Neki nas naslovi odmah privuku svojom neobičnošću, a “Pisac i princeza” jedan je od takvih. Ovo književno djelo često se nađe na popisu lektira i izaziva znatiželju čitatelja svih uzrasta svojom neobičnom pričom i zanimljivim likovima.
Kratki sadržaj „Pisca i princeze“ prati susret dvoje potpuno različitih svjetova – skromnog pisca i tajanstvene princeze – čija se sudbina isprepliće kroz neočekivane događaje, otkrivajući snagu mašte, prijateljstva i promjene.
Svaki susret u ovoj priči otvara vrata novim pitanjima o tome što znači biti hrabar i vjerovati u sebe, pa se čitatelj lako zapita što će se dogoditi kad se snovi susretnu sa stvarnošću.
Uvod u lektiru i autora
Tko ne voli kad ga knjiga teleportira iz klupe u sasvim drugi svijet? “Pisac i princeza” baš to radi — i još usput malo zamuti linije između stvarnosti i mašte. Prijateljica mi je lani rekla da je dijete cijelo popodne prepričavalo pustolovine pisca i princeze, kao da ih je stvarno upoznalo. Ne događa se to baš sa svakom lektirom. No, prije nego zaronimo u njihovu čudnovatu priču, ajmo baciti oko na čovjeka koji ju je smislio… i na to što “Pisac i princeza” izdvaja iz mora drugih naslova.
Autor
E sad, autor — uvijek ta “drž’ ga, ne daj ga” kategorija na lektiri, a zapravo zlata vrijedna anegdota na pismenoj. “Pisac i princeza” potpisuje Jadranko Bitenc. Možda zvuči kao profesor matematike ili čovjek koji svira klavir u podrumu knjižnice, ali zapravo je gospodin koji zna kako djetinjstvo začiniti maštom, zadati odraslima malo nostalgije, a mladima dati vjeru da svijet ne mora biti dosadan. Bitenc je poznat po tome da njegove priče ne šmirglaju površinu, nego kopaju dublje (za slučaj da netko traži razlog zašto su mu djela neizbježna lektira). Pisao je i “Doručak s mlijekom”, a i one priče gdje se, prisežem, naježite kad se klinci izbore za nešto što im je važno.
On često provuče kroz priče likove s manama, nesigurne, mudrice ili sitne buntovnike koje nije teško zamisliti na hodnicima osnovnjaka. Da ne duljim, kad god naiđete na Bitenca, računajte na životnost priča i komadić stvarnog djetinjstva posut prstohvatom fantazije. (A ako upišete “Bitenc” na web katalog knjižnice… pa, pripremite popis naslova za cijelu godinu.)
Žanr i književna vrsta
Sad, žanr… Ako ste ikad zamijenili bajku za SF ili ostali u panici na usmenom, nemojte brinuti — “Pisac i princeza” ne zamara se tipičnim okvirima. Ovdje je mješavina bajke, pustolovine i onog nečeg što odrasli vole nazvati “realizam dječjeg iskustva”. Čak ni knjižničarke se ne mogu dogovoriti bez zagorjele kave — jednom će reći bajka zbog princeze, drugi put romančić jer je pisac toliko stvaran da ga poželite pitati gdje kupuje bilježnice.
Književna vrsta? Ovo je kratki roman (ili dulja pripovijetka — ovisi pitate li učiteljicu razredne ili predmetne nastave). Ima elemente fantastike, ali balansira na tankoj liniji između onoga što zamišljamo pred snom i onoga što stvarno možeš napisati za zadaću. Djeca ga gutaju jer napetost ne popušta, a opet — sve je protkano toplinom i bliskosti, kao dobra priča uz kakao pred spavanje. Ako vas formalnosti više fasciniraju nego mene: likovi su zamišljeni tako da svaki učenik može pronaći dio sebe, a fabula se vrti oko vrijednosti poput hrabrosti, iskrenosti, želje za promjenom.
Za one koji vole informacije u džepnoj verziji: “Pisac i princeza” pleše na tankoj granici bajke i romana, ali pogađa točno tamo gdje treba — u osjećaje i maštu svakog čitatelja. Prava stvar za one koji žele lektiru koja se ne čita samo jer “mora se” nego zato što ostane za pričanje generacijama.
Kratki sadržaj
Znaš onaj osjećaj kad knjiga izmakne tlu pod nogama? E, “Pisac i princeza” to radi već na prvim stranicama—ali nemoj očekivati nijednog viteza na bijelom konju. Ovdje stvari idu u potpuno drugom smjeru, ali neću (još) otkriti sve karte.
