Zašto bajke često skrivaju najdublje životne lekcije baš u jednostavnim pričama? “Postolar i vrag” jedna je od onih priča koje naizgled donose običnu svakodnevicu, ali ispod površine kriju mudrost i opomenu.
Postolar sklapa dogovor s vragom kako bi preživio teške dane, ali njegova domišljatost i hrabrost pomažu mu da prevari vraga i spasi svoju dušu. Ova bajka podsjeća na važnost poštenja i snalažljivosti u životu.
Kad jednom shvatimo što se zaista krije iza postolarove borbe, otvaraju se nova pitanja o vlastitim izborima i vrijednostima.
Uvod u lektiru i autora
Priča “Postolar i vrag”… priznajte, zvuči kao da vas netko već poziva na kavicu s domaćim kolačima i starim pričama, zar ne? Ova bajka nije neka dosadna vježba iz školskih klupa—ona nosi prstohvat magije, crni humor i pametan twist koji mami osmijeh čak i odraslima. Prije nego što krenemo dublje, bacimo oko na onog tko stoji iza svega i na to gdje se “Postolar i vrag” smjestio na knjiškoj polici.
Autor
Tko je nepoznati genij iz sjene ove priče? Zvuči kao misterij, ali—nije. August Šenoa, većini poznat kao majstor realističnog pripovijedanja, potpisuje ovu legendarnu bajku. Šenoa nije bio netko s glavom u oblacima: bio je neumoran zagrebački urednik, novinar i romanopisac iz druge polovice 19. stoljeća. Možda mislite, “E, pa što, pisaca ima na svakom koraku!”, ali Šenoa je, bez pretjerivanja, kod nas pokrenuo cijelu lavinu: smatraju ga ocem moderne hrvatske književnosti.
Čovjek je 1870-ih pisao o temama koje danas živimo—pohlepa, čast, mali ljudi koji su zapravo junaci. Snalazio se s riječima kao Jamie Oliver s začinima; ni malo ustajalo, ni suhoparno. “Postolar i vrag” mu nije bio bijeg u fantaziju. Naprotiv, poslužio je humor, mudrost i lokalni štih, što mu je bio zaštitni znak (priznajmo, rijetko koji domaći pisac i danas ima takav “signaturni recept”).
Možda ste ovo prvi put čuli, ali Šenoa je ovu bajku malo “preuredio” prema usmenoj tradiciji. Nije kopirao—on je “posvojio” i čitavu stvar začinio vlastitim stilom. Zato ova priča, iako stara, miriše na nešto poznato svakom tko je ikad zapeo između dobra i zla.
Žanr i književna vrsta
Sad, gdje tu smjestiti “Postolara i vraga”? Bajka, naravno! No… nije svaka bajka ista. Ljudi često misle da su bajke rezervirane isključivo za malu djecu i njihove plišane medo-prijatelje. Ne ovdje.
Ova priča klizi između žanrova s lakoćom kuglice na “pahulja” torti. Šenoa je iz bajkovite tradicije uzeo ono što najviše zaboli i najviše veseli—pouku koja gricka savjest, uz dobru dozu smijeha. Govorimo o basni sa živahnim dijalozima, crnim humorom i malim “šoltama” koje zaskoče čitatelja iz zasjede.
Nije ovo bajka s vilama i zmajevima. Nema dvoraca ni čudovišta s dvanaest očiju (osim, možda, susjeda koji sve zna). Tu je vrag—ali vrag kojeg možete sresti u tramvaju, samo s brkovima i šeširom. Književna vrsta: bajka “za odrasle”—onaj tip priče gdje lik plaća ceh vlastitih izbora, i gdje vas život na kraju dobro protrese, ali i nasmije.
Zanimljivo, “Postolar i vrag” često se čita kao alegorija—društvena kritika umotana u pametni dijalog i malo vrckavih obrata. Sve progovara lokalnim mentalitetom, kao reklama za najbolju domaću štrudlu: svatko nešto prepozna, svi malo “okusimo” ono slično iz svojeg života.
Ako dosad mislite da je ova bajka “još jedna lektira koju treba preživjeti”—razmislite dvaput. Šenoina bajka je pravi roller coaster za mozak i dušu, pogotovo kad shvatite da vrag ponekad nosi cipele iz iste ulice.
