Svaki posjet trgovištu može biti izazov kad je uz vas i pas. Mnogi vlasnici se pitaju postoje li pravila, prednosti ili rizici vezani za ulazak pasa u trgovačke prostore. Pitanje nije samo praktično već i pravno te etičko.
Psi smiju ulaziti u trgovišta samo ako to pravila trgovine dopuštaju, a vlasnici su odgovorni za njihovo ponašanje i sigurnost drugih kupaca. Uvijek treba poštovati oznake i pravila svake pojedine trgovine.
Oni koji žele znati više o tome kako pravilno postupati i što očekivati kad pas ulazi u trgovački prostor, pronaći će korisne savjete i smjernice u nastavku.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite sljedeće: šetate kroz gradsko trgovište s psom, a u džepu vam je podsjetnik za lektiru – baš o toj vječnoj temi odnosa čovjeka i životinje. U ovom dijelu, osvrću se na autora koji je uspio prodrijeti kroz svakodnevicu i od nje napraviti pravu lektirnu poslasticu, ali i na književni okvir samog djela. Znate onaj osjećaj kad prepoznate u knjizi vlastitu svakodnevicu? E, ovo je taj slučaj.
Autor
Kad netko spomene frazu “Psi u trgovištu”, u književnim se krugovima odmah podigne obrva – jer Viktor Ivančić nije prosječan autor. Splićanin, novinar, satiričar – čovjek kojem ironija ide „kao pas za kobasicom“. Rođen je 1960-ih, a cijelu je karijeru nosio stigmu nepokolebljivog kritičara, ponajviše poznat po radu u Feral Tribuneu. Njegovi tekstovi nisu blagi poput bonace, već često naelektrizirani kao atmosfera pred ljetnu neveru na Jadranu – sve iz iskustva svakodnevice. Baš zato je i “Psi u trgovištu” odjeknuo među učenicima: Ivančić barata jezikom koji i najštićenijim temama pristupa bez rukavica (i to bez onih za pseće šape). Koliko se puta dogodilo da učenik u redovima prepozna roditelja, susjeda, ili baš one trgovine iz susjedstva?
Žanr i književna vrsta
Žanrovski gledano, ne očekujte čistu priču niti klasičnu novelu – “Psi u trgovištu” miješaju karte između satire i svakodnevne kronike. Ovo je kratka proza, često svrstana u modernu pripovijetku, ali s humorom i društvenim zapažanjima koji graniče s karikaturom. Satira tu udara ravno tamo gdje zaboli – prepoznat ćete te trenutke kad vas autor natjera da se smijete, ali vam osmijeh zaledi razmišljanje o svakodnevnim apsurdima (poznato, zar ne?). Priča funkcionira kao mali socijalni presjek, a upravo to čini lektiru privlačnom nastavnici i učenicima: jednostavno je, probavljivo, miriše na domaće… ali iza svakog retka šeta još jedno pitanje o društvu, pravilima i ljudskoj naravi.
Sjećam se jednog komentara na Facebook grupi za roditelje – “Pa ova priča je kao da me netko špijunirao dok sam jutros vodio psa u Konzum!” Upravo je to čar Ivančićeva pisma: ništa nije daleko ni strano, sve je blizu i dobro poznato, samo – iz drugačijeg kuta.
Ako tražite književnu vrstu, etiketirajte je kao kratku satiričnu prozu, s elementima svakodnevnih anegdota prelomljenih kroz tračak ironije. Takav miks teško je zaboraviti, pogotovo kad lektira prestane biti rutina, a postane ogledalo stvarnosti.
Kratki sadržaj
Ne morate provesti sate s glavom u knjizi da biste dobili glavnu poantu Ivančićeve “Psi u trgovištu” — dovoljno je zaviriti iza kulisa priče. Ova kratka kronika o urbanim psima, trgovinama i običnim ljudima donosi puno više nego što naslov otkriva. Evo što zapravo krije ova mala, ali živa lektira.
Uvod
Tko god je ikad čekao u redu u supermarketu (ili ganjao psa oko mliječnih proizvoda), odmah će prepoznati ton Ivančićeva uvoda. On ne gubi vrijeme na “visoku literaturu” — pravi šarm stvaraju sitne svakodnevne frustracije, pogledi preko ramena, šuškanje plastičnih vrećica.
