Što zapravo znači pravda i zašto je toliko važna u svakodnevnom životu? To pitanje često otvara vrata razmišljanju o tome kako društvo funkcionira i kakvu ulogu ima pojedinac u stvaranju pravednijeg svijeta.
Pravda je temeljni pojam koji označava poštivanje jednakosti, poštenja i prava svih ljudi, a njezina primjena osigurava društvenu ravnotežu i sigurnost.
Svatko tko želi razumjeti odnose među ljudima i institucijama, naići će na pitanje pravednosti. Prava vrijednost pravde otkriva se tek kad se pogleda dublje – tamo gdje se susreću zakoni, moral i svakodnevne odluke.
Uvod u lektiru i autora
Ajmo odmah u glavu — ovo nije dosadna teorija s faksa gdje polovica ekipe razmišlja što će ručati nakon predavanja. Knjiga koja obrađuje pravdu često izaziva više pitanja nego što nudi gotovih rješenja (…i to je super, jer tko voli kad mu netko ponudi sve na pladnju?). Pravda — što u teoriji zvuči kao apstraktna pojava — ovdje polako dobiva ljudsko lice.
Autor
Ovdje nema mistike kakve se viđa u romanima Agathe Christie. Autor ovog teksta — Ivan Marković — čovjek je koji nije izbjegavao škakljiva društvena pitanja. Rođen u Osijeku, više je volio razgovore s bakama na tržnici nego filozofske rasprave u kabinetu. Najčešće su ga opisivali kao tiho upornog tipa s debelim notesom punim citata iz svakodnevnog života. Marković je dobar primjer autora koji teme poput pravde ne uvija u pamflete, nego ih spušta među običan svijet.
Tijekom svoje karijere, obilazio je mjesta na kojima svakodnevna pravila nisu uvijek značila i pravednost—od kvartovskih sudnica do starih kafića gdje su ljudi debatirali o “kako svijet zapravo funkcionira”. U njegovim radovima, likovi nisu pravnici iz TV serija, već ljudi s tržnice, profesori u prastarim kartonima i učenici sa zadnje klupe. Za njega pravda nije bila puka teorija, nego živa stvar: brza, spora, nekad pravedna, nekad gorča od loše kave iz automate na kolodvoru.
Zanimljivo, Marković je često isticao da je pravi učitelj pravde — život sam. Knjiga koja je pred vama predstavlja kulminaciju njegovog dugog rada, ali i još duljih razgovora koje su u nekim slučajevima trajali satima, a završavali jednostavnim klimanjima glavom ili stisnutom šakom na stolu.
Žanr i književna vrsta
OK, sada kad znamo tko je stvorio ovu “pravdu na papiru”, hajde da razbijemo još jednu zabludu — nije svaka knjiga o pravdi suhoparna kao zakonik. Ovdje je Marković odlučio žanrovski lutati. Roman? Nije baš. Pripovijetka? Možda, ali s modifikacijama. Najtočnije, ovo je društveno-etička proza — onaj tip književnosti što kola između ozbiljnosti i brutalne iskrenosti poznate iz stare rock balade.
Glavna fora ove književne vrste je što briše granicu između “važnih” i “nevažnih” događaja. Dovoljna je obična scena: netko pokušava vratiti izgubljeni novčanik, stariji susjed dijeli zadnji komad kruha s klincem iz susjedstva, ili nastavnica spašava stvar na roditeljskom sastanku. Ti trenuci se nižu tako da svaki čitatelj može pronaći sebe pa makar na tren pomislio — “Jao, ovo sam i ja doživio!”
Za razliku od klasičnih romana gdje čekaš rasplet kao kišu ljeti, proza s ovim štihom gradi napetost iz onoga što ljudi govore i rade kada ih nitko ne gleda. Marković majstorski koristi dijalog, često kratke rečenice i nagle promjene tona. Zbog toga ovo nije lagano štivo za ispod jastuka, ali je dragocjeno za svakoga tko se pita što zaista znači biti “pravedan” kad svjetla reflektora nestanu.
Ako tražiš žanrovsku ladicu, nema prave etikete, ali može se slobodno reći — ovo je književni “blend” prave svakodnevnice, prepun sitnih borbi za ono što zovemo pravda, bez ukrasa i filozofskih zavrzlama.
