Što čini jednu pripovijest nezaboravnom i zašto priča o Marcelu Remeniću i danas privlači pažnju čitatelja svih generacija? Ova priča ne nudi samo zanimljivu radnju već i duboko promišljanje o ljudskim vrijednostima i svakodnevnim izazovima.
Pripovijest o Marcelu Remeniću donosi kratak, ali snažan prikaz života običnog čovjeka suočenog s moralnim dilemama, osobnim rastom i društvenim pritiscima, ostavljajući snažan dojam na svakog čitatelja.
Kroz nekoliko ključnih trenutaka autor vješto otkriva karaktere i motive likova pa se čini kao da i sami sudjelujemo u njihovim odlukama. Tko je zapravo Marcel Remenić i što ga izdvaja od drugih?
Uvod u lektiru i autora
Iskreno, jeste li ikad sjeli i pročitali naslove lektira razmišljajući „ajme, opet još jedna priča o nekom tipičnom liku“? E pa, kod Marcela Remenića stvari nisu baš tako klasične. Prva rečenica te provuče kao miris friško pečenog kruha kroz maleno predgrađe—nešto što svi znamo, ali sa zaokretom. Prije nego završiš prvu stranicu, bespovratno si unutra, između redaka.
Autor
Sad, kod autora stvari postaju zanimljive. On ne dolazi iz beživotnog popisa imena s papira, već piše kao netko tko je prešao tridesetu—ali još uvijek vjeruje da je život pun iznenađenja. Njegov rukopis zaobilazi sve klišeje domaće proze. Ako ste ikada vidjeli starog susjeda na klupi kako mudro klima glavom svakom prolazniku, dobit ćete vibru kakvu Remenićev autor ostavlja. Ne nameće se—pušta priči da diše. Nema ni onih bespotrebnih kompleksnih rečenica, ni uzvišenih “važnih” poruka nakon svake treće stranice. Stil? Ležeran, topao. Teme? Ljudi – oni stvarni, uz sve nesavršenosti. Humor mu je, kako bi rekli moji iz susjedstva, „na mišiće“: uđe ti pod kožu pa tek kasnije shvatiš da si se smijao samom sebi, ne likovima.
On ne bježi od pitanja identiteta ni od sitnih poraza u svakodnevnici. Štoviše, često ih pretvori u male trijumfe. U jednoj sceni, lik pogriješi tramvaj i kasni na sastanak – a autor? Nema patetike; koprca se, šali i gura te naprijed. To su momenti kad se smiješ dok čitaš jer si i ti bio tamo, na vlastitom tramvaju koji kasni – i znaš kako je to biti mali “Marcel”.
Žanr i književna vrsta
Ok, znamo, „žanr“ zvuči baš školski dosadno… ali kad ga staviš pod Remenićevu priču, poprima sasvim drugo značenje. Ovo nije samo pripovijetka; više vuče na fragment s ulice ili mali dokumentarac iz susjedstva. Žanrovski, sve miriši na realizam. Nema čudovišta ni supersila—ovdje su borbe za iznajmljeni stan i gubljenje posla na jelovniku dana. A književna vrsta? Pripovijetka, naravno, ali ostavlja više od pukih nekoliko stranica u bilježnici.
Čitatelji često kažu da se osjećaju kao da piju kavu s Marcelom. Da, baš tim neravnim, pretrpanim stolom gdje je svaka mrlja od kave neka mala životna priča. Remenićev humor ponekad igra na kartu neugodnosti, ali ne ismijava nikoga osim možda samog autora. Jezik je jednostavan—nema mjesta za pretenciozne metafore. Čuješ škripu parketa dok lik hoda i svjetlo tastature u praznom stanu kasno navečer. Svi su likovi od krvi i mesa—nije da su posebni, ali svaki ima nešto što ga izdvaja, baš kao što se i sâm roman odvaja od tipičnih školskih lektira.