Radnja starta usred shopping centra, gdje psi nisu tek četveronožni ljubimci već živa dekoracija društvenih odnosa. Atmosfera podrhtava od iritantnog zujanja blagajni i neizgovorenih pogleda među kupcima, koji prema psima mijenjaju izraz lica češće nego što promijene marku kave.
S Ivančićevom karakterističnom ironijom, autor odmah uspostavlja prijateljski, ali podbadljiv ton. Jasno se osjeća lokalni humor, s prepoznatljivim splitskim prizvukom, gdje psi i ljudi dijele navike, slabosti i poneku nelagodu kad propisi “preskoče” zdrav razum.
Zaplet
Kad psi u trgovištu nisu tema tabloida već svakodnevica, zaplet se sam servira — i to uz škripu kolica i cupkanje šapa. Autor isprepliće nekoliko “malih” drama: jedan pas laje na lubenicu, drugi nervozno trza povodac pred zamotanim sirom, a treći je odavno postao lokalna maskota, poznata čak i zaštitarima.
Vlasnici šapuću isprike, ali rijetko tko stvarno zna što piše u pravilniku trgovine. Ivančić uzima te kratke interakcije i pretvara ih u satirične refleksije o navikama današnjih građana. Nitko nije imun na sarkazam — ni mlada mama koja kupuje pelene s terijerom pod pazuhom, ni stariji gospodin što mudro šuti dok mu jazavčar njuši police.
Na kraju, najmanje što se ovdje kupuje su artikli s akcije. Na vagi su živci, strpljenje, i ono malo tolerancije preostalo na parketu trgovačkog centra. Upad psa može značiti stotinjak zabezeknutih lica i nekoliko spontanih argumenata kod kase — svakodnevne “drame” koje su Ivančiću nepresušan izvor humora.
Rasplet
Klupko svakodnevnih zavrzlama polako se raspliće, a Ivančić pokazuje da nema brzih rješenja niti apsolutnih pobjednika. Psima je trgovina samo uzbudljiva avantura — mirisi i zvuci jači su od svih zabrana. Ljudi? Većina prešutno popušta, neki prevrću očima, dvoje komentiraju zakonitosti i prave se da im nije stalo.
Najveća fora? Sve prolazi uz poluglasno mrmljanje, diskretno prebacivanje odgovornosti (“Ma nije moj, to je susjedov!”) i šale pred policama s trajnim mlijekom. Ironija je tu ključna: pravila vrijede… osim kad ne vrijede, a čitava zgoda pretvara se u kabaret za sve prisutne.
Ako autor negdje podvlači crtu, onda to nije zbog propisa — već zbog ljudske nespretnosti i spremnosti da se nasmije vlastitim svakodnevnim glupostima. “Rasplet” tu ne postoji u klasičnom smislu, jer sve slične situacije postaju rutina: i psi i ljudi, svatko na svoj način, iznova igraju svoje uloge.
Kraj
Epilog ovdje ne dolazi s trubama i fanfarama — ni s “velikom lekcijom” o tome tko je u pravu. Ivančić zatvara priču ležerno, bez drame, kao autor koji zna da će svi likovi ionako doći ponovno: četveronožni, dvonožni, s povodcem ili bez.
Jesmo li naučili nešto? Pa… ostaje pitanje hoće li psi (i njihovi vlasnici) idući put imati više sreće s pravilima, ali jasno je jedno: život ni u trgovištu ni izvan njega nije posve predvidiv. Jedino što je stalno jest ljudska potreba za smijehom (i možda dobra akcija na doručak).
Ivančićev “kraj” zapravo je nova početna točka — tu, iza vrata automata za vodu, ili gdje već zapnu šape društva.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite trgovački centar pod fluorescentnim svjetlima i s mirisom friških peciva iz obližnje pekare. Nije uvijek lako opisati gdje i kad se sve odvija kod Ivančićevih „Pasa u trgovištu” — jer svaki kut ove svakodnevice može se pretvoriti u „scenu”, i to ne nužno u subotu ujutro s kavom u ruci.
Radnja… pa, zaluta ona poput znatiželjnog psa. Nekad vas iznenadi pred blagajnom, kad ljudi jure s kolicima prepunim akcijskih etiketa. Ponekad je posve običan utorak… red kišnih ogrtača, djeca s igračkama i poneki pas na povodcu koji ni ne sluti da će postati glavni akter nečijeg interno slavnog incidenta. Ivančić vješto bira baš te mikrolokacije svakodnevice: pod, ispod polica, između voća i jogurta – zapravo, gdje god ima (barem prividnog) mira, u knjizi se može pojaviti manja drama.
