Kako bi netko mogao razumjeti duh renesanse i njezinu žeđ za znanjem, teško je zaobići priču o Pantagruelu. Ovaj neobični roman uvijek iznova izaziva znatiželju zbog svoje kombinacije humora, satire i filozofskih pitanja.
Pantagruel je roman Françoisa Rabelaisa koji prati pustolovine divovskog junaka Pantagruela, kroz koje autor duhovito komentira društvo, obrazovanje i ljudsku prirodu.
Iako se na prvu čini kao jednostavna priča, Pantagruel nudi mnogo više ispod površine za one koji su spremni pronaći dublje značenje u svakoj zgodi.
Uvod u lektiru i autora
Neki lektirni naslovi tjeraju djecu da kriomice traže sažetke na internetu — a onda naiđu na “Pantagruela”. Par stranica, pa već tri iznenađenja: golem lik (bukvalno), jezik koji ima više slojeva nego lazanja i autor koji, čini se, uživa praviti šale na račun svega i svakoga.
Autor
François Rabelais — čini se da Francuzi ne mogu bez pomalo luckastih genija. Rabelais, liječnik (da, stvarno!), ali prije svega pisac s oštrim jezikom. Rođen krajem 15. stoljeća (oko 1494.), živio između renesansnog kaosa i visoke mode francuskih dvora. Kad je tek krenuo pisati, ljudi su ga gledali s istom zbunjenošću kao što danas gledaju TikTok: što točno radi ovaj tip i kome je to namijenjeno?
Njegov stil — ako još niste otvorili knjigu — više podsjeća na današnje memeove ili YouTube skečeve nego na uštogljene latinske spise. Satira, karikatura, provokacija, često uz podbadanje Crkve, politike i “stručnjaka”. On nije bježao od vulgarnih šala, a ni od dubokog proučavanja ljudske prirode. I, da budemo iskreni, nije mario hoće li ga razumjeti svi — kao da je unaprijed znao da će ga baš zbog toga čitati četiristotinjak godina kasnije, po lektirama, ali i ozbiljnim čitateljskim klubovima.
Zanimljivo, kad su ga kritizirali zbog pretjerivanja i provokacija, branio se rečenicom: “Bolje glasan smijeh, nego dosadno propovijedanje.” (Ako vas je tko ikad pitao zašto učitelji pišu crvenom olovkom, recite da je to zbog Rabelaisa.)
Žanr i književna vrsta
Teško je “Pantagruela” ugurati u staru ladicu zvanu “roman” — to je kao da tvrdite da je burek s mesom isto što i burek s sirom (znate da nije). Rabelais piše roman, ali to je roman na steroidima: epski dugi opisi, fantastične pustolovine, žestoka satira, mudre izreke nasumično ubačene između šale i ozbiljnosti.
“Pantagruel” je, formalno gledano, renesansni roman s elementima viteškog romana i groteskne bajke. Da, baš tako šarena mješavina. Iako glavni lik ima snagu deset konja i apetit cijelog sela, ono što ostaje je nemilosrdna kritika društva i svakodnevnog licemjerja — ni škole ni sudovi nisu prošli ispod radara.
Ako je netko ikad pokušao objasniti što ovaj žanr znači tipičnom srednjoškolcu, naišao bi na facepalmove i pokoji uzdah. A možda i pokoje šaputanje: “Jesi čuo da se u ‘Pantagruelu’ netko okrene prema publici pa nešto pokaže?” Tu dolazi do izražaja rabelaisovski humor — spoj smijeha, apsurda i mudrosti. Država, Crkva, sveučilišta… ništa nije bilo sveto.
I ne, ovo nije jedan od onih romana gdje nakon treće stranice zaspite. Zapravo, ako ste spremni na malu dozu bizarnih scena, naći ćete tu više zabave nego u nekim novijim bestsellerima (da, gledamo vas, dosadne self-help knjige).
Kratki sadržaj
Zaboravite ono što ste možda čuli — Pantagruel nije samo lektira za zijevanje na satu. Ovdje zapravo svatko može pronaći nešto što mu digne obrve. Zašto bi išta bilo jednostavno kad imamo giganta, s puno ironije, i likove za koje bi Hitchcock rekao “dosta je ludosti”?
