Svaka plovidba nosi sa sobom uzbuđenje nepoznatog i obećanje novih iskustava. Kada netko prvi put kroči na palubu, pred njim se otvaraju vrata svijeta gdje pravila, sigurnost i priprema igraju ključnu ulogu.
Početak plovidbe označava trenutak kada posada i brod postaju jedno, a prva pravila, provjere i planiranje određuju sigurnost i uspjeh svakog putovanja.
Upravo ti prvi koraci često čine razliku između mirnog putovanja i neugodnih iznenađenja, pa je razumijevanje osnova neizostavno za svakoga tko želi sigurno uploviti u ovu avanturu.
Uvod u lektiru i autora
Nema goreg osjećaja nego kad sjedneš nad lektiru i shvatiš da ti je mozak prazniji od ormara krajem ljeta. Početak plovidbe nije baš naslov od kojeg se očekuje filmska akcija, ali hej — pisac vas iznenadi taman kad pomislite da ste vidjeli sve.
Autor
Krenimo otpočetka. Anto Gardaš — tko je taj čovjek? On nije neki lik s kutije mlijeka (iako bi, koliko je šaljiv, mogao biti lice svake reklame za jutarnju dozu osmijeha). Gardaš je, usput rečeno, rođen u Slavoniji — da, tamo gdje šljive same padaju u rakiju i gdje se priče stvaraju prije doručka. Pisao je uglavnom za djecu i mlade, ali, iskreno, kad odrasteš i vratiš se njegovim knjigama, osjetiš svu dubinu. Nekima je upravo Gardaš bio prvi šok kad su otkrili da lektira može biti zabavna — ili barem čitljiva bez dosade do suza. I nije bježao od malih misterija ili tih slavonskih detalja: pa tko još uvodi zanimljive, životne likove kao on? Ako je netko nekad dobio nadahnuće kako spojiti humor, napetost i stvarni svijet, onda je to upravo bio gospodin Gardaš.
Žanr i književna vrsta
Okej, sad kad znamo tko povlači sve konce, možda vas zanima u što ste se to uvalili. Početak plovidbe spada u roman za djecu i mlade, ali nema tu onog patronizirajućeg tretmana. Gardaš svoje likove ne stavlja pod stakleno zvono — pušta ih da griješe, tonu dublje (nekad i doslovno, u slavonske vode), a usput zagrabi i ozbiljnije teme, poput hrabrosti i traženja sebe. Atmosfera podsjeća na tople kamperske noći uz logorsku vatru: uvijek ima prostora za smijeh, ali i za onaj poznati osjećaj iščekivanja, kad čekaš što će biti dalje.
Žanrovski gledano, priča klizi između avanturističkog i realističkog romana. To znači da nema vilenjaka ni čarobnih štapića (ni sendviča čarobne veličine, nažalost), ali ima svakodnevnih izazova i životnih preokreta koje evo i odrasli itekako mogu prepoznati. Gardašov je stil baš pitak — s lakoćom uvodi čitatelja u radnju, kao da te povlači za rukav i šapne pazi sad ovo.
Ako ste od onih koje knjige brzo uspavaju, nemojte unaprijed odustati: dobit ćete pokoji dobar savjet za stvarni život, možda uhvatite i trag inspiracije, a sasvim sigurno, tu i tamo ćete se nasmijati — bilo upadljivim rečenicama, bilo onim sitnicama iz svakodnevice koje Gardaš toliko vješto ubacuje da ćete se poželjeti raspakirati iz ormara i upustiti u svoju malu plovidbu kroz stranice.
Kratki sadržaj
Za one koji misle da je sve na moru samo idilična plovidba pod suncem – evo šaka istine. “Početak plovidbe” Ante Gardaša ne pati od šećernih obloga, ali ga ni humor ne zaobilazi u širokom luku. Ispod površine valova, kriju se i mali kaosi, i smiješni promašaji, i pokoja lekcija zbog koje će čitatelji – mali i oni malo manje mali – imati što prepričavati vlastitoj ekipi.
