Tko nije barem jednom poželio ostati dijete zauvijek? Priča o Petru Panu već generacijama budi maštu i podsjeća na čaroliju djetinjstva. Ovaj klasik nije samo bajka nego i duboka priča o slobodi, odrastanju i prijateljstvu.
Petar Pan je dječak koji ne želi odrasti; s Vendi i njezinom braćom odlazi u Nigdjezemsku gdje se suočavaju s Kapetanom Kukom, vilom Zvončicom i brojnim pustolovinama, a sve ih prati tema djetinjstva, mašte i hrabrosti.
Oni koji žele razumjeti zašto ova priča ostaje bezvremenska i kako osvaja srca svih generacija, nalaze se na pravom mjestu.
Uvod u lektiru i autora
Nema bolje prilike za kratko putovanje kroz djetinjstvo nego kad se otvori “Petar Pan”. Baš kad pomislite da su bajke rezervirane za malu djecu, evo vas—s knigom u ruci i osmijehom na licu.
Autor
J. M. Barrie—to nije pseudonim, premda zvuči pomalo filmski—bio je prava zvijezda londonske književne i kazališne scene s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Čovjek je volio čaj, šetnje Hyde Parkom i, kažu, imao poseban smisao za britanski humor (onaj suhi). Prva verzija Petra Pana zapravo se pojavila kao kazališna predstava 1904.—da, prije nego što su se djeca zaljubila u lik iz stranica knjige, publika je sjedila na rubu sjedala u West Endu i gledala kako, usred dimne pozornice, Petar leti! Kasnije je Barrie 1911. objavio roman “Petar Pan i Wendy”, a danas, ni jedna dječja knjižnica bez te knjige nije kompletna.
Prošla su desetljeća, svijet se vrti sve brže, ali Barriejev san o zemlji u kojoj nitko ne mora odrasti nije izblijedio. Ako vas zanima tko je bio inspiracija za Petra—provucite prst kroz povijesne dnevnike Londona i naići ćete na obitelj Llewelyn Davies. Barrie je godinama bio njihova sjenka, bilježio prepirke, igre i priče, sve dok nije smućkao jednog od najpoznatijih likova dječje književnosti. Škotska, gdje je Barrie odrastao, u svakom je retku. Osjeti se onaj vjetar s britanske obale—hladan, ali pun obećanja.
Žanr i književna vrsta
Evo pitanja dana: je li “Petar Pan” bajka, fantastični roman ili drama s ponekom suznom scenom? Ne tražite čvrste ladice. Djelo prkosi klasifikacijama—kombinacija je bajke, fantazije, teatra i romana odrastanja. Ma koliko netko pokušavao, Barrie nije htio oblačiti svoju priču u jednačinu.
Književni sladokusci često vole reći da se radi o bajkovitoj igri mašte s elementima satire. No, tko je ikad zaplakao čitajući bajku kao što plaču uz Wendy kad odlazi iz Nigdjezemske? Dječja literatura—kažu jedni. Socijalna kritika—dodaju drugi (a znate kako to ide na književnim kružocima, uvijek netko ima svoje “a zapravo…”).
Zanimljivo je kako Petar Pan funkcionira i kao kazališna igra, i kao roman, i kao strip, i kao film. Zamislite: jedna priča, ali svaka generacija je čita na svoj način. Djeca danas gledaju Disney verziju, roditelji se sjećaju crtanih serija na HRT-u, a oni s književnim zrncem posežu za starim izdanjem s potpisom Barrieja i ilustracijama Arthura Rackhama.
Ukratko—Petar Pan je vrsta sam za sebe. Kombinira osjećaj bajke, lucidnost drame, ironiju i svježinu dječje igre. Taj koktel nije izgubio žar ni nakon sto godina. Sjetite se toga sljedeći put kad pronađete vlastitu “Nigdjezemsku”—možda u parku, možda dok čitate usred tramvaja ili kasno navečer pod dekom. Petar i dalje leti.
Kratki sadržaj
U Petru Panu nema mjesta za dosadu — ne zato što ima previše vilinskog praha, već zato što priča stalno skače s pustolovine na pustolovinu. Ako nekome zvuči poznato, možda su i sami poželjeli vječno ostati dijete. Smjestimo se, zavrnimo rukave (ili pidžamu!), pa pogledajmo što se krije iza bajkovite prašine, od Londona pa sve do zadnjih koraka po Nigdjezemskoj.
