Nije svaka priča ista, ali svaka nosi posebnu čar mjesta iz kojeg dolazi. Priče s ostrva, iz grada i s planine otkrivaju raznolikost života, običaja i vrijednosti koje oblikuju svakodnevicu ljudi u tim sredinama.
Priče s ostrva, iz grada i s planine donose sažete prikaze života, izazova i radosti likova iz različitih sredina, pokazujući kako okolina utječe na njihove sudbine i odluke.
Tko god želi razumjeti što oblikuje ljude i njihove priče, ovdje će pronaći jasne odgovore i inspiraciju za dublje promišljanje o vlastitim korijenima.
Uvod u lektiru i autora
Okej, iskreno—tko nije bar jednom buncao pred polazak u školu jer je zaboravio “Priče s ostrva, iz grada i s planine”? Zvuči poznato? Vjerojatno ste i vi sjedili za stolom dok sunce tone, a knjiga vas uporno gleda s police… E pa, nema drame, ovdje kreće kratki vodič kroz svijet autora i njegove priče. Zavalite se, jer ovo nije još jedna suhoparna lekcija o lektirama iz vremena kad su telefoni imali tipke.
Autor
Sad, sigurno ste čuli za Jovana Jovanovića Zmaja? Možda ste se (kao ja) pitali je li stvarno imao veze sa zmajevima, ili su samo ljudi tada voljeli lude nadimke… Bez brige, ništa od krilatih čudovišta, ali itekako puno stihova i priča koje prate i velike i male. Zmaj je bio pjesnik, liječnik, novinar—nije mogao biti miran na jednom mjestu, ni kad je pisao, ni u životu. Zamislite ga kao nekog tko voli otići na planinu, popiti kavu na obali, ali i kujati šaljive rime dok u prolaznika zirkaju golubovi oko glavne gradske fontane.
Njegove priče—one iz naslova—zamotane su u topli šal svakodnevice, s mirisom svježe pečenog kruha iz male seoske pekare. Djeca, roditelji, susjedi… svi nekako skliznu kroz njegove rečenice i ostave trag. Ako imate dojam da “poznaje” baš svakog iz tih mjesta, to vam je zato što ih je stvarno volio slušati i opisivati (plus, bio je mag za pamćenje dobrih anegdota).
Zmaj je pisao i kada su drugi gubili nadu—on nije umarao “pera”. Eto ga, pravi lektirni all-rounder. Zato nije ni čudo što ga školci redovno dokučuju na satu lektire, i usput pokupu poneku mudrost za svaki teren—iz grada, s planine ili s onog slavnog “ostrva”.
Žanr i književna vrsta
Nije baš jednostavno “ugurati” Zmaja u ladicu, jer njegove “Priče s ostrva, iz grada i s planine” šaltaju iz jednog mirisa i okusa u drugi. Kad kažu žanr, tu se prije svega misli na zbirku pripovjedaka—ali nemojte misliti na suha, pravocrtna događanja. Ovdje svaka priča nosi svoj ritam, kao stara ploča kad ponekad malo preskoči.
Zbirka se tipično gura pod “realizam”—kako i ne bi, kad Zmaj vadi stvarne probleme iz džepa seljaka, bakice s tržnice, ili djeteta što trči po makadamu dok vjetar nosi miris mora. Tu su i one kratke, mudre crtice… onaj žanr kojeg učitelji rado biraju da djeca nauče “kakvi su ljudi iz drugih krajeva, a kakvi smo mi”.
Što se književne vrste tiče, Zmaj kombinira pripovijetku, anegdotu i pouku. Pa imaš osjećaj kao da sjediš u ljetnoj kuhinji, a djed odmotava doživljaje. Nema velike filozofije—on je htio da se u svakoj rečenici prepoznaš ili nasmiješ… Ili barem zastaneš i zamisliš kako zvuči tišina na planini, kad gledaš prema nekoj dalekoj, zelenoj udolini.
I da, nije zaboravio ni humor! Jer bez smijeha, priče bi bile tek red papira. Zato, sljedeći put kad čuješ “Priče s ostrva, iz grada i s planine”, već znaš—ne traži dosadu, traži Zmaja, traži komadić stvarnog života, bilo s mirisom borova, gradskog asfalta ili uz ribarsku mrežu na obali.
Kratki sadržaj
Priče s ostrva, iz grada i s planine… Nisu samo sitni zapisi s margine, već žive slike koje čitatelja prebace u drugi kraj svijeta. Čuješ zvuk galebova, osjetiš miris gradske pržionice kave, a planinski zrak—eh, kao da ti prođe nosnicama, pa se naježiš.
