Što pokreće čovjeka da se nakon godina izbivanja vrati u rodni kraj? U romanu “Povratak Filipa Latinovicza” Miroslava Krleže pratimo slikara koji, tražeći odgovore o sebi i prošlosti, ulazi u svijet pun napetosti i neizvjesnosti.
Roman “Povratak Filipa Latinovicza” donosi priču o umjetniku koji se nakon dugog boravka u inozemstvu vraća u rodni grad, gdje se suočava s vlastitim identitetom, obiteljskim tajnama i razočaranjima, a kroz introspekciju pokušava pronaći smisao svog života.
Svaka stranica ovog romana otkriva slojeve karaktera i društva, pa je jasno zašto i danas intrigira čitatelje svih generacija.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad pokušali biti pametniji od samog sebe (ili barem od lektire), znate koliko Krležin „Povratak Filipa Latinovicza“ zna iznenaditi. Roman lagano otvara vrata prošlosti—ali nema tu običnih povrataka, nego onih za koje trebate mentalne sigurnosne pojaseve. Bez panike, Filip Latinovicz nije samo još jedan zamišljeni lik, već i ogledalo naših svakodnevnih mozgalica o smislu. Pa tko je iza te priče?
Autor
Miroslav Krleža—osoba kojoj su povijest i drama drugi dom. Ako bacite pogled na Krležin rad, uhvatit ćete ga kako piše eseje, romane, stihove, dramska djela… a nerijetko i poneku žestoku polemiku s kolegama. Rodio se u Zagrebu, krajem 19. stoljeća, točnije 1893. (ako volite detalje). Rano je skužio—knjige su jači adrenalin od jurnjave tramvajem po Ilici. A tek njegove teme: rat, identitet, društvene maske, obiteljski paradoksi, izgubljeni ideali, egzistencijalni magleni oblaci. Zvuči poznato, zar ne?
Krleža je svojim tekstovima znao „protresti prašinu“ s ionako zakopanih tema o društvu, čovjeku i standardnoj hrvatskoj melankoliji. (Zamislite današnje društvene mreže, ali bez interneta—i s više metafora.) Njegove su knjige ulaznica za svijet gdje su svi pomalo na rubu živaca, uvijek s pitanjima „što sad?“—a odgovori, naravno, nigdje na vidiku. I baš zato ga ljudi i danas čitaju (osim učenika pod prisilom, jasno). Ako nabasate na Krležinu biografiju u bilo kojoj ozbiljnoj enciklopediji, lako ćete vidjeti zašto je njegova reputacija toliko izdržljiva—nijedna ozbiljna povijest književnosti ne zaobilazi tog tipa.
Žanr i književna vrsta
Dobro, pa gdje zapravo spada „Povratak Filipa Latinovicza“? Nema šanse da ga smjestite u police s ljubavnim romanima za plažu (osim ako na plažu nosite egzistencijalni nemir i filozofske rasprave s majkom u glavi). Riječ je o psihološkom romanu, baš onakvom kakvog bi preporučila ‘teta iz knjižnice’ kad shvati da želite nešto pametnije. Krleža ovdje ne štedi ni na detaljima, ni na unutarnjim monolozima—svaka Latinoviczova misao prožima stranice kao miris svježe kave koji nikud ne žuri. Glavni lik ne ratuje izvana, nego iznutra—s vlastitim traumama i propalim iluzijama.
Usput, roman ima elemente modernizma. Sve je to ‘krivo’ vrijeme: tridesete godine prošlog stoljeća, razrogačene oči na društveno-političke promjene. Tu se igra s vremenima, fragmentiranim sjećanjima i povratcima u prošlost… baš kao kad pokušavate shvatiti zašto je zadnja epizoda vaše omiljene serije prošla tako čudno. Nema kronološkog reda, nema jednostavnih rješenja—sve je zamršeno, napeto, introspektivno.
Roman nose motivi izgubljenog identiteta, krivnje, pitanja što znači pripadati (ili ‘bježati’), a atmosfera cijelo vrijeme podsjeća na jesen u Zagrebu kad niste sigurni treba li vam kišobran ili rudarski kaciga. Ukratko, „Povratak Filipa Latinovicza“ nije samo roman—više je nekakav literarni escape room u kojem i likovi i čitatelj traže izlaz.
Pa, ako volite knjige u kojima glavni lik (i vi s njim) proživljava intelektualni ringišpil—Krleža se trudi ne razočarati.
Kratki sadržaj
Pripremi se za emocionalni ringišpil—Krleža te vozi kroz gradić i dušu Filipa Latinovicza, lika koji nosi više pitanja nego torbi. Ovo nije onaj roman koji čitaš na brzinu za lektiru pa zaboraviš nakon rastave razreda. Evo što te čeka.