Uvod
Londonska noć. Prozori poluotvoreni, a djeca Darling nisu ni svjesna da će im život uskoro postati… pa, mnogo drugačiji od školskog rasporeda ili nedjeljnog ručka. Vendi, Ivan i Mihovil, sasvim prosječni klinci iz prave viktorijanske obitelji, sanjaju velike snove ispod debelih pokrivača. Ni slutili nisu kakva će avantura upasti — doslovno proletjeti — u njihovu sobu. I tako, kad Petar Pan i vječno ljubomorna vila Zvončica nagovore Vendine „mališane” na let kroz noć, nema više povratka. Sjena postaje njihov vodič, a Nigdjezemsku im nitko ne crta — oni je gledaju iz prvog reda, preko krovova i iznad dimnjaka.
Zaplet
E sad, nije svaka bajka samo mlijeko i med. Kad Vendi, Ivan i Mihovil stignu u Nigdjezemsku, sve ono što piše u priručnicima o ljepotama „divlje prirode” (s palmi i krokodilima) zvuči kao igraonica u kvartu. Petar Pan ih upoznaje s „Izgubljenim dječacima” (osvježenje od školskih drugara), a vila Zvončica pazi da netko slučajno ne dobije previše pažnje osim nje. Tu stvari postaju napete — evo Kapetana Kuka, najpoznatijeg ne-marljivca među zlikovcima, koji još uvijek pamti trenutak kad mu je krokodil pojeo ruku (tko bi zaboravio sat koji otkucava iznutra?). Pokušaji otmice, borbe sabljama koje škripe kao stara vrata, i brojne zamjene uloga, sve se to odigrava pod zvijezdama.
Rasplet
Kad se zagusti, Petar i ekipa ne biraju sredstva. Mala „ratna vijeća” za stolom od lišća, dogovori oko strategije (koji bi i odrasle posramili), i još uvijek zafaširani sat iz krokodilovih njedara. Vendi postaje „mama” Izgubljenima, Ivan i Mihovil kao vremenski neusklađeni izviđači, a Pan… Pa, Pan je Pan — bez promjene, bez briga, uvijek pola koraka ispred Kuka. Kapetan Kuk uporno smišlja planove, ali svaki sablasni trik završi kao još jedna anegdota među djecom. Čuje se škripa brodskog užeta, a klinci shvaćaju: povratak kući nije mit, ali ni obaveza.
Kraj
Zadnji čin nije tiho povlačenje niti grandiozni happy end iz američkih blockbustera. Djeca Darling vraćaju se u London, noseći sa sobom dašak onih noći kad je nebo bilo bliže nego zadaća iz matematike. A Petar? On ostaje, baš kao i legende — uvijek mlad, uvijek nespreman za školsku klupu. Kapetan Kuk? On više nije ponos „strašnog mora”, ali barem krokodil zna točno kada je vrijeme za ručak (sat mu ne smeta). Life-hack: Kad god se poželimo osjećati kao dijete, sjetimo se: negdje tamo, Pan još leti. U ovoj priči, mašta nikad ne plaća kartu za povratak.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite na tipične kuće iz bajke gdje su prozori okićeni čipkastim zavjesama. Ovdje je sve drukčije—najprije skočite glavom u noćni London. Upravo tamo, iznad krovova prepunih dimnjaka, nastaju prvi problemi (i rješenja) za klince iz obitelji Darling. London tog vremena? Maglovit, škripav, pomalo tajanstven, s onim klasičnim engleskim parkom i starim satom što otkucava ponoć baš kad ne treba.
A kad proletiš kroz prozor jedne dječje sobe, hop—više nisi u stvarnom svijetu. Dobrodošli u Nigdjezemsku! Da, zvuči kao ime iz stripova, ali ovo je država snova i opasnosti, onakva kakvu samo dijete može zamisliti: šume što svjetlucaju, voda bistre ko suza, gusarski brod s jednim ozbiljno zločestim kapetanom (Kuk, ima smisla da je ime ovakvo!), ali i glazba vila (da, Zvončica ima svoje solo dionice).