Uvod
Pisac, vječno zbunjen i malo nespretan, lomi olovku (i živce) pokušavajući napisati priču vrijednu nečije pažnje. I dok on u tamnom stanu sanjari o boljem životu, scena se šalta i evo princeze—ali ne one sa staklenom cipelom, nego princeze koja ima mišljenje. Da, ona dolazi iz drugog svijeta, možda iz knjige, možda iz snova… tko će ga znati. Sve se zamuti onog trenutka kad se njih dvoje sretnu, kao dvije kapljice tinte na istom papiru. A najbolji dio? Ni on ni ona zapravo ne shvaćaju tko je koga stvorio.
Zaplet
Jedan totalno običan dan (ili barem on to misli), pisac napokon smogne snage pozvati princezu da izađe iz njegovih misli. I ona dođe—bez poziva, sasvim opušteno, kao da je vrijeme za kavu na špici. Počinju razgovarati, odbacuju pravila, i stvari ubrzo izmiču kontroli. Odjednom, stvarnost i fantazija udaraju glavama kao Juventus i Inter u Ligi prvaka. Princeza se ne uklapa ni u jedan kalup, a pisac sve češće sumnja u vlastite granice moći: smije li on nju mijenjati, ili se ona sama korigira? Ako se ikad pitao što znači “zamisli pa pazi što želiš”—dobio je odgovor. Neću lagati, atmosfera je kao zadnji sat pred praznike kad više nitko ne sluša učitelja.
Rasplet
Dogodit će se… pa, neka vrsta čuda (ali ne onakvog za TV Dnevnik). Pisac se gubi u vlastitoj priči, a princeza svaki njegov pokušaj kontrole preokrene napola. On pokušava upravljati pričom, ali ona vuče događaje u svojim ritmovima. Netko će možda primijetiti: ovdje nema klasične borbe dobra i zla, više je to bitka kreativnosti protiv straha od promjene. Kako se priča razvija, stari obrasci popuštaju. Pisac se suočava sa svojim slabostima, princeza navlači humor i drskost kao neprobojni plašt. On konačno shvaća – pustiti kontrolu nije isto što i biti izgubljen. Ispod sveg zapleta, vrišti pitanje: Tko ovdje zapravo drži pero?
Mjesto i vrijeme radnje
E, sad… Ako ste zamišljali dvorce i kićene balove, moram vas odmah prizemljiti. Radnja ove priče ne događa se ni u kakvom bajkovitom kraljevstvu iz udžbenika—nego u mnogo prizemnijoj, ali nimalo dosadnoj svakodnevnici “maloga” grada, među prošaranim stanovima i podrumima, uz pucketanje radijatora i svjetlost starih žarulja. Da, tu je i taj poznati “klupa u parku” moment, gdje se odluke donose na brzinu, a noge vam zebu više nego što biste htjeli priznati!
Vrijeme radnje? E, to je tek posebna kombinacija! Pisac i princeza neopterećeno plove kroz prvu polovicu 2000-ih—znate ono, kad su se još tražili telefonski brojevi po žutim stranicama i kad je prva Nokia bila vrhunac tehnologije. Pa baš zato cijeli roman ima onu toplu, pomalo retro vibru, gdje nije svaki detalj ispisan aplikacijama ili pametnim satovima. Kad pročitate dijalog u tramvaju, gotovo da možete osjetiti miris žvakaćih guma i onaj susretni pogled kad shvatite da ste, eto, sjeli pokraj nekoga posebnog.
A zašto je Bitenc ovako odabrao mjesto i vrijeme? Suptilno “baca” poruku da čuda i neočekivani susreti ne čekaju samo iza sedam gora, već često baš tu, pred našim pragom ili na putu do pekare. Likovi nose stare školske torbe, hodaju stazama pokraj parkiranih Yuga i usput zbrajaju sitniš za burek—sve pršti nostalgičnim detaljima koji vas love nespremne i mirišu na djetinjstvo.
Atmosfera? Pomalo magličasta, uvijek natopljena običnim zvukovima grada. Ništa tu nije “veliko” ni “epsko”, ali itekako ostavlja trag, pogotovo kad pada kiša, a prozori zamagle… kao da svaka četvrt i ulica sami pričaju dio ove zvrkaste avanture. Nema ni pompezne prošlosti ni distopijske budućnosti—samo ovdje, samo sada, s pomalo neočekivanim začinom svakodnevice.
Jeste li, dok ste čitali, prepoznali neku svoju uličicu ili stare tramvaje koje još uvijek promatrate s prozora? Da, radnja je svjesno “domaća”, prepuna autentičnih tonova i trenutaka u kojima će se svaki čitatelj barem jednom prepoznati… ili uhvatiti, kako s osmijehom razmišlja o vlastitim malim pričama.
