Nije svaka dosada ista—neka skriva više nego što se na prvi pogled čini. Otmjena dosada često zbunjuje jer se pojavljuje tamo gdje sve izgleda savršeno, a ipak nešto nedostaje. Upravo ta nijansa čini ovu temu intrigantnom za svakoga tko voli promatrati skrivene slojeve svakodnevice.
Otmjena dosada opisuje osjećaj praznine i nezadovoljstva koji se javlja u okruženju obilja i ljepote, gdje unatoč svemu što imamo, osjećamo da nam nešto suštinsko izmiče.
Zašto se osjećaj ispraznosti javlja baš kad bi sve trebalo biti idealno? Odgovori na ovo pitanje mogu promijeniti način na koji gledamo vlastite rutine i male trenutke života.
Uvod u lektiru i autora
Teško je zaboraviti – prvi put kad netko uzme “Otmjenu dosadu” u ruke, odmah se pita kako je moguće da jedan naslov tako precizno pogodi osjećaj koji rijetko tko priznaje naglas. Nema šarenih kulisa, nitko tu ne osvaja svijet, a opet, na svakoj drugoj stranici kao da netko čita tvoje misli. Ozbiljno, tko god je ikad sjedio u savršeno uređenoj dnevnoj sobi i osjećao se iznutra kao stari kauč pod prekrivačem – odmah će u autorovoj ironiji prepoznati sebe.
Autor
Filip Šovagović… možda ga znaš s kazališnih dasaka, možda iz redateljskih stolica, ali ova zbirka eseja otkriva ga drugačijeg nego na sceni. Šovagović je rođen u Zagrebu, u obitelji gdje se o umjetnosti nije samo pričalo nego ju se doslovno jelo za doručak. Njegova ironija nije ni hladna ni odbojna – više podsjeća na prijatelja koji te s osmijehom upozori da ti je kravata ukrivo dok svi drugi šute.
Zanimljivo je koliko osobnih crtica provuče kroz ozbiljne teme. Osjećaj praznine ne ostaje apstraktan – Šovagović ga manifestira kroz banalne svakodnevne rituale: jutarnja kava, razgovor u tramvaju, miris ustajalog zraka u kupaonici. Na trenutke djeluje kao da piše dnevnik, ali nikad ne sklizne u patetiku. Čak i kad piše o dosadi, tekst zadrži dinamiku. (Tko bi rekao da dosada može biti zabavna?)
Žanr i književna vrsta
“Otmjena dosada” pleše na tankoj liniji između eseja i dnevničkih zapisa, ali nije ni jedno ni drugo u klasičnom smislu. Zamisli zbirku eseja koja izlazi iz okvira dosade i ulazi u sferu mikrodrame – svakodnevica se secira do srži, ali nikada bez doze humora i ironije. Dakle, ovo nije roman, nije pripovijetka, nego nešto između, baš za one koji ne vole kalupe.
Stil je jednostavan, jezik je svakodnevan – čitatelja ne bombardira rječničkim bravurama nego ga navodi da se prepozna u banalnim detaljima. Kad autor opisuje čekanje u redu ili grupnu tišinu na obiteljskim ručkovima, prokleto dobro zna o čemu piše. Sve podsjeća na ležeran razgovor, gotovo kao kad se sretnu dva stara znanca pa započnu priču bez puno pretvaranja.
U hrvatskoj književnosti malo je sličnih pokušaja. Žanr eseja Šovagović koristi kao platno za osobnu minijaturu, ali ne pada u zamku filozofiranja – radije provocira, podsjeća, zabavlja i natjera da u svojoj “dosadi” počneš otkrivati prave male dragulje.
Kratki sadržaj
Iskreno, jeste li ikad sjeli uz kavu na Europskom trgu i skužili da usred gradske vreve totalno tonete u misli—i dosadu? E, upravo tu kreće priča o „otmjenoj dosadi“ kod Šovagovića. Knjiga vas zgrabi u tišinu vlastitih navika, i to bez uvertira. Nema patetike, nema filozofiranja, samo Zagreb, tramvaji i jedan lik kojem dan često izgleda kao ponavljanje dobre, stare kazališne probe.
Uvod
Ajmo skroz iskreno — tko još voli dosadu? Ali kad ju Šovagović predstavi, nekako postaje… simpatična. Njegov uvod — nema tu velikih riječi ni dubokih monologa. Počinje tiho, kao da autor sjedi s vama na klupi u parku, pušta pogled na golubove i polako vas navodi da primijetite sitnice. Na pola stranice već znate: ova zbirka nije ona klasična „čitaj-polako-da-bi-shvatio“. Šovagović u svom tonu pokazuje da se prava drama skriva u svakodnevnim ritualima — najčešće baš dok nismo svjesni koliko nam je dobro, a opet — koliko može biti prazno.