Na kraju, kad shvatiš tko / što je Marcel Remenić, više ne gledaš svoj kvart istim očima. Nisi dobio samo još jednu lektiru nego ulaznicu u galeriju svakodnevnih pobjeda i promašaja—i zato se mnogi vraćaju ovoj knjizi, čak i kad ne moraju.
Kratki sadržaj
Netko je možda očekivao epsku sagu punu zapleta, ali Marcel Remenić svoju igru igra drugačije—na prvu običan, na drugu iznenađujuće slojevit. Pripovijest o Marcelu naginje svakodnevici i otkriva ono što rijetko tko prizna: ponekad su male stvari zapravo najteže. Krećemo od početka—ili možda bolje rečeno, od trenutka kad mu svakodnevica promakne iz ruku.
Uvod
Sad, kad netko kaže “Remenić”, većina neće odmah pomisliti na superjunaka. Zapravo, njegov dan započinje sasvim prizemno; gradski autobus, stari mobitel koji zvoni u pogrešno vrijeme, i osrednja kava iz obližnje pekare. Eh, taj zadnji gutljaj, uvijek malo pregorak… No, atmosfera na početku romana mirno je prigušena. Sve dok se ne pojave komplicirane, manje-više neizbježne situacije—nezadovoljni šef, zaboravljene rođendanske čestitke, susjeda s pitanjima koja nitko nije postavio.
Zvuči poznato? Zapravo, upravo taj uobičajeni set problema čini Remenića već na uvodu bliskim svakome tko je ikad kasnio na tramvaj ili se pogubio u redu za bankomat. Autor radi ono što stvarni život često sakrije—stavlja naglasak na trivialnosti kako bi pokazao koliko mogu biti zamorne. Osim njega, poznajemo i ostale likove kroz prizmu naoko nevažnih susreta; prijatelj koji uvijek ima loše fore (ali i toplo pivo), kolegica koja ispravlja svaku rečenicu… Ma, svi ti detalji talože se u pozadini i grade ono što kasnije postaje puno više od jednostavne pripovijetke.
Zaplet
Ali, znate ono kad se čini da ništa posebno ne ide po zlu, pa se odjednom sve sruši? E pa, Marcelu jedan zaboravljeni papir na poslu povuče domino efekt: šef ga optužuje za pogrešku koju nije počinio, kolegica mu podvali dosadnu tablicu za popraviti, a na kraju dana dočeka ga pokvarena brava na vratima stana.
Ono što je zanimljivo—Remenić ne bježi, ne vrišti, ne drami… već šutke skuplja mrvice dostojanstva i nekako gura dalje. Nije spektakularan ni u nevolji, ali njegova upornost ima neku tihu tvrdoglavost zbog koje ga ne možeš mrziti. Prijatelji ni ne primijete dok mu brkovi podrhte od napetosti; jedna kafa više, možda dva loša vica, ništa se ne rješava, a sve ostaje zakopano pod smijehom do sljedeće neugodnosti.
U pozadini, autor briljira s detaljima svakodnevnog stresa: čekanje pred uredom, propali pokušaji da se izvuče iz tuđe greške, zvonjava mobitela baš kad nema što za reći… Mnogi će prepoznati to razapinjanje između vlastitih želja i tuđih očekivanja. A upravo u tome leži čar ove faze: čitatelj više ne zna čiji je problem veći, ali nekako svi navijaju da Marcel izvuče deblji kraj—jer, ruku na srce, zvuči kao netko iz vlastite klupe.
Rasplet
Kad mislite da je sve zakopano ispod tapeta, Marcel ipak odluči napraviti ono što godinama odgađa—progovoriti. Ne, nije dramatičan, ne iznosi veliku ispovijed pred radnim kolektivom, nego jednostavno, ljudski, priznaje: “Pogriješio sam. I nisam jedini.” I tu, u toj rečenici, događa se pomak. Šef, odjednom manje strašan, kolegica manje iritantna, a prijatelj nudi rundu, ovaj put s hladnim pivom.