Vrijeme? Nema tu povijesnih epoha ni grandioznih datuma. Sve se događa u neodređenom „sad” — iako „trgovište” vrišti modernom rutinom hrvatskog grada post-pandemije. Referenca na mobitele, beskontaktno plaćanje, zaštitare s novim pravilima o ljubimcima: sve je realno, blisko i, ruku na srce, pomalo iritantno svima koji su ikad čekali u redu pred rashladom.
Ono što cijelu priču čini još zanimljivijom: ponekad glavni „incident” traje kraće od „treptaja” — prolaznik stane, pas zareži, a već iduće sekunde cijela scena utone u tihu, pomalo neugodnu tišinu, kao da se baš ništa nije desilo.
U Ivančićevom svijetu, trgovine su više od mjesta za kupnju. One su pozornica svakodnevnih sitnica koje mogu jednako zabaviti kao i iznervirati, ovisno naleti li netko na scenu s psom ili je sam središnja figura. Tko zna, možda baš u ponedjeljak popodne—kad mislite da je sve dosadno—nešto nepredvidivo promijeni rutinu cijele smjene.
Tema i ideja djela
Tema ovog neobičnog romana? Ej, zaboravite na tipične zgode iz lektira — ovdje psi, ljudi i jedan trgovački centar ne igraju klasične uloge. Ono što Ivančić izvuče iz te kaotične svakodnevice zapravo su sitni, ponekad smiješni, ponekad bolni detalji koji pucaju po šavovima svih naših navika. Nije fraza, stvarno, svatko tko je ikad pokušao smiriti psa u tramvaju ili ga zadržati ispred PLODINA osjetit će lagani grč u stomaku dok čita ove redove.
Pisac se ne skriva iza finih metafora ni uzvišenih poruka — više ga zanimaju čudne reakcije ljudi kad se iznerviraju zbog običnog laveža, bezobraznog pogleda bakice ili dvosmislenih natpisa s vratiju dućana. U tim trenucima, humor (onaj u stilu Dalmatinca kojemu kasni autobus) vozi glavnu vožnju, a ideja je zapravo istražiti: Kako se pravila mijenjaju kad nitko ne gleda? Kad nestane namrgođeni zaštitar — i popusti pandemijska striktnost — što ostaje od naših dogovora s društvom?
Zanimljivo, Ivančić često uspijeva povezati sitne scene iz shopping-centra (znate onaj osjećaj kad stojite preblizu frižideru s jogurtima i pas vas počne drukčije gledati?) s nečim puno širim. Nije u pitanju samo zafrkancija — ideja cijele priče leži u pokušaju da se kroz obične, svakodnevne “nepogode” prikažu dobri i loši obrasci našeg društva.
Netko bi rekao, ovo nije ni roman ni kronika — više dnevnik šutnje i psovanja u istom dahu. Autor ne nudi heroje, rješenja ni patetiku: čitatelj bi trebao pronaći djelić sebe u svakoj sceni, kao što bi pronašao česticu pseće dlake na kaputu nakon duljih šetnji kvartom.
Sve u svemu, tema “Psi u trgovištu” oslikava jaz između pravila na papiru i stvarnog života, dok je ideja uvijek ista: uhvatiti trenutke kada obična svakodnevica otkriva svoje najmanje, ali najsnažnije apsurde.
Analiza likova
E, sad… kad u tekstu naiđeš na onu scenu s psima u trgovačkom centru, možda se pitaš — tko su ti ljudi (i psi), zapravo? Sve izgleda kao da bi se moglo dogoditi baš tu, u DM-u ili Lidlu, subotom poslije podne dok vjetar nosi plastične vrećice. Upravo su ti obični tipovi i njihove četveronožne pratilje srce Ivančićeve priče.
Glavni likovi
Prvi lik koji upada u oko? Tip s psom, naravno — zovimo ga “Glavni vlasnik”. Lik koji nosi trenirku i pogled mrkog reza, kao da je tek sišao s tribine na Poljudu nakon poraza od Gorice. O njemu ne znaš puno iz biografije, ali vidiš njegove navike: mršti se kad netko okrene očima zbog psa, u džepu nosi vrećicu za svaki slučaj. On ne vodi filozofske monologe, ali obožava sitne rasprave s bakom iz susjedstva. Njegov pas je mješanac s mudrim njuškanjem, stalno ispred nosa trpa komadiće hrenovke. Pas ne laje, ali povremeno — znaš onaj trenutak kad netko preglasno zucne “Psi u trgovačkom centru nisu dozvoljeni!” — podigne obrve kao stari profesor kemije.