Vrijeme? E tu stvari postaju još luđe! Nigdjezemska se klizi izvan svakog rasporeda—sat tu gotovo ne vrijedi ni onoliko koliko čokoladica nestane na dječjem rođendanu. Nekad je jutro, pa odjednom sumrak, a dani kao da idu na preskokce. U Londonu je radnja smještena početkom 20. stoljeća kad su djeca sanjala o svježim pustolovinama umjesto o najnovijem smartphoneu. Kako Petar Pan funkcionira? Tko zna, ali čini se kao da vrijeme u Nigdjezemskoj samo povremeno baci oko na sat pa se ponovo izgubi u igri skrivača.
Ukratko: London nudi stvarnu kulisu strogog odrastanja i čaja u pet, ali čim netko izgovori “Druga zvjezdica desno pa ravno do jutra”, prebacujemo se u kaotičnu, maštovitu, pomalo divlju Nigdjezemska. Tamo, vrijeme nije šef—već su šefovi oni koji se usude vjerovati da je sve moguće.
Tema i ideja djela
Znate ono kad vam kažu da djeca rastu prebrzo? E, upravo to J. M. Barrie cijelo vrijeme šapće između redaka “Petra Pana”. Glavna tema? Bezvremensko djetinjstvo, s dozom inata prema odrastanju. Petar živi tu fantaziju—on neće (i ne može) odrasti. Ovdje priča malo zafrkava roditelje koji vječno upozoravaju na odgovornost i raspored, a djeci daje vjetar u leđa da sanjare do mile volje—čak i kad sve okolo vrišti “budi ozbiljan”.
Kad se preleti s Londona ravno u Nigdjezemsku, Barrie ne štedi na velikim pitanjima. Što stvarno znači biti odrasla osoba? Što propustimo kad jurimo prema zrelosti, a zaboravimo kako se gubiti u igri i mašti? Evo, Vendi se pred kraj već nagnula prema ulozi “mame”, dok Petar, svojeglavo (baš kao što autor voli), ostaje ukopan kao vječni dječak s vilinskom prašinom oko ušiju.
Nešto širi pogled na ideju—priča elegantno propituje identitet, slobodu izbora i pitanje gdje je granica između odgovornosti i igre. Odrasli, koliko god isprva djeluju strogo, tu se spajaju s djecom: i oni tuguju za izgubljenim željama, samo što ih nitko više ne pita žele li letjeti. Petar Pan, kao simbol, postaje doživotna karta za maštu i hrabrost da ponekad “ne slušamo nikog”.
Što čini temelj ove priče? Prijateljstvo, nostalgija, povremeni kaos i onaj osjećaj kad znaš da želiš ostati dijete još barem pet minuta… Ili cijeli život. Zbog toga Barriejeva priča funkcionira i danas—malo nas pecne po sjećanjima, a malo nas podsjeti da nije bilo ni tako loše kad smo vjerovali u vile. I ako vam je ikad palo na pamet skoknuti na prozor i pogledati ima li vani tragova vilinske prašine—znate zašto se ova priča ne gasi.
Analiza likova
Petar Pan bez likova? To ti je kao film bez kokica—jednostavno nema smisla. Ono što sve zanima: tko su stvarno ti junaci i zašto im se toliko vraćamo? E, ovo je taj komadić slagalice.
Glavni likovi
Petar Pan je, bez šale, vječno dijete kojemu je “odrastanje” uvreda. Ovo nije klinac koji samo želi kasniti u krevet—on doslovno vodi družinu izgubljenih dječaka, lete, bore se s gusarima i ispada da im je svakodnevica malo divlja… i bez poštanskih marki. Sjećam se lektire u školi, svi smo ga doživjeli kao superheroja u pidžami, a zapravo, taj mali tvrdoglavi Pan bježi od stvarnog svijeta svaki put kad mu netko ponudi odgovornost. Zapravo, siguran izvor knjige (“Peter and Wendy”, J. M. Barrie, 1911) stalno naglašava kako egoističan zna biti, ali ga zato svi vole jer donosi avanturu i odvodi te tamo gdje dosadne stvari ne postoje.
Vendi Darling je, pak, personifikacija onog “glas razuma” kojeg se (hajmo priznati) svi katkad trudimo ignorirati. Ona je topla, zaštitnička i uvijek prvo brine za druge (pa tko još u pubertetu želi kuhati i pospremati za tuđom djecom?). Dok Pan bježi od ozbiljnosti, Vendi joj prilazi otvorenih ruku—no često zapne između bajkovite slobode i zova stvarnog doma. Kod nas bi rekli: dva svemira u jednoj sobi.
