Zamislite putovanje koje vodi duboko ispod površine, gdje se granice između znanosti i mašte neprestano brišu. Upravo to nudi “Put u središte Zemlje”, roman koji već generacijama budi znatiželju i otvara vrata nepoznatim svjetovima ispod naših nogu.
“Put u središte Zemlje” prati profesora Lidenbrocka, njegovog nećaka Axela i vodiča Hansa na nevjerojatnoj ekspediciji kroz vulkansku jamu, gdje otkrivaju čudesne podzemne krajolike, nepoznata bića i izazove koji testiraju njihovu hrabrost i znanje.
Svaka stranica ovog romana skriva iznenađenja i pitanja koja potiču na razmišljanje o granicama ljudske upornosti i znatiželje.
Uvod u lektiru i autora
E sad, kad prvi put netko pogleda naslov “Put u središte Zemlje”, možda pomisli na sat razredne lektire ili dosadnu književnu analizu. Ali, nemojte se dati zavarati—ovaj roman je zapravo čista ekspedicija, i to bez potrebe za pilotskim ispitom. Ako ste ikad sanjarili da pobjegnete iz škole ravno u nepoznato, Lidenbrock, Axel i Hans uspijevaju točno to (i još malo više, stvarno).
Autor
Jules Verne… e, sad ste čuli za njega čak i ako niste pročitali nijedan paragraf lektire. Gospon Verne je negdje sredinom 19. stoljeća stvarao ono što bi danas jednim klikom završilo na Netflixu—neponovive avanture i specijalne efekte prije nego što je Hollywood uopće znao što znači green screen. Rodom iz Francuske, iz živopisnog Nantesa, Jules je svoje znanstvene ideje miješao s maštom na način na koji danas baristice miješaju latte-eve (svaki je imao svoj začin).
Jesam li jednom pročitao da su ga njegove, ajmo ih nazvati, “vizije budućnosti” često tjera- le utjecajne kritičare da ga stave u ladicu s ekscentrikom i izumiteljem? Definitivno. Ali čovjek je, zamislite, već 1864. “skočio” s ljudskim likovima ravno pod zemljinu koru, dok su ostali još kopali krompir ili filozofirali. Njegove priče su često bile ispred svog vremena—čak i brodograditelji podmornica tipa “Nautilus” obavezno spominju Vernov utjecaj.
Žanr i književna vrsta
Ako u knjižari zapnete pokraj polica “znanstvenih fantastika” i “avantura”, pa se ne možete odlučiti—s ovim romanom pogodili ste džekpot: “Put u središte Zemlje” savršeno pliva na granici fantastične znanosti i zamamne pustolovine.
Zamislite scenu: profesor Lidenbrock u svom kabinetu šuška starinskim papirima, nećak Axel guta knedle od straha, a vodič Hans coolerski sjecka komade mesa dok izdaleka gromovi odzvanjaju. To nije ni epski SF ni striktno dječji roman—više vam se čini kao spoj pub kviza, dokumentarca i Indiana Jonesa u jednom, s elementima spektakularne vizualizacije koja graniči s bajkom. Zvuči bajkovito, priznajemo, ali… lakše pamtljivo od prosječne lekcije iz geologije.
Netko će reći: “Znanstvena fantastika? Pa, priča se o lavama, vulkanima i podzemnim svjetovima!” Drugi će pak inzistirati: “Ne, prava avantura, jer ljudi hodaju tamo gdje nitko prije njih nije kročio!” I oba će biti u pravu, jer Verne nije nikad birao između žanrova—on ih je spajao kao što se keksi umaču u čaj. Upravo to “miješanje” iznenadi svakog čitatelja, otvarajući apetit i za znanost i za fantaziju.
Možda nije pravi izbor ako tražite preciznu znanstvenu studiju, ali svakako jest ako volite da vas knjiga “kopne” iz prve, kao vrtlog pod nogama koji povuče ravno u središte… pa znate već čega.