Uvod
Zamisli ga—Filipa, čovjeka kojeg rodno mjesto B., isto ono mjesto koje je zauvijek zamrzio, ipak ponovno zove natrag. Nije to onaj povratak tipa “Hej, našli smo tvoju staru gitaru iz mladosti,” nego više onaj osjećaj rastezanja između prošlosti i onoga što je postao. Filip, slikar na rubu srednjih godina, vraća se nakon puno godina u inozemstvu. Pitaš se zašto? Eto, ni sam Filip nema jednostavan odgovor. Penje se stubama kuće gdje ga gledaju slike, portreti, ogledala… a svako od njih čuva priču, mirise prašine i pokoju tajnu. Ništa u B. nije onako kako ga pamti, osim možda težine u grudima kad se sretne s majkom, formalnom i suzdržanom, kao da ni sama ne zna kome je zapravo drago što se sin vratio.
Zaplet
E sad, zapleti nisu rezervirani samo za telenovele. Filip se odmah s mjesta baci u neku čudnu igru s ljudima iz gradića. Tu je aristokratski tip, Batalić, što skriva svoj propali imetak iza široka osmijeha, ali i Bobočka, žena čije ime zvuči kao šala, a život joj je sve osim komedije. Nju Filip susreće na kraju svog prvog ispijanja kave u krcatom salonu. Djeliće života čupa iz razgovora koji ponekad zvuče kao igre bez granica, ali znaš onaj osjećaj kad svi šute baš kad trebaš istinu? E, tako Filip živi. Napetost raste dok traži odgovore o očevima, majčinoj prošlosti i gradskim ogovaranjima.
Slikanje mu ne pomaže, barem ne kako je očekivao. Kist mu titra u ruci—zamišlja lica, scene i stare ekspresije, ali platno ostaje prazno ili, još gore, prekriveno starim demonima. I onda, usred sve te konfuzije, počinje sumnjati—u druge, ali i u samog sebe.
Rasplet
E baš kad misliš da su svi klupci pogubljeni, Kranjčević (onaj odvjetnik s diplomom i živcima tanjim od konca) počinje kopati po papirima i starim povijesnim dugovima grada. Ogrebe Filipovu fasadu i izvuče stvarne razloge nekih obiteljskih sramota. Izvrće se povijest Filipove majke, počinju padati maske pred zajedničkim večerama, a Filip, koji je cijeli roman hodao po jajima, odjednom shvati da nije jedini nositelj krivnje.
Možda najsočniji dio romaneskne pizze izađe kad Filip i Bobočka podijele zadnje komadiće svojih razmišljanja o životu. Otuđenje, ljubavni nemir, traženje smisla… Svaka rečenica reže dublje od prethodne.
Kraj
I sad, što misliš? Svi sretni? Daleko od toga. Filip ne nalazi vilu iz snova niti veliku životnu istinu, ali zato dobije—na tanjuru—ogoljenu stvarnost. Shvati da je istina o njemu i njegovima gorka, ali prva prava stvar koju je dotaknuo nakon godina samoskrivanja. Odlazak ili ostanak? Pa, Filip sabire stvari, izlazi iz kuće (beskraj lika u magli pred izlazak sunca), i nosi svoju torbu. Što nosi u njoj, osim boja i par čudnih suvenira iz B.-a? Nada. Ili makar trunku mira.
Nema onog jeftinog zatvaranja kruga, nema holivudskog happy enda. Samo Filip, par lekcija teškog života, i osjećaj da je možda, baš možda, sada lakše disati.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite prizor sumornog, pomalo zaboravljenog gradića negdje u sjevernoj Hrvatskoj—ulice koje mirišu na vlagu, kuće s ispucalom fasadom, sve pomalo podsjeća na priče iz školskih čitanki, zar ne? E sad, točno tu, u tom “gradu B.”, odvija se drama Filipa Latinovicza. I ne, nije Zagreb, iako zvuči kao da bi mogao biti, već stilizirana mješavina provincije—negdje između Koprivnice i Varaždina, samo s malo više misterije i socijalnog razdora nego što to vidimo kad ujutro listamo lokalne novosti.
Vrijeme? Uh, tu postaje zanimljivo. Naizgled smo “između dva rata”—točnije, radnja se smješta u razdoblje 1920-ih ili rane 1930-e (čak su i auti tada više škripali nego zujali, ako pitate starije susjede). Iako autor nikad ne zabode preciznu godinu, osjećaj dekadencije i straha od promjena sijeva iz svake scene. Filip dolazi iz Pariza, a vraća se kući kao stranac, što dodatno ističe taj sudar vremena: prohujale mladosti i sumorne sadašnjosti.