Uvod
Kad prvi puta kročiš na brod, to nije samo skok s rive… već – oprosti na prizemnosti – vjerojatno i u bunar briga. Gardaš otvara priču kroz oči mladog protagonista koji s društvom i kapetanom ulazi u svijet u kojem se pravila ne broje na prste, već po glavoboljama kad se njih ne držiš. Ovdje nema dosadnih predavanja – svaki lik odmah dobiva svoju dozu gafa: netko zaboravi remen za prsluk, netko pojma nema gdje je pramac (nije tamo gdje misliš, Marko), a netko jednostavno ne želi izuti tenisice zbog… razloga. Taj realan prikaz prvih trenutaka na brodu lakše ostavlja dojam nego pet vodiča o sigurnosti zajedno. Kroz blagi kaos početka, Gardaš spretno navodi ekipu prema prvim pravim izazovima na vodi.
Zaplet
Da je plovidba ravna linija, roman bi davno potonuo na dno knjižare. Čim zahuktaju motor, ekipa se suočava s gozbilom nesporazuma: srušeni sanduci za vesla, iznenadni pljusak koji od članova posade napravi mokri veš–i, naravno, svađe oko toga tko drži smjer (i tko je kriv kad svi zablude). Srž zapleta nije u velikim dramama, nego u svakodnevnim malim zapetljajima koji svima dobro poznato zvuče. Autor koristi dijaloge pune šegačenja i stvarnih strahova – netko izvali “ovo ne piše u uputama!” dok drugi pokušava riješiti čvor na konopu, uvjeren da se radi o magiji, a ne konopcu. Svaka mala pogreška prelijeva se u susjede, svi traže rješenje u glasnom savjetovanju… Pa, ponekad i natjecanju tko je veći pametnjaković. Gardaš ovdje blista, jer zaplet održava autentičnim, punim energije i originalnog humora bez prečaca prema zrelijim temama. Sve kulminira jednom od onih večeri kad ti se čini da je i zvijezde stid koliko je tiho nakon dana punog komičnih brodoloma.
Rasplet
Raspetljavanje morskih (i osobnih) čvorova – to je posebna vrsta sporta, pitaš li Gardaša. Čim djeca i odrasli okuse prve napetosti zbog polomljenog jarbola ili nestalog ključa motora (da, dogodilo se – i opet je Marko u središtu oluje), priča lagano i bez krinke vodi prema sazrijevanju. Mrkli sat na palubi postaje pozornica za priznanja – tko se boji otvorene vode, tko sanja da se vrati na kopno, tko prvi osjeti onu ‘klik’ iskru zajedništva. Autor ne žuri: situacije se raspetljavaju kroz introspektivne razgovore, humoristične pošalice i autentične sumnje. Nema tu instant rješenja – kao na pravom moru, treba ti upornost i strpljenje. Svatko od njih izvuče pouku, bilo da nauči vezivati čvorove ili samo bolje razumije što znači povjerenje. Atmosfera se mijenja iz nervoze u rasterećenje, svaki sudionik nosi barem jednu ogrebotinu – i jednu dobru anegdotu.
Kraj
Svaka dobra fiš-paprikaš ima finale koje se pamti. Tako Gardaš sklapa svoj roman jednostavno, bez patetike – ali s dovoljno emocije da se osjeti eho cijele priče. Kad ekipa napokon prisloni čelo uz obalu, nema velikih govora ni spektakularnih završnica. Dovoljna je tišina koja ostaje kada se svi pogledaju i shvate da nitko više nije onaj početni smotanko s obale. Likovi ostaju autentični – s ponekim novim osmijehom, boljim refleksima… i prvim avanturističkim pričama “za po doma”. Povremeno će netko baciti spiku o svom čvornatom entuzijazmu ili propasti kapetanske kape u vodu, ali to su, znaš već, one priče koje nas, godinama poslije, najviše nasmiju.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite zaboravljene luke iz priručnika za mornare-početnike—ovdje uskačemo ravno u srce kontinentalne Panonije. Da, dobro ste pročitali, Početak plovidbe Ante Gardaša uopće ne počinje na moru. Osijek, s mirisom Dunava u zraku i beskrajnim panonskim nebom iznad glave, postaje polazna točka neobične riječne avanture. Tko bi rekao da se možeš osjećati kao kapetan, a nisi ni blizu Zadra?