Kratki sadržaj
Ajmo iskreno — kad čuješ “Put u središte Zemlje”, možda ti na prvu padne na pamet neki dosadni geografski udžbenik ili, još gore, enciklopedija stara kao Djed Mraz. E, nije. Ovdje pričamo o romanu zbog kojeg se puno klinaca zaljubilo u ideju podzemnih svjetova, a odrasli potajno maštali o bijegu od ponedjeljka. Sudeći po brojnim popodnevima provedenima ispod stola s lampom (da, tako je izgledala moja “podzemna pustolovina”), ova knjiga nije za zanemariti.
Uvod
Profesor Lidenbrock nije običan profesor iz susjedstva. Dijelom genijalac, dijelom tvrdoglavi Jastreb, čovjek naiđe na nešto neobično: staru knjigu s misterioznom porukom. Samo što, naravno, nije uspio šutjeti o tome―mora povući i svog nećaka Axela u tajni plan za ekspediciju kakvu ni Indiana Jones ne bi odbio. Tu upada Hans, Islanđanin koji više priča djelima nego riječima (legenda u odsjecanju prepreka). “Počinje prava pustolovina”—barem tako tvrdi profesor, a Axel već u uvodu pokazuje koliko je sklona panici kad vidi dvije zmije ili nečiju sjenu.
Nije mi jednom palo na pamet bi li moj profesor iz osnovne prošao živ kroz islandske lave ili bi ga AXEL-VIBES savladali već na aerodromu. Brz tempo, znanstvene spike i dosta humora. Jesi li i ti ikad guglao što se zapravo nalazi ispod nogu? Autor Jules Verne bio je i veći znanstveni geek.
Zaplet
Sad dolazi stvar za koju se isplati preskočiti i ručak: trio ubrzo otkriva ulaz u stvarni podzemni svijet… kroz vulkan! Misliš da su tu prestali? Ma kakvi, krenuli su niz tunele, a svaka stranica izgleda kao “Escape Room” na steroidima. Axel se gubi (više puta, naravno on), a profesor pokušava sve objasniti nekim poludjelim formulama, kao da su na znanstvenom sajmu.
Sjećaš li se kad si u školi morao nešto objasniti ekipi pa si brljao cijelo vrijeme? E tako Axel i profesor. Samo što su ispod zemlje, okruženi kostima izumrlih stvorenja i pred nevjerojatnim slapovima, s povremenim krizama gladi. Hans spašava stvar hladnom glavom (vjerovao ili ne, “šutnja je zlato” u grotlu vulkana). I dok se svi misle vratiti kući, odjednom – BUM! – podzemno more, brod od kosti i nevjerojatna, gotovo prapovijesna bića.
Vlah, imaš osjećaj kao da svaki put kad se smjeste i odmore, netko izvuče tepih ispod njih pa šeću po novim čudima. Jer, evo male lekcije: pod zemljom nema Signala, nema ni povratka kući klikom.
Rasplet
Ako si pomislio da će povratak biti kao odlazak na izlet na Jarun, varao si se. Naši pustolovi nalete na čitavu plejadu problema: od gubitka hrane do potpunog gubitka orijentacije. Axel panici ponovno podigne na razinu “crveni alarm” kad ga priroda odvoji od ekipe. Profesor, s druge strane, gubi živce skuplje nego kolekcionarski strip.
Usred te drame dogodi se nešto gotovo nevjerojatno: uspiju pronaći podzemno more, koje izgleda kao ilustracija iz starog izdanja National Geographica—valovi, magla, miris soli toliko živ da ga i preko papira osjećaš. Susreću fosile i stvorenja zbog kojih bi svaki paleontolog skakao od sreće, a prolazak brodom kroz neistražene dijelove podzemlja djeluje kao ekspedicija kroz povijest planeta.
I, naravno, jer avantura bez opasnosti nije prava avantura—zatekne ih vulkanska erupcija. Nije baš u opisu za izlet: “mogućnost erupcije 99%”, ali naši junaci pronalaze put prema površini vođeni kombinacijom sreće, snalažljivosti i poneke molitve.
