Što pokreće ljude da posegnu za tuđom pomoći na ulici i kakve priče kriju iza tih pogleda? Prosjak nije samo lik iz svakodnevice već i simbol društvenih izazova s kojima se mnogi još uvijek teško nose.
Kratki sadržaj priče “Prosjak” prikazuje susret između prosjaka i prolaznika gdje se kroz jednostavan dijalog otkrivaju predrasude ali i neočekivana ljudskost s obje strane.
Ova priča otvara prostor za razmišljanje o empatiji i stvarnim potrebama ljudi koje često previđamo u žurbi svakodnevice.
Uvod u lektiru i autora
Priča “Prosjak” možda iz prve izgleda kao još jedna usputna zabilješka iz svakodnevice, ali stani malo—nije to samo priča o dvoje ljudi na ulici. Iza svake rečenice krije se cijela mala galaksija ljudskih reakcija. Svatko tko se barem jednom našao s druge strane pogleda prosjaka zna, ta muka ne ostaje samo na pločniku. No, tko zapravo vuče konce te priče? I zašto bi učenici prepoznali komadić sebe u toj sceni?
Autor
Kad ljudi čuju ime autorice, malo tko odmah poveže lice s djelom. Tu, iza “Prosjaka”, stoji Zlata Kolarić-Kišur, majstorica za kratku prozu. Ona možda nije prva na listi trending autora, ali zna pogoditi gdje najviše boli—ili barem gdje žulja savjest. Njene su priče često kao kava bez šećera, gorke ali prave. Odrasla je i školovala se u Osijeku; zanimljivo, često uspije uhvatiti onu slavonsku žicu, žudnju i ranjivost koje probijaju kroz svaku rečenicu. Ljudi bi je opisali kao realističnu kroničarku detalja. Njezin je rukopis jednostavan, ali uvijek ostavi prostora za vlastite sumnje—čitatelj se katkada zapita je li istina baš ono što piše ili ono što osjeća. “Prosjak” kao priča izvukao je najbolje iz njenih promišljanja o ljudima, možda baš zato što nije davala odgovore na brzinu. Voli zadirkivati čitatelja, ostaviti ga da prežvače što bi on napravio u istoj situaciji. Da, poznata je u lokalnim knjiškim krugovima, ali rijetko traži svjetla reflektora—više pristaje onim zamagljenim izlozima stare knjižare, gdje svatko prolazi, ali rijetko stane.
Žanr i književna vrsta
Kad netko pita “Koji je ovo žanr?,” svi naprave onu facu… Znate već, kao kad vam netko ponudi nepoznato jelo. Ali kad malo bolje ponjušiš, shvatiš—ovo nije bajka ni epska rasprava o dobroti. “Prosjak” leži na zlatnoj sredini između realistične priče i tzv. kratke proze. Sve se odvija u par redaka, ali u glavi ostane cijeli dan. Zlata ne nudi klišeje ni utegnute likove iz školskih udžbenika. Njezina proza je brza, no odjekuje dugo, baš kao što echo ostane među praznim zgradama.
Kratka priča—eh, to je ta književna vrsta. Malo prostorije za filozofiranje, puno mjesta za osjećaje. Sve se ovdje svodi na trenutačnu, često neugodno iskrenu razmjenu između običnih ljudi. Ne traži se veliko objašnjenje ni analiza—sve se odigrava na licu mjesta. Nema viška riječi, nema suhog zlata; svaka rečenica ima težinu cigle, a opet, sve je začinjeno onim svakodnevnim, gotovo surovim realizmom. Ako je netko tražio žanrovski comfort zone, ovdje ga neće pronaći—ovo je onaj tip proze koji ti viri iza leđa još dok odlaziš kući iz knjižnice.
Sve u svemu, “Prosjak” nosi onu energiju priča koje te natjeraju da usporiš, pogledaš oko sebe i možda, samo možda, idući put ne staviš ruku u džep na autopilotu kad opet sretneš nekoga tko traži pomoć.
Kratki sadržaj
Evo što se dogodi kad svakodnevica naglo presječe – usred gradske žurbe, jedan susret mijenja ton dana. Čitatelj upadne ravno u razgovor koji nije samo razmjena sitniša, već istinska provjera gdje mu je srce, a gdje predrasude.