Radnja, priznali ili ne, vrti se oko svega što je tipično za to doba: salonskih tračeva, duhova prošlih ratova, raskošnih i propalih domova poput Batalićeve vile, pa do ruševnih konaka koji vape za renoviranjem. Krleža riječima boji osjećaje hladnoće, magle, vjetra—ma kao kad u siječnju škljocnete mobitelom s prozora i na slici nema boja, samo sjene. Sve to daje onaj dojam “stisnutog” vremena—kao da nikako ne možemo pobjeći vlastitoj prošlosti i tim gradskim legendama koje danima šapću o starim dugovima i nedovršenim pričama.
Ponekad se radnja zaleti i do drugih lokacija—malo selo kraj grada, prigradske gostionice, čak i boemski Pariz kad Filip kratko nostalgično prebire po sjećanjima. Ali, sve počinje i vraća se na ono jedno, neimenovano mjesto gdje je počela njegova potraga… I tu se svi skriveni nemiri, stare ljubavi i neizgovorene riječi zbijaju pod jedan krov.
Ako biste danas hodali tim ulicama, možda ne biste prepoznali ni lica ni pločnike, ali osjećaj izgubljenosti, sjeta zbog prošlih prilika i onaj nemir pred nepoznatim—e, to je ostalo baš takvo kakvo je Krleža napisao.
Tema i ideja djela
Zaboravite na klasične školske interpretacije—Krleža ovdje vješto muti vode. Je li “Povratak Filipa Latinovicza” roman o povratku kući ili o gubljenju osjećaja doma? Glavni lik, Filip, ne vraća se iz nostalgije, nego iz one vrste nemira koju nitko ne želi priznati naglas, a svatko je osjeća kad se vrati u kvart nakon desetak godina—znate onaj osjećaj nelagode? Iako prostor gradi atmosferu, ideja romana najviše zareže pod kožu kad Filipu—i čitatelju—nikako ne polazi za rukom razjasniti tko je zapravo kad se odmakne od svega što poznaje.
Nije to samo priča o umjetniku bez inspiracije. Filip ima cijelu galeriju unutarnjih demona, pitanja o roditeljima (a tko ih nema), grižnju savjesti, trač partije iz prošlosti, i onu specifičnu sumnju da je netko negdje krivo upisao njegov izvod iz knjige rođenih. Krleža koristi Filipa da pokaže: povratak ne donosi uvijek odgovore, ponekad otvara novu sezonu lova na duhove prošlosti. Svaki razgovor, svaka šutnja, povlači pitanje – mogu li ljudi pobjeći od vlastite biografije ili su zauvijek zarobljeni s onim tko su bili prije deset ili dvadeset godina?
Ideja? Apsolutno je univerzalna. Traženje identiteta, vječna potraga za smislom, razorna snaga obiteljskih rana koje se ne liječe prvim povratkom na stari prag. Krleža tu ne daje gotova rješenja. Umjesto toga, promatra kako izbori, propusti i tajne oblikuju osobu—ili je ponekad polako lome. Dok Filip hoda ulicama grada, čitatelj nije siguran je li taj povratak spasonosan ili još jedan okrutni vic sudbine.
A da priča ne bi bila prejednostavna, autor kroz likove (Bobočka s cigaretom i pogledom ispod obrva, Batalić u salonu punom dima, Kranjčević s papirima i poluistinom) razbija iluzije o jednostavnom selu, poznatoj prošlosti ili konačnim istinama. Sve je relativno, ali tko nije barem jednom poželio mrak sobe i tišinu u kojoj može izbliza pogledati vlastite pogreške?
Na kraju, Krleža pokazuje kako je nostalgija sklizak teren, a identitet lomljiv poput tanjura iz mamina ormara. Filipova potraga nitko ne završava na “sretan kraj” način. Više podsjeća na onu staru narodnu: “Kuda god da ideš, sebe svugdje nosiš.” Tako i Filip svoje demone, pitanja i mutne slike—pa tko preživi, pričat će.
Analiza likova
Ako ste preskočili povijest književnosti na faksu, bez brige – ovdje ne letimo visoko u oblacima, već zaranjamo ravno među filipove portrete i osebujne karaktere Krležine galerije. Jer ovdje, kod Latinovicza, svaka rečenica miriše na cigarete, stare fotografije i nerazjašnjene poglede ispod štucni.