Kraj
Nisu završili na Havajima, ali… Izranjanje iz vulkana u Italiji totalni je šok―kao da si otišao kupiti kruh i završio na karnevalu u Veneciji. Izgubljeni pas? Vraćen. Izgubljena nada? Detonirana kao gejzir lave. Trojac doživi neku vrstu javne slave… ali, ruku na srce, pravi junak ostaje Hans. Profesor se, naravno, hvali svojim fantastičnim znanstvenim otkrićima (ništa novo), Axel napokon može udahnuti normalan zrak bez straha da će ga nešto podzemno ugristi.
Najveći “plot twist”? Nitko im ne vjeruje. “Aha, penjali se magmom kao liftom…” Ali, knjiga nas tjera da bacimo pogled ispod površine (doslovno i metaforički). Nakon čitanja, kladim se da ćeš barem jednu šetnju po Maksimiru zamišljati da ispod tebe zuji čitav nepoznat svijet.
Mjesto i vrijeme radnje
Nema boljeg načina za pobjeći dosadnoj svakodnevici od uranjanja u škripavu tišinu islandske pustoši—ne baš lokacija za vikend izlet, ali za Profesora Lidenbrocka, Axela, pa čak i Hansa, postaje srce njihove bizarne pustolovine. Već sama ideja o polasku na putovanje u središte Zemlje podsjeća na staru kartu koja ne obećava komfor, ali maksimalno provocira znatiželju.
Radnja romana smještena je usred 19. stoljeća. Sam početak nudi prizore kišovitog Hamburga: uske ulice, miris stare knjižare, zveckanje kiše o prozorska stakla. Već par dana kasnije, ekipa se seli na vulkanski otok Island. E sad, Island tu nije samo hladan – ovdje se sve mijenja čim zakorače u krater Sneffels. Tamo nema ni dana ni noći kakve poznajemo. Ne, vrijeme odjednom postaje luksuz, broji se po svjetlu svjetiljke ili duljini putovanja pod kamenim stropom umjesto prema običnom satu. Možete misliti—umjesto mirisa svježe kave, ovdje čekaju isparavanja sumpora; razbijanje rutine na kvadrat!
Podzemni svijet, u kojem gotovo pa i ne važe ista pravila fizike na koja su navikli, pretvara cijeli roman u tamnu, neistraženu vremensku kapsulu. Dok vani traje islandsko ljeto, pod Zemljom vrijeme kao da stoji – ili se rasteže, sužava, pa ponekad potpuno gubi smisao. Lidenbrock i društvo zaboravljaju na standardne datume ili radne dane, osoba im je sat čuti kapanje vode negdje iznad glave ili promatrati kako baklja polako izgara.
Zamislite, krajolik koji istovremeno podsjeća na Pageov album, podvodni Jurassic Park i dno rudarskog okna iz kojeg ne postoji brz izlaz. Sve to obavijeno lomljivom tišinom, gdje svaki novi korak ili odjek budi pitanje: „Stižemo li bliže središtu… ili samo ratujemo s vlastitim strahovima?“
A ako netko traži specifične koordinate, neka proba naciljati negdje između hamburških popločanih ulica i vulkanskog srca zemlje. Vrijeme? Onoliko koliko treba da se čovjek usudi sanjati nemoguće, pa makar u romanima Julesa Vernea.
Tema i ideja djela
Zašto su neki ljudi spremni riskirati sve zbog jednog nepoznatog skrivenog svijeta? Znanost i pustolovina idu ruku pod ruku u “Put u središte Zemlje” — roman koji doslovno baca likove (i čitatelja) u tamu podzemlja i tjera ih da stave svoje znanje na test. Profesor Lidenbrock, uporan do bola, faktički predstavlja sve one koji žude za odgovorima ispod površine svakodnevnog. Njemu i Axelu nije problem gurnuti glavu u vulkanski otvor ako to obećava otkriti nešto novo — tko nije imao svog “Sneffels” trenutka?