Uvod
Neki rukama pletu mreže na ostrvu, dok drugi pod zagasitim svjetlima grada smišljaju kako preživjeti najnoviju poslovnu zafrkanciju (znate onaj osjećaj kad vam nestane interneta usred važnog maila?). Tu su i planinski starci, koji, navučeni na friški zrak i beskrajne horizonte, neće zamijeniti pogled ni za prvi red na koncertu. Zmaj često baš takve trenutke ugradi u prve rečenice—k’o da namiguje, zove na čaj pa kroz prozor pokaže što vrijedi.
Zaplet
Evo ti likova—svaki bi mogao biti tvoj susjed. U jednoj priči, djevojčica s ostrva po cijeli dan ganja ovce i sanja gradsku ciku i buku. Dok u drugoj, gradski klinci vježbaju “preživljavanje” starih tramvaja i prodavačkih fora na tržnici… A tek planina! Ondje se dvoje djece natječe čiji će snijeg duže ostati netaknut ispred kuće. Stvaraju se nesporazumi. Nekome nestane koza, netko razbije prozor… Poznato? Iza svakog detalja stoji plavičasti trag Zmajevog humora—onog sitnog što se u školi ne uči, ali svatko ga nosi doma.
Rasplet
Zmaj svoje zaplete ne razmrsi “na knap”. Nema ovdje superjunaka ni sretnih završetaka iz crtića. Likovi koji su naomak ljutnje (ili suza, ili smijeha), nekako sami dobiju po prstima ili zagrljaj kad im najmanje padne na pamet. Ostrvska djevojčica, na primjer, stigne do grada—ali joj ponestane daha od smoga, pa se zaželi šutnje i valova. Gradski dečko, nauči cijeniti bakino proso kad mu zagusti sa parama za užinu. Na planini, snijeg se istopi—ali uspomena na “igralište bez granica” ostane dulje od svake sanjke. Zmaj ne nudi lijek za sve boljke, već pokaže gdje boli, pa se svi zajedno, makar u priči, smijemo sitnim porazima.
Kraj
Nakon svega, priče Zmaja ostanu tik iza trepavica. Ostrvo više ne zvuči egzotično, grad nije hladan stakleni kavez, a planina nije bajkovito besmislena. Djeca se možda posvade—možda podijele zadnji komad kruha uz kakav vrhunski razlog (ili glupi izgovor, znaš kako to ide). Knjiga se zatvori, ali slika doma, galame, tišine ili smijeha ne ispari. I dok misliš može li stvarno ovako jednostavno—Zmaj već, negdje iza ugla, smišlja novu zgodu.
Mjesto i vrijeme radnje
Evo malog putovanja—ili, bolje rečeno, preskakanja—između ostrva na kojem slane kapljice pršte iznad kamenih staza, do gradskih ulica gdje zujanje tramvaja zamjenjuje cvrčanje cvrčaka, pa sve do planine koja ne izbacuje signal, ali ima najbolju tišinu na svijetu. Onome tko nikad nije spavao na nekoj stijeni pod vedrim nebom—teško je opisati onaj osjećaj kad se rosi jutro tiho ušulja pod tanku deku.
Priče s ostrva doslovno mirišu na ribu s gradela i dječju kožu izblijedjelu od sunca. Sjećate se onih drvenih barki što su škripale ispod prstiju malih ribara? E, tamo vrijeme stoji u ritmu plime i oseke—nikad ne žuri, samo polako, kao Nonina štrudla kad se peče. Jednog ljeta, dječak iz Zmajeve priče došao je brodom na susjedni otok, baš dok je zvonik označavao podne. Zamisli to vrijeme: širom otvorena vrata kuća, galebovi koji se natežu oko komada kruha, i svi gledaju hoće li netko vratiti loptu izgubljenu u moru.
A onda—grad. Ulice uvijek mirišu na pekaru, čak i kad je zatvorena. Klinci na asfaltnim igralištima zamišljaju da su junaci iz stripova, dok im zvono s obližnje škole javi da je vrijeme za domaću zadaću. Radnja ne bježi dalje od tramvajske stanice, onog kiosk s „najboljim“ burekom (uvijek pod navodnicima, jer svaki kvart ima svog favorita). Kad padne mrak, svjetla trepere i sve kratke priče mirišu na kasno ljeto, kad se prozori široko otvaraju, a automobili tiho jure po bulevarima.