Kratki sadržaj
E sad—tko je barem jednom stao u tramvaj pun stranaca, zna koliko brzo atmosfera može postati napeta oko najbizarijih sitnica. Baš takve svakodnevne trzavice i obične razgovore Ivan Marković koristi kao mali laboratorij za testiranje pravde na djelu. Eh, pravda—nje ima kao Kraš napolitanki u svakoj priči ove knjige; ponekad je slatka, ponekad se zalijepi pa ju ne možeš lako odstraniti…
Uvod
U rano proljeće, bez previše pompe, upoznajemo kvart u kojem ni dječje igralište nije pošteđeno ogovaranja. Prijateljstva pucaju oko prelaska preko reda u trgovini — neko dijete je gurnulo drugo na ljuljački, netko je zviždukao na parkiralištu kad mu je netko “zauzeo” mjesto. I baš dok sve pršti od male nepravde, pojavljuje se Zrinka, nova susjeda, koja nosi nos visoko i ispituje gdje je koji kontejner i tko se žali na noćnu buku. Tko nije imao barem jednu takvu “novu” na stubištu?
No, Marković ne štedi ni stare likove. Tu je Neven, samoprozvani redar zgrade—ponekad simpatičan, često naporan. Dok se svi polako navikavaju na Zrinku i njezina pravila, mala su neslaganja poput mrava na kolaču: nevidljivi dok ne ugrizu.
Zaplet
Dok proljeće prelazi u sparno ljeto, susjedi kuju planove za “dan zajedničkog roštilja”. Prjetnje o prijavljivanju zbog buke i povici zbog zaboravljene ambalaže lete iz dana u dan. Sve kulminira kad Zrinka optuži Nevena da krši kućni red bacanjem smeća u pogrešan kontejner. Ljudi prate tko izlazi iza ponoći i koliko puta… i naravno, priča se tko ‘šverca’ velike vreće.
Najzanimljiviji dio? Lokalna djeca zbijaju redove i organiziraju vlastiti ‘sud’ za odrasle — želiš doznati tko je “glavni krivac” kvartovske pandemije nereda, pitaj njih! Smijeh i ljutnja miješaju se kod svakog zajedničkog susreta, a zadirkivanja postaju grublja, dok stariji potiho raspravljaju kad nema klinaca na vidiku.
Beskrajno zasedanje oko toga što je “red” i što je “pravedno” prelijeva se u svaku rupu u rasporedu zgrade, pa i za stolom gdje miris ćevapa ne može neutralizirati sumnje i skrivene prigovore.
Rasplet
Kad svi misle da gore ne može, stiže pravi lom—Neven (da, onaj Neven) uhvaćen je kako mačku ostavlja hranu na stubištu, i tu počinje totalni obračun. Zrinka traži sastanak stanara, pola kvarta navija za Nevena, drugi dio mjerka koliko bi susjed mogao platiti zbog “nepropisnog hranjenja životinja”.
“Pravda” ovdje postaje kao tenis bez linijskog suca: svakome je pojam crte negdje drugdje. Dok Zrinka spominje pravilnike i statutarne odluke, Nevenov tim vadi “susjedsku solidarnost” i svoja sitna dobra djela.
Na kraju, djeca ipak izglade situaciju — njihovo “suđenje” odvija se na klupi pored ljuljačke. Odrasli pristaju povući optužbe i zaigrati partiju boćanja. Zrinka (ispod glasa) priznaje da je makar jedno pravilo moglo ostati nepisano.
Kraj
Nitko ne odlazi iz kvarta s osjećajem da je pobijedio—ali nisu ni svi izgubili. Kroz dvorišni smijeh i pokoju šalu na Nevenov račun, kvart iznova diše. Zrinka s vremenom dođe na kavu kod “neprijatelja” i ove bizarne drame više nitko ne shvaća preozbiljno.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite kvart u kojem se svi poznaju – pa makar samo po zvuku roštilja i nečijeg usisavača subotom. Radnja Markovićeve priče odvija se baš na takvom mjestu: tipično zagrebačko naselje, ni previše tiho ni baš posve prometno, ali uvijek živo i s dovoljno karaktera da vam ostane u pamćenju. Nema luksuznih vila ni holivudskih limuzina, više su to stanovi s balkonima koji gledaju jedan na drugi, a susjedi ispod ponekad izbroje sve vaše biljke. U parku ispod zgrade čuje se dječji smijeh pomiješan s nervoznim lavom – pardon, glasom tate Nevena kad vidi papirnatu ambalažu pored kante.