Kratki sadržaj
Tko još nije bar jednom pomislio prodati dušu za novi početak? U “Postolaru i vragu” baš tako stvari izmaknu kontroli, ali nikako onako kako bi itko očekivao.
Uvod
Počnimo… Zagreb, negdje u prošlom stoljeću — ne onom direktno prije ovog, nego još par koraka unazad, taman dovoljno da nema mobitela, ali ima puno dugova. Postolar, prezadužen do grla, broji dane i kune, dok iz svakog kuta vire brige kao one stare čarape što čekaju krpanje. Ni kava iz kvartovskog kafića ne može mu pomoći. U trenutku kad zadnji nadašaj zdravog razuma popusti, pojavljuje se on — crni, elegantni (tko zna koji modni brend vrag preferira?), onaj kojeg prosječan susjed zove jednostavno — neprilika. Dogovor pada brzo: postolar daje dušu, vrag rješava dugove. A što bi mogao poći krivo? Sve. Apsolutno sve.
Zaplet
Kad misliš da je sve riješeno, život postane sitcom — ali bez reklama i kraćeg trajanja. Vrag dolazi u cijelom svom, hm, šarmu. Postolar dobiva što je tražio: novac dolazi, dugovi nestaju, susjedi gledaju sumnjičavo (ipak, nitko iz kvarta dosad nije “odjednom” stao na noge). No, onaj osjećaj nepravde i male hrpe pepela kraj peći ne prestaje ga kopkati svake večeri prije sna. Malo-pomalo, taj isti postolar odlučuje preveslati vraga. Kroz domišljate trikove (ništa Netflix nije izmislio s onim lažnim identitetima!) on sve više razvlači rokove, podmeće klipove i dovodi vraga do ludila — toliko da bi svaki kontrolor ZET-a rekao, svaka čast majstore.
Rasplet
Možda ste sada pomislili, što, zar je moguće nasamariti vraga? E pa, August Šenoa igra na kartu naše znatiželje. U žaru zadnjeg pokušaja vraga, kad je sve izgledalo izgubljeno, postolar izvodi trik – onaj iz rukava gdje pari šanse i kladi se protiv samih pravila bajke. Prisiljava vraga na dvoboj… ali ne mačevima, nego ludom igrom riječi i varke. Svaki put kad pomislite “eto sad je gotovo”, Šenoina verzija pršti humorom i minijaturnim pobjedama. Vrag, iscrpljen, frustriran, i ni blizu catwalk-momenta s početka, shvaća: ljudi s Balkana jednostavno ne odustaju. 🙂
Kraj
Sad zamislite scenu: rano jutro, postolar diše lakše, vrag nestaje kao prolazni modni hit — s puno buke, a ništa tragova. Kvart se vraća svojoj rutini, netko traži dobar savjet za popravak cipela, netko čeka red pred pekarom, a postolar se vraća starim navikama (uz manje dugova i više opreza). Osjeća se umorno, ali slobodno, kao kad nakon kiše napokon osušiš noge u najdražim papučama. Moralna lekcija ne dolazi na pladnju, ali svakome tko pažljivo čita jasno je — ni vrag ne može protiv ljudske dosjetljivosti kad je u pitanju očuvanje vlastite duše. I ako vas netko sljedeći put upita o čemu je “Postolar i vrag”, slobodno recite: o snalažljivosti, humoru i onome trunu inata koji nas izvlači iz najgorih sapunica.
Mjesto i vrijeme radnje
Priča “Postolar i vrag” otvara vrata u jedan sasvim poseban Zagreb – ali ne, nije riječ o modernim tramvajima, šarenim kavanama ili subotnjoj špici! Ovdje je Zagreb ogoljen i starinski, s uličicama kojima odzvanja teški miris kože i voska. Stari obrtnici, prašnjave radionice i kamene kaldrme čine pozadinu koja nije na Google karti, ali ju svatko s barem malo mašte može namirisati.
I dok Zagreb danas živi TikTok i urbane mitove, ovdje se radnja odvija kad su šeširi bili viši od prosječnog razreda, a svjetlost na ulici dolazila iz uljanica, ne ekrana mobitela. Priča se smješta u 19. stoljeće, točnije – u doba kad su dugovi i krediti imali oštrinu britve, a postolarov zanat još uvijek vrijedio više od Instagram sljedbenika. Iako nije eksplicitno nacrtano datumima, sve miriši na vrijeme kad je svako zveckanje novca značilo mnogo više nego što bi danas ikome palo na pamet.
