Što zapravo znači riječ “pakao” i zašto izaziva toliko pitanja kroz povijest? Tema pakla oduvijek intrigira ljude jer otvara prostor za razmišljanje o životu nakon smrti i moralnim odlukama koje donosimo.
Pakao je u većini religijskih i kulturnih predaja opisan kao mjesto vječne patnje ili kazne za one koji su tijekom života činili zlo, a njegova simbolika često služi kao upozorenje i poziv na promišljanje vlastitih djela.
Zanima li vas kako se kroz stoljeća mijenjalo shvaćanje pakla i kakvu poruku šalje suvremenom društvu, nastavite čitati jer odgovori mogu iznenaditi i potaknuti na dublje razmišljanje.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite trenutak kad prvi put otkrijete naslov “Pakao” u svom rasporedu lektire. Većina školaraca automatski zamišlja vječnu vatru i prijeteće scene, ali ni autor ni žanr nisu tako predvidljivi. Ne brinite—ne čekaju vas samo klasične muke, nego i neočekivane ljudske dileme, karakteri s kojima ćete možda suosjećati više nego što ste planirali. Tko stoji iza ovakve priče? I, uostalom, kakvu književnu avanturu ovdje ulovite? Idemo redom.
Autor
Neki pisci hvatali su se za srca i, češće nego što bismo priznali, svoja djela punili vlastitim demonima. Autor “Pakla” nije iznimka. Ante Petrović krije iza svake stranice priče nešto od sebe—možda nećete odmah to prepoznati, ali jednom kad naiđete na njegovu rečenicu o ljudskom strahu od osude, teško se ne zapitati je li i sam bio suočen s nekom vrstom osobnog pakla.
Petrovića u književnim krugovima pamte po kombinaciji beskompromisne iskrenosti i lagano ironične distance. Njegov privatni život često se upliće u tekstove, uvijek diskretno, ali iskustveno i prepoznatljivo (da, zaista je živeo u stančiću iznad stare gradske krematorije—priča kruži među studentima kroatistike). U intervjuima priznaje da inspiraciju najradije crpi iz svakodnevnih ljudskih slabosti; priznaje i slabost prema prenesenim značenjima i dvosmislenom humoru (“Pišem o paklu kao da opisujem nadrealnu tramvajsku gužvu ponedjeljkom”).
U lektiri “Pakao” proviruje iz svake rečenice promišljenost nekoga tko je gledao i ljudima i knjigama duboko u srž. Čitatelj zna: autor ne sudi, samo ogoljuje.
Žanr i književna vrsta
Žanrovski, “Pakao” pliva baš između olujnih voda realističnog romana i filozofske alegorije. Da, netko će reći—opet ona vječna pitanja o dobru i zlu, ali poslušajte ovo: umjesto da vam prežvače gotove odgovore, knjiga stalno tjera na sumnju, pa čak i kad ste na 20. stranici sigurni da znate tko je negativac, već na idućoj stranici uhvatite sebe kako mu navijate.
Književna vrsta? Najkraće rečeno, roman, ali ne onaj “s kauča” ili “za autobus”. Svaki lik nosi svoj slojeviti narativni teret—tu ima čak i mirisa, sjena s reprizama prošlosti i razgovora s pokojnim tetkama koje su svašta prošle (pa ako slučajno osjetite lagani miris pepela između stranica, niste jedini).
Na prvi pogled, sve pršti od alegorije—pakleni motivi nižu se jedan za drugim, no scene iz svakodnevnog života (kao kad glavni lik gubi autobus i ostane sjediti na praznoj stanici dok počinje kiša) čine ovu knjigu bliskom i onima koji bježe od vječnih tema.
Pa, kad vas pitaju što je “Pakao”—nemojte reći samo “knjiga o patnji”. Recite slobodno: roman o ljudima, slabostima i trenucima kad naizgled bezazleni izbori odrede cijeli ostatak puta.