Uvod
Zamislite običan dan. Svi negdje jure, malo tko gleda oko sebe—dok netko u izblijedjelom kaputu sjedi kraj tramvajske stanice i gleda prolaznike. Tišina traje točno onoliko koliko treba da se pojavi prva rečenica: “Gospođo, može li koja kuna?” Nije ni čudo što prolaznica zastane. Tko bi nastavio bez pogleda? Nije svakome ugodno, ali baš ta nelagoda pokreće priču. Autorica Zlata Kolarić-Kišur, poznata po svojoj posebnoj osjetljivosti, ne uljepšava prizor—nema bijelih rukavica, samo ljudi sa svim svojim pogreškama.
Zaplet
Sad kreće prava drama. Na početku se čini kao da je ovo samo još jedan prosjak, samo još jedna žrtva tranzicije, možda starog sustava, možda novog. Prolaznica, s vrećicom s placa i pola kile mandarina, zamalo kaže tipično hrvatsko: “Nemam sitno.” Ali nešto je zaustavi. Možda pogled, možda ton, možda samo umor od toga da stalno izbjegava ovakve susrete.
Razgovor se razvija stidljivo, kao da svi u blizini šapuću: ne gledaj, ne slušaj, nije tvoj problem. Ali prosjak, on ne moli samo za novac. Rado bi nekoliko riječi ili pogled ravno u oči, onaj koji priznaje da je još uvijek tu. U jednom trenutku, prošlost izviri kroz kratke rečenice: spominjanje bivšeg posla, ruku koje su nekad radile nešto korisno, smijeha koji se izgubio u buci grada. Taj tren obrne scenarij – najednom nije jasno tko je kome došao pomoći. Njihova razmjena, nespretna i sirova, otkriva ranjivost oboje i iznosi na površinu pitanja o dostojanstvu, sramu i hrabrosti pitati (ili ne pitati).
Rasplet
I tu stvari postanu osobne. Prolaznica se ne može riješiti osjećaja neugode, ali uporno pokušava ostati pristojna, možda previše. Pita gdje mu je obitelj, zašto ne traži posao, kako to da mu baš nikako ne ide. Prosjak ne odgovara uvrijeđeno. To je najjača scena—kada očekuješ obranu, dobiješ istinu iz prve ruke. On ne nudi veliku priču ni dramu, samo jednostavne činjenice. Nije uvijek život film, ponekad je jednostavno puno propuštenih vlakova i praznih džepova.
Osjeti se određena promjena u zraku. Prolaznica nije sigurnija u svoje predrasude, prosjak – barem na trenutak – ima osjećaj da ga je netko doista saslušao. Komadići povjerenja prostruje između njih, kao kad na zebri dvoje neznanaca na kratko jedan drugom odgurne torbu da stanu zajedno na suho. Da, zvuči sitno, ali tako i jest: svijet se mijenja od takvih sitnica, pa makar samo na minutu.
Kraj
Nije bilo velikih obećanja. Nije bilo ni onog filmskog zagrljaja ni instant rješenja. Prosjak uzima sitniš, možda polovicu mandarine, i tiho odlazi, kao da ne želi više privlačiti pažnju. Prolaznica mu poželi sreću—iskreno, premda pomalo bespomoćno, jer što drugo reći nakon svega? Nosi dalje svoj bučni život, ali ta joj scena ne izlazi iz glave.
Nije sigurna je li nešto promijenila, ali zna da više ne gleda kroz ljude pored sebe. Idući put, kad uspori kod tramvajske stanice, možda neće samo ubaciti novčić. Možda će imati kakvo pitanje, ponudu, ili, zapravo, samo obično ljudsko priznanje: “Vidim te.” Eto, u tom malom susretu, priča je rekla ono što novčanica ili brzi prolazak nikad ne bi mogli.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad hodali Gajevom u Zagrebu usred tjedna, pas je mogao lizati asfalt koliko je sve mirno—no, eto, baš takav tipični dan poslužio je kao kulisa za “Prosjaka.” Ni vjetra, ni štandova s fritulama, samo gradska svakodnevica koja ponekad neugodno pritisne, pogotovo kad netko priđe s ispruženom rukom i pozdravom koji je pola osmijeh, pola molba.
Mjesto radnje? Trg ili manja ulica kod knjižare, tlo koje svi svakodnevno gazimo, ali rijetko gledamo ispod cipela. Autorica ne specificira točnu adresu—u tome leži caka. U svakom većem gradu prepoznat ćete taj osjećaj: gužva, gradski tramvaji, nervozni pogledi, mirisi iz obližnje pekare koji pomiješani s prašinom stvaraju onaj kolovozni zrak. To nije fensi restoran ni noćni klub—ovo je prizemlje života.
