Zamislite svijet gdje bajke nisu samo priče za laku noć, nego prozor u bogatu narodnu maštu i mudrost. “Priče iz davnine” Ivane Brlić-Mažuranić već desetljećima bude znatiželju i inspiriraju generacije čitatelja, otkrivajući im zaboravljene junake, čudnovata bića i pouke koje vrijede i danas.
“Priče iz davnine” zbirka je bajki koje kroz fantastične likove i događaje donose kratke, ali snažne priče o hrabrosti, prijateljstvu i mudrosti, smještene u čudesni svijet slavenske mitologije.
Svaka priča skriva slojeve značenja, a sažetak svake od njih otkriva koliko su ove bajke dragocjen izvor znanja i vrijednosti koje nadilaze vrijeme.
Uvod u lektiru i autora
Priče iz davnine ne treba predstavljati kao dosadne školske zadatke. Tko nije bar jednom zaronio među čudnovata bića i mudre starice iz pera Ivane Brlić-Mažuranić? Dovoljno je otvoriti knjigu, pa neka započne čitanje — i to ne bilo kakvo, nego ono što miriše na djetinjstvo i domaće ognjište.
Autor
Ivana Brlić-Mažuranić — ime koje svatko u Hrvatskoj barem jednom čuje, najčešće u školi, a onda i kad odraste. Ona nije bila tipična književnica “po zadatku”. Iskreno, pisanje joj je bilo poput disanja. Rođena u Ogulinu (1874.) — legenda kaže, podno Klekove planine iz bajke, i nije čudo što je zamišljala čarobne šume i bića iz slavenskih predaja.
Kada su je prijatelji i obitelj zvali „hrvatskim Andersenom”, nije se bunila, ali njezine bajke prožima baš ona stara slavenska mudrost, što se ne uči iz knjiga, nego se prenosi uz kruh, mlijeko i priče prije spavanja. Knjige su joj, između ostalog, prevođene na engleski, njemački, francuski… Čak su neki učenici iz Pariza učili hrvatski samo da bi čitali njezinu originalnu verziju! Nije napisala mnogo, ali to što je ostavila — ostalo je kao neizbrisiv trag, i to ne samo kod školaraca.
Zanimljivo, Ivana potječe iz najpoznatije hrvatske intelektualne loze: unuka je bana Ivana Mažuranića — pa su u toj obitelji, očito, priče bile dnevni kruh. Kad čovjek prolista Priče iz davnine, začuje šuštanje papira, osjeti dah prošlosti… ali i blizinu. Kako koji lik prođe stranicu, osjetiš miris vatre, čuješ žubor rijeke i — zar nije to cijela poanta?
Žanr i književna vrsta
Kad treba objasniti žanr Priča iz davnine, pomalo je kao birati najdraži okus sladoleda. Bajke, jasno, ali ne one “iz šešira” — Brlić-Mažuranić spaja elemente narodne predaje sa snažnim autorskim pečatom. To ne znači da je sve izmišljeno; slavenski vilenjaci, vještice, čudesne šume i rijeke nastali su iz drevnih predanja, ali Ivana tim pričama daje vlastiti ritam i srce.
Formalno gledano, zbirka pripada žanru bajke (fantastična proza), s jasno prepoznatljivom strukturom: uvijek netko (obično dijete, starac ili netko sasvim običan) kreće na put — i taj put nikad nije onakav kakvim izgleda na početku. Pronađeš tu epsku širinu (mnoge bajke duge su čak nekoliko poglavlja), ali i kratak prizvuk narodne poslovice.
Ono što ovu zbirku razlikuje od “tipičnih” bajki jest — višeslojnost. Djeca čitaju zbog pustolovina, odrasli primijete mudre poruke skrivene među redovima. Usput, svaka priča ima onu dozu začinjenosti: malo straha (jer bez toga nema dobre bajke), malo smijeha, pa poneki tužan trenutak. Nema šablone. Luckasti su likovi, prizori često nalikuju na one iz usmenih legendi s naših prostora.