Radnja glavninom živi u toj ravničarskoj metropoli. Zgrade iz socijalizma, šušur malih ulica, osječki tramvaj što zvoni nonšalantno, sve to uvodi u ozračje vremena koje djeluje kao kasne sedamdesete. Nema mobitela, nema PlayStationa—djeca stvarno vise na igralištu, a izazov dana je pronaći dovoljno kartona za utrku improviziranih čamaca.
Vrijeme radnje cijelog romana miriše na bezbrižne školske praznike. Ljeto kad živa u termometru skače kao školarci petkom poslijepodne. Dok se odrasli znoje između posla i hladovine, klinci iz romana traže rashlađenje pored vode i šansu za prvu veliku pustolovinu. Ukratko, ono doba kad su sokovi iz staklenih boca hladnjak dana, a avantura te čeka odmah iza čoška.
No nije sve samo žubor vode i miris vlažne trave. Gardaš povremeno ubacuje i kakav lokalni nogometni turnir, dućan s lizalicama marke Kraš, ili nervoznu baku s prozora, što viče svaki put kad lopta dotakne njezine petunije. Takvi detalji stvaraju stvarnu, prepoznatljivu atmosferu koja u trenu budi sjećanja svakome tko je ljeti barem jednom skakao u kanale negdje pokraj sela.
Na vodu, zapravo, dolaze tek kasnije—kroz gradsku graju, šaptom prije oluje, s napetošću kakvu pamte oni koji su prvi put skupili hrabrosti sjesti u posuđenu lađu na Dravi. Taj prijelaz iz suhe svakodnevice u neizvjesnost plovidbe nije tempiran točno—Gardaš radije šapuće nego udara bubnjeve. Jednostavno, zatekneš se, kao likovi, u trenu kada običan dan postane priča za pamćenje.
Ako ste odrasli na betonu, možda vam je teško zamisliti draž šuštanja žaba ili povik: ‘Eno, ulovio sam ga!’. Ali Gardaš taj osjećaj hvata kao ribar kad mreža ‘zagrabi’ prvi veliki ulov ljeta. Prizori, zvukovi i mirisi ovog mjesta i vremena nisu natopljeni nostalgijom na silu—to su scene koje vrijede više od fotografija s putovanja jer im vjerujete i kada zaklopite knjigu.
Možda ste očekivali valove Jadrana, ali nakon ove priče, opklada je da ćete se uloviti kako sanjarite o koritu Drave, ili barem putu prema najbližem mostu.
Tema i ideja djela
Pamtiš li onaj osjećaj kad si prvi put skočio u hladnu Dravu? E pa, kod Gardaša, prvi korak nije samo mokar — on je totalno zbunjujuć. Glavni likovi bace se u plovidbu i prije nego što uspiju reći “gdje nam je prsluk?”. To je zapravo cijela ideja romana: djeca uskaču u nepoznato, pretrpana očekivanjima — i bez morskih navigacijskih aplikacija. Nimalo patetike, samo pravi život… i možda koji prevrnuti čamac.
Zašto bi netko čitao baš ovo? Zato što Gardaš (očito rođen bez volje za dociranjem) ostavlja prostor za djetinju iskrenost, nesigurnost i one sirove trenutke kad se snovi sudaraju s blatnjavom stvarnošću obale. Nema idealiziranja ni junaka s plašta — prvo se stvarno nasmiješ, onda ti sine da si i sam kroz slične faze prošao. Primjeri? Lik Antun jedva sastavi čvor, Mala Mara traži “pravila igre” onako kako smo svi tražili pravila života. Sve je to prikazano s tolikom lakoćom da ti nije jasno jesi li upravo pročitao ozbiljnu pouku ili vic o vodenim bombama.