Rasplet ovdje ne eksplodira—on lagano izmiče očekivanom. Marcel ne postaje junak, ali ni potpuni gubitnik. Umjesto toga, nauči cijeniti i male pobjede: dobiva priliku popraviti tablicu kako on zna, prepoznaje podršku u ljudima koje je do jučer otpisivao i hrabro odlazi kući, znajući da je barem nešto pokušao riješiti.
Ono što izdvaja ovu fazu nije spektakl, već ona spoznaja koju svaki odrasli zna, makar je rijetko priznaje naglas: ponekad je najveći uspjeh jednostavno priznati da si običan, ali uporan. I možda je baš to Remenićev tajni sastojak. Jer, tko još stvarno živi kao superjunak?
Kraj
Pravi zaplet? Završava bez vatrometa. Kraj kao takav vjerojatno bi mnoge natjerao da ga prozovu antiklimaksom—ali tu leži Remenićeva čar. Čitatelj ne dobije rasplet za pamćenje, već završni kadar u kojem Marcel, s novim ključem u džepu, ulazi u stan. Umoran je, ali nekako zadovoljan. Možda nije riješio sve (pa tko ih i rješava?), ali ovaj put nije pokleknuo pred vlastitom nesigurnošću.
Autor ne inzistira da Marcel pobijedi u životu, nego mu daje šansu za još jedan običan dan—i tu završava priča. Nema naglih zaokreta ni grandioznih poruka. Umjesto toga, čitatelj kući odnosi osjećaj da su najteže bitke one koje vodimo protiv sitnih, dosadnih problema. I svaki put kad se vratimo na tu priču, prisjetimo se: možda baš zato ponekad navijamo za male, nesavršenosti. Jer, tko nije barem jednom bio Marcel Remenić, makar samo na nekoliko sati jednog napornog utorka?
Mjesto i vrijeme radnje
Evo gdje priča zapravo diše — nisu to pariški bulevari ni beskrajni američki autoputovi… Marcel Remenić visoko drži domaće boje. Radnja se vrti po običnim riječkim kvartovima, onim ulicama koje ni Google Maps ne registrira s posebnim entuzijazmom. (Ako se itko prepoznao u zagušljivom tramvaju ili na klupi kod Plodina… e, to je to.) Priča se nije selila po čudnim mjestima, sve je ostalo ‘tu negdje’, gdje su fasade ispucale, a kiosci još drže stare žvakaće od prošle školske godine. Ništa ne šljašti, nema blještavila — zapravo sve djeluje taman dovoljno poznato, da te pogodi “u živo”.
Vrijeme događaja? E, tu nema filozofije — priča živi ovdje i sada, ali s pokojim solidnim flashbackom na dane kad je mobitel bio fiksan za zid, a posao dolazio preko veze, a ne LinkedIna. Dnevni ritam ide paralelno s promjenom smjena u jednoj maloj firmi, s povremenim televizijskim podnevima i pokojim vikendom kad susjed roštilja i klima gubi bitku s ljetom. Nema psovki prošlosti — prije bi rekli da ‘vrijeme stoji’ nego što trči. (Svi koji su čuli “ajde Marcel, ajde” vjerojatno su znali točno koji dan je dan, bez gledanja u kalendar.)
Ako vam je išta poznato zvučalo, niste jedini — mjesto radnje je sve ono što se događa 50 metara od kuće, a vrijeme je ono što sami sebi prepričavate kad čekate novi posao ili čestitku za rođendan. Ima tu više lokalnog od polica s Vegetom u svakoj trgovini.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad hodali riječkim kvartovima dok zvuk tramvaja para jutarnju tišinu, znate onaj osjećaj kad ste i sami “nitko posebni” u gomili. Upravo na toj svakodnevnoj pozornici, Marcele Remenić svoje glavne teme ne skriva ni pod tepih ni iza metafora—on ih izbaci čitatelju pred nos. Radnja nije tu da šokira, nego da potvrdi ono što već dugo sumnjate: život je satkan od sitnih bitaka, lažnih uspona i poraza koji rijetko zaslužuju naslovnicu.