Ako pitate koji je “službeni” naziv književne vrste — odgovor je bajka, odnosno fantastična narativna proza, ali slobodno možete dodati: sa srcem na pravom mjestu.
Kratki sadržaj
Ah, “Priče iz davnine”—to nije samo zbirka bajki s police prašnjave učionice. Ne, ovdje se krije nešto što šamara maštu ljepše nego posljednja epizoda omiljene serije. Prije nego što netko pomisli da je ovo šparanje za brzi lektirski referat, iz prve ruke—ove su priče stvarno žive, onako do kosti.
Uvod
Zamisli ovo: tišina, oči širom otvorene, napetost u zraku… i kreće priča. Ivana Brlić-Mažuranić otvara vrata u svijet gdje poznata svakodnevica dobije šlagvort mitskog. Glavni akteri? Djeca (tipa Potjeh ili Striborov sin), čudnovata bića (Bjesomar, Malik Tintilinić) i, vjerovali ili ne, bake koje baš sve znaju.
Od samog početka jasno je—ovdje nitko nije siguran od iznenađenja. Vještice ne mijese samo kolače, starci pričaju bajke, a skoro svaki vrt krije ulaz u nešto… pa, još čudnije. Ivana ubacuje humor, mudrost i one trenutke kad se u sobi nazire sva toplina starinske peći (ili možda tvoja šalica kakaa na stolu).
Zaplet
Sad stvari postaju zanimljive—ne možeš samo očekivati šećer i bajnu atmosferu. Zaplet često donosi pitanje ili problem koji ne miriše na dječju igru. Sjeti se “Regoča” gdje poplava prijeti cijelom kraju, ili “Šume Striborove” gdje je hladnoća više od obične zime—ona je cijela sudbina unutar jedne obitelji.
Likovi tada traže izlaz: Potjeh mora naučiti kad reći istinu, a kad ju prešutjeti, Kosjenka otkriva vlastitu vrijednost, a Malik Tintilinić vodi djecu putem na kojem je mudrost najveće oružje. Riješenja su rijetko jednostavna—i često nose okus nečega što odrasli skoro zaborave: povjerenja i znatiželje koja može spasiti cijelo selo.
Ponekad, usput, naiđe i pokoja komična scena; kako zaboraviti likove-buntovnike ili mudre starce koji iz rukava vade savjete što ni Google ne bi pronašao. Sve te zgode začinjene su slavenskom simbolikom, jezicima životinja i čudnim navikama mitskih stvorenja.
Rasplet
Uvijek dođe trenutak kad sve pukne—ovdje se bajkovita aritmija najžešće osjeti. Kad Potjeh shvati težinu svoga zadatka, kad dobri Regoč svojom snagom spašava ljude od vode, ili kad nespretni likovi shvate da im je ljubav djedova kruha potrebnija od bilo kojeg blaga.
Poanta? Rješenja nisu servisana na pladnju, svatko ispašta ili gubi nešto važno. Ali, (ovo je onaj dio kad shvatiš vrijednost svake pogreške) baš u tim raspletima leži rast likova—i ono što djeca i odrasli mogu usput pokupiti, popijuckajući toplu limunadu ili čekajući autobus.
I dalje nije sve ružičasto—neki likovi izvuku deblji kraj ili ostanu nepromijenjeni, što je možda najbolja lekcija. Život rijetko nudi taman kraj; ponekad ni slavenska bajka ne pruži rješenje bez suza, oprosta ili malog gubitka.
Kraj
I sad, vruća završnica! Nema tu “živjeli su sretno do kraja života” vriska na svakoj stranici. Više je to onaj osjećaj kad nakon zadnje stranice poželiš pitati baku što bi ona napravila u toj priči ili dobiješ potrebu ispričati nekoj dvorišnoj mački što se sve događalo.
