. Zanimljivo, prvotno je želio studirati glazbu, no život ga nosi drugdje. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata posvetio se pisanju za djecu – možda najtežu publiku jer ne toleriraju lažnu pametovanje.
Možda je baš zbog toga cijenjen i u Hrvatskoj – njegovi likovi proživljavaju gorku stvarnost, ali bez gorčine. “Putovanje plave strijele” prvi je put objavljeno 1947. i otad prevodilo se na razne jezike, a u nas se uvuklo pod kožu generacija. Moraš priznati, malo je autora čije bi avanture igračaka ostale popularne i kad gumene patke zjape s polica, zaboravljene iza novih aplikacija i online igara.
Žanr i književna vrsta
Ajmo iskreno – tko još dijeli knjige po žanrovima osim profesora književnosti? Ali kod “Putovanja plave strijele” to zapravo i pomaže, jer ovo nije tipični roman niti bajka. Radi se o dječjem romanu, s jakim elementima fantastike i alegorije, što znači – imaš lutke koje putuju, ali i brojne poruke skrivene između redova.
Roman najviše podsjeća na fantastičnu bajku, ali nije bajka u onom smislu “živjeli su sretno do kraja života”. Ovdje likovi nisu plemeniti vitezovi ili princeze, već igračke s manama i strahovima, što ga čini puno životnijim. Sjećam se kako je učiteljica jednom pitala: “Zašto mislite da su igračke tužne?” Nitko nije znao odgovoriti naglas, ali svi smo osjećali u trbuhu. To je snaga Rodarijevog žanrovskog miksanja – zabavlja, ali baca rukavicu pred čitatelja.
Na stranicama prevladava jednostavan, ali slikovit jezik, koji nije napravljen da te impresionira već da te povuče. Fantastika ovdje ima svoju svrhu; omogućuje djeci (i odraslima) da prepoznaju stvarne probleme kroz priču o igračkama – od nepravde i siromaštva do empatije i zajedništva. Citiraju ga i psiholozi kad pričaju o važnosti empatije kod djece, što dovoljno govori.
Ukratko, Rodarijev roman nije samo bajka ni samo dječji roman. On ulazi i u književnost “za odrasle” – pogotovo kad odrasli žele još malo djetinjstva, i nadaju se da postoji neka plava strijela koja će stvari preokrenuti kad najmanje očekuješ.
Kratki sadržaj
Već si pomislio da znaš svaku bajku s igračkama? E, pa, „Putovanje plave strijele“ šalje tu ekipu u pustolovinu zbog koje bi Barbika poželjela poletjeti iz kutije! Ovdje igračke nisu samo ukras na polici—imaju karakter, stav, pa čak i poneki kompleks.
Uvod
Novogodišnja noć u malom talijanskom gradu? Ima tu više napetosti nego na zadnjem kolu HNL-a. Plava Strijela—takozvani vlak iz izloga s igračkama (jer svaki pristojan grad ima svoj izlog s igračkama, zar ne?)—stoji na udaru najstrože prodavačice u gradu, gospođe Befane. Ne zvuči ti zastrašujuće? Samo čekaj. Ona drži ključeve raja za svako dijete, ali nažalost, uvijek postoji ono jedno dijete koje nema dovoljno lira za vlak iz snova.
Jedna šarena ekipa igračaka, od plišanog pasa do porcelanske lutke (čekaj, jesi li znao da i lutke znaju plakati?), zajedno planira bijeg iz izloga. Da, bijeg! Ne zato što su nemirne, nego zato što žele donijeti radost dječaku kojem je igračka potrebnija nego njima udobna polica.
Zaplet
Nećeš vjerovati, ali da je ova priča Instagram profil, imala bi više obrata od tjedne telenovele! Počinje u gluho doba noći—igračke hrabro napuštaju topli izlog i kreću u snježnu, neizvjesnu misiju prema dječakovom domu. I samo da znaš, svaka ima svoje slabosti—plašljiva lutka, tvrdoglavi limeni vojnici, pa čak i plišani pas kojem su kraće noge manji problem od velike želje za avanturom.