Drugi bitan lik je prodavačica. Ona ima bar tri osobnosti, ovisno o količini kave u organizmu. S osmijehom usmjerava u red, ali krajičkom oka prati pseće šape — bar jednom je zbog njih zapela na skliskim pločicama. Zna sve tračeve i barem jednu poslovicu dnevno podijeli nekom kupcu koji čeka kusur.
Glavni likovi definiraju ton priče: ponosni, svakodnevni, ponekad na rubu strpljenja — i oni, i njihovi psi. Zabavna ekipa za svaku “subotnju” (ili petak navečer, ako si više Lidl-tip).
Sporedni likovi
Nema ovdje klasičnih statista, svatko ima svoju foru… Tako susretneš tetu iz trećeg ulaza koja traži “najjeftiniju salamu” dok gleda psa sumnjičavo, ili studenta pojačanog kofeinom, koji žonglira vrećice i povodac usred reda za akcijske banane.
Sporedni likovi uporno unose sitne nesporazume. Jedan od njih je zaštitar. Momak s ozbiljnom frizurom i walkie-talkie torbicom, koji širi prisutnost poput otopljenog sladoleda ljeti. Nježno upozorava: “Psi, samo s brnjicom, molim!” Zanimljivo, zapravo više voli mačke (bar po Facebook profilnoj). Susrećeš i malu ekipu starijih gospođa — uvijek u paru, nasred prolaza, glasno raspravljaju koliko je sve poskupjelo te ispod glasa komentiraju “prljave šape”.
U jednom prolazu zaluta i slučajna influencerica — snima sliku s psom pred korpom s ružama, hashtag “DogInMall”, ignorira tabloide oko sebe. Na tren ti se čini kao da svi ti sporedni likovi, uz kratke replike ili pogled, čine priču stvarnom. Ivančić ih ne pravi “iz vedra neba”, već su to tvoji ili moji susjedi, uvijek spremni za kakvu sitnu anegdotu.
Odnosi između likova
Ovdje odnosi nisu strogo “pas-vlasnik”, “kupac-prodavač”. Sve se miješa kao subotnja salata — malo simpatije, malo sumnje, dosta natjecanja tko je brži kod blagajne. Najviše se tu plete tiha borba: smije li pas unutra, tko je “za”, tko je “protiv”, te neslužbene koalicije stvaraju se u trenutku. U jednom pogledu se krije podrška, u drugom — zgražanje.
Ispod površine, sve ove minijaturne interakcije otkrivaju gradski DNK. Npr. babo s povodcem upada u raspravu sa zaštitarom — završava zdravicom (ili, ako je loš dan, podignutim obrvama). Djeca koja štipaju psa za uši čekajući red kod blagajne, stvaraju novi (i posve nadrealan) moment. Nitko nije posve pristojan, ali svi su ipak susjedi; to prožima atmosferu.
Znaš onaj osjećaj kad ti netko mahne repom, pa tvoj dan barem na minutu postane lakši? Upravo su takve sitne veze i nesporazumi srž priče. I baš tada shvatiš — u tom šarenom, pomalo kaotičnom trgovištu, nitko nije bez veze; svi međusobno razmjenjuju pogled, komentare, ili samo tiho podnose pseće šape na pločicama. Mene to uvijek podsjeti koliko su odnosi, makar i neznatni, glavna fora svakog Ivančićevog “trgovačkog” dana.
Stil i jezik djela
Ako očekujete dosadne, suhoparne rečenice kao sa službenih letaka trgovačkog centra—e, ovdje ćete biti razočarani… ili možda oduševljeni, ovisno o ukusu. Ivančić ne nabacuje riječi kao na traci; svaki red pulsira energijom kao da mu pas laje preko ramena dok piše. Tekst je pun živahnih dijaloga i žargonskih doskočica koje zvuče kao da ih je pokupio za šankom u kvartovskoj birtiji. Zna on dobro: ako želiš da te čitaju učenici i nastavnici—ili barem da se na sekundu ne dosađuju—stil ne smije biti ni blizu monotoniji.
Jednom prilikom, recimo, upotrijebi lik prodavačice da povuče granicu između pasjih i ljudskih briga. Njezin “A ko će to počistit?” ima više težine nego sto lapidarnih opisa unutrašnjosti dućana. Duhovitost izvire iz svakodnevnog, čak i kad mislite da nema mjesta za šalu među redovima prehrane i zaštitarskih prijekora (“Dajte, gospođo, psi NA POVODCU, nismo mi zoološki vrt!”).