Glavna poruka? U “Pričama iz davnine” nitko ne ostaje isti. Čak i ako djeluje da “sve ide svojim tokom”, život svakog lika postane puniji—ili mudriji, ili samo više svoj. Dobra djela nisu uvijek spektakularna, ali ostave trag. Ako Striborova šuma nauči jednog dječaka da ne bude pohlepan, a Malik Tintilinić nekog čitatelja da se ne boji tko je i što sanja—vrijedilo je svake minute drmanja oko kamina.
Zato, jednom kad otvoriš ta vrata “davnine”, možeš računati na neočekivane uspomene. A tko zna—možda te koji put, dok prepisuješ domaću zadaću, stvarno pogleda neki Tintilinić s police.
Mjesto i vrijeme radnje
Ima li netko tko nije ležao u travi i noću buljio u zvijezde, pitajući se gdje su nastale te čudne priče iz davnine? Kratki odgovor—ne zna ni većina odraslih. Ivana Brlić-Mažuranić nikad nije stavila GPS koordinate na svoja čudovišna brda ili šumske proplanke, ali dobro, zato tekst miriše na šumsku vlagu, šuštanje lišća pod nogama i huk vukova daleko od civilizacije. Nije Ogulin? Mogao bi biti, samo s više vila i povremenih mudrih starica nego danas na tržnici.
Vrijeme je ovdje posebna priča. Nema satova, nema kalendara—ima osjećaja da se sve događa prije nego što je bilo što imalo broj godine. Bajkovita zora, koja traje dulje nego nedjeljni ručak kod bake, stalno lebdi nad junacima koji upadaju u neobične pustolovine. Lik Potjeha? On šeta vremenima kad čovjek i vuk još mogu sjesti zajedno kraj vatre. Striborova šuma? Povijest se tamo nije zapisivala tintom, već šapatima drveća.
Zanimljivo je da, iako su mjesta nedefinirana, svaka priča ima svoj miris, zvuk i teksturu. Može se osjetiti magla što ne popušta tijekom cijelog poglavlja, čuti kako zrikavci prate likove dok idu prema još jednom nezgodnom zadatku. Nije rijetkost u njegovoj šumi naići na prizore koji podsjećaju na stare slavenske predaje, a zima kao da nikada ne završava u unutarnjem svijetu junaka.
Uglavnom, radnja se smješta u one prostrane, neimenovane predjele negdje između stare Hrvatske, domišljate fantazije i slavenske mitologije. Svaki kamen, potok ili drveni most ima potencijal biti dom nekom neobičnom biću, jer kod Brlić-Mažuranić sve vrvi tajnama i nečujnim dogovorima prirode i mašte. Vrijeme i prostor, dakle, nisu omeđeni—ona ih zamišlja tako da svatko može pronaći vlastiti trag djetinjstva, makar samo u sjenama kraj staze.
Jednom, u narodu, pričalo se da mjesto radnje nije toliko važno koliko ono što se dogodi pokraj ognjišta—ili pod mjesečinom. Sudeći po “Pričama iz davnine”, ni autorici nije bilo važno crtati karte, više je vjerovala da će čitatelj osjetiti da je stigao tamo gdje bajka živi najsnažnije. Ako su ti šuma, brdo ili jezero poznati, možda si već pročitao nešto iz davnih dana—ili si, tko zna, jednom tu i prespavao.
Tema i ideja djela
Zamislite svijet u kojem svako stablo šapće legendu, a običan lik kao Potjeh može odjednom postati hrabri istraživač vlastitih slabosti. E to je srž “Priča iz davnine”: svaki zaplet skriva pitanje — što znači biti dobar i vrijedan ili pak koliko teške odluke mogu preokrenuti sudbinu. Prava stvar? Ovdje ne postoje ružičasti odgovori, sve je zamršeno gotovo kao nedjeljni ručak kod bake, gdje su istina i mašta začini bez kojih jelo nije potpuno.
Brlić-Mažuranić nije tu da vam udijeli jeftine savjete ili skriva poruke koje se odmah zaborave. Radije vas vodi na lov za nečim dubljim — osjećajem da je svaka bajka zapravo ogledalo naših svakodnevnih borbi. Likovi su često u dilemi: birati između srca i razuma, povjerenja i straha (poznato?). Ima tu i smijeha, naivnosti pa i poneke suze, što cijelom djelu daje tu posebnu draž zbog koje se klinci vraćaju, a odrasli ostaju duže nego što su planirali.