Put vodi kroz neosvijetljene ulice, susrete s pravim kućnim ljubimcima (znaš ono kad te pas u kvartu prvi put laje i razmišljaš imaš li dovoljno brzine za sprint?), pa do rasprava o tome tko zapravo vodi igru. Dok netko gubi kotačić, drugi pronalazi prijatelja. Tu je i ogromni izazov napustiti izlog—jer ne možeš baš samo prošetati kroz staklo… ili?
Rasplet
Zamisli scenu: snijeg, hladnoća, svi već spremni odustati. Jedna kriza za drugom—gubi se član ekipe, netko se oklizne, netko zaboravi put (nije Google Maps, ipak su igračke iz doba 1940-ih). Ali onda, baš kad pomisliš da će od lutke ostati samo slomljena ruka, ekipa stane na loptu i shvati da se bez zajedništva ne stiže nigdje. Prijateljstva se zacementiraju brže nego što lego kocka nestane pod kaučem.
Na kraju, svatko tko je sumnjao u uspjeh, nađe svoje mjesto u timu. Čak i igračke koje su bile ljubomorne na Plavu Strijelu priznaju da su putovanja zanimljivija kad ih dijeliš.
Kraj
Svi vole sretan završetak, ali ovdje sreća nije tipa „svi dobiju poklon iz kataloga“. Plava Strijela i družina uspijevaju doći do dječaka koji je možda najsiromašniji u kvartu, ali ima najtoplije srce (ili barem najveće džepove za male igračke).
Umjesto povratka na policu, igračke postaju njegovi vjerni prijatelji. A svi drugi, od Befane do slučajnog psa iz susjedstva, uče ponešto o tome kako sitne stvari mijenjaju živote. Djeca iz cijeloga grada tad maštaju o vlastitoj Plavoj Strijeli, a roditelji, barem na trenutak, požele povjerovati u čuda.
I ne brini—nitko nije pojeo nijednu igračku na kraju. Osim možda malo prašine.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite ovu scenu: grad Italije, jedan od onih starih iz 1940-ih—snijeg škripi pod nogama, iz dućanskog izloga blješte igračke, a vrijeme kao da miruje u iščekivanju Sveta Tri Kralja. Upravo tu, među šarenim vlakovima i lutkama što popodneva provode sanjareći iza stakla, započinje cijelo putovanje Plave strijele.
Radnja traje nekoliko zimskih dana, taman dok zadnje lampice božićnog sajma još bljeskaju prije nego što ih skine prva januarska sječa bora. Nisu ni svi Talijani ulovili vlakove kad ekipa igračaka odlučuje—ova godina neće biti tuga za onog dječaka što samo gleda iz daljine.
Ovdje, prostor nije samo ulica ili trgovina. Svaka soba, skladište, pa i skriveni prolazi između polica, postaju male etape njihove ekspedicije. Ponekad baš miris mandarina i prašina s tavana odaju gdje su se skrivale igračke prije nego što su krenule dalje.
Vrijeme? U knjizi teče sporo, sasvim drugačije nego na odraslojurićoj talijanskoj ulici. Dani su ispunjeni iščekivanjem, noći su prepune tajnih dogovora među igračkama, a promjena dolazi naglo—čim započne ono čarobno jutro koje svake godine donosi nadu da baš ovaj put netko pronađe svoj poklon.
Tko se zatekao u Italiji krajem 1940-ih ne bi mogao izbjeći taj osjećaj: svi gradovi mirišu na snove i skromne želje. Ljudi, pogotovo klinci, iz prve ruke znaju kakav je osjećaj kad igračka ima veću vrijednost od cijelog slastičarskog izloga. Plava strijela—veliki plavi vlak iz izloga—ovdje je više od igračke, baš kao i ovaj grad više od kulise: to je mjesto susreta prošlih i budućih nada.