Zagreb u Šenoinom prikazu diše puno sporije i opipljivije nego današnji grad. Prođete glavnom ulicom, začujete udaljeni smijeh, neki pas laje – i onda, iza ugla, postolar Mate, s glavom punom briga i dugova, pregovara s nadnaravnim neznancem. Nije teško zamisliti kako se mrak spušta na trg, a stari gradski sat broji minute dok se postolar još jednom premišlja prije nego što mu vrag zakuca na vrata.
Za one koji su, recimo, prošli Kamenita vrata ili stari Gornji grad, prizori iz priče djeluju kao živa šetnja kroz vrijeme. Slojevi prošlosti spajaju se u magli, dok atmosfera priče u isto vrijeme podsjeća na stare narodne pripovijetke, ali i na svakodnevni život običnih ljudi – gdje je svaka sitnica, čak i zveket čavlića, donosila novu zabrinutost.
Pa kad idući put prošetaš starim dijelom Zagreba i osjetiš dašak nečeg davnog u zraku… možda ti samo treba malo Šenoinog pogleda da vidiš postolara kako žuri mračnom ulicom, vukao bi čak i kraću stranu štapa – ali, znaš kako to kod bajki biva, nikad nije onako kako prvo izgleda.
Tema i ideja djela
Ajmo odmah u glavu — tko se nikad nije zapitao što bi napravio da ga netko stisne uza zid kao postolara Matu? Šenoa tu nema milosti; servira problem koji miriši na svakodnevicu: dugovi, stres, skupljanje “kuna po kunu” za preživljavanje. Ideja ove priče, onako bez zamotavanja u šareni papir? Pazi što obećavaš kad ti voda dođe do grla, pogotovo kad ti “pomoć” nudi lik s repom, rogovima i previše vremena.
Šenoa majstorski upliće vraga u lokalne tračeve i sitne ljudske slabosti. Jedan Zagreb, jedno stoljeće unazad, a problemi kao da čitaš današnje poruke s bankerima. Temeljna poruka: snalažljivost i turbo zdrav razum često vrijede više od svih “velikih ponuda” svijeta. Postolar Mate pokazuje da ni pametan ni slab čovjek ne mora nužno biti žrtva ako upotrijebi glavu.
Ima tu crnog humora — kad postolar podvaljuje vragu, teško da će prepoznati vlastiti trik ako si ikad pokušao pregovarati s birokracijom. Ideja priče nosi i onaj blagi naboj inata: ne daj na sebe, pa makar ispod klupa završio. Šenoina bajka pleše između moralne pouke i satire, gurajući čitatelja da preispita vlastite odluke.
Možda vas podsjeti na bakine priče — uvijek netko izvuče deblji kraj, a ti iz njih naučiš više nego iz pet novih aplikacija za štednju. Tema “Postolara i vraga” staje u par riječi: čovjekove slabosti, prepredenost onih s druge strane i nada da domišljatost daje šansu malome protiv velikoga.
A znate što? Nakon čitanja priče nije teško zamisliti situaciju u kojoj trgujete s vlastitim “vragom” — bilo da je to minus na tekućem ili šef koji vam obeća bonus pred blagdane. Ima li pravo rješenje? Šenoa pušta čitatelja da sam zaključi, ali podcrtava crtu: vlastiti obraz nikad nije na rasprodaji, koliko god bila sezona popusta.
Analiza likova
Spremni za zaron u galeriju osebujnih lica iz “Postolara i vraga”? Ova priča ne štedi na karakterima. Svaki, bilo da je na sceni samo minutu ili drži cijeli komad na leđima, ima neku svoju foru. Evo, idemo redom – tko stoji iza svakog trika i mudrosti?
Glavni likovi
Zamislite da ste susreli postolara Matu u nekoj krčmi stare Vlaške — s rukama poderanima od posla, a glavom stalno zaokupljenom kako s krajem mjeseca. On je pravi antijunak. Nema zlatne kose ni kraljevsku lozu, samo čekić, četiri žulja i glavu punu domišljatih doskočica. Mate je kod Šenoe tip koji tjera inat životnim nedaćama, kao kad netko na Trgu ostane pred kazalištem bez kišobrana — nesretan, ali ne odustaje lako.