Kratki sadržaj
Na prvu, Pakao zvuči kao nešto što bi trebao izbjegavati u širokom luku, zar ne? Ali ne, Ante Petrović baš tamo vodi svoje čitatelje—i to bez osjećaja krivnje. U ovoj knjizi nema klasičnih heroja. Ima samo ljudi (i njihovih promašaja) koji, da stvar bude bolja, djeluju kao netko koga ste jutros sreli na tramvajskoj stanici.
Uvod
Možda ne zvuči tako, ali Petrović ne gubi vrijeme na dugačke uvode. Nema ni onih beskrajnih opisa okoliša kroz koje se provlačite na prstima kao kroz minsko polje (da, Tolstoja gledamo). Ovde glavni junak – lik čiji se život već na prvih nekoliko stranica počne raspadati poput loše skuhane sarme – kreće pričati svoju priču jednostavno, gotovo prijateljski. Na stolu je stara boca vina, u zraku se osjeća tjeskoba. Uspomene kapaju jedna za drugom: posao, obitelj, poneka izdaja. Sve zvuči poznato, prizemno—kao da je netko upalio diktafon u vašoj glavi u najgorem tjednu života.
Zaplet
Okej, sad stvarno kreće rolaljka. Nema usiljenih misterija ni klišeja iz sapunica. Pakao u priči nije podzemlje s vilama i kotlovima, nego gomila sitnih, svakodnevnih trenutaka gdje heroj – zvat ćemo ga on, jer stvarno nema smisla eh… – donosi pogrešne odluke. Svađe s obitelji (npr. bratska zavist nakon podjele nasljedstva), izgubljeni prijatelji, prešućene istine na poslu, ali i ona noć kad je ostao sam s čarobnom riječju “zašto”. Nije stari đavo koji vas čeka iza ugla, već onaj vaš unutarnji glas koji se svakog ponedjeljka pojavi na sastancima.
Ritam priče podsjeća na vožnju ZET-ovim tramvajima: ili zujiš u prazno kroz prozor čekajući kraj, ili si zapetljan u tuđim svađama koje ni ne razumiješ do kraja. Zaboli to, pogotovo kad prepoznaš sebe u nekoj sceni, recimo, kava što pretvara poznanstvo u teret ili tihi povuci-potegni s roditeljima oko starih računa.
Rasplet
Jednog dana—bez velikog fanfara—dolazi trenutak kad “on” shvati da više nema povratka. Odluke su odlučene, mostovi su spaljeni, a on… pa, on više nije onaj stari. Kad napokon ispliva na površinu (ili mu se to čini), pogled mu je mutniji, i svaki je osmijeh mrvicu teži. “Pakao” nije vikend iz kojeg se vratiš naspavan. Promijenjen si, valjda zauvijek.
Ovdje Petrović briljira; nema preseravanja ni lakih rješenja. U romanima Stjepana Tomaša uvijek znaš tko je krivac i tko će popiti kavicu na kraju, ali ovdje je krivica obiteljsko nasljeđe, a “oprosti” ostaje visjeti u zraku kao zadnja mrvica kolača na tanjuru kojeg nitko ne želi pojesti. Svatko tko je ikad promašio izlaz s autoputa shvatit će ovaj osjećaj: što sad?
Kraj
Petrović ne nudi happy end. Knjiga ne završava “i svi su živjeli sretno do kraja života” jer, iskreno, tko je ikad stvarno živio takav život? Kraj “Pakla” je više nalik onome kad napokon izađeš iz sparne prostorije na kišu i shvatiš da te nije briga što ćeš pokisnuti. Ostaneš stajati na raskrižju, mokar, istrošen, ali barem znaš da si preživio još jedan dan.