Tema i ideja djela
Kad bi netko pitao o čemu zapravo govori “Putovanje plave strijele”, odgovor mu vjerojatno ne bi bio jednostavan. Jer nije to još jedna bajka o hrabrim igračkama; ovo je priča koja nas zaskoči pitanjem – Što znači biti dobar u svijetu odraslih, koji odavno više ne vjeruje u vilenjake, a poklone bira po etiketi?
Dok se Plava strijela i njezina šarena ekipa bore s pijeskom u zupčanicima i vlastitim strahovima, autor tiho ubacuje temu koju rijetko tko očekuje: empatija je valuta koja vrijedi više od bilo kojeg sjajnog papira iz izloga. Igračke nisu samo minijaturne figure – one su ogledalo ljudi, sa svim svojim slabostima, sitnim zavistima i velikim željama. Gledajući ih kako tumaraju snježnim ulicama, lako se pronaći sebe u toj skučenoj lokomotivi – tko nije jednom osjećao da zaostaje za svijetom koji juri naprijed?
Središnja ideja vrti se oko toga da pravo bogatstvo dolazi kad nešto dajemo, čak i ako to znači odustati od vlastitih snova. Recimo, scena kad Lokomotiva, izmučena, pokupi manje igračke koje nitko nije htio – to je trenutak kad knjiga diše ljudskošću. A usput, podrazumijeva se, Rodari potkopava očekivanja: nitko ne završava točno tamo gdje je krenuo, i baš to ih, čini se, ispunjava više od same nagrade.
Što je ostalo, osim ovoga: mašta nije rezervirana samo za djecu. U Italiji poslije rata, gdje ljudi broje svaku liru, sanjati – makar navečer između dva zalogaja kruha – prava je hrabrost. I baš taj duh čini “Putovanje plave strijele” nepoderivim. Ako uhvatiš sebe kako na kraju priče potajno navijaš za igračku s oguljenom bojom ili misliš da bi ti mogao biti vođa svoje male ekspedicije – autor je pogodio ravno u metu.
Tko zna, možda upravo tu leži najveća ideja ovog malog, ali glasnog djela.
Analiza likova
Tko je zapravo vođa igračaka i zašto bi itko navijao za vlak umjesto za plišanca? Pronaći ćete da svaka igračka ima svoju posebnu vibru—neka kombinira tvrdoglavu logiku, druga ide linijom srca, ali svi se nekako uklapaju u taj mala bandu.
Glavni likovi
Plava Strijela nije samo igračka vlak—ona vuče cijelu ekipu u avanturu. Sjećate se onih trenutaka iz djetinjstva kad je želja jača od stvarnosti? Ovaj lik vozi tu priču svom silinom: čelična volja i osjećaj za pravdu, često uz nervozni cvrkut (da, vlakovi imaju cvrkut kad je Rodari u pitanju). I onda – Kukasti, limeni vojnik. Netko bi ga možda nazvao ‘kontrol-freakom’—uvijek prvi na kritici, zadnji na komplimentima, ali kad treba pokazati hrabrost, tu je, baš kao stariji brat kojeg nitko nije tražio, a svi trebaju.
Zanimljivo, Dama od krpa djeluje kao glas razuma (ako vjerujete u razumnu krpu). Ona nerijetko smiri uzavrelu atmosferu—jednim pametnim komentarom ili prigodnim sakrivanjem u kutiju kad opasnost zovne, ovisno o situaciji. Ako ste ikad bili u društvu gdje vas svi zaborave dok ne treba pomoći – sad znate kako je njoj.
Sporedni likovi
Neki likovi dobiju svojih pet minuta slave i nestanu s pozornice brže nego u prosječnom reality showu. Primjetite Starog medu—on škripi zglobovima (doslovno)—ali svaki put kad progovori, svi utihnu. Stari medvjedi valjda imaju tu moć. Mali Zec, taj se uvijek nekako izvuče iz nevolje, kao svaka prava sretna maskota; iz početka ga se ne primjećuje, ali kad stvari postanu ozbiljne, eto njega sa sjajnom idejom.