Bitno je i to što se “Početak plovidbe” ne oslanja na more kao kulisu, nego s punim pravom “krade” one lokalne, osječke detalje. Ljeto, miris suncokreta, staro veslo koje se lomi na pola — sve isprepleteno dječjim doživljajem slobode i sitnog straha. Tema nije samo odrastanje nego i fino balansiranje između hrabrosti i stida, grupne lojalnosti i želje za bijegom — a tko tvrdi da to nije univerzalno, vjerojatno nikad nije zaplivao bez pojasa.
Možda najbolji trenutak romana? Onaj kad klinci prvi put u tišini bulje u mutnu vodu. Nekome je muka, drugi bi zbrisao natrag, ali nitko se ne pravi važan. Gardaš tim malim, nepretencioznim scenama usmjerava pažnju na prijateljstvo, improvizaciju i vrlo lokalnu “mudrost” — ako ne znaš što radiš, barem budi spreman dobro se nasmijati kad se sve zakomplicira.
Za kraj — ne, ovo nije ep s herojskim pobjedama. To je mnogo više, to su djeca koja uče da voda nije samo za skakanje nego i za razmišljanje, da su neuspjesi ono što pamtiš, a mudrost nešto što sam nastane kad plovidba krene drugačije od plana. I dok netko promaši veslo, netko drugi skuži da nije svaki strah prepreka… nego možda samo znak da si na pravom putu.
Analiza likova
Znaš onaj osjećaj kad si zadnji put upoznao nekog pa ti se učinilo da bi mogao biti totalni frik, a zapravo se kasnije pokaže glavna faca? U “Početku plovidbe” svakog lika moraš promatrati bar iz par kuteva—jer ovdje nitko nije tek zalutali statist ili puka sjenka na pozadini. Lica i sudbine tu ponekad izmiješaju uloge, baš kao u Osječkoj ljetnoj sparini kad nikad ne znaš hoće li sijevnuti grmljavina ili netko izvući vodene pištolje.
Glavni likovi
Ej, Ante Gardaš zna što radi s glavnim likom. Taj klinac—prepoznat ćeš ga odmah, ne samo po neizbježnim flekama od sladoleda i ogrebotinama po koljenima. On je tip koji, dok svi gunđaju da je na Dravi prevruće ili da nema wi-fija (uvijek neki razlog za negodovanje), posuđuje kajak, ide za onim što ga kopka i upada u veslački nered. Često ga prate dva-tri frenda, svatko sa svojom posebnom forom—jedan izmišlja priče brže nego što dijete sladoled rastopi, drugi će se prvi nasloniti na ogradu i reći “Ajmo nešto glupo napraviti.”
Kad pogledaš detaljnije, glavni lik zapravo hvata ono djetinjstvo koje je istovremeno pomalo staromodno i iznenađujuće blisko, čak i ako tvoj PlayStation sada zamijeni bicikle i stare radio-prijemnike iz tog vremena. Evo, jedna scena u kojoj mu curi nos dok pokušava sakriti da se boji vode, a uokolo frendovi mašu kantama i viču da ni nije tako duboko—to je onaj trenutak kad bi svaki roditelj samo zakolutao očima, a dijete pomislilo: “Vidi njega, a glavni je!”
Ne zaboravi, Gardaš ne zaobilazi ni tamnu stranu—strah, sumnju, one sitne brige kad netko popije mlijeko pa ga okriviš pred mamom. Glavni lik plovi, možda i više kroz vlastite misli nego Dravom.
Sporedni likovi
Ma nemoj očekivati da će svi u knjizi biti na naslovnici s glavnim likom! Ima ih tu što bi rekli “za svaki ukus”… Jedan susjed uvijek nešto popravlja na čamcu, ali nikad ne isplovi (znaš tog tipa—doktor za teoriju, alergičan na praksu). Tu je i neizbježna starija sestra koja sve zna bolje, a zapravo čita ljubiće kriomice. Mama? Pa ona je poput Batmana u civilnom životu: glavna je u mini-marketu emocija, spremna da pritekne kad netko ogrebe lakat ili kad zaliha keksa misteriozno nestane.