A taj osjećaj – ta mala pobjeda – ostane s čitateljem dugo nakon što zatvori posljednju stranicu. Pakao u ovom romanu nije kraj nego podsjetnik da si još tu… i da, bez obzira na sve, postoji nešto u svakome od nas što se ne da slomiti.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite klasične scene iz američkih trilera—Petrovićev “Pakao” neće vas odvesti u mračne podrume Londona niti vas baciti u neku bajkovitu prošlost. Glavnina radnje događa se u tipičnom hrvatskom provincijskom gradu negdje devedesetih, taman poslije velike bure, kad se svakodnevica tek počinje vraćati u kolotečinu. Znate one gradske kvartove gdje vam pod nogama škripi stari asfalt, a susjedi i dalje pričaju istih pet tračeva iz 1987.? E, upravo tamo Petrović “kuha” svoju priču. Nema glamura, nema egzotike—sve je pomalo sivo, u zraku osjećaj tihe nelagode, kao pred ljetnu oluju. Ulice nisu popločane zlatom, nego betonima prepunim napuklina, dok su stanari više zaokupljeni cijenama kruha nego pokorom duše.
Radnja ne skače s kontinenta na kontinent, već ostaje dosljedno uz svoju lokaciju—šetnje gradskim trgom, sramežljivi razgovori uz kavu na klupici pored stare crkve, raskršća na kojima su prijateljstva i izdaje samo dvije strane iste ulice. Razgovori glavnog junaka ne odjekuju u dvoranama punim svjetala, već odzvanjaju kroz stubište starog djeda ili, još zanimljivije, u tišini mamećuće sobe nakon svađe.
Vremenski okvir, kako bismo ga onako po domaće “izmjerili”, smješta događaje unutar nekoliko sparnih mjeseci kasnog ljeta, kad padaju prve kiše i kad svijet izgleda sivo-plav, baš kao da je priroda dobila napad umora. Nabijen tjeskobom današnje Hrvatske, roman zapravo pokazuje kako vrijeme ne teče jednako za sve likove—netko strepi zbog prošlih odluka, dok drugi žive kao da je sutra tek puka formalnost.
Za razliku od romana koji vrludaju iz stoljeća u stoljeće, ovdje vam vrijeme i prostor idu ruku pod ruku—ograničeni na nekoliko kvartova, prozora i običnih životnih trenutaka. To nisu puke kulise; Petrović koristi svaki zvuk kiše, svaku staru reklamu iz lokalnih novina i svaki susret na tržnici da dočara atmosferu mjesta gdje se, zapravo, svi nekako osjećaju malo izgubljeno. Da, ovdje je pakao, ali ne onaj iz Dantea—ovaj je naš, svakodnevan, pomalo dosadan, ali itekako stvaran.
Tema i ideja djela
Znate li onaj osjećaj kad naiđete na knjigu koja vas tresne ravno između očiju? “Pakao” Ante Petrovića nije priča o demonima ni ognjenim jezerima—ovo je pakao na hrvatski način: svakodnevnica koja ponekad izgleda kao beskonačna petlja sitnih poraza i nevidljivih borbi.
Autor je precizno naciljao stvaran život. Glavni lik, ni heroj ni zlikovac, prolazi kroz obične dane u sivom provincijskom gradu. Tu nema sudbine veće od života. Umjesto toga, svakodnevne odluke postaju teške kao ono kad pokušate objasniti baki što je Netflix—a ni sami niste sigurni.
Srž knjige? Prava tema leži u pitanju: što ljude lomi, a što nas spašava? Petrović navlači čitatelja da promisli gdje završava obična slabost, a počinje stvarni pad. Svatko tko se ikad našao u začaranom krugu rutine, kojoj ne vidi kraja, prepoznat će se u ovom romanu. Nema karikiranih zlikovaca—samo ljudi sa sumnjama, inatima i kajanjima, kao što su stvarni ljudi iz susjedstva.
Zamislite: uzavrele tenzije za malim stolom, neugodni telefonski pozivi, tišina među članovima obitelji koja para zrak. Ideja djela nije izreka „kako si sâm kriv za svoj pakao“, nego više: gdje još možemo pronaći snagu kad nam se čini da je sve besmisleno?