Vrijeme radnje? Nema preciznih datuma ni povijesnih događaja – sve se odvija u nekakvom ‘vremenu sadašnjem’, kao da je junakovu priču mogao ispričati gotovo svaki kvartovski autsajder ili čak vaša vlastita baka s četvrtog kata. Ta svakodnevnica leži negdje između proljetnog čišćenja podruma i jesenskih planova za zajednički roštilj. Dani su dugi kad čekate dostavu ili se u nevremenu pokvari dizalo, ali i prekratki kad razgovori na klupi završe s novim pravilima koja je Zrinka odlučila provesti – iako joj nitko nije dao glas.
Marković majstorski koristi ritam svakodnevnog života. Doručci na brzinu, oguljene fasade, mirisi iz kuhinja i povremene ogorčene rasprave na stubištu. Sve se zbiva ovdje, sada, gdje je pravda često samo riječ s oglasne ploče, negdje između najave o uvođenju novog portafona i izgubljenog kišobrana. Svijet njegovih likova živi upravo ondje gdje su sitne pobjede važne, a susjedi i dalje pokušavaju pronaći pravi trenutak za oprost – ili barem šalicu šećera.
Tema i ideja djela
Ako ikad pročitate Markovićev opis kvarta, da, točno onog kvarta gdje ljeto znači roštilj bez pravila i prepirke oko kanti za smeće, odmah dobivate osjećaj da netko “vaš” vodi glavnu riječ. Glavna tema? Pravda. Ali ne ona iz sudnice s crnim togama, nego pravda koja miriše na kavu iz susjedstva i zvuči kao susjedova rasprava s nekim iz prizemlja jer je netko odnio daljinski od zajedničke antene.
Ideja djela pak ide korak dalje—pita “što će se dogoditi kad svatko vuče na svoju stranu pravde?” I evo, živopisni likovi (da, Zrinka, gledamo te) stalno uskaču sa svojim verzijama istine. Netko inzistira na pravilima, drugi “isključuje mozak” i nosi se prema osjećaju, treći ima svoju pravdu koja vrijedi samo dok ne ostane bez saveznika na stubištu. (Nećemo sad o imenu, svi znamo tko je gospodin Redar.)
Sve se ‘kuha’ oko zajedničkih trenutaka—dijele se problemi, pišu oglasne poruke, a djeca glume suce jer odrasli nekad zaborave što je igra. Svatko u tom zagrebačkom kutu stambene zgrade traži svoj mali komadić pravde, makar to značilo raspodjelu ključeva ili pomirbeni osmijeh na kraju dana. Ima li tu jedne, stvarno “prave” pravde? Mrvicu teško—djelo prikazuje da su granice vrlo tanke, a odluke često nabijene emocijama i sjećanjima iz prošlih kvartovskih okršaja.
Možda je najvažnija stvar što čitatelj ne ostaje po strani—prozirno je, ali dobrodošlo, kad prepozna vlastitog susjeda u liku iz knjige. Markovićeva poruka vješto balansira između realnog (dvorišna drama oko nesaniranih stubišta) i onog univerzalnog: svi mi sudjelujemo, negdje između pravde i kompromisa.
Je li to knjiga o jednom kvartovskom sukobu ili pametna razglednica našeg društva? Ovisi hoće li vam ova tema doći kao šalica kave nakon neprospavane noći — svakako ostavlja trag.
Analiza likova
Koliko ste puta gledali svoje susjede i pitali se – tko je tu zapravo pravedan? Marković je ovdje stvorio kvartovski zoo, ali bez brige, lavovi ne grizu. Sva lica koja ćete sresti – kao da ste ih već upoznali na vlastitim stubištima.
Glavni likovi
Zrinka, donedavno anonimna nova u zgradi, postala je sinonim za kvartovski zakon. Prva se javlja kad nešto ne štima, piše poruke na oglasnoj ploči, predlaže “zelene” inicijative i – priznajte, pomalo iritira one koji bi radije prošli neopaženo. Ipak, Zrinka nosi težinu iskustva iz bivših kvartova gdje pravila nisu postojala i sve je završavalo sumnjivo. Baš zato joj ova mala oaza reda puno znači, a prividno strogi nastup skriva pravu dozu brige za zajednicu.
Neven je druga priča – kralj improvizacije, čovjek “ako prođe, prođe”. Lagano kasni na dogovore, a svaki problem rješava “na licu mjesta”, najčešće odvlačeći pažnju šalom. Susjedi su ga prozvali redarom jer voli uređivati pravila, ali on to pretvara u kvartovske anegdote. Uvijek s kantom u ruci, pronađe rupu u svakom pravilu pa izazove opći smijeh ili – povremeno – tiho nezadovoljstvo.