Onda dolazi Vrag — onaj šarmantni, podmukli “gost” što “nudi rješenja” kad ste na dnu. U Šenoinoj verziji nije to demonsko čudovište nego čovjek od susjeda, otmjen, s naglaskom koji bi svatko primijetio, prodaje maglu s osmijehom. Nema rogova, ali ima prodorne oči i jezik brži od radija. Daje kredite poput fine banke, ali traži “malu uslugu” natrag. Ma, tko bi tome odolio kad dođe stani-pani?
Obojica… Mate i Vrag. Nije tu samo borba dobra i zla. Više je to dinamičan dvoboj snalažljivosti i prokletije, gdje se svaki pokušava izvući s onim što ima — jedan s rukama, drugi s jezicima.
Sporedni likovi
Nećemo se lagati, u ovoj bajci gotovo svi ostali likovi, osim glavnih, djeluju kao kulisa, no i ti “statisti” nose dio atmosfere. Zapravo, nisu to beznačajni prolaznici — često ih zamjetiš dok pričaš šetajućim bakama po Dolcu. Najčešće je to župnik ili susjeda, netko iz birtije, povremeni mušterija ili znatiželjni prolaznici.
Posebno mjesto ima postolarova žena. Neki je zovu njegova “savjest”, drugi “zvono za uzbunu”. Ona nije glasna, ne viče, ali u svakoj sceni svjedoči težini života. Kad Mate potpiše ugovor s vragom, ona je ta koja komentira: “Vidi ti gdje nas je dovelo… opet dugovi.” Svaka njena rečenica uvijek je prizemna, baš iz srca Zagreba starog kova.
Treba spomenuti i gradske tračare — te bake, susjede i kumove koji vole gurkat nos u tuđe probleme. Oni daju kolorit priče, malo onog zagrebačkog “kaj bu s našim Maretom?” — zamislite ih kako kraj peći šapuću vruće novosti.
Odnosi između likova
Što se dogodi kad postolaru zaigra srce za brzu zaradu, a vrag mu šapne “daj potpiši, tko još vjeruje u dušu ovih dana”? Tu se stvara prava eksplozija odnosa — napetost raste, svak’ ima svoju računicu. Mate ne vjeruje nikome osim svojoj ženi — a i ona ga, ruku na srce, stalno gleda preko pola oka. Nije to brak iz bajke. Više liči na svakodnevno natezanje oko računa.
Između Matu i Vraga stalno titra napetost. To nije tipična priča dobra i zla gdje odmah znaš tko je na čijoj strani. Vrag povlači, obećava kule i gradove (uz sitna slova, naravno), Mate mijesi laži kao tijesto, a publika se pita — tko će koga nadmudriti.
Zamjetno je i kako sporedni likovi ulaze u te odnose: žena nudi trunku razuma, župnik moralizira, a kvartovski tračari jednostavno uživaju gledajući “gledalište života” iz prve lože. Nema tu velikih prijateljstva, samo privremena savezništva i puno sumnji — kao da svi u birtiji čekaju tko će prvi zapeti.
U svemu tome — osjetiš Zagreb kakav je nekada bio: rijetko tko ima vremena za romantiku, svi grabe svoje, a vrag uvijek ima špil karata u rukavu. Tako likovi ne rade samo za radnju, oni čine cijeli grad živim, svakim stihom i šapatom, od stare tržnice do zadnje krčme.
Stil i jezik djela
Ako za trenutak zaboravimo na to da je August Šenoa proslavljeni klasik, čitatelj bi se mogao iznenaditi koliko je “Postolar i vrag” zapravo ležeran i prisan u tonu. Nema ovdje zamršene rečenice od kojih boli glava—umjesto toga, svaka riječ djeluje namjerno, kao da Mate pije kavu s nama na Dolcu i tiho, gotovo namignuvši, prepričava zgode s vragom. Šenoina ironija, ponekad tanko zamotana, često izleti ravno pred nos. Uvriježeni izrazi, sočne psovke (za 19. stoljeće), i lokalizmi s mirisom stare Gornje čine taj jezik životnim.