Uvod
Priča starta na način kakav ćete rijetko gdje vidjeti — umjesto pompoznih najava, Pantagruel jednostavno pojavljuje se u svijetu, i to kao dijete-div. Njegovo rođenje uzrokuje toliki metež, da i Rabelaisovo pero kao da popušta kočnice. Njegova majka Eusthena, pogađate — ne preživljava porod (nije spoiler kad je već na drugoj stranici, vjerujte mi), a otac Gargantua ne zna bi li slavio ili tugovao.
Ako očekujete bajkovitu idilu u stilu Braće Grimm… netočno. Ovdje se redaju opisi Pantagruelovih nestašluka u školi, njegova silna glad doslovno prazni smočnice, a učitelji ubrzo shvaćaju — ovo nije student kojeg bi poželjeli za dnevnik razredne nastave.
Zaplet
Pantagruel, kao student iz snova — kad bi snovi uključivali čudovišnu visinu i apetit — kreće na put po Francuskoj. Ne traži avanture, ali one pronalaze njega. Klasične francuske farse nasmijavaju čitatelja, ali ni društvena satira nije suptilna: sudovi su korumpirani, učenjaci prepotentni, politika više nalikuje cirkusu nego državnim poslovima. Najbolji primjer toga? Pantagruel brani slabije (i to doslovno — pokušava jednom boriti pravdu u dvoboju s “parizglavim” divom!), i skuplja oko sebe ekipu likova kakve ni, recimo, Netflix ne bi odbio za vlastitu “bandu”.
Njegov najbolji prijatelj, Panurge, ima poseban dar — gdje god se pojavi, sklon je napraviti (blago rečeno) nered. Tu negdje, u polušali i povremeno vrlo ozbiljnim razgovorima o vjeri, znanosti, ljubavi (i jelu…), skriva se taj Rabelaisovski miks: ništa nije sveto i sve je materijal za vic.
Rasplet
Kad čovjek misli da Pantagruel više nema što doživjeti, roman naglo povlači čitatelja u niz dvoboja, natjecanja, pa čak i pravih malih filozofskih debata. Zadovoljiti Pantagruelovu glad? Teže nego pronaći parking ispred shopping centra nedjeljom. Panurge pak ima egzistencijalnu krizu — hoće li se ženiti ili neće? Čitatelj je istodobno stegnut i nasmijan jer Rabelais koristi svaki lik i svaki incident za komentare na račun tadašnje (i današnje) ljudske gluposti.
Nekoliko puta Panurge testira sudbinu, odlazi vidovnjacima, pita bankare, čak traži savjete od životinja (da, i to se događa). Usput, autor provlači satirične komentare na medicinu, religiju, pa i samo školstvo. Ako mislite da ste sve već pročitali — tu ćete se, baš kao i Pantagruel, još dobro iznenaditi.
Kraj
Finale? Ispod sve te buke i vječitih gegova, Pantagruel završava priču nečim što je, zapravo, suptilno ljudsko — prihvaćanje svoje sudbine i skromna mudrost koju likovi nose dalje. Pantagruel i družina nisu ni bogatiji, ni slavniji, ali osjetno su pametniji (ili bar mudrije cinični).
Rabelais ostavlja otvoren kraj, bez spektakularnih vatrometa. Nema sad patetike, suza, ni filozofskih zaključaka koji “moraju” impresionirati — samo osjećaj da biste s nekim likovima rado sjeli na čašu vina (poznajući njih, to ne bi bio samo jedan bokal). Kroz cijelu knjigu isprepliće se poruka: mudrost dolazi kroz iskustvo, ali i kroz smijeh nad vlastitim slabostima.
Ako ste ikad preskočili ovu knjigu misleći “nije to za mene”, možda vrijedi ponovo dati šansu. Ionako, kad je Pantagruel u pitanju, ionako nikad niste sigurni što vas čeka na idućoj stranici.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Francusku – ali ne onu iz razglednica s poljupcima ispod Eiffelovog tornja. Ovdje se šeta kroz blatnjave srednjovjekovne ulice, zidine i ludo šarene gradove, gdje nigdje nema Starbucks kave na svakom uglu (na sreću, jer lako bi Pantagruel napravio jeans reklamu s tim šalicom u ruci). Radnja „Pantagruela“ preskače od mjesta do mjesta, od Pariza do Utopije, od anglosaksonskih škola do razigranih seoskih sajmova – totalno šaren raspored. Tko je jednom čitao, zna da se svakih nekoliko stranica baciš u novu scenu, kao kod promjene TikTok videa. Danas ovdje, sutra onamo.