Tema i ideja djela
Tko još nije razmišljao o tome zašto su priče o piscima često tako dobre? Kod “Pisca i princeze,” nema mudrovanja iz udžbenika — ideja dolazi ravno iz Bitencovog džepa svakodnevice. Glavna tema? Susret stvarnosti i mašte, ali ne onako dosadno i predvidivo, nego uz pokoji smijeh, modricu ega i onu poznatu zebnju pred izlaskom iz zone komfora. Ako je netko očekivao samo bajku o princezi u tornju, ostat će kratkih rukava.
Djelo zalazi duboko u pitanja identiteta i – ne baš usput – ispituje hrabrost onih koji sanjaju dok drugi gledaju nogomet. Pisac, smotan kao tjedna salata na akciji, stalno se pita vrijedi li uopće riskirati neuspjeh zbog vlastite priče. A princeza, umjesto da plete pletenice i nosi staklene cipelice, prodrma mu rutinu kao kava popijena iza podneva. Teme prijateljstva i povjerenja nisu ovdje samo kulisa – likove testiraju svakih par stranica, baš kao što stvarni život iznenadi kad najmanje želiš.
Zaboravite “velike” poruke upakirane kao poklone. Bitenc ovdje nudi male, pomalo nespretne darove koji podsjećaju na djetinjstvo: nezgrapna pisma, smiješne nesigurnosti, trenutke kad ti sladoled padne iz ruke pa shvatiš da nemaš rezervni plan. Svi ti detalji pletu ideju da mašta nije hobi za djecu nego alat kojim odrasli spašavaju dosadne dane.
Zanimljivo, autor nikad ne nameće zaključke. Ponekad se čini da su pitanja važnija od odgovora: Što ako ne uspiješ? Zašto je teško biti iskren prema sebi? Može li netko tko gubi inspiraciju ipak pronaći nešto dragocjeno u vlastitoj priči? “Pisac i princeza” ne preskače nesavršenosti. Upravo ih stavlja pod reflektore – kao da poručuje: “Gle, i ovo si ti!”
Ako ste odrasli i mislite da vas dječje knjige neće dotaknuti, netko bi vas mogao iznenaditi. Ako ste dijete i ne vjerujete odraslima kad kažu da su priče važne, ova vas priča zna zavarati. Idući put kad u parku sretnete nekog čudnog sanjara s bilježnicom, možda se sjetite ove ideje — nije svaki superjunak obučen u plašt, neki nose samo olovku i pola ispisanog papira.
Analiza likova
Ako tražiš svoje omiljene (ili barem najotkačenije) likove, “Pisac i princeza” neće te iznevjeriti. Bitenc tu radi pravu malu čaroliju — likovi su toliko živi da možeš zamisliti kako škripću pod rukom dok listaš stranice. No, nemoj očekivati superjunake ili savršene princeze sa Disney frizurama. Ovdje svatko ima neku svoju boru, ili, da budem slikovit, vlastiti “crv u glavi”.
Glavni likovi
Pisac — što više čitaš, to ti je jasnije: ovaj tip stvarno pati od kroničnog nedostatka samopouzdanja. Ne bježi od svojih mana, zapravo, one ga čine simpatičnim. Tko nije bar jednom sjedio pred praznim papirom i pitao se jesu li njegove misli dovoljno zanimljive? On često proklizava na prvim koracima — sjećaš se možda kad slučajno razgovara s kaktusom jer zaboravi gdje je stavio naočale? Jasno, nije zgodan kao junaci iz turskih sapunica, ali zna nasmijati i, iznenađujuće, povući pravu crtu između mašte i stvarnosti.
A onda, princeza. Zvuči li ti poznato: netko tko upada u tvoj život kad se najmanje nadaš i napravi totalni rusvaj? Ne dolazi s krunom ni vojnicima, više kao “tko-si-ti-i-zašto-mi-rušiš-red”. Ona ima drskost, ali i toplu crtu — kao da miješa dvije najdraže pjesme u Spotify playlisti. Zapravo, njezina najveća moć jest: natjerati pisca da vidi svoj svijet drugačije. I naravno, osvojiti simpatije svih koji su ikad poželjeli pobjeći iz ustaljenih pravila.
Ono što veže ova dva glavna lika nije samo priča, nego i njihova sklonost dobronamjernom kaosu. Kad god pomisliš da je zadnji gaf završio, Bitenc im složi novu zamku iz koje će morati zajedno isplivati.