Glavni likovi
Filip Latinovicz? Zamislite čovjeka koji istovremeno piše pismo svojoj prošlosti i briše stare skice iz djetinjstva. Vraća se u grad po kojeg ionako više nitko ne dolazi vlakom. U Parizu je slikao, ali ne nužno “živio”. Njegova nervoza iz prošlih dana, osjećaj da ga nitko ne voli (čak ni on sam), i ta uporna navika introspekcije: nitko ne piše dnevnike samo zbog tuđeg mišljenja, a Filip ne prestaje kopati po vlastitoj prošlosti, ni kad u istoj toj prošlosti ništa lijepo nema za naći. Ako je netko hodajuća definicija egzistencijalne krize, evo ga – Filip, uz par kistova i mnogo više pitanja nego odgovora.
I onda Bobočka – dama iz sjene, neodoljivo privlačna i opasno misteriozna, otprilike kao da vam prodaje stare gramofonske ploče a usput zna vaše najdublje tajne. Nije ni heroina ni negativka… više katalizator u Filipovoj hemijskoj reakciji identiteta. Njezina mračna privlačnost zaokrenula je ne samo Filipove slike nego i njegovu potragu za smislom, kao da su stare slike i novi osjećaji stalno na izmaku palete.
Čak je i Filipova majka jedna posebna kategorija. Nije ovdje tipična majčinska figura – hladna, distancirana, i do krajnosti okupirana vlastitim imidžom. S njom Filip nikad nije mogao ni pričati o bolnom, ni pobjeći u njezin zagrljaj kad je svijet zabolio, pa i kad sve drugo zvuči kao kakofonija generacijskih razlika.
Sporedni likovi
No, što je Krleža bez dobrog društva za stolom i trača? Eto Batalića – tipični aristokratski dinosaur, ukočen u manirima i uvijek spreman podijeliti mudrost starog kova (ako koga to uopće zanima). On voli naručivati vino u velikim čašama, ali puno više uživa biti središte svake salonske debate. Uloga mu je često biti suprotnost Filipovoj modernosti – kao par starih cipela koje nipošto ne pašu uz novu odjeću.
Ne smijemo zaboraviti ni Kranjčevića – odvjetnika koji zna više nego što pokazuje i uvijek vadi adute kad najmanje očekuješ. Djeluje kao klasični “insider” provincije, naviknut na mutne situacije. Zahvaljujući njemu isplivavaju one stare, neugodnosti iz Filipove prošlosti zbog kojih se ljudi obično sele u druge gradove.
Uz njih, tu je i galerija ledenih dama i salonskih znalaca. Njihove priče rijetko kad idu dalje od sljedeće kave, ali njihove su uloge presudne: oni produbljuju osjećaj provincijske zatvorenosti i onih nevidljivih zidova oko glavnog protagonista. Kroz njihove oči provincija zvuči još tiše, a Filipovi problemi dobivaju eho uljuljkanog društva.
Odnosi između likova
E sad, kad sve te figure stavite za isti stol (ili u istu scenu) – dobije se prava fešta karaktera, gdje nitko ne igra čistu igru do kraja. Filip i Bobočka recimo – odnos im je prožet strašću i frustracijom, kao da plešu tango na ledu. Povjerenje i emotivna privrženost ne idu im baš od ruke, pa svaki razgovor ima barem dva skrivena značenja (i nekoliko propuštenih šansi za sreću).
Filip s majkom stalno vodi tihi rat. Svatko skriva svoju ranjivost iza zida šutnje, a komunikacija više nalikuje na povremene trzaje negoli na pravi odnos roditelja i djeteta. Povremeno ispliva poneka rečenica koja daje tračak nade, ali prava bliskost nikako da se dogodi.
Kad Filip razgovara s Batalićem ili Kranjčevićem, zapravo pokušava razriješiti misterije koje su zarasle među starim tapetama njihove provincije – ni sam ne zna tko mu je neprijatelj, tko saveznik, a tko samo neutralni promatrač na trgu. Krleža majstorski razvlači te niti, pa kad mislite da ste “prokužili” odnose, nešto novo iskoči iz ormara.
Zajedno čine mozaik u kojem su svi djelomično izgubljeni, ali u tom kaosu je šarm i snaga romana. Nije ni svijet danas puno drugačiji – kome ste zadnji put rekli baš sve što mislite?