O čemu zapravo djelo govori? Prvo: o granicama; ne samo zemljopisnim ili znanstvenim nego i osobnim. Kad se Axel izgubi, on ne luta “samo” pod zemljom — gubi kontrolu, zapravo testira granice svoje izdržljivosti i hrabrosti. Osjećaj klaustrofobije, straha i fascinacije podzemljem istovremeno se isprepliću. Jasno, Hans je onaj lik kojeg svi žele kraj sebe kad voda dođe do grla — smiren, tih, nezamjenjiv, nalik na starog prijatelja kojeg trebaš u kriznim trenucima (ili kad ti se zaglavi auto u snježnoj oluji na Velebitu).
Središnja ideja ipak leži u znatiželji i vjeri u znanost, ali s dozom skepse — ne vjeruju svi profesorovim pričama. Zamisli prijateljski razgovor o Yetiu ili tajni masonskog šifriranja — pola ekipe oduševljeno, pola podiže obrve. Ideja djela jest potaknuti čitatelja da sanja dalje, da ne uzima sve zdravo za gotovo i da se ne boji postavljati “što ako” pitanja. Znanost i mašta nisu suprotnosti, barem kod Vernea. Taj osjećaj iščekivanja što se krije iza idućeg zavoja (ili iza sljedeće stranice) nosi cijeli roman.
Mnogo učenika, pa i odraslih, prepoznaje u ovom romanu vlastite strahove — osjećaj kad ti se upali lampica u tami, kad ne znaš jesi li korak do otkrića ili zalutale staze. Put u središte Zemlje tako nije samo pustolovna bajka, već priča o ljudskoj hrabrosti, tvrdoglavosti, i potrebi da znamo više — makar nas to odvelo doslovno ispod površine svega poznatoga.
Analiza likova
Zaronimo u društvo naših pustolova! Svaki od njih nosi svoj „prtljag“ — i ne govorimo o onom s rezervnim čarapama i sendvičima od šunke, nego o karakterima, tikvama punim snova, teorija i pokoje sumnje. Nema tu šablona, nema robota s gotovim rečenicama. Samo ljudi (i jedan vrlo tihi Islanđanin) na rubu svojih živaca… i svjetova.
Glavni likovi
Profesor Otto Lidenbrock – e, kad on uđe u prostoriju, temperatura padne dva stupnja, samo od njegove tvrdoglavosti. U stvarnosti, ovaj hamburški znanstvenik više liči na dete koje ne zna reći „ne“ izazovima nego na dosadnog profesora iz udžbenika. Opsjednut je dokazivanjem teza, modernih i onih iz prošlog stoljeća. On je kao Google – odgovara na sve, ali samo kad ga se pita dovoljno uporno. Ljubitelji znanosti bi rekli vizionar, skeptici bi mu dali etiketu „ludi profesor“.
Ajmo malo realno… kad je zadnji put netko ugrizao za mamac skrivenog rukopisa i završio s glavom u vulkanu? Lidenbrockov svijet nema granice – samo ravne crte ispod riječi “znatiželja”.
Axel – njemu se čelo često znoji i srce zakuca od običnog šuma u podrumu Hamburga. Unatoč (ili možda baš zbog) stalnih sumnji, ovaj rođak-profesorov prati ga vjerujući da svaka noć donosi novu moru – ili barem novu krizu identiteta. Njegov glas razuma često se spotiče o profesorovu tvrdoglavost, ali tko još uvijek nije poslušao starijeg člana obitelji samo zato jer nije dovoljno hrabar reći „stani, nije mi ovo najpametnija ideja“? Zvuči poznato, zar ne?
Hans Belker – legenda kaže da Islanđani govore tiše kad je hladno… pa Hans šuti gotovo stalno. Od njega nećete čuti dvostruke poruke – više tipa “umukni pa djeluj”. Primijetite li sklonost smirenosti? On je stijena, metaforički i doslovno – tip koji nije pročitao ni jednu knjigu o ekspedicijama, ali bi, da ga netko pita, mogao napisati nekoliko iz glave (bez ijedne riječi viška).
Sporedni likovi
Ako ste očekivali šarenilo lika iz seoskog kazališta, putovanje kroz stijene i podzemno more nudi više eha nego dijaloga – ali nekoliko lica upada u kadar.