Kapetan Kuka? Zamisli ga kao mješavinu preambicioznog profesora i neuspjelog šefa gusara. Taj čovjek sve daje u lovu na Pana (da, iako ga redovito nadmudre klinci). Njegov beskrupulozni karakter, neprestano karikiranje elegancije i horor s krokodilima (ne pitaj) čine ga baš onim negativcem koji je kao stvoren za priču za laku noć.
Vila Zvončica, e to je jedna mala, nabrijana ekipa u vlastitoj režiji. Nema ništa od onih klasičnih vilinskih “sve je to mir i ljubav”. Ovdje je u pitanju ljubomora, tvrdoglavost, i nagon za dramom (znate ono kad netko zbog ljubavi spremi cijelu ekipu u nevolju—evo je).
Sporedni likovi
Bez sporednih likova, Nigdjezemska bi djelovala kao metro-stanica u 3 ujutro—prilično pusto. Izgubljeni dječaci nose onaj duh “kraljevstva bez pravila”, gdje su svi braća dokle god ne treba prati zube. Svaki nosi svoju ulogu (Tootles, Slightly, Nibs, Curly, Twins…). Prisjetim se kada smo kao klinci dijelili igračke ili komade pizze baš “po lost boys pravilima”—tko ima sreće, taj jede.
John i Michael Darling, Vendiina mlađa braća, pojačavaju taj kontrast između djetinje naivnosti i želje za pustolovinama. John je racionalni “mali profesor”, a Michael više tip za nepromišljene vratolomije—on je onaj brat kojeg stalno moraš paziti da ne završi s glavom u kantici s bojom.
Smee i ostali gusari su ti savršeni zaigrani banditi. Smee je šef simpatizer (ako nešto takvo postoji), uvijek na pol puta između zadovoljavanja Kuka i nesvjesnog upadanja u glupe situacije. Ostatak gusarske ekipe, s imenima poput Starkeyja ili Cecca, često služe kao pozornica za Kukove frustracije. Tu je i krokodil—da, reptil s tik-tak satom. Svi znamo da nam je bilo smiješno kad prvi put pročitali da možda pojede Kuka (ili baru dio njega).
Spomenimo još i roditelje Darling, osobito gospođu Darling, čija je ljubav prema djeci i spremnost na žrtvu dočarana s puno topline (nešto kao majka koja se brine i kad kasniš doslovno dvije minute iz škole).
Odnosi između likova
Ovako… u centru svega, vrtloži se dinamika između Petra i Vendije. Je li to ljubav, prijateljstvo, ili samo dvoboj karaktera? Ovisi koga pitaš. Petar vidi Vendi kao mamu koju je oduvijek htio, ali isto tako ju povremeno sabotira iz čiste nesigurnosti. On je poput neuhvatljivog vjetra, dok je ona konstanta koja ga drži prizemljenog… barem na trenutke.
Zvončica i Petar? Njih dvoje stalno u komunikaciji “na rubu incidenta”. Zvončica je ljubomorna, ali sklonija avanturama upravo zbog Petrove nepredvidivosti. Sjećate se Zvončičine izdaje? E, takvih scena u stvarnom životu znamo svi kad netko “što iz ljubomore, što iz bijesa” napravi nešto što kasnije požali.
Veza između Kuka i Petra je onaj poznati “mačka i miš” odnos. Kuka je opsjednut osvajanjem, a Pan posprdno uništava svaku njegovu zamku—sve podsjeća na rivalstva koje viđamo u školskim igralištima ili tijekom partije šaha u parku.
Bratski odnos između djece Darling nosi “miris doma”—John glumi vođu, Michael sve pretvara u ples na rubu kaosa, dok Vendi krpa sve pogreške i tješi kad je frka. Izgubljeni dječaci oko Vendije? Dobivaš instant obitelj koja funkcionira samo dok netko ne predloži povratak u London.
I tu dolazimo do istine: likovi iz “Petra Pana” privlače jer žive odnose koje prepoznajemo u svakodnevici—bilo da je to želja za nezavisnošću, ili potreba da netko konačno ustanovi pravila igre. Tko nije bar jednom bio Petar, Vendi ili Kuka? Ili makar krokodil s unutarnjim satom koji odbrojava vrijeme do sljedećeg ručka.