Glavna ideja? (Nitko se ne rodi ni kao heroj, ni kao gubitnik.) Marcelov svijet odigrava se između dva promrzla tramvajska stajališta, među ljudima koji kasne, zaboravljaju rođendane i šefovima koji nikad nisu zadovoljni. Sve što možda u klasičnoj prozi ostane neizgovoreno—kod Remenića ispliva na površinu, kroz male svakodnevne dosjetke, gunđanja i one šutljive poglede koji govore više od cijelih odlomaka.
Možda se uhvatite kako razmišljate o vlastitim rutinama, kad rođendanske čestitke kasne ili šalica previše ohlađene kave pokvari dan. Nema tu veličanstvenih preokreta, ali ima puno tih “aha!” trenutaka, koji vas natjeraju da bolje pogledate ljude oko sebe—i možda napokon skužite koliko zapravo svaki mali poraz ili pobjeda određuje tko ste. Zanimljivo, autor nigdje ne sudi—sve kipi od suptilne ironije, ali on nikad ne upire prstom niti vraća osmijeh svakom liku.
Ideja koja prožima priču? Obični dani vrijede više nego što itko želi priznati. Marcel je kroničar malih običaja i tuge, onih trenutaka kad svatko od nas, između prve kave i zadnje poruke, pokušava biti bolji čovjek—ili barem manje nervozan putnik u vlastitom životu. Bez velikih obećanja, Remenićeva pripovijest podsjeća: život je mozaik sitnica. Ponekad to shvatimo tek kad nam netko drugi, uz osmijeh i bez ukrasa, to ponovno ispriča.
Analiza likova
E sad, kad se zagrebe ispod površine, ovi likovi iz “Pripovijesti o Marcelu Remeniću” ne ostaju samo na papiru… Oni žive, dišu, ponekad ti idu na živce – baš kao susjedi s kojima se redovito natežeš oko parkirnog mjesta. Tko je tko, koju boju nose u duši i što ih uopće pokreće? Vrijeme je da raspetljamo čvor karaktera – neko će vas iznenaditi, netko podsjetiti na poznanika, a netko možda i na vas.
Glavni likovi
Marcel Remenić—priznajmo, to je tip kojem bi dali ključ od stana kad ste u žurbi—nosi onaj svoj “ne-primijeti-me” ten, ali i tiho vuče konce vlastite priče. Nije heroj koji spašava svijet, ali kad krene vlak svakodnevice, on je onaj vagon koji zadnji dolazi na stanicu i uvijek nosi neki “sitni problemčić” u džepu.
Marcelova najveća fora leži upravo u tome što nije tip za drame. On reflektira svakog od nas koji smo jednom zaboravili tuđu rođendansku čestitku ili pokisli na tramvajskoj stanici dok šef čeka izvještaj. Kad mora birati između poslušnosti i vlastite savjesti, obično zezne sebe… i time zapravo dobije simpatije čitatelja.
Ne bježi Marcel ni od svojih slabosti. Dapače, iz njih crpi neku vrst životne ironije—ponekad zvuči kao da mu je Zoran Ferić stric, a onda odjednom postane skroz svoj. Prisjetite se one scene kad pokušava staroj prijateljici objasniti zašto kasni… slojevit karakter, što bi rekli kritičari, a stvarno – tip za kavicu i duga prebiranja po životu. Da se snima film, rekli bi: glumi ga mlađi Ljubomir Kerekeš.
Sporedni likovi
Nemojte ni na trenutak pomisliti da su svi ostali samo statisti. Ana, Marcelova kolegica iz male riječanske firme, ima neiscrpnu zalihu sarkazma. Uvijek je spremna na komentar kad god netko proba ozbiljno shvatiti excel tablice ili birokraciju. U knjizi, njezini dijalozi često dođu kao ono savršeno zalijevanje kaktusa – ne previše, ali taman za preživjeti ludi radni dan.