Martha – domaćica u kući Lidenbrockovih, ne silazi s prve stranice, ali svi znaju da bez nje ni čarape ne bi bile na pravom mjestu, a frižider bi zjapio prazan. Nije svakom liku suđeno da spašava svijet – neki spašavaju doručak.
Građani Hamburga – ovi skeptici promatraju profesore kao domaću verziju Indiana Jonesa (s manje bičeva i više zbirki stijena). Kad se ekspedicija spusti pod zemlju, njihovo postojanje priguši tama – ali povratak naših likova podsjeća na trenutak kad lokalna kavana sazna za tračak slavne avanture. Klimanje glavom, podizanje obrva, komentari s klupe: „Ništa im ne vjeruj. Moj rođak je tako završio u dizalu s ovcama.“
Tajanstveni pisac Arne Saknussemm – duhoviti trag ostavlja na cijeloj radnji! On ni ne pojavi lice, ali njegovo nasljeđe tjera likove s kauča pod zemlju. K’o onaj tihi kolega iz škole što je prvim redom prošao neprimijećeno, ali svi pamte njegova pitanja još četiri generacije kasnije.
Odnosi između likova
Znate onaj osjećaj kad upadnete među rodbinu na večeru – jedan baca teorije, drugi sumnja u svaki korak, treći zuri kroz prozor, a svi klimaju glavom? E, tako vam je s ovim timom. Profesor gura Axela naprijed s istom upornošću s kojom gurate stari bicikl na uzbrdici; nije mu lako, ali ne odustaje. Axel ga istovremeno prati i koleba – dvosmislen odnos pun dijaloga tipa „jesi siguran da nećemo svi poginuti?“
Hans povezuje ovu dvojicu tišinom. Da, dobro ste pročitali – tišina zna biti glasna. On ne postavlja pitanja, ne lamentira – nego vuče, nosi, pomaže i… jednostavno preživi. Ponekad pomislim da bi od njega mogli naučiti nešto i moderni menadžeri: šuti, napravi posao, pokupi aplauz kad svi drugi budu iscrpljeni.
Trio se zapravo ne ponaša kao tipični tim – više su kao glazbena grupa čije dionice stalno mijenjaju ritam. Svaki ima solo, svaki upada u tuđu pjesmu, ali bez ijednog od njih avantura bi završila još na prvoj stanici tramvaja u Hamburgu. Razlog zbog kojeg se ne raspadnu? Pa… trud, poneka riječ više (ili manje, hvala Hans), i onaj osjećaj da je zajednička priča važnija od svakog pojedinačnog straha, teorije ili sendviča.
Ako ste ikada radili projekt s prijateljima, znate tu dinamiku: svi žele isprati ruke na kraju, ali tek kad otkriju najdublju rupu.
Stil i jezik djela
Ako ikad uhvatite sebe kako razmišljate “Ma tko ovo piše, znanstvenik ili klinac zaljubljen u Harryja Pottera?” — niste jedini. Verneov stil u “Putu u središte Zemlje” totalna je komba — malo znanstvenih rečenica koje zvuče kao iz stare enciklopedije, a malo ultra-živih, gotovo dječje razigranih opisa. Da, ima i trenutaka kad vas odvede u školski laboratorij, pa vas u sljedećoj rečenici baci ravno u crtić s čudovištima. E to je taj njegov magični miks.
Jasno, sve počinje s profesorom Lidenbrockom koji uzdiže fiziku na pijedestal, pa ubacuje latinske reference, uzvike tipa “Nevjerojatno!”, “Briljantno!” ili “Naprijed!” (možda i češće nego što itko danas govori). Zanimljivo je kako su dijalozi skroz životni kad se radi o osjećajima — Axelova panika pod zemljom zvuči kao netko tko je prvi put ostao bez signala na mobitelu. Ona poznata “A što sad?” energija, ali u špilji, ispod pola Islanda.