Ali ono što najviše upada u oči — temeljna ideja nije bijeg od stvarnosti već sučeljavanje s njom kroz bajku. Svaka priča nudi rješenje kroz iskušenje; svako rješenje rađa novu mudrost. Mitološka bića, magični šumski svijetovi, čak i one vječno raspravljene cjepanice — sve to zapravo testira granice ljudskosti i predrasuda.
Tko voli duge analize, brzo će prepoznati motive: znatiželja otvara vrata znanju, povjerenje donosi iskušenje pa mudrost postaje nagrada (ali i odgovornost). Te teme nisu vezane samo za Slavene ili prošla stoljeća — tko god je ikada iskusio prijateljsku prevaru ili prepoznao pravu vrijednost zaboravljenih običaja, naći će se u ovim stranicama.
Na kraju, “Priče iz davnine” i dalje žive — u svakom čitatelju koji se usudi postaviti pitanja na koja nema brzih, gotovih odgovora. Upravo zbog tih vječnih tema i stvarne ideje, djelo se danas čita kao dnevnik zajedničkih (i ponekad zaboravljenih) nada, snova i moralnih dvojbi.
Analiza likova
Zamisli ovo—sjediš uz šalicu čaja, kiša lagano udara po prozoru, a likovi iz “Priča iz davnine” kao da pucketaju s te stranice. Da, nisu to tek neki dječji junaci… Povuci stolicu bliže, sad kreće prava analiza.
Glavni likovi
Ako je itko ikada prošetao između svijeta stvarnosti i bajke, onda su to Potjeh i Striborov sin. Nema tu klasičnih superheroja iz Marvela, ali hrabrost i tvrdoglavost nose njihove priče dalje nego što bi itko očekivao. Potjeh—znaš ga, onaj mali borac koji traži Istinu pa makar ostao bez ičega. Njegova upornost… Pa, mogao bi je prodavati na litre! On ne odustaje ni kad svi oko njega sumnjaju, pa čak ni kad ga vlastita braća — izbace van (doslovno).
S druge strane, Striborov sin… On se doima kao tipičan “pravi slavenski sin”, što god to značilo, ali zapravo je nepopravljivo dobar. Oprostiti majci koja ga je proklela? Tko to radi? Ali baš je to što njegovu priču čini onoliko zaokruženom, toplom i – hajde, priznajmo – pomalo tužnom. Jer, oprost uvijek pecka, kao kad poližeš koru od limuna misleći da je slatko.
Ne smijemo zaboraviti Regoča (onog divovskog, doslovno ogromnog lika). Njegova snaga svakom problemu pristupa kao “daj mi to da stisnem” (i to ne figurativno). Ljudska toplina? Ima je više nego pola sela.
Pa Kosjenka — vječna prijateljica, koja leti, pomaže, spašava. Nije samo krilata vila, ona je najbolja frendica koja uvijek ima vremena za tebe, čak i dok spašava svijet. Ponekad baš pomisliš da bi svako selo u Lijepoj našoj moglo koristiti svoju Kosjenku.
Sporedni likovi
E, sad dolazimo do onih koje nitko ne zove prvi, ali nekad upravo oni okrenu priču naopačke. Sjeti se Zlovrage Dare iz “Šume Striborove”. Taman kad pomisliš da će sve krenuti na bolje, ona zamiriši nevolju i – eto frke. Daje priči ono što svaka dobra zafrkancija treba — prepreke koje nisu tu samo zbog ukrasa. Dobra vila? Kad je dobro raspoložena, ali kad naleti na pogrešnog, ni štapić ne pomaže.
Tu su i Mudraci, često kratkovidni, ali puni savjeta (ponekad i kad ih nitko nije tražio). Znaju se pojaviti baš onda kad likovi razmišljaju da odustanu. Imaš osjećaj kao da čekaš autobus, a onda iznenada bane mudri glas iz kutije – i sve dobije neočekivani smjer.