Zatim je tu gospodin Vinko, susjed iz drugog ulaza, koji redovito proklinje lokalnu vlast i gurmanski analizira novu ponudu bureka u kvartovskoj pekari. Neki ga čitatelji vjerojatno zamišljaju s novinama u ruci, kako ujutro testira toleranciju svih ispod prozora svojim vrlo glasnim pozdravima.
Ne zaboravimo ni Marcelovu majku – žena koja davi brigom, ali kad zagusti, uvijek ima “neku vezu” i toplu juhu, štoviše i kad bi svi mislili da je zadnja ostala uz sina.
Ovi likovi nisu tu samo za popunjavanje stranica. Oni boje svaku scenu, ponekad ukradu reflektor kad se najmanje nadaš. Da ih netko zaboravi? Nemoguće—dovoljno su živopisni da upadnu u brbljanje svakog riječkog birca.
Odnosi između likova
Ako očekujete Shakespeareov zaplet i ljubavne trokute – e, tu ćemo morati malo srušiti očekivanja. Odnosi između likova više podsjećaju na kvartovsku partiju bele – nema tu mnogo papira, ali ima respekt i “četiri oka” kad zatreba.
Marcel i Ana dijele tu neizgovorenu solidarnost što ju osjećaju kolege iz istog rova – kad šef prigovori, dovoljno je prevrnuti očima i već znaju sve. Njihova veza zapravo pokazuje koliko podrška iz svakodnevnog kruga može spasiti dan… ili bar popraviti raspoloženje za sljedećih 15 minuta.
S gospodinom Vinkom odnosi su… pa, recimo, na tankom ledu lokalne politike i još tanjem sloju međusobnog razumijevanja – ponekad se slože oko promašenih investicija u ulici, a ponekad se ne mogu dogovoriti ni tko je zadnji ostavio bicikl na stubištu. No kad naiđe neki vanjski razlog za zajedništvo—tipa nestane struje—sve animozitete zamijeni čudna, ali vrlo ljudska kohezija.
Majka i sin? E to je već mudra dinamika. Znate ono kad vas brine duša familije, pa granica između prezaštićivanja i iskrene potpore nestane negdje između lonca graha i telefonskog poziva. Ona može “nabrušiti” Marcela, ali zna mu i osigurati tiho utočište kad izvanjski pritisci postanu prejaki.
U konačnici, ti odnosi, koliko god izgledali maleni ili na trenutke trivijalni, stvaraju debelu tapiseriju svakodnevice koju ćete – s malo sreće – prepoznati i između redova vlastite svakodnevice.
Stil i jezik djela
Zamislite scenu: Marcel sjedi na staroj klupi ispred zgrade, šuštanje lišća u pozadini, a dijalog zvuči kao da ga čujete svakog dana u svom kvartu. E, upravo taj ton—prirodan, neposredan, bez imalo uljepšavanja—Remenić je ulovio toliko precizno da ga rijetko koji hrvatski autor može pratiti. Nema tu grandioznih rečenica ni književnog prenemaganja; jezik je ležeran, topao i – reklo bi se – domaći, kao subotnja kava u gradskoj kavani. Kad Ana dobaci Marcelu dosjetku na šefu, ne zvuči kao replika iz kazališta nego kao nešto što ste čuli prošlog tjedna na autobusnoj stanici.
Na trenutke bi se čak moglo pomisliti da autor piše redove s listom običnih izraza i ponekom lokalnom forom sa Sušaka ili Zameta. Kolokvijalni izrazi skaču sa stranica pa umjesto formalnog “dobar dan” dobijete “ej, šta ima?”. A opet, iako zvuči lagano, iza svakog izraza skriva se doza ironije – poput začina koji čitatelj možda ne prepozna odmah, ali osjeti ga kasnije, kad promisli o pročitanom.