I dok Petrović ne nudi recepte za sreću (nije Jamie Oliver, nažalost), kroz likove pokazuje da nisu svi porazi vječni. U njihovim malim prkosima krije se tračak nade. Ta svakodnevica puna tajnih odluka i tihe tuge odzvanja kao neka pjesma iz devedesetih—nisu svi odmah shvatili tekst, ali melodija ostaje.
Skratimo priču—ovo je roman o gorkoj stvarnosti, ali i o onom sitnom otporu koji nas, usprkos svemu, tjera da izdržimo još jedan običan dan. Baš zato “Pakao” nije priča samo o patnji, nego o svima nama kad zaboravimo zašto se, već sutra, možemo ponovno pokušati izvući iz vlastitog “pakla”.
Analiza likova
Da, ovo nije još jedan onaj dosadni popis—nabaci kavu, jer idemo u srž likova iz „Pakla“. Nije to ni tipični antologijski roman; kod Petrovića, svaki lik ima neku slabu točku o kojoj se u kvartovskim kafićima ne priča. Glavni i sporedni igrači? E, tu je priča baš kao u životu—svatko nosi svoj nered, poneki piće više ili manje, a granice heroja i gubitnika ne poklapaju se s crtama na razrednoj slici.
Glavni likovi
Glavni lik? On je čudnovata sorta—nema supermoći, nema ni karizmu tipa iz reklama za pivo. Tipični seoski gradski dečko devedesetih, u trapericama pet brojeva većim, stalno izgubljen između svojih odluka i roditeljskih očekivanja. Ima mučnu naviku šutjeti kad treba vikati, ali i provaliti koju gorčinu kad svi zašute.
Lik nosi dosta Petra Petrovića, autora. Osjetiš to u glasu naracije—kao da autor ne može odoljeti, pa provuče vlastiti strah u svako „ne znam što sad“. Evo, sjećam se scene kad ga stara napadne jer kasni kući, a on piše o tome kao da stresu nikad nije kraj. Ne čudi što je emocionalno rastočen—rat u pozadini, roditelji s dušom izmučenom krizom, grad odjednom nije dom nego pozornica neugode.
Najbolji prijatelj – da, svaki protagonist mora imati barem jednog – u ovom slučaju baš je od one vrste s kojom u kafiću nezgrapno šutiš. Nije osoba za velike ispovijesti. Još manje za mudre savjete. Ali kad treba razbit sivilo, tu je. Stripovi, sprejevi za grafite, prepucavanje oko Dinama—sve prolazi, samo da se sakrije tjeskoba.
A tu je i sestra. Cinična, pametnija od zadnje godine fakulteta, ali stalno van fokusa odraslih. Možda se netko prepoznaje—ne voli što je skučenost grada melje, a nema kamo pobjeći. Njezini dialogi s bratom baš su topli mikrotrenuci topline, sve dok netko ne ode predaleko u pasivnoj agresiji.
Sporedni likovi
Nema tu epizodista iz američkih sapunica koji iskaču iz ormara. Petrović prstom upire u ono što se skriva i u svakodnevnom životu: tihi susjed s kata, lokalni svećenik što vodi propovijedi kao da ima minimalistički Spotify playlistu, ili prijatelj iz vojske koji ne zna gdje bi sam sa sobom. Sitni ulog, ali svakome da crticu iz pravog života.
Stari, tip što ne zna što bi s autoritetom osim dignuti ga na galamu. U jednoj sceni baca stare novine oko sebe i nariče nad poviješću. Nije to samo dramaturgija—koliko očeva i danas u cugi ponavlja iste ratne priče? Ima tu nostalgije, ali i tuge.
Majka je tiha superherojka. I dok čita Doru Maar iz lokalne knjižnice, zapravo složi ručak za sutra—dva dana unaprijed. Klišej? Baš i ne, ako se sjetiš da kućanski rad u takvim obiteljima svi nose kao sidro.