I konačno, planina. Tamo količina sreće nekad ovisi o tome što je baka skuhala za ručak. Vrijeme? Pa, najbolje stane kad dođe prva magla, dok likovi iz priče broje kilometre hodajući školskim putem kroz šumu. Kad sunce zimi padne za greben ranije nego što to žele, osjećaj usamljenosti zamijeni cika i smijeh uz kamin i miris gorjela drva. Stari sat na zidu puca od ponosa što i dalje radi, dok roditelji djeci pričaju zgode iz dana kad je snijeg bio „do pasa“.
Svaka priča iz ove zbirke igra se s vremenom kao dijete s balonom—danas na ostrvu, sutra u gradu, prekosutra na planini gdje ptice pjevaju drugu pjesmu. Radnja možda i jest u jednom trenutku, ali svaki miris, zvuk i slika povuče čitatelja na novo mjesto, ponekad za ruku, ponekad za srce.
Kad se priče čitaju u razredu, lako je zamisliti: netko sanja kamenčiće iz morskih plićaka, netko se sjeća tramvaja iz djetinjstva, a netko bi najradije pobjegao prema brdima—barem dok ne prođe kontrolni iz matematike.
Tema i ideja djela
Zmaj, s perom u ruci i pokojim osmijehom sklonjenim iza brkova, nije trošio vrijeme na kićenost—njegove priče uvijek su bile zakopane u onim svakodnevnim stvarima koje (ruku na srce) većini nas djeluju potpuno obične dok ih ne pogledaš iznutra. Jednom je, u staroj bilježnici, zapisao kako sreća na ostrvu ne traje puno dulje od mirisa pečene ribe dok se ne razleti kroz škure. Pogodiš odmah što mu je bila glavna nit—uhvatiti ono neuhvatljivo, sve one trenutke kad djeca istražuju pjenu na obali ili se penju za zmajem iznad planine, osjećajući svu slobodu i sve brige u istom tjesnacu vremena.
Zato nije čudno što glavni motivi iskaču iz stvarnih prizora—šum mora dok djevojčica gazi po kamenju u potrazi za savršenim školjkom, gradske gužve gdje se klinci tjeraju za tramvajem, domaće planinsko druženje uz kruh, sir i priče još toplije od štednjaka. Uvijek iznova, ideja? Pokaži razlike, ali nikad ne razdvajaj ljude—grad, ostrvo i planina kao tri različita planeta u istoj galaksiji, no niti jedan nije usamljeni otok.
Što je fora? Autor se igra granicama: likovi ponekad sanjaju bijeg (ili povratak), pa dok čitatelj prati djevojčicu koja prvi put kuša gradsku čokoladu ili dječaka kojemu je svako jutro pogled na Velebit rutina, zapravo promatra koliko nas različite podloge, djetinjstva, mirisi i okusi mogu povezati. Ta mješavina kulture probudi onaj osjećaj doma—iako ti je adresa možda dvjesto kilometara daleko od trga koji opisuje.
Svakodnevni izazovi (npr. kako popraviti bicikl na planinskoj uzbrdici ili što učiniti kad ti netko pojede posljednju ribu) nisu tu za dekor. Oni otkrivaju što likovi cijene, gdje griješe i kad se, usprkos svemu, uspiju još malo nasmijati. I nije važno čekaš li tramvaj u Novom Sadu, tražiš li biser u zadarskoj luci ili nedjeljom loviš ovce iznad Drine—Zmaj te štrecne baš tamo gdje je najtanji zid između sjećanja i sadašnjosti.
Kad njegovi junaci pogriješe, zabrljaju ili progovore poneku mudru baš kad ne očekuješ, lako uhvatiš glavnu poruku priče: nema univerzalne formule ni mjerila za sreću, baš kao što nema dva ista dana ni dva ista mirisa vjetra. Ali svuda ima topline, pogotovo tamo gdje je najmanje tražiš.
Analiza likova
Možda očekuješ klasičnu ekipu s ostrva u špagama, gradsku djecu s mobitelima ili planinske ljude s kabanicama, ali kod Zmaja sve ima neki obrat. Nema glamura — tu je znoj, smijeh i ponekad glavobolja zbog kakve spačke… Baš kao u stvarnom životu, nitko od njih nije bez mana. I svatko nosi svoju malu priču na licu, u džepu ili torbi.