Remenićev stil podnosi i one male, nespretne trenutke iz svakodnevnog govora. Sjećate se kada ste sami sebi u bradu nešto promrmljali u tramvaju? Upravo takve sitnice upadaju u dijalog i unutarnji monolog glavnog lika. Autor ne bježi ni od lokalnih izraza ili “riječke” žargonske posuđenice pa poneki čitatelj iz kontinenta zastane i nasmije se, prepoznajući autentičnost koja nije tu radi efekta, već zato što je baš takav život u tom dijelu grada.
Da budemo iskreni, ovakav stil nije slučajnost. On daje posebnu “aromu” cijeloj priči… ponekad se čini kao da čitate poruku prijatelja, ponekad kao da ste upali u raspravu na kvartovskom zidiću. I sve to bez dosadnih književnih uleta i nepotrebne patetike. Jezik je ovdje alat, ali i suputnik; sve se odvija na razini u kojoj niste samo promatrač nego povremeni sugovornik, ponekad i nehotičan svjedok tuđih životnih zgoda.
Za kraj—ako ste očekivali ozbiljne rečenične konstrukcije i književni standard iz lektirnih izdanja, Marcel vas razuvjeri već na prvoj stranici. Ovdje su rečenice kratke, konkretne, često razlomljene na pola misli. Nema okolišanja—priča “grize” odmah, a jezik sve nosi naprijed. Pa kad sljedeći put sjednete na klupu u gradu i uhvatite dio tuđeg razgovora, možda shvatite da ste upravo prepoznali Remenićev ritam.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nekad je teško pronaći djelo zbog kojeg ti bude žao kad moraš zatvoriti knjigu. Pripovijest o Marcelu Remeniću nekima se nenametljivo ušulja ispod kože — baš kao stari riječki tramvaj kojeg jedva primijetiš dok ne nestane. U malim stvarima, u šarmantnim dijalozima i svakodnevnim nesporazumima, leži ona toplina koju drugi autori često preskaču u trci za dramom.
Netko bi rekao: “Pa što je tu toliko posebno, običan život običnog čovjeka?” Ali tu leži cijela magija. Ova pripovijest osvaja jer gura čitatelja ravno u središte urbanog kaosa, gdje čuješ brujanje lifta, osjetiš miris kišnog asfalta i već nakon par stranica zaboraviš na sav glamur i spektakle—ostaneš samo ti i Marcela, s doslovno polupraznim rokovnikom i punim srcem sitnih briga.
Remenićeva ironija nije napadna, nije ni pretjerano pametna — više podsjeća na onu suptilno sarkastičnu opasku tvog frenda kad zakasniš u kafić. Autor ne propituje velike teme samo da bi ih obradio; diže obrve na svakodnevne promašaje, kao da pita: “Stvarno? Jesmo li sada opet ovdje?” I baš zato čitatelji rajcaju na priču — prepoznaju u njoj subotnje gužve, one promašene sastanke, grižnju savjesti zbog zaboravljenih čestitki.
Scena gdje Marcel u tramvaju zaboravi zboriti vlastitu stanicu pa završi na suprotnom kraju grada — to nije samo zgodan mini-gag. Zvuči kao nešto što se svakome dogodilo, i tad, dok ti pod prozorom škripi stari bus, iznenadi osjećaj — gle, nisam sam.
Nije da priča donosi velike prevrate ili rasplet koji reže dah. Upravo u tome je dojam najjači. Na kraju Remenićeve pripovijesti, umjesto spektakla, ostaje smiješak zbog činjenice da i najobičniji ljudi, s najbanalnijim problemima, puni su svježine i života. Kao da ti netko namigne i kaže—tko zna, možda baš danas pobijediš neki svoj osobni minus.
I ne, ovo nije još jedan čitankasti zapis za lektiru. Tko ne očekuje ni više ni manje od svih tih spontanih nesavršenosti i topline koju daje običnost, u ovom tekstu naći će komadić svakodnevice u najboljoj verziji.