Sporedni likovi
Ne očekuj da ćeš naići na klasične “pomagače” iz bajki. Sporedni likovi ovdje su više kao poznanici iz kvarta — znaš ih, ali svaki ima neku svoju malu tajnu. Recimo, postarija prodavačica u pekari stalno sumnja u sve novo, no njezina jutarnja opsesija s točnim mjerenjem kifli spašava dan. Sjećaš li se kako mala Marta iz parka uvijek u igru ubaci pravila koja ni FIFA ne bi priznala? Takvi detalji čine da se zapitaš je li autor prije pisanja proveo zapravo pola godine u lokalnom parku.
Bitenc “sporednjake” nikad ne koristi samo za popunjavanje kulisa. Njihove primjedbe, gesta ili spontani upadi redovito zaplešu oko glavnog zapleta. U jednoj sceni, sasvim slučajna rasprava iz stolice do prozora rezultira time da pisac shvati kako osjećaj srama dijele i oni koji nisu književnici. Super je to što svi sporedni likovi, bez obzira na trajanje epizode, ostave trag. Tipa, neki detalj zbog kojeg kasnije klimneš glavom: “Aha, i mene muči isto.”
Inače, zanimljivo je koliko Bitenc voli uključiti starije sugrađane, slučajne prolaznike, pa čak i pse lutalice. Svaki od njih pridonosi atmosferi malog grada, izbjegavajući klišej “statista”. Čak i kad netko samo prođe i baci pogled, znaš da je tu s razlogom.
Odnosi između likova
Sad dolazimo do omiljenog dijela — onaj osjećaj kad se likovi prepucavaju ili neočekivano slažu, i ti više ne znaš radi li se o stvarnom životu ili maloj glumačkoj sceni. Najbolje je pratiti kako pisac i princeza, svatko na svoj način, vuku konce vlastite sudbine. U početku se stalno sudaraju: on nije navikao na “vjetrove promjena”, dok ona širi krila kao da je došla letjeti, a ne hodati po zemlji. Svađaju se, miru se — i onda zajedno planiraju bijeg iz prosječnosti.
I nije to nikakva sapunica — odnosi su nabijeni nesigurnostima, sumnjama, pa i humorom na vlastiti račun. Pisac često pokušava biti ozbiljan, no princeza ga u trenutku razoruža pitanjem zbog kojeg zaboravi što je htio reći. S druge strane, ona nauči da nije nužno uvijek biti u pravu ili pobjeći kad nastane problem.
Netko će reći: “Ali gdje su tu prijatelji?” E pa, pravi odnosi se kriju u samim sitnicama. Nešto kao kad te susjeda pogleda i mahne, a ti shvatiš da nisi nevidljiv. Ovdje, sporedni likovi ne upadaju samo kao “kulisa za podršku”. Oni svojim malim mudrostima, zbunjenim pitanjima ili povremenim gafovima pomažu glavnim likovima da narastu. Između redova ne piše izravno, ali baš to daje osjećaj stvarnog, toplog, pomalo opuštenog života malog grada.
Ponekad je dovoljan trenutak neugodne tišine na klupi, il’ jedan smiješan pogled u pekari, pa da se razvije cijela priča o povjerenju. I tu je Bitenc jak — dašak svakodnevnog, bez jeftinih trikova. Na kraju, odnosi ostaju otvoreni, baš kao i vrata tvoje omiljene pekare subotom ujutro: možda te iznenade, možda ti posluže staro, ali je uvijek toplo.
Stil i jezik djela
Zamislite, počinjete čitati “Pisca i princezu” i već nakon prve stranice pitate se ― tko to ovako piše za klince, a usput podigne obrvu i odraslima? Stil nije nimalo težak. Rečenice idu glatko, ali zadrže vas baš kad treba. Bitenc ne žonglira riječima bez veze, nego ponekad ubaci nešto poput: “Njegova olovka pleše po papiru, ali misli su mu negdje izvan stolca.” Gotovo da čujete škripu stare stolice u praznoj sobi ili osjećate laganu nelagodu, kao kad netko uporno pokušava započeti razgovor s neznancem na stanici.
Nije to stara dosadna lektira s visokom dikcijom. Umjesto susreta s kraljevima i vitezovima s redom tri prideva i dva pleonazma u rečenici – ovdje vas čekaju obične, žive riječi. Nema mistificiranja: Bitenc koristi djeci blizak svakodnevni govor. Ubaci poneku foru, neku šalu… i što je najbolje, ne pada na pamet svojim likovima stavljati riječi u usta koje sami autori ne bi izgovorili kući ili pred prijateljima. Pisac zvuči nesigurno, ponekad gotovo kao da šapuće, a princeza odgovara bez dlake na jeziku – i, vjerujte, ni jednom joj nije promaklo povući pisca za rukav riječima.