Posebno je simpatičan onaj susjed što klincima dijeli nepotrebne savjete tipa: “Znaš, kad sam ja bio mali…”—pa ti gledaj kako da pobjegneš a da ne ispadneš bezobrazan. I nije šala, baka koja navija prozor kad osjeti prvi povjetarac, pa pazi da netko ne “pokupi upalu mjehura”, često će se pojaviti u pravom trenutku, baš kad likovi misle da su ostali sami.
Ako te zanima autentičnost, sporedni likovi su ti kao sol na prstima od kokica u kinu—ne vidiš ih uvijek, ali bez njih sve bi bilo bljutavo.
Odnosi između likova
Da se razumijemo, ni kod Gardaša ne znaš uvijek tko će se s kim zakačiti… ili tko će pokupiti najveće ovacije. Frendovi iz razreda povremeno se ponašaju kao da su u finalu Lige prvaka—prijateljstvo, pa onda takmičenje, pa pomirenje nad pljeskavicom na štandu. Ponekad klinci guraju jedni druge u male izazove, kao onda kad jedan predloži skok u Dravu “jer je najhrabriji”, pa svi navijaju, a na kraju se ispostavi da se svi boje isto.
Roditelji i odrasli, ponekad, rade one tipične roditeljske stvari—pretvaraju se da ne čuju kad nešto zakuha, pa onda u presudnom trenutku zavrte “teško razočarani pogled” koji sve riješi prije nego što itko stigne objasniti. U nekim trenucima, svi djeluju kao improvizirani tim… znaš ono, kad netko donese termosicu, drugi kikiriki, a svi uglas viču da znaju gdje je jug iako pojma nemaju.
Ali zapravo, najjače je kako se odnosi mijenjaju usput. Prijatelj za kojeg si mislio da te podbada iz dosade, u pravoj strci postane glavni navijač. Baka koja dijeli sirupe od bazge naizgled iz dosade, odjednom se pretvori u zaštitnički zid kad stigne oluja.
Od svega, najviše ostane osjećaj nesavršenih, ali jako živih odnosa—kao onda kad netko baci dovoljno kamenčića u vodu i pokrene valove. S nekim ćeš se ipak držati za ruku do kraja ljeta, čak i ako si se prije dva dana posvađao za zadnje mjesto u čamcu.
Stil i jezik djela
Kad bi netko pitao — kakav je osjećaj čitati Gardaša? To je kao da sjedneš s vršnjacima na klupu, svatko ima svoju priču, ali kad krene Gardaš, svi stanu i slušaju. Njegov stil — bez suvišnih komplikacija, ležeran poput ljetne večeri kraj Drave. Sjećate li se one scene kad mali junaci prvi put ulaze u čamac? Nema patetike, nema silovanja fraza… Samo iskrenost i mali trenuci pogreške. Jezik koji koristi je običan, dnevni, poput razgovora na igralištu; ali tu i tamo, kad ne očekuješ, iščupa te pokoji mudri redak, tipa: „Ne znaš plivati dok ne zaplivaš.“
Zanimljivo, Gardaš ne bježi ni od tamnijih tema — ponekad se u romanu mogu pronaći tragovi straha ili sumnje, ali bez velikih riječi ili dramatiziranja. Djeca pričaju kao djeca, a odrasli kao… pa, odrasli koji ponekad zaborave kako je to biti mali. Autor se ne trudi uljepšati ni kada opisuje smiješne gafove (doslovno netko završava u vodi, i to onaj koji se najviše hvali), ni kad treba naglasiti neugodne trenutke kad netko šuti jer se boji da će ispasti smiješan.
Ako se očekuju stručni termini ili poetski jezik — ovdje toga nema u izobilju. Svaka rečenica vuče prema jednostavnosti i brzini — kao kratki pasus prije izlaska na ulicu. Gardašev jezik često oslikava lokalni šareni mozaik: od osječkih izraza, školskog „foliranja“, pa sve do simpatičnih prepirki koji mirišu na stare dvorišne igre. Nekad iskrsne i neka fora koje se sjete samo domaći, ali to djelo čini onim što jest.