Vrijeme? Obično prijepodne, točno onaj sat kad trgovci razvlače tende, studenti drže šalicu za kavu i jure kroz Grad. Ni jutro, ni večer—negdje između, kad “običan dan” još nije odustao od svojih planova. Ovakav odabir nije slučajan; autorici, Zlati Kolarić-Kišur, ovakvo “rutinsko” okruženje daje dodatnu snagu za priču. Ne treba joj spektakl ili dramatična oluja. Sve što treba je jedan prostor u kojem svatko od nas može postati prolaznik ili prosjak, makar na nekoliko minuta.
A sad, malena digresija—sjećate li se onih književnih opisa s previše sunca ili “magle britke kao brijač”? Ovdje toga nema. Sve djeluje bez filtera, kao dan kad ste zaboravili kišobran ali niste navukli kapu. Prostor i vrijeme pritisnu likove onako svakodnevno, baš kao što i nas pritisne tramvaj koji kasni ili blagajnica što ne vraća točan kusur.
Svijet “Prosjaka” živi između reda za burek i nervoznog udarca štikle po pločniku. I što je najbolje? Nikad ne znate jeste li vi jedan od statista, ili vam je glavna uloga slučajno zapala, baš taj dan.
Tema i ideja djela
Znaš onaj osjećaj kad hodaš kroz grad i netko ti, iz vedra neba, poremeti rutinu? E, to je baš srž “Prosjaka”. Sama priča Zlate Kolarić-Kišur zaluta u svakodnevicu, taman dok misliš da se ništa posebno neće dogoditi — i tu te zaskoči temom ljudske ranjivosti. Autorica, kao da ima rendgen za dušu, provlači ideju da svakodnevni susreti (pa tako i onaj s prosjakom) mogu isprovocirati pitanja… Jesmo li ljudi ili samo prolaznici? Tko će kome prvi pružiti ruku – i što nas koči?
Stvarno je zanimljivo kako se tema i ideja isprepliću, kao dvostruka slika. S jedne strane, prosjacima se često prilazi sa skepsom — “tko zna je li taj stvarno gladan ili ga je život prevario?” No, priča tu ni ne pokušava dati definitivne odgovore. Ona samo stavi čitatelja licem u lice s vlastitim predrasudama. I gle čuda, odjednom se upliću i osjećaji: nelagoda, stid, možda čak i krivnja… kao kad prva stranica knjige zadobije fleku od kave jer si brzopleto ostavio šalicu.
Ključna tema? Punjena je običnim danima, tihim pogledima, susretima ispod radara. Ideja priče nikad ne pršti bombastično, ali ostaje ispisana među redovima: svaki čovjek, bez obzira na ulogu (prosjak ili poslovnjak u odijelu), nosi nešto svoje nevidljivo.
Nije ovo bajka sa savršenim završetkom, nema ni spektakularnih obrata. Ali znaš što ima? Odjek običnih riječi koje, čim ih pročitaš – zadrhte ti u negdje u želucu. Kao buran aftertaste na kraju ručka koji nisi očekivao da će ti ostati u sjećanju.
I sad, pitaj se — kad sljedeći put naiđeš na nekoga u Gajevoj, hoćeš li stvarno moći proći kao da nisi dio te iste svakodnevne igre? Autorica je tu začinila svakodnevicu pitanjem: što bi se dogodilo kad bismo na tren prošetali u tuđim cipelama (ili, u ovom slučaju, poderanim tenisicama)?
Analiza likova
Nema šanse da čitatelj ostane ravnodušan kad baci pogled na protagoniste “Prosjaka”. Zlata Kolarić-Kišur ne bira ljude iz romana — već iz tramvaja, s pločnika, možda čak s klupe u Zrinjevcu. Ovdje nema junaka — samo ljudi s rupama u đonovima, ali i u duši.
Glavni likovi
Na prvu, glavni likovi izgledaju kao potpuni suprotnosti. S jedne strane prosjak, s mirisom ustajalog vina i pogledom koji je više umoran nego prazan. S druge strane, prolaznica, žena kojoj poštenje visi negdje između torbe i kišobrana, u toj vječnoj žurbi užurbanog jutra.