Zamislite, recimo, da ste u radionici gdje se umjesto akademskog književnog jezika bez greške vijore Šenoini zagrebački izrazi: ficleki, brunda, fijakeri… Baš kao i svaka prava dedina priča, i ova ima ritam: ponegdje zvuči poput narodnog predanja, a ponegdje kao pučki domišljate dosjetke s tržnice. Jedan lik kaže: “Nije zlato sve što sja”, netko drugi odbrusi: “Eh, da mi je vragova šoldra!”—i nitko se ne zamara viškom stila.
Šenoin humor ne dolazi iz velikih riječi, već iz suptilnih podbadanja i stvarnih situacija koje vrište autentičnošću. Kad Mate doskače vragu, to zvuči poznato, bez potrebe za nepotrebnom teatralnošću. Vrag nije isijavajući demon iz udžbenika, već “gospodin” u kaputu, pa čak dobaci šalu koja je bliža društvenoj kritici nego bajci. I onda—hop—uz smijeh dobijemo i pokoju životnu lekciju, toliko tipičnu za Šenoine bajke: snalažljivost je valuta koju Zagreb najviše cijeni.
Naracija teče brzo, dijalozi lete, a atmosferu podcrtavaju izrazi izvučeni iz svakodnevnog govora. Svatko tko se barem jednom spustio Radićevom ili zalutao na plac na Britancu odmah bi prepoznao kako Šenoa zapravo piše o “pravim ljudima”—ne o legendama u zlatnim okvirima. Ta kombinacija domaćeg jezika, humora i živosti čini “Postolara i vraga” toliko posebnim. Šenoa je, i prije društvenih mreža, znao točno kad treba reći “e sad je vrag odnio šalu”—i upravo je to razlog zašto se priča prenosi dalje, od usta do usta.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, tko se nije barem jednom pitao — koliko nas je zapravo prepoznalo sebe u Matu, bilo dok natežemo kućni budžet ili pokušavamo doskočiti svakodnevnom “vragu” na poslu? Kad jednom pročitaš “Postolara i vraga”, teško je izbaciti te slike iz glave: mračne zagrebačke ulice, miris kože s postolarske radnje, čak i onaj poznati zvuk čekića što odjekuje iz prizemlja… Sve nekako živo, zapravo, gotovo da osjetiš hladnoću kaldrme ispod stopala.
Nije ovo tipična priča za uspavljivanje klincima. Više vuče na gorak podsjetnik svim odraslima koji su ikad popustili pred iskušenjem lakšeg rješenja. Šenoin humor—ah, taj nenametljivi cinizam!—ističe ljudske slabosti bez da vrijeđa. Bez nepotrebnog dramatiziranja, Mate nije ni heroj ni sanjar, nego tip iz susjedstva, s propalim cipelama, spreman prepucavati se s vragom pod mračnom lampom. Je li tko od vas prepoznao susjeda ili nekog iz tramvaja u njegovoj upornosti (i tvrdoglavosti)?
Osobito upada u oči Šenoin “štih” kojim prožima svaku rečenicu. Reci iskreno, jesi li ikada pročitao dijalog iz ovog djela bez da barem jednom zakolutaš očima, ili kimneš glavom kao da kažeš — “evo, baš tako!” Zvuče poznato sve te poslovice i poštapalice, kao da su upisane u svaku zagrebačku klupu. Šenoa vrlo spretno koristi ironiju, ali ne da bi vrijeđao, nego da zagrize malo dublje — pravo pod kožu društva.
Na kraju balade, ono što najviše ostaje nije mudrovanje o dobru i zlu, već neka dobra doza zdravog razuma i snalažljivosti. Čitatelj, pogotovo odrasli, lako zaboravi da bajke poput ove ne traže uvijek pobjednika, nego prepoznaju onog tko je spreman priznati i svoje slabosti — i nasmijati im se. Otkrit ćeš, u “Postolaru i vragu” uvijek imaš prostor za svoj pogled: hoćeš li suosjećati, preispitivati ili se jednostavno dobro nasmijati vlastitim lapsusima kad god “vrag uzme stvar u svoje ruke”. Baš tu, između redova, prepoznaješ onu snalažljivost na koju se oslanjamo svakog ponedjeljka, kad iznova “krpamo” svoj tjedan.