Iako Verne rado objašnjava vulkane, razine stijena ili vrste minerala (da, možda bi danas pisao popularnoznanstvene threadove na X-u), nigdje nema zamornih predavanja. Svaka “dosadna” informacija je jer netko stvarno pokušava preživjeti — “Možemo li piti ovu vodu?” ili “Je li to zvuk lave?” — stvara dojam kao da ste na ekspediciji, a profesor vas zapravo drži za ruku. Malo tko spaja znanstvene formule i egzistencijalni strah toliko prirodno; nema uštogljenosti, sve teče skroz opušteno (uz poneku napetu scenu).
Verne, naravno, ne štedi na metaforama (ali ništa tipa “svjetlucavi snovi” — više “mrak kao da guta dah”). Humor je diskretan, većinom kroz Axelov strah i Lidenbrockove ekscentrične ispade (“Zaostao si? Pa što ako si umro, moraš misliti pozitivno, dečko!”). Kroz sve te slojeve, jezik romana odiše energijom radoznalog pripovjedača koji često zaboravi da nije sam na svijetu, pa sve preuveliča ili minimizira, ovisno o tome koliko je trenutno gladan avanture (ili sendviča).
Prijevod romana na hrvatski (posebno izdanja Profil i Školska knjiga) uglavnom zadržava tu dozu živosti, iako su neka imena i izrazi prilagođeni domaćem uhu. Fama narativa — ah, ta uzbrdica i nizbrdica između znanosti i fantazije, često čitatelja ostavi u nedoumici: “Je li ovo stvarno moglo postojati ili me netko vuče za nos?” I to je, zapravo, Verneov najveći jezični as u rukavu.
Možda ne osjetite miris sumpora kroz stranice… ali srce vam kuca malo brže kad Hans u mraku šuti ili kad profesor sažvače još jednu latinsku frazu. A ako niste bar jednom zastali i pomislili, “čovječe, zvuči kao stvaran život, ali i košmar iz osnovne škole”, onda ste vjerojatno na krivoj ekspediciji.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Što se dogodi kad roman iz djetinjstva izvuče sve one zaboravljene osjećaje – znate ono, kao kad prvi put stavite naočale i shvatite da su drveća imala lišće cijelo vrijeme? E, baš tako miriše “Put u središte Zemlje”. Neki će reći – Verne, pa to je old school. No kad ih zatekne nesanica ili kad žele skoknuti “negdje daleko”, ovaj roman uvijek upali istu lampicu pustolovine. Čak i nakon x-te stranice, netko može osjetiti onaj žmarac kao kad stane kod ulaza u špilju, pogleda prema mraku i pita se: dobro, što me čeka ispod?
Nije malo onih koji su kroz ove likove naučili da tvrdoglavost zna biti dvosjekli mač (citat mame iz osnovne, dok je objašnjavala zašto profesor tjera Axela pod zemlju). Axel je, ruku na srce, savršen vodič za sve nas anksiozne čitatelje—stalno napet, stalno propituje sve moguće opcije… dok Hans, ah taj hladni Islanđanin, pristupa svemu kao da mu je cijeli svijet samo još jedna šetnja oko gejzira.
Za one koji nisu doživjeli klasični “roman za bijeg”, Verne nevešto daje recept kako pobjeći iz dnevne rutine bez da stvarno napustiš kauč. Zamka—ako netko očekuje čistu znanost, dobit će prstohvat fiktivne “kemije” i mnogo više no što je planirao. Kroz prizmu trenutnog doba, možda djeluje naivno, ali ima neku šarmantnu jednostavnost: što kad bi stvarno otvorili stare knjige i našli kartu do drugog svijeta, ispod naših nogu? Sam kraj možda nekima ostavi nekoliko upitnika iznad glave, ali svi koji su ikada poželjeli zaviriti ispod poklopca stvarnosti pronaći će nešto svoje.
Jesam li spomenuo da pokojna teta svako ljeto vuče ovaj roman na more, iako zna završetak napamet? Nije jedina—u tramvaju, na Kolodvoru, čuješ kako srednjoškolci prenose priče o Axelu i profesorovim teorijama kao gradske legende. Da, ima tu starinske patine, ali svaki put kad padne kiša nad Hamburgom ili kad netko spomene “Islanđane”, u zraku lagano zamiriši pustolovinama koje još uvijek čekaju ispod površine.