Zvučnost je tu posebna priča. Grad živi u šaptu, cvrčcima na početku ljeta, zvuku tramvaja, zavijanju vjetra. Riječi nisu tu samo da prenesu radnju nego rade za atmosferu – stvaraju osjećaj prisutnosti. Pročitate dijalog i vidite taj park, čujete prodavačicu kako podiže ton, osjetite napetost kad pisac zablokira.
Možda ste očekivali slab prijevod stranih bajki ― umorni od riječi koje nikako ne pristaju domaćem okruženju. Ali “Pisac i princeza” dišu našim jezikom, i to onim jezikom koji se koristi kad zapravo pričamo, a ne kad se pravimo pametni. Bitenc koristi kratke rečenice kad likovi taje osjećaje, a ponekad, kad treba pokazati kaos ili sram, namjerno nastavlja, pa stanete i vi zajedno s piscem.
E sad, humora nema na lopate, ali kad se pojavi, zalijepi osmijeh na lice. Sjetite se samo rečenice: “Princeza je gledala kroz prozor, kao da pokušava ispisati priču na staklu maglom od daha.” Da, možda se na prvu čini pjesnički, ali pod rukom autora — ti trenuci zaista zvuče iskreno. Koga podsjeti na vlastiti pokušaj da ostavi poruku na zamagljenom prozoru tramvaja, zna o čemu je riječ.
Vjerojatno najjači dojam ostavljaju upravo trenuci kad jezik postane oruđe za prepoznavanje – kad mladi čitatelji prvi put prepoznaju sebe u knjizi, a stariji požele vratiti se u dane kad je dovoljno bilo izaći na dvorište i razgovarati s nekim iz susjedstva. Taj osjećaj, kao da ste upravo vi sjeli za stol i postali dio priče, teško je prepričati, ali kroz Bitencov stil – stvarno ga lako prepoznajete.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Priznajmo, “Pisac i princeza” nije ono što bi većina klinaca iz osnovne škole s veseljem stavila na vrh svoje lektire. No, pustimo sada djecu—neki odrasli su došli na svoje! Bitenc stvarno zna iskopati onu čudnu nostalgiju za vremenima kad si mislio da ćeš jednog dana biti astronaut ili barem izumitelj kruha koji se ne mrvi. Nema ovdje klasične bajke s princezom zatvorenom u kuli, nego gle—princeza koja bez puno filozofije upadne u ionako nesređeni život jednog pisca. Red smijeha, red nespretnosti, red preispitivanja: ima svega.
Ono što se odmah osjeti, čak i onima bez traga pedagoškog staža, jest da djelo ne podilazi publici. Nema slatkorječivih moraliziranja niti sporednih likova koji služe kao privjesci. Marta, prodavačica, pa čak i taj izmišljeni susjed kojeg svi imamo, svi su toliko životni da bi ih mogli sresti u pekarnici kod Lore. Smijeh dolazi spontano, pogotovo kad se pisac nađe u banalnim situacijama iz kojih ne izlazi kao pobjednik.
Jezik—eh, tu je pravi užitak! Rečenice klize, imaš osjećaj kao da Bitenc priča na kavi, bez previše kerefeka. Humor je suptilan, zrnce ironije tu i tamo, taman da ga uhvatiš, pa ti izmami osmijeh kad najmanje očekuješ. Ako itko voli metafore o kolačima, lijenim mačkama ili kišnim popodnevima, ovdje će ih pronaći, ali ništa prenapadno.
Možda najviše ostaje u glavi to kako likovi nikad ne biraju lakši put. Pisac strahuje, oklijeva, pa nekad i zabrlja, ali nikad ne odustaje. Princeza je sve, samo ne ono što piše u Disneyjevim brošurama—pomalo sarkastična, svoja, često vadi pisca iz njegovih katastrofa, a pritom ga natjera da se pogleda u ogledalo.
Eh, i sad—ovo nije samo knjiga o dvoje luckastih likova i njihovim lutanjima. Teme su hrabrost, iskrenost, povjerenje. Istinite priče o malim životnim borbama, one koje svatko od nas vodi—pogotovo kad navečer legneš i skužiš da nisi napisao domaću zadaću života. Topla preporuka svima kojima je dosadilo čitati iste stare uzore u književnosti. Da, “Pisac i princeza” je komad knjige koji te natjera da se sjetiš zašto uopće čitaš—da nađeš malo čarolije u običnom danu.