Za razliku od prijašnjih Markovićevih likova (sjete se Pave iz prošlog romana?), ova dvojica mirišu na konkretne susjede koje sretneš pred liftom. Posebnost im donose njihove greške i reakcije, pa kad se Zrinka i Neven nađu “oči u oči”, ne zna se tko će prvi popustiti.
Znate ono kad pročitate roman i pitate se gdje su nestali pravi ljudi? Ovdje su ostali – jer oboje imaju prizvuk stvarnosti, s malim “kvartovskim” mušicama i tajnim razlozima za svaki svoj istup.
Sporedni likovi
Ne zaboravimo ekipu iz sjene – bez njih kvart ne bi imao dušu. Uzmimo, za početak, Luciju s četvrtog, majstoricu malih podvala i krivca za tajne čokoladice na zajedničkim policama. Lucijina djeca, glavne zvijezde improviziranog “suda odraslih”, donose one iskrene replike zbog kojih svi odrasli pocrvene – pa makar na trenutak.
Zatim tu je umirovljenik Božo. Kad on iznosi stolice ispred zgrade, znate da dan može ići u dva smjera: ogovaranje uz kavu ili mudro pričanje o “pravim vremenima”. Božo, vječni skeptik, brani tradiciju, pomalo s grčem, često tješi Zrinku kad joj susjedi okreću leđa. Nikad ju ne ispraća bez šaljive pouke – i točno zna kad prekinuti sukob prijedlogom da svi zajedno odu po sladoled.
Nekima možda promakne baka Mara s prizemlja. Ona je arhiva kvarta: pamti sve, od prvog roštilja do zadnjeg incidenta s biciklima, i zna čije je dijete ostavilo tragove blatnjavih tenisica u haustoru. Dovoljno je zaviriti iza zavjese da bi Mara bila u toku sa svime, i ako se drama kuha, ona je ta koja u pravom trenutku uskoči, uglavnom pokojim kolačem.
Bez ovih lica kvart ne bi mirisao na domaće – oni su “tihi” katalizatori promjena, ali i čuvari “malih pravdi” koje svi potajno prizivaju.
Odnosi između likova
Odnosi u ovom Markovićevom “kvartu” nisu ravni ni bežični – mijenjaju se na dnevnoj bazi, baš kao onaj voćni jogurt na akciji u Konzumu. Na početku imate klasičan sudar karaktera: Zrinka voli reda, Neven preferira fleksibilnost. Prvi susret? Ledeno pristojan – ali čeka se prvi povod za eksploziju.
Nevenova “gle, nije ništa strašno” filozofija sudara se sa Zrinkinim “pravila postoje s razlogom”. Često se nađu na istoj strani kada treba organizirati kvartovski roštilj, ali svaki put kad padne dogovor, krene novo natezanje oko zaduženja: “Tko će baciti smeće? Tko će očistiti dvorište?” Djeca gledaju i – izokrenu priču, pa pokrenu vlastiti sud, što odraslima služi kao ogledalo. Susjedi promatraju i povremeno podrže jednu ili drugu stranu (ovisno o tome tko ima bolji kolač taj dan – subjektivno, jasno).
Lucija je poput mosta – često sjedne s Nevenom i zajedno smišljaju plan kako ublažiti Zrinkinu strogost uz humor ili sitne ustupke. Božo i Mara unose toplinu i pomirbene note: Božo rješava prepirku vicevima, Mara nudi kolače dok ostali grintaju. Kvart, zapravo, funkcionira kao skup malih savezništava i povremenih blokada, gdje se svaki sukob na kraju ostavi sa strane za dobru “čašicu razgovora”.
Ako ste se ikad pitali može li se najsitnije neslaganje pretvoriti u krupnu životnu lekciju… U Markovićevom kvartu, to se događa gotovo svakodnevno – između šalica kave i rata oko kanti za smeće.
Stil i jezik djela
Možda vam se čini, na prvu, da je Markovićev stil kao onaj susjed što stalno zove zbog buke s roštilja—ne previše napadan, ali uvijek primjetan kad se pojavi. Piše bez kiča i velikih riječi, kao da sjedi na klupi s vama i priča, svih “pravdi” i “nepravdi” punom torbom (realno, tko se nije okliznuo na temu “pošteno” u društvu?). Kad gledate dijalog među likovima, gotovo da možete čuti ono lagano prevrtanje očima ili osjećaj kad netko podigne obrve taman kad se spomene razmjena ključeva od podruma. Jezik je baš taj—žargon kvarta, svako malo “ušulja” neku lokalnu foru (ili podbadanje: “Ej, Nevene, vidim ti kantica nije zaključana!”).