Stil i jezik djela
Odmah je jasno – Krleža nije bježao od složenih rečenica ni kad ga boli glava. Njegov stil u “Povratku Filipa Latinovicza” nije lagan za žvakanje, kao kad ti dođe nepozvana rodbina i veselo ostane predugo. Krleža koristi gustoću i složenost, pa ti se ponekad čini da plivaš kroz maglu: opisi često zahvaćaju pejzaže, unutarnje drame, pa i najskrivenije zvukove iz provincije. Nema tu mjesta za dosadu – atmosfera mijenja boje istom brzinom kojom Filipove misli lutaju od prošlosti do sadašnjosti.
Svaki dijalog zvuči kao test iz filozofije, ali bez nepotrebne suhoće. Niti jedan lik ne govori “normalno” – svatko vuče svoj način izražavanja, kao da su svi proveli godine na različitim krajevima svijeta i zaboravili se dogovoriti oko jezika. Taman kad pomisliš da bi radije slušao radio nego čitao još jedan unutarnji monolog — Krleža to začini kakvom začudnom metaforom ili rečenicom koja te natjera da pogledaš kroz prozor. Osjećaš da se jezik romana stalno igra s tobom — kao da autor voli zamke, pa te ostavi par koraka ispred vlastitih misli.
Fora je što Krleža pri pisanju koristi sve što ima pri ruci – dijalekte, turcizme, stara lokalna imena, pa i kratke francuske izraze (kao da te podsjeti: hej, Filip dolazi iz Pariza). Kad čitaš, lako pomisliš da sjediš na neudobnoj stolici u salonu Bobočke, okružen zagušljivim tepisima i tamnim portretima. Ponekad mirisi stare kave dotaknu nosnice, onda te iz tog sna trznu oštri razgovori ili rečenice teške poput oblaka prije ljetne oluje.
Kroz tekst, atmosfera klizi između sjete i ironije. Autor daje prostora sarkazmu baš kad osjetiš da će te emocije pregaziti, i sve vrijeme pratiš tu jezičnu igru. Što dulje čitaš, to više osjećaš da roman nije za “konzumaciju na brzaka” — traži strpljenje i ponešto hrabrosti. Ali, usput se pojavi pokoja fraza ili slika koju poželiš zapisati na frižider jer zvuči kao istina.
Ako si u potrazi za knjigom gdje su riječi pentranje po planini, a ne šetnja parkom, Krležin stil će te ili osvojiti, ili potpuno odbiti. Nema ravnodušnih, baš kao kad probaš pravu domaću rakiju: ili te zapeče ili tražiš još jednu čašicu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Možda ste se i sami nekad našli pred vratima djetinjstva, spremni zaviriti iza debelih okvira prošlosti—baš kao Filip. Krleža te dočeka, na prvu hladno, ali malo po malo, uporna rukavica s tvog ramena ne silazi. Ovaj roman ne mazi nikoga, ni čitatelja ni likove. Čita se polako, kao da se guta nešto gorko, ali više ne možeš stati, jer ti između redova stalno promakne pokoja životna istina.
Nije rijetko da netko baci knjigu u neki kut, frustriran Filipovim beskrajnim dilemama—ali onda ga nešto opet vrati. Povratak Filipa Latinovicza ima taj magnetizam. Uzmeš za primjer Bobočku: cijeli grad o njoj šuška, a prava istina nikad ne izlazi skroz na vidjelo. Ponekad kao da je i Filip gledatelj u vlastitoj priči, izgubljen, povučen, nemoćan pred pitanjima koja ne daju mira.
Za razliku od daleko “pitkijih” romana, ovdje svaki lik ima poneki oštar rub—ni Filip nije drukčiji. Njegova potraga za smislom nije samo oko identiteta, već je često nalik na šetnju maglom. Osjeća se taj škripac, to kolebanje, pogotovo kada Krleža opiše Bušičkoga—pomiješa sjećanja, strah, glupost i tugu kao da ti netko stisne prsa usred lektire.
Zanimljivo, povratak ovdje nije nostalgična šetnja kroz lipanjsku večer. U zraku je neka nervoza, sumnja, onaj okus starog namještaja s mirisom kišnog podruma. Krleža kroz sve te detalje te navuče na razmišljanje o vlastitim ponorima—i da, možda ti ostavi knedlu u grlu. Ipak, tko voli autobiografske romane i psihološke vratolomije, teško da će se othrvati ovom naslovu.
Može se reći da roman ostavlja onaj osjećaj kad se vratiš u zaboravljenu ulicu djetinjstva, a kuća je manja nego što si pamtio—i nekako hladnija. Povratak Filipa Latinovicza nije za svakoga, ali malo koji roman iz hrvatske književnosti uspije tako ogoliti likove bez da izgubi toplinu za ljudsku slabost.
Netko će reći—pretežak za užurban dan, ali kad uhvatiš pravi moment, nemoguće ga je zaboraviti.