Nijedna skupina nije potpuna bez malo čudaka—Lutka bez dijela ruke skrene pažnju kad se najmanje nadaš (nije ju lako impresionirati, ali je majstorica ironije), a svirač na limenci samo prati cijeli kaos sviruckanjem. Ta scena u dućanu kad svi šute i čekaju svoga kupca, to možeš vidjeti svakog prosinca u bilo kojoj zagrebačkoj igračkarni.
Odnosi između likova
Što dobijete kad spojite željezničku disciplinu, medvjeđu mudrost i zečju intuiciju? Zvuči kao šala, ali ovdje stvara najbolju moguću dinamiku. U početku su svi na nož (u prenesenom smislu, naravno—osim Kukastog, njemu nikad ne znaš). Kad Plava Strijela povede ekipu, svatko vuče na svoju stranu—Srce kaže jedno, kotači drugo. I onda, kroz zajedničke probleme, strahove i snalaženje po zamrznutom gradu, grickanjem svojih nesigurnosti, dogodi se ono što ne piše u priručnicima za timski rad: povjerenje.
S vremenom procvjeta pravi mali kaos solidarnosti—Kad Dama od krpa pomogne Kukastom, ili kad Stari medvjed ostavi svoj komadić krzna mlađem zecu, znaš da si u društvu gdje stvari funkcioniraju samo kad se svi potrude. Nije to idealna bajkovita harmonija—ima i trvenja, ima sumnje—ali bez toga, priča bi bila dosadna kao stare karte za vlak.
Kad sve razmislite, odnosi među likovima u Putovanju plave strijele podsjećaju na onu situaciju kad na izletu zaglavite s ljudima koje niste sami birali—na kraju svi dišete kao jedno, smijete se tuđim forama i zauvijek pamtite vođu koji možda nije najbrži, ali zna što znači doći na cilj zajedno.
Stil i jezik djela
Ako ste ikada listali stranice „Putovanja plave strijele“ u tramvaju – znate, usred gužve i onih večeri kad vam ruke otpadaju od dugog dana – možda ste zastali na nekoj rečenici čisto zbog načina na koji zvuči. Stil djela? Skoro pa… razigran. Usprkos tmurnim zimskim dekoracijama, tu nitko ne govori kao enciklopedija. Sve živi, diše i šapuće na talijanski način, a jezik je – evo da ne duljimo – pun topline, humora i cake. Mislite li na standardni slikoviti rodarijevski opis? Upravo tako—ali nikad napadan ili isforsiran.
Rodari, kao stari majstor, uvijek pazi da ništa ne postane pretenciozno. Zamislite samo: ozbiljne teme o siromaštvu i empatiji zavijene u igru, („Ko da vam baka omota povijest svijeta u šal od vune.“) Rečenice nisu duge, zamorne ni pretrpane formulama. Sve vibrira, s ponekim smiješnim dijalogom, a igračke prolaze kroz zgode kao pravi klinci. Ako ste navikli na suvremene bajke, lako ćete primijetiti—ovdje nema praznih laži. Sve je na svom mjestu, a ipak začinjeno da vas iznenadi: od infantilnih gegova (poput sitnih svađa među igračkama) do iznenadnih trenutaka ozbiljnosti, kad pomislite “Ček’ malo, ovo već zvuči kao život, a ne priča.”
Vjerojatno se pitate, može li to djelo biti zabavno i odraslima? Apsolutno. Riječnik? Razumljiv, ali nikad dosadan. Čak i dijete kojem je dosadilo pet stranica lektire u školi može ovdje naići na izraze koji zvuče kao iz susjedstva: „On je sretan kao pas kad ugleda vlasnika.“ Jednom sam slučajno pročitao odlomak naglas pred prijateljem—nije prestao citirati repliku o “limenom vojniku bez vijka u glavi”. Dalo bi se reći, fraze su upamtljive kao dobre fore među društvom.