Stil i jezik djela
E sad, tko nije bar jednom poželio pričati kao klinci iz Nigdjezemske? “Petar Pan” jednostavno diše kroz svoj jezik i stil – sve je tamo brzo, sneno, kao na prstima kad požuriš ukrast zadnji kolač sa stola. Barrie nije pizdio oko standarda: jednom lirika, drugi put dosjetka, a treći put šapće kao da priča bajku na uho u mraku. Dijalozi? Pa, kao s obiteljskog ručka kad svi pričaju preko jednog drugog… baš takvi, živi i spontani, bez cenzure ili šećera preko istine.
Ne zaboravimo – jezik tu igra igru mašte. Ne koristi se rječnik s tri prsta prašine s police. Nigdjezemsku zamišljaš jer ti Barrie to dopušta; on daje originalne izraze, često iz djetinjeg kuta, s podosta britanske začinjenosti u humoru. Imaš osjećaj da svaki lik progovara baš svojim posebnostima – Petar koristi fraze koje iskaču iz knjige, Vendi ima “mamin” vokabular pa ispada mini-vođa, a Zvončica zvuči nestrpljivo, kao svaki mali buntovnik koji bi sad sve i odmah.
Primjetno je kako autor žonglira tonom – čas stvori scenu toliko šaljivu da (da, stvarno) poželiš isprobati let iznad kreveta, a onda opali ozbiljnost jednom rečenicom pa si odmah s obje noge na podu… To je kao da miješaš slatko i slano na jednoj žlici. Uspijeva sve to bez “teških riječi”, s lakoćom koju je teško kopirati, ali jednostavno prožima tekst.
I još nešto. Stil “Petra Pana” ne pokušava biti knjiška lektira koju čitaš kroz zijevanje. Sve pršti jednostavnošću, ali s dozom poezije, kao kad gledaš stari crtić na VHS-u i sve ti je jasno, a istovremeno znaš da svaku rečenicu možeš zapamtiti za cijeli život. To, zapravo, nije lako naći u pričama za djecu iz tog doba.
Jezik je ponekad pomaknut, tu i tamo zastane da se našali s odraslima, pa opet poleti… Ako tražite dosljednost, možda ćete naići na sitne “greške” – ali zapravo, baš su te nelogičnosti ono što čini Barriejevu prozu živom i neponovljivom. Da, ponekad stil bude malo starinski, ali samo toliko da osjetiš miris Londona s početka stoljeća.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko uzme „Petra Pana” u ruke, nemoguće je ostati ravnodušan—pogotovo kad svi oko vas pričaju kako je to samo bajka za djecu. Šalu na stranu, ovdje se krije mnogo više od letenja i vilinskog praha. Djelo se čita brzo, kao da ga vjetar nosi, no misli dugo ostaju, pogotovo prva scena leta iznad Londona. Tu je nešto magnetsko, neka tajna energija koja podsjeća i odrasle da možda nisu toliko daleko od dječje radoznalosti.
Iako se isprva čini poput pustolovine za najmlađe, knjiga provocira—traži odgovore na pitanja o odrastanju, pobuni, i tome koliko svatko stvarno želi biti „velik”. Zanimljivo, Petar uvijek bira ostati dijete, dok su Vendi i njezina braća realniji, prizemljeni likovi. Neki čitatelji osjećaju mini napad nostalgije dok prate njihova maštovita lutanja Nigdjezemskoj, drugi pročitaju sve u dahu i pitaju se tko je stvarno Kapetan Kuka u njihovim životima.
Stil? Dobar primjer autorske vještine! Autor koristi jednostavan, a opet slikovit jezik. Dijaloge zna začiniti humorom i malim podbadanjima. Neki prolaze stranice s osmijehom zbog Zvončice (i njezinih ljubomornih ispada), druga osoba izvuče poantu o prijateljstvu i važnosti imaginacije.
Ne može se ne primijetiti koliko različite generacije reagiraju drukčije. Djeca vide avanturu, roditelji u tragovima prepoznaju sebe i stare prijatelje, dok netko tko studira književnost vjerojatno češlja između redaka tražeći dublje slojeve i društvene komentare (tko to nije radio pišući esej?).
Najbolje od svega—djelo ne osuđuje one koji ne žele odrasti, niti one koji jedva čekaju odrasti. Umjesto toga, ostavlja prostor za sanjarenje i povratak starim avanturama. Ako je netko ikad poželio još jedan let iznad grada dok svi spavaju… evo odgovora zašto se ova knjiga tako često prenosi s koljena na koljeno. Nije loše, zar ne?