Glavni likovi
Glavni likovi u “Pričama s ostrva, iz grada i s planine” nisu samo imena na papiru — osjećaš se kao da ih poznaješ iz djetinjstva. Djevojčica s ostrva? Školska torba teža od samog bicikla, kosa uvijek slana od vjetra (a ponekad malo raspucale usne od previše sunca). Prva briga? Odluka: ganjati galebove ili čekati baku s ribom. Znaš onaj osjećaj kad jednostavne stvari izgledaju kao najveće drame?
S druge strane, gradski klinci žive u tempu — stalno nešto dogovaraju, maltretiraju razrednika zbog zadaće, okupljaju fiktivnu bandu uz miris kroasana iz pekare na ćošku. Ni jedni ni drugi nisu superjunaci. Strah od jedinice, fantomski bolovi od padova, suze zbog razbijenih stakala — svaki tren sadržava dio stvarnog djetinjstva. Planinski likovi? Mirišu na borovinu i zvukovi im nikad ne dosade. Često tiho sanjare dok pasu ovce ili žvaču domaći sir, ponekad ih život gurne u snijeg do koljena, al’ drže se praveći se da ih ništa ne boli.
Niti jedan glavni lik ne kroči životom sam. I dok padaju, često ustaju uz tuđu pomoć. Zmaj je ovdje više promatrač nego sudac — on dozvoljava svojim likovima da pogriješe, zabrljaju i opet pokušaju.
Sporedni likovi
E, sad… Da nema one babe s ostrva koja nosi kanticu vode kad nestane, priče ne bi imale domaću crtu. Uvijek netko u pozadini gura radnju u novom smjeru. Netko iz susjedstva posudi ribički pribor, ali i vrati uz osmijeh samo pola udice — klasična podvala. Komšije iz grada, ponekad preglasni, znaju sve o svima i nikada ne znaju držati jezik za zubima. Ako klinci s planine zaborave školske knjige negdje među kravama, netko im uvijek doturi zamjensku bilježnicu, ali očekuje pametnu priču zauzvrat.
Rijetko isti akteri privuku reflektore, ali oni čine prizore realnijima. Pekar na ćošku često spasi dan sladoledom zbog lošeg kontrolnog, dok vozač tramvaja s brkovima voli dijeliti svoje mudrosti — dobro, barem kad nije preumoran. U kontaktima s prodavačicama, starijim susjedima, pa čak i iritantnim razrednicama, prepoznaju se svakodnevni heroji i “sporedni zlikovci”. Svi ti ljudi nisu samo kulisa, već dodatni začin svakodnevici i dokaz da su Zmajove priče bezvremenske.
Što je najbolja stvar? Ponekad su baš ti sporedni likovi ključ za neočekivani preokret. To je kao kad misliš da znaš kraj filma, a onda pojavi neki zaboravljeni ujak i sve okrene naglavačke.
Odnosi između likova
Odnosi između likova u ovim pričama baš pršte od života. Djevojčica s ostrva zna da bez bake nema ručka, ali isto tako nema ni topline kad je zima. Klinci iz grada nerijetko formiraju mini saveze kad netko donese novu igračku ili dobije jedinicu iz matke — tko nije prepisivao, taj ne zna što znači iskreno prijateljstvo!
Na planini, brat i sestra dijele klupu, a mama zna sve ocjene i prije učiteljice. Ti odnosi su čvrsti, ali ponekad i napeti — zamisli prepirku kad se brat zagrize za zadnji komad pite, a sestra ga prebaci preko cijele livade. Nerijetko dolazi do nesporazuma — mama planinarka želi mir, a djeca sanjaju gradsko igralište… i obrnuto. No, kad naiđe problem, svi uskaču: jedan nosi, drugi vozi, treći tješi.
Humor je saveznička valuta u tim odnosima. Nekad odrasli glume mudrace, ali djeca prepoznaju da i oni griješe. Uostalom, tko nije nacrtao brkove djedu dok je spavao — neka digne ruku. Odnosi su raznovrsni, puni podrške, ali nikad sterilni. Tko pokuša živjeti bez kompromisa? Završit će s razbijenim staklom ili slomljenim srcem… i to su prave, sirove, ali vrijedne lekcije iz života.
Ako baš moraš birati jedan odnos iz priča koji ostavlja najviše tragova, izaberi onaj među djecom — tu su i zavjere i spletke i oprosti, sve dok zapad ne zažari iznad ostrva, grada ili planinske livade.