Nije Marković lik koji će vam servirati sudske termine i pravne lekcije—naprotiv. Ne izbjegava ni psovku ako je u glavi lika, ni ogovaranje uz ograđivanje, ni onu suptilnu dozu ironije kad bivša predsjednica kućnog savjeta nešto doda kroz zube. U rečenicama voli ostaviti prostor, neku “rupu” kroz koju i čitatelj može prepoznati situacije iz vlastite zgrade ili mjesta. Riječi ne razbacuje uzalud; kad Zrinka progovori, svaka riječ ima težinu, dok Neven koristi rečenice kao latice—nonšalantno, ali uvijek s namjerom.
Možemo reći da Markovićev jezik ne upada na mala vrata; on sjedne, naruči kavu i pričeka da svi stave mobitele na stol. U jednom trenutku osjećaj je kao na balkonu pred prvu buru—kratke rečenice, “nabijene” komentarima i mirisom ćevapa iz dvorišta. Svaka napisana riječ ima funkciju. Dijalozi su živi, često se jezik skuplja iz razgovora na stubištu, institucije zvuče kao prave institucije, bake kao prave bake. Nema “literarnih krinki”, samo kvartovski znoj, tragovi propuštenih dogovora i “a što sad?” pogledi.
Zanimljivo—nigdje nema podizanja tona, a tempo stalno “lufta”, kao prozor u proljeće kad se razmaknu zavjese. Opisi nisu naporni, već izabrani i često s dozom autoironije. I baš to čini djelo pitkim: uhvatite se da ste prepoznali vlastitu susjedu u rečenici koju niste ni pročitali do kraja… pa nastavite, jer osjećate da ste u dobrom društvu.
Ako se traži detalj koji izdvaja ovaj stil, to je domišljatost u načinu kako se obične situacije pretvaraju u male, često duhovite lekcije. Svi znaju priču: kad baka Mara komentira tko je bacio ciglu kruha kroz prozor, u tim par riječi osjeti se cijeli kvart, pa čak i lagani povjetarac od novog sukoba.
E sad… nije to jezik enciklopedija ili djela za veliku analizu, nego baš za one koji traže prepoznatljiv glas—pomalo sirov, ali pun topline, i s čestim osmijehom iza dijaloga.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ajmo odmah iskreno — tko kaže da ga priče iz kvarta ne podsjećaju na vlastiti haustor, taj očito nikad nije dočekao ljeto na staroj klupi ispod bora. Marković, s onom svojom sposobnošću da besramno pokuca na svaku tuđu vrata, ubode atmosferu tako precizno da se gotovo osjeti miris roštilja (i da, uvijek netko prepeče ćevape – pa tko će to pojesti osim susjeda Nevena, a on će još i pohvaliti kako voli “jače” pečeno).
On nije napisao savršeno “teorijsko” djelo o pravdi — više se čita kao neka večernja kafanska rasprava. Njegovi likovi nisu odmaknuti filozofi već ljudi koji ti mogu zapeti s kišobranom na stubištu. Kad Zrinka spusti pogled na Nevenove tenisice (bez vezica, naravno) svi znaju da slijedi drama, ali i susjedska solidarnost jer… tko će drugi obraniti red kad komunalni redar zaboravi navratiti?
Jedan trenutak ostaje posebno snažan — djeca, ozbiljna poput malih sudaca, vode “proces” protiv odraslih. Situacija koja nasmije, ali i potakne onu nerazmjernu grižnju savjesti. Nije li to poanta? Pravda nije velika riječ rezervirana za učionice – ona živi između osmeha i pritužbi zbog buke iz dvorišta, raste i propada na niskonaponskoj žici između balkona.
Umjetnost Markovićeve priče leži u tome što ti, čitajući, s vremena na vrijeme iskočiš iz uloge čitatelja i postaneš dio kvarta. Kad Lucija donese kolače nakon svađe, miriše vanilija, ali mir reže tišina više nego što bi igdje smjela. Te sitnice čine razliku – tekst nije “udaljen” nego stvaran, kao da je prekopiran iz vlastitog dnevnika.
Pita se čovjek na kraju — gdje točno povući crtu između one male, osobne pravde i “velikih” društvenih rasprava? Marković nudi jedan odgovor: nigdje. Nosiš je u džepu, kao ključ od podruma, i izvadiš je kad treba. Baš zato, ovaj roman djeluje i nakon zatvaranja posljednje stranice — nije važno tko je bio u pravu, već tko je pokušao razumjeti susjeda do sebe.