Netko bi pomislio da Baba Jaga iz drugih priča nema veze s ovom zbirkom, ali pojave poput nje – zločestim baba-roga likovima — stalno love protagoniste po nekim sjenovitim šumama i čistim rijekama. I stalno navaljuju s onim starinskim, podcjenjivačkim “znam ja bolje”. Kad se pojave, dovoljno je da samo neki kamen zaskripi, i odmah ti je jasno – netko će uskoro upasti u nevolju.
I sitne vilinske skupine? E, njih nikad nema previše, ali gdje se pojave – bude veselo. Malo začaraju, malo zapetljaju, uvijek ostave trag (kao zašećerena lisnata peciva iz djetinjstva – znaš da nije zdravo, ali ne možeš im odoljeti).
Odnosi između likova
Pa da, tu stvari postaju zanimljive. Zamijeni superjunačke timove s kraljevsko-mitskim kombinacijama koje više sliče onome što bi se dogodilo da se djeca iz susjedstva odluče igrati u šumi do mraka. Braniti pravdu? Jasno, ali češće iz inata nego iz stvarne discipline.
Recimo, Potjeh i njegova braća… Nije to odnos kakav zamišljaš iz Hollywooda gdje svi zajedno pobjeđuju zlo. Više je nalik na sumnjičave poglede, ljubomoru, “a zašto to baš ti možeš, a mi ne?” – i naravno, finalne oproste kad shvate da je Potjeh zapravo cijelo vrijeme bio u pravu. Tko god je imao braću, zna o čemu pričamo — sukobi, ali na kraju (nekad, ne uvijek) sloga.
Majka iz “Šume Striborove”, ona je posebna priča. Čist klasik hrvatskog odgoja – voli, štiti, ali ponekad i previše vjeruje pogrešnima. Njezina ljubav… Katkad teška kao grudva snijega na poklopcu bunara. Ima situacija kad na trenutak zaboravi što je ispravno, ali je baš to čini stvarnom.
Kosjenka i Regoč? To je prijateljstvo koje je i odraslima drago za čitati — zajedništvo bez računice, ali i bez romantike. Nema tu jeftinih poljubaca ispod mjeseca; samo dvoje bića koja su, usprkos razlikama u veličini, uvijek tu jedno za drugo. Rekao bi netko: “tko je veći, tko je jači”, ali zapravo su jednako potrebni jedno drugome.
Negativci… Oni su katalizatori sukoba, ali bez njih – tko bi Potjeha tjerao da krene dalje? Ispadne da iz svakog sukoba s njima naši junaci izađu malo pametniji, katkad i s mušicom sumnje u srcu, ali nikad – baš nikad – ravnodušni.
Zamisli svijet gdje bi svi likovi zaista zajedno sjeli na kavu. Kakva bi to priča bila! Tko zna, možda bi baš tada nastala još jedna bajka iz davnine.
Stil i jezik djela
Kad Ivana Brlić-Mažuranić piše, to nije ona školska urednost koje su se svi grozili u osnovnjaku. Jezik joj ponekad pleše—šaptom slavenskih duhova, uz škripu starinskih riječi. Ne piše ona, recimo, kao što bi McDonald’s ispisao menu; kod nje svaka rečenica ima okus dima iz drvene peći, pa te zaskoči neobična riječ kao što su vilovnjače ili djedovi mudraci. Jeste li ikad čuli za “div-junak”? Eto, kod Brlićke zvuči kao nešto što biste sreli na ogulinskoj magistrali prije kiše.
Autorica se ne libi nabaciti arhaičnu frazu—usudila bih se reći, katkad iz inata prema modernom jeziku. Sve pršti od osobitih izraza, nerijetko posuđenih iz stare narodne predaje s puno š, ž i nj, baš kao da izvire iz neke oronule bajke ispod Sljemena. Kad je tema mudrost, njezini starci mrmljaju, kad strah uvuče kroz šumarke, rečenice postaju napete i polako krvare kroz zareze. Nije štedjela ni zapetljane rečenične konstrukcije—nekad su dugačke kao put do Zagreba iz Ogulina, no uvijek opravdano, zbog one atmosfere kad zaboraviš gledati na sat.