Poseban je gušt naići na doskočice i aludiranja na svakodnevni život. Djelo koristi nepravilan, neočekivan ritam – Katkad rečenica „plesne“ po stranici, no nikad se ne razvuče kao stari žvakač. I onda odjednom, Rodari podigne ogledalo društvu. Prvo vas nasmije, pa vas načas sablazni neki prizor sebičnosti ili pohlepe. Kao da vas pisac vozi na rolerkosteru: proleti veselje, šćućuri vas nelagoda, onda opet sve vrati na stare tračnice. (Jesam li jedini koji je osjetio to veselje kad se vlak napokon otkotrljao prema sretnom kraju? Sumnjam.)
Slojevitost jezika ovdje daje prostora svakom čitatelju – od osnovca do odrasle osobe koja pomalo taji da želi još vjerovati u čuda. Djelo šarmira jednostavnošću, proplamsajima duha i nebrojenim mikro-dijalozima koji odzvanjaju dugo nakon što knjiga padne s noćnog ormarića. Tekst dokazuje da su najbolje avanture upravo one koje nisu skrivene iza velikih riječi, nego iza ponekog osmijeha, zabune ili male topline među retcima.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite ovo: netko vam pokloni vlak—ne bilo kakav, nego plavi, sjajan, veći od svih snova iz djetinjstva—i to usred zime, kad je sve bijelo i tiho, a toplina dolazi samo iz priče. Tako barem zvuči čitanje Rodarijeve Plave strijele. Cijelo djelo ima onu vibru starih igračaka iz izloga pokraj kojih djeca samo stoje i bulje—malo nostalgije, puno čežnje, pa još prizvuk pobjede kad netko napokon dobije nešto što nitko nije očekivao.
Ne događa se baš često da knjiga za djecu ostavi i odraslog zbunjenog pred pitanjima: “Jesam li stvarno bio takav, ili su igračke znale više nego ja?” Likovi su više od komada drva ili limenih kotača—toliko su ‘ljudski’ da se netko iz susjedstva sigurno prepozna među njima. Neka scena iz knjige, primjerice kada igračke sklapaju ‘dogovor’ da zajedno pomognu dječaku, zvuči kao sastanak kućnog savjeta u bilo kojem ne baš savršenom stanu. Sve je tu—nesigurnosti, sitne ljubomore, ali i iskrena želja da nekome bude bolje.
Čudno je, jednom kad zaklopite knjigu, koliko ostaje slika tih snježnih ulica i trgovine koja svijetli usred mraka. Rodari je tu stvorio nešto između bajke i realnosti—pa čak i oni odrasli koji više ne vjeruju u vlakove, barem na trenutak zastanu kad čuju neko novo, malo ime. “Putovanje plave strijele” ostavlja neku toplinu, onu vrstu — znate već — kad shvatite da je put katkad zanimljiviji od cilja samog.
No, nije sve med i mlijeko. Neki—pogotovo oni naviknuti na brzi tempo Marvel filmova—mogli bi gunđati da se radnja vuče poput žvake po asfaltu; tu stvarno treba vremena za čuditi se, usputno se smijati tu i tamo, a možda i pustiti koju suzu kada neka igračka ostane zaostala. Ali, baš to daje knjizi onaj pravi ‘old school’ šarm. Na kraju, tko još ne voli popodnevno sanjarenje uz šalicu kakaa, i osjećaj da i dalje, negdje, nešto njihovo čeka pravo malo čudo?
Kad se sve zbroji—od atmosfere, jezika, likova do onih skrivenih poruka o dobroti i gubitku—ovo je priča koja ne živi samo na policama, nego se seli iz kuće u kuću, iz dječje sobe u autobus, baš kao što je plavi vlak prošao toliko prostora u jednoj običnoj talijanskoj zimi.