E sad, kad bi netko pokušao proučavati strukturu — naišao bi na razigrane dijaloge, preskakanje iz tuđe perspektive u vlastitu, te povremene komentare „sa strane“ koji podsjećaju na one dobre ljetne anegdote kad netko ubaci pošalicu između ozbiljnosti. Stil nije ukočen; baš suprotno, ima života, dinamike, ima pogrešaka i prizemnosti. Gardaš čak dopušta likovima da budu nespretni, pa i da s vremena na vrijeme kažu nešto totalno, pa… blentavo, što zapravo svaki čitatelj može prepoznati iz vlastitog djetinjstva.
I za kraj, kad se zatvori knjiga — ostane osjećaj kao da si upravo proveo ljeto s ekipom iz susjedstva. Jezik ti i dalje zuji u glavi, kao da ćeš sjutra nekome reći (možda i svojoj djeci): „Jesam ti pričao ono kad su krenuli na plovidbu, pa…“ Eto, takav je Gardašov stil. Priča ne pametuje, ne nameće; samo pušta čitatelja da zaroni, bez buke i velikih najava.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Znate onaj osjećaj kada pročitate knjigu i pjesma “ljeta bez granica” odjekne vam u glavi? Tako nekako djeluje Gardašev Početak plovidbe na svakoga tko je jednom bio dijete u panonskoj vrelini. Autor ne podcjenjuje svoje čitatelje, baš naprotiv—osjeća se u svakom retku da poštuje i njihove nesigurnosti i trenutke nespretnosti.
Iskreno, rijetko se naiđe na roman u kojem situacije na vodi nisu “holivudski” spektakularne. Umjesto toga, ovdje se spajaju smijeh, nelagoda i mala pogubljenost dok pokušavaš dokučiti tko je zapravo šef na čamcu punom klinaca. Zašto djeluje tako autentično? Čitatelj se može prepoznati u svakoj zgodi—odnesene papuče na obali, miris starog vesla ili natezanja zbog igre s loptom nasred rijeke.
Zanimljivo je kako Gardaš uspijeva pogoditi ritam rasprava među djecom. Dijaloge ne prigušuje ni nepotrebno uljepšava; najčešće zvuče kao da ih je netko doista prisluškivao iza roletni neke osječke kuće “dolje kod Drave”. Nije sve mecano i slatko—likovi griješe, srame se, ponekad sumnjaju sami u sebe. Upravo ta iskrenost daje Početku plovidbe dušu zbog koje ga generacije rado pamte.
Kada je riječ o dojmu, roman podsjeća na ljeto prije mobitela, na utrkivanje na biciklu dok ti sviraju zadnji lanci, i na onaj osjećaj kad ti je jednostavno neugodno reći odraslima da si preplašen nečim sasvim običnim. Gardaš ne sudi svoje likove—dopušta im pogreške i mali trijumf kad se usude “zaveslati” iako nisu sigurni u pravila igre. Upravo zbog toga ova priča živi dugo nakon što zatvorite korice.
E sad—jesu li svi motivi i raspoloženja savršeno pogođeni? Nipošto. Kad likovi raspravljaju o svojim snovima, katkada to zvuči naivno… Pa nek’ zvuči! Nitko u romanu ne glumi, niti pokušava biti veći frajer nego što jest. I tu je ta čar: djelo podsjeća čitatelja da ne mora uvijek biti hrabar ni vođa čopora da bi doživio “veliku” plovidbu.
Ne možete pročitati ovu knjigu, a da ne poželite nazvati prijatelja iz djetinjstva ili potražiti bakin stari limeni čamac zakopan u garaži. “Početak plovidbe” možda nije epski roman—ali, vjerujte, malo što tako dobro uhvati kukuruzno žuto ljeto djetinjstva na vodi kao ova Gardaševa knjiga.