Prosjak — nije ni Simpa ni Tužaljka. Više podsjeća na lik kojeg bi ljudi izbjegavali na Glavnom kolodvoru — a opet, svaka rečenica koju izusti nosi težinu pet godina proživljenih ispod mosta. Osjeti se da ponekad miješa tugu i inat pa prosi ne samo zbog gladi, već i iz nekakvog čudnog ponosa. Tu je i nos prošaran crvenilom, ruke velike, zapele od mnogih neispričanih priča.
Prolaznica — nema imena, ali ima poznata razmišljanja: “Je li me prevario? Je li mi uzeo zadnju kunu iz džepa ili zadnji atom suosjećanja iz srca?” S komadom kruha (i sumnje) u torbi, pokazuje tanku crtu između pomoći i neugode. Već nakon prve izmijenjene rečenice, vidi se da taj susret nije njezina svakodnevica, iako često hoda istom rutom.
Sporedni likovi
Sporedni likovi ovdje zapravo jedva mrdnu obrve, ali svi znamo da su tu. Gomila prolaznika — likovi bez lica, ali s iznenađujućom moći: njihova šutnja odzvanja više nego prosjakova molba. Svaki šum bicikla ili lupa potpetica je podsjetnik koliko je lako postati nevidljiv.
Tu su i zvuk sirene u daljini i miris svježe kave iz obližnjeg kioska — nepredvidljivi suputnici svakodnevnog Zagreba, ne manje važni od govora. Ako pažljivo slušate, baš su ti “statisti” ti koji otkrivaju atmosferu — čitatelj baš zbog njih osjeća napetost i neizvjesnost. Njihova nezainteresiranost i užurbanost dodatno naglašavaju kontrast između svijeta “onih koji žure” i svijeta “onih koji traže”.
Odnosi između likova
Odnos između prosjaka i prolaznice miriše na neugodu, ali i na onu sirovu, nepatvorenu ljudsku znatiželju. Na početku, svaki pogled je ispitivanje, svaka rečenica mala eksplozija potencijalne osude ili empatije. To nije dijalog iz sapunice gdje se svatko pretvara da zna što radi — ovdje je svaka riječ pokušaj da se pronađe ravnoteža između straha i potrebe.
Zanimljivo, dok većina pogleda prolazi preko prosjaka kao preko rupe na cesti, ova prolaznica nakratko staje. I ne, ne čini to zbog želje da se spasi svijet, već jer je ljudska i osjeća trenutak slabosti, dvosmislenosti, pa i srama. On, s druge strane, osjeća tu promjenu. Najbolji trenutak? Tren kad zamijenjena kovanica u ruci postaje simbol ne samo pomoći, nego i priznanja: “Vidim te.”
Odnosi nisu savršeni ni jednostavni. I ne traju duže nego što treba. Ali upravo u toj pukotini između dvoje neznanaca, osjeti se prava ideja priče — što nas definira kad nitko drugi ne gleda? Kolarić-Kišur tu izbjegava klišeje… i osvaja dobronamjernu ravnodušnost grada pretvarajući je u kratkotrajnu bliskost.
Stil i jezik djela
E sad, zamislite Zagreb onog običnog prijepodneva — Gajeva buči, nitko ne gleda oko sebe, ne gubi se vrijeme na prazne rečenice. Onda, baš u tom „planu i programu”, Kolarić-Kišur odluči zakomplicirati stvar. Zašto ne, kad može? Stil se u “Prosjaku” ne pravi važan, nema tu „velikih riječi”. Sve je nabijeno tom neugodnom iskrenošću, kao kad s nekim sjedite na kavi pa uhvatite sebe da pričate previše o privatnim stvarima — a niste bili spremni.
Rečenice su kratke, poneka oštra kao žilet. Autorica pazi da ne završi u zamci previše ukrasnog jezika. Kroz dijalog, zapravo, rastavlja svaki osjećaj kao lego-kocku. Ako se pita tko voli „literarne vratolomije”, nek proba nekog drugog autora — ovdje ih nema. Sve djeluje kao da je uhvaćeno na licu mjesta, skoro pa dokumentaristički. Čak ni opisi grada ne idu „na kartu snova” ili filmskih sekvenci — čitatelj se lako prepozna, možda čak ogleda u izlogu pored prolaznice.