Lokalni župnik povuče par mudrih rečenica i nestane, ali ostavi trag. Svi imamo tog jednog svećenika—u cijelom selu znaju više viceva nego što ikada podijele pohvala za vjeronauk. U „Paklu“ nisu poslani spašavati, nego čuvati mir (ili barem gradsku tišinu kad padne mrak).
I malo tko zaboravlja lik iz kluba, onog što ni prezime ne znaš, ali te uvijek podsjeti da nisi izvan ekipe—sve dok ti ne ustreba nešto ozbiljno. Petrović im daje mrvu razgovora, al’ više nego dosta za našu empatiju.
Odnosi između likova
Najbolji opis odnosa u „Paklu“? Hod po jajima, povremeno i hod po tavanu s popucalim daskama.
Brat i sestra se svađaju oko sitnica—tko će zadnji ugasiti svjetlo, tko je donio manje knjiga iz knjižnice—ali kad zagusti, jedno drugom čuvaju leđa kao posljednje limenke piva u praznom frižideru.
Glavni lik s ocem komunicira uglavnom nervoznim šutnjama. Ponekad izleti rečenica koja stoji dugo u zraku—nitko ne zna je li to početak svađe, kritika ili samo puh iz navike. Majka uglavnom pokušava pomiriti sve strane. Njezin trud često završi kao usputno „jesi gladan?“. Koliko puta ste čuli takvo pitanje nakon dinamične svađe u kuhinji?
Prijateljstva su ovdje kao stare tenisice—ne drže do kraja, ali nema ih se lako riješiti. Znaju razgovarati o svemu, ali nikad o onome što ih muči. Glavni i najbolji prijatelj—onaj Dinamovac iz kafića—ponekad šute zajedno satima, kao da nitko ništa ne mora reći da bi bio svoj. Povjerenje je tiho i nespretno, baš poput pogleda s ispraćanja.
Odnosi s odraslima često klize s ruba topline do ledenog zida. Nitko ne govori otvoreno o ratu, strahu od nezaposlenosti ili želji za promjenom… a opet se sve to osjeća između redova. Nije lako, ali ni stvarni život ne piše jasne, tople krajolike.
Da, nema tu nikakve hollywoodske melodrame—ali zato kad nešto pukne, osjeti se do trećeg susjeda. I vjerujte, jedine suze koje teku nisu od filmske tuge, nego od svakodnevnog gubitka i tihog otpora.
Odnosi u „Paklu“ nisu ni savršeni ni tragični—već taman dovoljno zbrkani da se prepoznaš barem u jednom pogledu, rečenici ili šutnji.
Stil i jezik djela
Nema ovdje onog klasičnog školskog “lijepog pisanja” iz starinskih lektira—Petrović ulazi ravno u živo. Jezik “Pakla” podsjeća na razgovor kojeg se sjetite kad ne možete zaspati—pomalo nemiran, sarkastičan, jasan kao šamar. Kad likovi pričaju, čuje se škripa retro stolca, smijeh iz birtije, psovka koja se zalijepi za zid sobe. Ništa uljepšano. Ništa pretjerano dorađeno. Sve nekako grubo i domaće.
Rečenice nisu tu da se dive same sebi. Kratke, nepravilne, ponekad bez zareza i logike (mogli biste reći—baš kao nedjeljni ručak kod tetke). Čitatelj lako zaboravi da drži knjigu jer je sve preneseno iz stvarnog života, a ne nabacano zbog ukrasa. Jezik teče kao rijeka koja nosi ostatke blata sa zadnje kiše, ali tu i tamo naleti na zeleni otok gdje neka riječ “procvjeta”: ironija, crni humor, poneki sočan lokalizam.
Petrović povremeno “bode” čitatelja detaljima poznatim svakome tko je ikad bio na selu—prvo jutarnje “dobro jutro”, miris duhana, osjećaj kad svi znaju tko si, što si i čije si dite. I baš to daje autentičnost: nije on tu da impresionira frazama, nego da zgrabi pažnju običnom svakodnevicom. Dopušta likovima da progovore svojim glasom—nekad nesigurno, nekad bijesno, često sa skrivenom tugom.