Vrijeme? E pa… Tu kreće zabava. Roman fino pleše između srednjeg i novog vijeka – otprilike ono razdoblje kad je Gutenberg bio TikTok svog vremena s onim izumom tiska, a ljudi su još uvijek više vjerovali travama nego tabletama za glavu. Sve pršti od renesansnog žara, sve se mijenja, prevrće, postavlja pod znak pitanja. Autor se ne zamara preciznim godinama. Nema 1492. kad je Kolumbo otkrio Ameriku, ali jasno daje do znanja: ovdje svijet vrije od novih ideja, a Pantagruel i ekipa skakuću kroz Francusku baš kao što bi danas netko prošao Europu Flixbusom – s puno slučajnih susreta i previše hrane.
Btw, ako netko voli konkretnost – početak Pantagruelove pustolovine nalazi se najprije u Dipsodu (grad iz mašte), potom put pune zabave vodi kroz Pariz, Tours i nebrojene imaginarne prijestolnice ljudske gluposti. Sve zvuči nestvarno, ali dovoljno usidreno u stvarnost tog doba – da čitatelj može osjetiti okus stare Francuske i tu renesansnu svježinu, kao kad gricne prvu jagodu u lipnju. A kad Pantagruel s prijateljima uleti u neki filozofski obračun u Parizu? Realno, sve podsjeća na burne studentske debate gdje se šalica vina uvijek nađe u pravom trenutku.
I nije Rabelais fiksirao jedno mjesto ili točno razdoblje – kao da ponekad namjerno zamuti granice, pa je malo češće s ove strane, a onda zaluta na onu drugu, magičnu. Tko je ikad pješačio starim francuskim gradićima ili osjetio miris vlažne knjižare u Touru, jako dobro zna kakav je to mix starog i urnebesno novog. Rabelais nikad ne propušta priliku unijeti malo kaosa i svježine – baš kao i glavni likovi u ovoj knjiškoj ludoriji.
Tema i ideja djela
Ako je itko ikad pogodio žicu s temom još u 16. stoljeću – to je bio Rabelais. Kad netko u Hrvatskoj pita „što je zapravo poanta Pantagruela?“, teško je ne nasmijati se jer priča zvuči kao da je originalni meme. Sve je na stolu: ljudska pohlepa, licemjerje vlasti, vječno rastreseno traženje istine… Rabelais gotovo pa urlikom poručuje — u Francuskoj njegovog doba (a realno, i danas), najbolje je preživjeti uz zrno zdravog humora, trunku mudrosti i – puno vina.
Jer, što Pantagruel zapravo donosi na stol? Prvo, jedna dobra doza satire — tipično renesansne. Na svakoj drugoj stranici autor „nabada“ tadašnje crkvene moćnike, profesore i poglede na (ne)znanje. Sreli ste nekog tko frazira iz udžbenika, ali zapravo nema pojma što govori? Eto, Rabelais ga je opisao prije 500 godina! (Kad bi današnji političari pročitali Pantagruela, možda bi se i sami nasmijali vlastitim glupostima… ili barem, nadamo se).
Druga stvar, knjiga opsjednuto preispituje tu famoznu slobodu misli. Ispod svih šaljivih epizoda, Pantagruel i Panurge (njegov partner-in-zločin) uvijek se petljaju s pitanjem: što znači stvarno misliti svojom glavom? Dok im društvo šapće jedno — oni hrabro okreću pilu naopako. Ne propovijedaju mudrost, nego puštaju čitatelja da se sam spotakne preko nje. Onaj osjećaj kada ne znaš je li ti smiješno ili bi trebao biti zabrinut… e, to je pravi Rabelais.
Osim toga, roman je mala ‘revolucija protiv straha’. Pisac se nikada ne boji ismijati ni kralja ni svećenika (a ni samog sebe, što je još rjeđe). Neka vas ne iznenadi prizor dvoboja, sudskih parnica ili filozofskih rasprava gdje svi pomalo ispadaju – smiješni. Naravno, nije samo humor u pitanju. Pantagruel se najviše pamti po onom osjećaju da je svatko od nas pomalo divovskog rasta kad zagrli vlastite slabosti pa ih pretvori u nešto vrijedno.
I da, tu su svi mogući obrati. Socijalna pravila se ruše pa grade. Knjiga nudi toliko boja, mirisa stare Francuske, ludosti i mudrosti, da je najiskreniji zaključak ovog djela: život je ipak više karneval, nego vojna vježba. Tko preživi – pričat će. A možda čak i nasmijati druge.