Možda zvuči paradoksalno, ali što je jezik jednostavniji, to više udara. Nema lepršavih metafora, nekad proba podvaliti neku sitnu igru riječi, ali uvijek s onim prizvukom neugode. Evo, kad prosjak progovori, nije to moljakanje filmskog tipa nego kratko, jasno — da ne ostavi prostor za sažaljenje. Prolaznica šuti, pa stane, pa kaže nešto što ni njoj nije jasno — i tu cijela stvar dobije onu dozu neugodne bliskosti. Nije to, naravno, dijalog za antologiju retorike, ali tko voli stvarne ljude i njihove stvarne, nespretne rečenice, ovaj stil ga neće razočarati.
Padeži, povremeno, prkose klasičnoj gramatici — baš kao što to rade ljudi kad su zbunjeni, pa se pogube u rečenici. Kolarić-Kišur ne hvata „leksikone”, hvata trenutke. Slično kao kad prolaznik zaboravi što je htio reći jer mu pozornost odvlači netko tko stoji na kiši bez kišobrana.
Jezik u priči nije tu da vodi glavnu riječ, već da se stopi s ritmom svakodnevice — da čitatelj bar na sekundu zaboravi da čita i povjeruje da je taj dijalog uhvatio na tramvajskoj stanici ili u prolazu ispred Name. Jest, zvuči pomalo sivo, ali upravo ta boja odgovara cijelom tonu djela. Nema patetike, ali koliko god bilo suho, nakon čitanja ostane taj osjećaj da je upravo svatko mogao naići na sličan razgovor.
A možda, ako se zaustavi na pravom mjestu — još i može.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije li čudno kako nas običan, naizgled dosadan gradski prizor može zalijepiti za priču – bez ijednog pucanja, samo jedan razgovor uz Gajevu, i to usred običnog prijepodneva? Nekim danima, “Prosjak” Zlate Kolarić-Kišur ostavlja osjećaj – kao hladan kamen u džepu – koji ne nestaje dok ne zaviriš dublje. Što to zapravo čini ovu priču tako moćnom?
Prvo, mnogi osjećaju laganu nelagodu. Tko nije bar jednom izbjegao pogled prosjaku ne znajući kako reagirati? Autorica ima dar – vješto izbjegavajući klišeje – pokazuje svu tu unutarnju zbrku prolaznice. Priča nije moralna lekcija, više je podsjetnik da (barem neko vrijeme) ne možemo pobjeći od vlastitog lica u ogledalu. Primjeri iz svakodnevice, poput pogleda spuštenih na cipele ili klimanja glavom bez stvarnog slušanja, izvrsno dočaravaju kako lako prepoznajemo vlastite slabosti.
Je li ovo književnost koja nas navodi na filozofiju ili tek mala psihološka igra? Neki čitatelji znaju ostati zbunjeni, očekujući “veliki obrat” – a ono što dobiju je pravo, sirovo ogledalo vlastite empatije (ili nedostatka iste). Iako autorica ne koristi dramatične završetke ni velike riječi, izuzetno jednostavan dijalog uvuče čitatelja ravno u situaciju – kao da slušate razgovor u tramvaju pa krišom osluškujete još malo.
Kritičari često ističu suptilan humor među redovima, iako ga možda ni sami likovi nisu svjesni. Primjer: kad prosjak uz laganu ironiju odgovara na standardna pitanja prolaznice, u zraku lebdi osjećaj da možda i nije onaj kome najviše fali toplina ili razumijevanje. Upravo taj obrat perspektive – nitko nije samo “prosjak” ili “prolaznica” – zaboli više nego što bismo očekivali od tako malog prizora.
Neki (posebno oni koji još nose stare navike iz osnovnoškolskih lektira) zamjeraju kratkoći i odsustvu “velikih pouka”. No oni koji vole prozu s prazninama – gdje čitatelj mora ispuniti tišinu vlastitim mislima – pričom su uglavnom oduševljeni. Jer istina, nitko ne voli kad ga netko prstom upire u lice… ali ponekad, dobro bi nam došlo malo više hrabrosti pri svakodnevnim susretima, pa makar završili bez filma ili aplauza.
Kad je riječ o reakcijama nakon čitanja, razlike iskaču kao gljive poslije kiše. Nekima “Prosjak” služi kao podsjetnik da svaki dan nosi novu priliku da nekome budemo manje nevidljivi. Drugi nađu inspiraciju da iduće jutro zagledaju svakome u oči, bez žurbe, pa čak i ako ostanu bez odgovora… Realno, u Zagrebu je to rijetkost koja katkad vrijedi više od kave bez šećera.