Zanimljivo, Ivančić se često poigrava s lokalnim idiomima, koji čitatelja u sekundi teleportiraju ravno u vrevu trgovačkog centra na subotnje popodne. Riječi “špica”, “red za kruh” i “gratis vrećica” nisu tu zbog ljepote jezika, nego da zgode osjete miris svježe pečene lepinje ili blagi sram kad pas povuče prema sniženju.
Ni ironija mu nije strana—dapače, uzima je kao osnovno oruđe. Kad Glavni vlasnik objasni psu što piše na vratima (“Pravila? Ma pusti pravila, ti si moj pas!”), smijeh izlazi iz samog apsurda situacije. Ivančić ovdje djeluje kao dobar stand-up komičar u književnim cipelama—oštrouman, ali i dovoljno empatičan da ne sprži ni jednog lika bez razloga.
Računajte još i na “kratke rezove”—Ivančić skače s teme na temu bez upozorenja. On ne dulji. Rečenice ponekad kao da reflektiraju puls bučnog supermarketa, ritmično i kratko. Kao lokalni vodič kroz frustracije i sitne radosti svakodnevice, knjiga koristi svakodnevni govor, usputne opaske (“Djecu na kasu, pse na uzicu—sve pod kontrolom!”) i dovoljno lucidne slike da i najvećeg ljubitelja suhoparne analize natjera da digne glavu iz knjige.
Jednog će se dana, možda, netko sjetiti ovog romana i reći: “A sjećaš li se kako je docrtavao nevidljivu granicu između reda i kaosa… dok su psi tražili kobasice, a ljudi izlaz?” Do tada, Ivančić će, čini se, mnogima ostaviti svoj otisak—i to baš kroz stil i jezik koji zna biti jednako nepredvidljiv kao dobar pas u trgovačkom centru.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko pročita Ivančićeve “Psi u trgovištu”, nije mu teško zamisliti sebe s kavom u ruci na ulazu u shopping centar—nosnice punih mirisa peciva i lagane nervoze kad pas počne njuškati police s voćem. Prizori iz knjige, iako su često duhoviti, ostavljaju traga—daju ti osjećaj da gledaš u zrcalo hrvatske svakodnevice, samo uz malo više ironije. Nije to knjiga koju ćeš čitati na glasnom peronu, ali baš na peronu možeš prepoznati te likove iz tramvaja. Neki Ivančića čitaju kao satiričara, drugi ga osjete kao “kroničara” onih malih, neugodnih, ali poznatih trenutaka: pas koji zalaje, zaštitarka koja frkne ili prodavačica koja vrti očima kao da zna nešto što ti ne znaš.
Netko tko živi u Zagrebu, Splitu ili Rijeci mogao bi pomisliti, hej, prepoznajem tog glavnog vlasnika psa—da, onog s plutajućim pogledom koji gubi kontrolu čim pas vidi sendvič u kutiji. Autor baš namjerno kliže po tankoj liniji frustracije i smijeha, i ni u jednom trenutku ne dijeli lekcije, nego promatra i komentira, kao što bi ti i sam šeretski dobacio susjedu u redu na blagajni.
Što se tiče jezika… nije sve tu “lako gutljivo” – Ivančić svojom ironičnom žicom povremeno začini dijalog, a lokalni izrazi često natjeraju čitatelja da zastane i razmisli: tko je tu zapravo lud, pas ili vlasnik? Sve skupa, čitati ovo djelo više nalikuje slučajnom prisluškivanju razgovora u pekari, nego tipičnom školskom zadatku iz lektire. Svatko tko je ikada doživio situaciju kad mu pas umrlja vrata trgovine, nasmijat će se, uz lagani osjećaj neugode. Priznajmo, svi smo ponekad i psi i vlasnici—i nije sramota što se u toj ulozi prepoznamo.
Zanimljivo je i što roman ne bira herojsku stranu ni traži velike poruke. Sve se odvija kao tihi shopping, bez razvlačenja važnosti, kao potez samoposlužne kase – brzo, jednostavno, s ironijom na poklon. Tko traži dramu, ostat će gladan. Tko prepozna svakodnevicu, uživat će u sitnicama i šalama koje samo ovdašnji trgovački centri mogu ponuditi.