Analiza likova
Zaboravite na hladnu enciklopediju—likovi u “Pantagruelu” zaslužuju više od školskih crtica. Tu ima svakakvih iznenađenja, pravih ekscentrika i nekoliko likova koji bi bez problema začinili dosadnu nedjeljnu večeru.
Glavni likovi
Evo Pantagruela—div, filozof, lutalica, rekli bi neki i šarmer starog kova (da, jeste li očekivali žonglera, jasno, to mu je falilo!). On nije tipični naslovni junak. Lik mastodontskog apetita, ali s dušom koju ne uspijeva obuzdati ni najgladnija želuca. Njegova veličina nije samo fizička, nego i mentalna—pripovijest ga posvuda gura kroz razne apsurdne situacije, a Pantagruel svaki put traži smisao usred ludila. I zna što je najgore? Uvijek nekako ispadne simpatičan.
Panurge je Pantagruelov vjerni pratilac. On je školski primjer “divlje karizme”—vrckav, pametan, ali i beskrajno kontradiktoran. Lik spreman za podvalu, a opet u stanju voditi najozbiljnije filozofske rasprave koje vrlo brzo pređe u, blago rečeno, urnebes.
Njih dvojica funkcionišu kao dinamičan duo: Pantagruel donosi mudrost i stabilnost, Panurge baca kamenčiće sumnje, ponekad i pravu lavinu smijeha.
Sporedni likovi
Ispod površine te glavne dvojke, skriva se čitava galerija osebujnih sporednih lica. Epistemon—učenjak fine naobrazbe, pomalo štreberski tip, ali iznenađujuće cool kad ga pobliže upoznaš (znate onog prijatelja koji uvijek ima odgovor na kvizu? To je on). Od njega dolazi i pokoja “pametna” digresija koja svakog čitatelja može izbaciti iz cipela pa vratiti natrag.
Frere Jean nije tek još jedan redovnik iz renesansne satire—on je borac, vođa i povremeno pravi uragan od riječi. Svojom energijom često izdominira scenu i u sekundi rastjera filozofsku maglu s Pantagruelove povorke.
Ne smijemo zaboraviti Carpalima, brutalno direktnog tipa kojem zanimljive ideje nisu jača strana, ali zato uvijek stigne prvi do cilja. Zamisli lika iz lokalnog nogometnog kluba koji možda ne zna sva pravila, ali uvijek zabije gol kad zatreba.
Ništa manje posebni nisu ni brojni dvorjani, tikvani, dvorski filozofi i “velikaši” čije osobine Rabelais razvlači do maksimuma, kao kakav renesansni meme.
Odnosi između likova
Sada stvar postaje zanimljiva—odnosi u “Pantagruelu” često su kao partija šaha za koju pravila svatko improvizira. Pantagruel i Panurge? Oni su prijatelji koji se stalno izazivaju—jedan “vječni glas razuma”, drugi “provokator bez filtera”. Njihova “kemija” nije samo zabavna već i prilično iskrena, čak bi netko mogao reći dirljiva kad stignu teške teme (iako to u Rabelaisa uvijek zazvuči… čudno).
Epistemon katkada balansira ekipu, poput neutralnog suca koji pokušava smiriti strasti kad Pantagruel i Panurge krenu u filozofsko-komičku igru bez granica. Frere Jean ponekad uleti s “objektivnim” rješenjem—često fizičkim, brutalnim, ali začudo, često se pokazuje najpametnijim kad svi drugi previše kompliciraju.
Tko je uz koga? Prijateljstva se krpaju, a rivali “zabadaju nož”, ali sve to s toliko humora i ironije da nitko ne ostaje dugo uvrijeđen. Rabelais kroz te odnose ne komentira samo prijateljstvo, već i autoritet, odanost, izazove društvenih klasa i, što je posebno bitno, (ne)spremnost pojedinca da izdvoji vlastitu pamet iz gomile.
Pa što nas uče ti odnosi? Da se svaki ozbiljan razgovor lakše podnosi kad ima mjesta za smijeh, a najbolje rasprave uvijek dolaze iz različitosti—i nikome nije dosadno u društvu Pantagruelove družine.