Stil i jezik djela
Kad god netko spomene Zmaja u društvu, ljudi često dignu obrve i odmah krenu nagađanja—je li njegov stil jednostavan ili mudro skriven u redovima? Zapravo, kod njega nema filozofskih zavrzlama ni teških izraza. Riječi klize kao stara pjesma koja se uporno vraća na radiju. Rečenice ponekad zvuče kao da ih je izgovorila susjeda dok prolazi kraj vaših vrata s vrećicom brašna u ruci—poznato, jasno, ali uvijek s nekim začinom.
Jezik u ovim pričama… e sad, to je poseban oblik druženja. Djeca se prepoznaju u svakom obratu, mame i učitelji često citiraju duhovite upadice, pa nije ni čudo što se fraze iz priča zalijepe i za one koji više vole PlayStation od čitanja. Ipak, Zmaj ne bježi od arhaičnih riječi—ponekad bane koja starija riječ, kao da je iskočila iz babine škrinje. To je kao pronalazak apagarda na polici—ne koristiš ga često, ali kad ga nađeš, cijeli dojam djeluje autentičnije.
Što se tiče humora, nema baš uvijek smijeha do suza, ali ima one blage ironije koja škaklja pod rebrima. Tko nije zapamtio onu nevinu šalu o dječaku što mijenja školsku torbu za ribu, nije čitao s pažnjom—te sitne pošalice stoje kao mamci između redova. Zmaj se često poigra lokalnim žargonom ili stvori novi izraz na licu mjesta, baš kao što gradski klinci izmišljaju pravila za igru dok čekaju tramvaj.
Više puta, atmosfera se gradi kroz zvukove i boje: škripa vrata na brvnari, miris pečenog kukuruza sa sela i šapat valova uz ostrvo. Nije nužno pronaći savršen opis—ponekad je dovoljno da jedna rečenica pogodi srž trenutka i prizove slike iz stvarnog života: bučna pijaca, babina kuhinja ili vjetar na planinskom putu.
Za kraj, vrijedno je spomenuti da Zmaj rijetko koristi dugačke rečenice. On cijeni kratke, snažne misli—zvukove i slike koji stoje sami za sebe. Nije to suhoparan opis nego živi jezik koji svakog čitatelja, od vrtićke djece do iskusnih profesora, uvodi ravno u sredinu priče. Ako netko želi recept za postizanje topline bez pretjerivanja—neka prouči stil i jezik djela Jovana Jovanovića Zmaja.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zmajove priče gađaju ravno u nostalgiju, ali bez patetike—znate onaj osjećaj kad vam miris svježeg kruha ujutro vrati bakinu kuhinju? Upravo tako. Priče, iako kratke, zbilja uspiju prenijeti toplinu nekog zaboravljenog popodneva, hladan vjetar na planinskoj livadi ili glasnoću gradskog dječjeg smijeha. Ne druže se svi likovi s čitateljem na jednak način—netko može osjetiti bliskost s djevojčicom s ostrva, a nekog drugi lik povuče natrag u vlastite gradske zgode.
Iako se Zmaj ne trudi ostaviti te bez daha kompliciranim preokretima, baš mu u tome leži jačina. On spusti čitatelja među obične ljude, pogodi s nekoliko kratkih, snažnih rečenica i već si u priči. Jednom kad uhvatiš njegov tempo, shvatiš da su ti trenuci oni koje najviše pamtimo—jednostavni, a nabijeni emocijom. Ima netko tko nije kao dijete mislio da mu je kvart – cijeli svijet? E, pa Zmaj to servira na tanjuru, ali bez ukrašavanja.
Nisu svi dojmovi ružičasti—neka poglavlja ne nude happy end niti veliku katarzu. U nekim pričama ostaneš zatečen jednostavnošću zaključka ili nijansom tuge. To, međutim, djeluje kao pravo osvježenje, kad većina današnje literature gura instant-poslastice. Iskrenost njegovih likova nesumnjivo osvoji i odraslog, naročito onog koji traži djelić prošlih dana.
Pa, možda je najbolji test Zmajove snage upravo onaj trenutak kad odrasla osoba, nakon što posljednju rečenicu pročita, poželi podijeliti detalj iz priče sa svojim djetetom—ili makar onako za sebe izgovoriti: “Znaš što, baš mi je ovo sjelo.” Svi pamte tu jednu rečenicu, ponekad godinama. Ako je netko opet posegnuo za ovom knjigom, čak i kao odrasla osoba, onda je pogodio pravu žicu.