Opis? Eh, to je posebna priča. Ne čita se kao brošura, više nalikuje na miris vlažne trave u rano jutro. Ona te uvodi u svijet kroz prizme—osjetila čitatelja stalno su uključena: čuješ li kako kiši na kolibu, osjećaš li gorčinu izgubljene ljubavi? Riječima gradi slike što bljesnu na mah pa nestanu koliko i tvoj zadnji mobitel iz džepa na Sljemenu.
A humor? Diskretan je, često oštar kao papar. Poput šaljive opaske djeda na obiteljskoj večeri—nikad napadno, a uvijek pogodi ravno u sridu. Složenice, usklici, onomatopeje (kako ljepše prenijeti pucketanje vatre?), to je njezin alat za izgradnju atmosfere, ne za ukras.
Ne može se zaboraviti ni dijalektalne tragove. U svakom kutu teksta šuljaju se zagorski ili primorski izrazi, kao krhotine zaboravljenih pjesama. To starinsko, a opet živo i svježe, tek ponegdje zamiješano sa standardom, stvara osjećaj da priče izviru iz drevnog korijena, a ipak udovolje i najzahtjevnijem jezičnom gurmanu današnjice. Društvene mreže danas možda ne prepoznaju stil, ali tko jednom pročita Priče iz davnine, teško da mu srce ostaje u dvadeset prvom stoljeću—bar na tih nekoliko stranica.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ah, “Priče iz davnine”. Teško je ostati ravnodušan kad jednom uroniš u te stranice — brdo djece ih je progutalo na mah, ali i odrasli često kažu da ih, evo, i nakon trideset godina, proganja zvonki glas iz Babinog dvorišta ili mudrost iz “Šume Striborove”. Zanimljivo, svaki put kad netko ponovno otvori tu knjigu, naiđe baš na nešto što mu je trebalo u tom trenutku. Pogotovo kad dani postanu sivi — tada posebno dobro sjedne ona kap šumske magije ili barem neka stara, slavenska zagonetka.
Neće ti baš nitko reći da ga ova zbirka ostavi ravnodušnim. Većina se sjeća Potjeha i njegove borbe sa savješću — i da, taj osjećaj kao da ti netko šapće iza leđa dok odlučuješ što je zaista ispravno. Neki još uvijek — kao odrasli ljudi! — navijaju za likove iz priča kad stvari zaguste, pa, priznali to ili ne, uhvate se da im čitaju na glas mlađoj braći ili vlastitoj djeci. Neki, bez šale, tvrde kako su baš kroz te bajke prvi puta upoznali što znači pravi strah ili veliko olakšanje kad se sve na kraju ipak nekako posloži.
Znaš što je fora? Mnogi će ti reći da su im “Priče iz davnine” bile najdraže knjige u osnovnjaku, ali da ih danas, kad su odrasli, vole iz posve drugih razloga. Djeca traže čaroliju i pustolovine; odrasli love one dublje poruke, baš kao da traže malu dozu mudrosti za ponijeti na posao. Ljepota ovih priča leži u tome što ne pametuju niti guraju gotova rješenja — kad pogriješiš, kad se bojiš ili kad sumnjaš, pronađeš se. I sve to s mirisom prašume, cvrkutom zrikavaca i pokojim neobičnim bićem iz nekih prošlih vremena.
Netko će reći — to je samo nostalgia. Ali probaj ih ponovno nakon puno godina i dobit ćeš novu porciju pitanja, onih na koja ni Google nema odgovore. I tko zna… možda baš iz ovog iskustva, kad idući put nekome budeš pričao priču za laku noć, uloviš sebe da svaku riječ važeš kao da si mudri Djed Stribor.