Stil i jezik djela
Pričaš li ikad s knjigama? Ne? S Rabelaisom je to nekad teško izdržati – imaš dojam da te sve vrijeme izaziva da se nasmiješ, popuniš prazninu i ponekad se pitaš: što je ovdje vic, a što ozbiljno? “Pantagruel” je napisan jezikom koji se ne da lako ukrotiti. Ovdje nema šaputanja – rečenice ponekad nabujaju kao rijeka nakon pljuska. Autor voli iznenaditi — zamisli, sad te gađa latinskim izrazom, nakon kojeg naglo prelazi na narodni francuski pa onda zalije sve s nekoliko izmišljenih riječi. Nikad ne znaš što te čeka iza ugla (ili točne rečenice).
Ponekad se osjeća kao da buljiš u stari rukopis s natuknicama nekog šaljivog profesora. Rabelais namjerno ubacuje igre riječima: sarkastično parodira crkvenu latinštinu, pravi parodiju od ozbiljnih pravnih izraza, pa sve to začini zdravim dozama narodnih doskočica. Legenda kaže da se neki prevoditelji još znoje oko jedne duhovite psovke jer jednostavno – hrvatski nema tu razinu ludila u jeziku.
Tekst obiluje groteskom i eksperimentiranjem – često se naginje karikaturi, nabacuje apsurdne slike (“usta velika kao gradska vrata”, “knjige deblje od bifteka”). Dobar primjer toga? Pantagruelove izjave koje istodobno mogu biti filozofski duboke i totalno neuračunljive. Čitaš i pitaš se: je li ovo genijalno ili njegovo totalno ludilo?
Ironija i višeslojnost, to je ono što je ovdje zakon (i nema kazne ako se ne nasmiješ). U istoj rečenici autor može ismijati gradske sudce, pa pohvaliti vino, pa se onda rugati snobovima. Rabelais zapravo koristi jezik kao oružje – napada dosadu, ruši autoritet i čini tekst izazovnijim za svakog tko želi “brzinsko čitanje”. Nekad su urnebesne, nekad samo čudne opaske, ali nakon par stranica uloviš ritam i jednostavno uživaš u toj anarhiji izraza.
A ako se još ponekad pitaš kamo je pobjegla dosadna lektira? E, pa kod Rabelaisa sa stilom i jezikom nema “uspaljenih profesora” i “suhe analize” – ovdje riječi žive, psuju, pjevaju i ludiraju se na svakoj stranici. I u tome, barem na trenutke, leži sav Rabelaisov čar.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki ljudi pomisle — “Pantagruel? Pa to je ona knjiga iz lektire zbog koje pola razreda pogubi volju za čitanjem!” Ali, jednom kad Rabelaisova ironija prođe ispod kože, sve se mijenja. Knjiga nosi više energije od većine modernih komedija, a to ne pišem iz navike, već nakon nekoliko podvlačenja onih upečatljivih rečenica koje podsjete — pametan humor star četiri i pol stoljeća može iznenaditi i danas.
Tko god čeka ozbiljan moral, možda ostane zbunjen. Pantagruel djeluje kao šaljivi kaos, ali sve što djeluje naivno skriveno provocira. Čitatelj mora biti spreman na male udarce ispod pojasa: društvo, vjera, vlast, lažno mudrovanje — Rabelais nikoga ne štedi. Nekoliko puta mi je, tijekom čitanja, izletio onaj poluglasni smijeh pred kolegom, pa bih “slučajno” prešutio razlog — teško je objasniti scenu u kojoj redovnik sam tuca po neprijateljskoj glavi.
Kad se priča odvija, mjesta preskaču kao na francuskoj verziji Snakes & Ladders. Najzabavnije mi je bilo gledati kako se svaka nova avantura “otkači” od pređašnje, potpuno nepredvidivo. Jednom čitaš raspravu o sveučilištu, drugi put gledaš divovski porođaj. Sve podsjeća na renesansni meme-fest — što kreativnije, to bolje.
Stil? Jezik huči kao vlak bez kočnica. Kad Rabelais nagomila pet slojeva šale u jednu rečenicu, teško je ostati ozbiljan. Svaki susret s autoritetima pretvara se u jezičnu gimnastiku. Katkad je trebalo uhvatiti dah između latinskih fraza i narodnih psina, pa je istovremeno zvučalo pedagoški i buntovno.
Nije teško zamisliti Rabelaisa na današnjem Twitteru, gdje bi s par hash-tagova digao prašinu oko svake “svete istine”. Tko voli kad je lektira poput suhog kruha — Pantagruel nije njihov tip knjige. Ali za one koji žele izazov i malo (ili puno) ironije u životu, kraj Pantagruela ostavlja osjećaj — i ja bih rado podignuo čašu vina s ovim likovima.