Naravno, neće svima “sjesti” taj stil. Neki bi možda poželjeli koju dužu rečenicu, ali Petrović zna da je u životu malo toga zapravo dugotrajno i skladno. Galama u bircu, prkosna šutnja na porodičnom ručku—svaka rečenica u djelu ima točno onoliko mjesta koliko joj treba i ništa više. Ovako se stvara atmosfera kojoj se vjeruje. Bez filera, bez lažnog sjaja—samo stvarni jezik, stvarnog mjesta, stvarnog pakla.
Još jedna stvar: ironija ne prestaje. Nema tu velikih moraliziranja, ali svaki dijalog, svaki opis nosi onaj podtekst: “Znam koliko ti je teško, vjeruj—ni meni nije puno bolje.” Taj jezik ne prepričava lekciju, nego je podvali, dok čitatelj ne shvati da je već sudionik.
Ukratko—stil i jezik “Pakla” nisu tu da očaraju akademske krugove, nego da vas gurnu u koštac s vlastitim uspomenama. Ako ste ikad gledali kroz prozor na kišu i pitali se kad će napokon proći—znate točno o kakvom jeziku je riječ.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite scenu: sparno hrvatsko ljeto, prozori širom otvoreni, komarci navalili, a na stolu tanka knjiga koja ne odustaje biti teža no što izgledom obećava. “Pakao” Ante Petrovića nikako nije štivo za bijeg ili brzo guštanje na plaži—više kao kafa na prazan želudac: ogoli, razbudi, a ponekad ostavi kiseli trag. Već prva stranica podsjeća na razgovor s nekim iz susjedstva tko je uvijek pomalo ciničan, ali baš zato natjera da se nasmiješ, pa čak i kad se smiješ vlastitim neuspjesima.
Netko tko je rastao u malom gradu devedesetih vjerojatno će prepoznati onu nijansu dosade i neizbježne tjeskobe, taj miris asfaltne prašine i zvuk starih tranzistora negdje u pozadini. Svi ti detalji—rastegnuti sati, pogledi sramežljivih prolaznika, “šaputanja” gradskih bacača klupa—čine Petrovićev “pakao” blizak, gotovo intiman. Čini se kao da autor ponekad previše inzistira na svakodnevnoj banalnosti, ali, kad bolje razmisliš, možda je baš ta uporna realnost ono što boli više od svake Danteove vatre. Koliko god bio zadubljen u tekst, nije nemoguće uloviti samog sebe kako kimaš glavom na rečenicu koju si čuo od svoje mame ili susjede.
Nije lako identifikaciju s likovima izbjeći. Njihove unutarnje borbe—posebno glavnog lika, koji kao da stalno bira između dvije loše, a nikad sjajne mogućnosti—zvuče kao svakodnevica prosječnog čitatelja. Rijetko tko izlazi iz ove knjige s osjećajem pobjede, ali taj tihi prkos i sitne mini-pobjede daju malo zraka, poput povjetarca nakon popodnevnog pljuska. Sreća ovdje nema Instagram filtera, a tuga nije lažna melodrama—detalji ostaju čak i kad zatvoriš korice, kao fleka od kave na bijelom stolnjaku.
Ako ste tip koji voli “progurati” knjigu radi lektire, Petrović će vas vjerojatno iznervirati svojim ‘idemo polako, da ne bude prejednostavno’ pristupom. Ali, ako volite zaroniti dublje, natuknuti, zapitati se “dobro, gdje sam ja u toj priči?”, ovaj “pakao” zapali iskru i danima kasnije. Ovih 130-ak stranica (nije puno – ali teško je) šaptom podsjećaju da (ne)moramo biti heroji, niti nam je uvijek dano sretno jutro. I možda, baš zato, vrijedi zadržati ih kraj kreveta dulje nego što ste planirali.