Zaplet
Sada, zamislite da sjedite u tramvaju preko puta čovjeka koji tiho promatra svijet, ali se nonšalantno nasmijava sam sebi dok zapisuje pokoju misao na papir (to je Šovagović, naravno). Ovdje nema tipičnog zapleta: život kaplje kroz anegdote o susjedima, starim filmovima, propuštenim prilikama i užasno lošim (ali smiješnim) jutarnjim kavama. Zateći ćete se, usred toga, kako se pitate kad ste i sami zadnji put proživjeli istu malu neugodu — ili se nasmijali vlastitoj rutini. Nema heroja ni negativaca, samo ljudi koji čekaju tramvaj ili se gube u vlastitom stanu u ponedjeljak navečer… i traže smisao u toj tihoj dosadi.
Rasplet
E sad, Šovagović, naravno, ne rješava dosadu običnim „eureka“ trenutkom. Sve ide po principu: male stvari donose male pobjede. On, recimo, uhvati toplinu podneva u svom kafiću, najsjajniju boju djetinjstva u staroj bilježnici ili neočekivani tračak humora kad mu netko prospe šećer po hlačama. Rasplet njegove „otmjene dosade“ pojavljuje se kao prizor — tu je, a da ni ne shvatite da ste već postali dio iste priče. Čitatelji ne ostaju pasivni; tekst ih tjera da sami prepoznaju vlastite mikro-drame — jer, stvarno, svatko ima svoje kafanske navike i tramvajska razmišljanja.
Kraj
Za kraj — Šovagović neće odšetati u zalazak sa spoznajom života, niti će preokrenuti vašu svakodnevicu jednim završnim citatom. Ne, knjiga završi kao neplanirani susret: jednostavno, stignete do zadnje stranice i možda čak poželite još koju „dosadnu“ anegdotu. Kraj je kao povratak doma nakon dugog šetanja — ništa se spektakularno nije dogodilo, ali osjećate se življe nego na početku. Možda čak poželite isključiti mobitel, sjesti na tramvaj i napokon pogledati van — i uloviti taj djelić otmjene dosade, makar na pet minuta.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite poluprazan Europski trg, lagano bruji gradski promet, ali baš danas — nekako je sve usporeno. Iza stakla omiljenog kafića, Filip Šovagović zabada pogled u šalicu dok kroz maglovit prozor promatra prolaznike. To nije ni popodne ni večer, već ona siva sredina dana kad ni gradska vreva ne zna kud bi sa sobom. Ne čuje se smijeh iz susjednog kafića, nema ni radne nervoze ni veselih okupljanja, već samo šum kiše i pokoja narudžba kave — dvadeset minuta istinske otmjene dosade.
Zvuči vam poznato? Nije tu samo Europski trg nego i tramvaj koji tiho klizi niz Vlašku, lift što stane između katova baš kad vam se žuri, ured gdje zvuk tipkovnice prekine tek povremeno zijevanje. Šovagović često bira obične prostore — stan pun tišine, red za kruh u kvartovskoj pekari ili peron na Glavnom kolodvoru gdje svaka minuta traje duže. Vremenski okvir? U knjizi nema slavnih trenutaka; tu su svibanjska popodneva, kasne rujanske noći, vlažni prosinački jutri, ili usred ljeta kad Zagreb malo tko prepoznaje.
Jednom, dok je čekao da prokišni tramvaj krene iz Remize, neka ga je baba upitala koliko vrijedi zaboravljena karta u džepu. Smjestio bi tu anegdotu točno na četrnaesti kat sive zgrade, negdje između dvije smjene. Tako Šovagović, kroz polutane gradske prostore i vremenske rupe, bez ikakve pompe, zapravo pronalazi savršen okvir za svoju “otmjenu dosadu”.
I ne, nije poželjno predvidjeti: u njegovim tekstovima “vrijeme radnje” nikad ne uvjetuje raspoloženje — naprotiv, svaki trenutak je dobar za preispitivanje onih sitnih, gotovo nevidljivih životnih pauza. Upravo tu, u naizgled statičnim prostorima i neodređenim satima, dogodi se prava mala drama svakodnevice.
Tema i ideja djela
Zamislite… tišina u prometu, poznato lupkanje žlice o rub šalice kave na Europskom trgu — a ipak, osjećaj kao da ste zapeli u istoj epizodi serije koju niste ni odabrali. Upravo u tom trenutku “otmjena dosada” iz Šovagovićeve zbirke ulazi na scenu. Djelo istražuje svakodnevicu koja naizgled ne obećava ništa spektakularno, no kad stanete, pogledate oko sebe i poslušate tu bečku simfoniju tramvaja, odjednom shvatite: nema velikih zapleta, a opet se svaki detalj računa.
Ideja? Šovagović dosadu ne koristi za kukanje, nego kao svojevrstan “mikroskop” — zar ne zvuči bolje kad život razlomite na trivijalne momente, one s doručka, čekanja u redu ili prizora iz tramvaja broj 17? Sve ove scene, na prvu male, nose konkretan teret svakodnevnog preživljavanja, ironije i čežnje za nečim… što ni sami nismo sigurni što je. Autor zapravo propituje: čemu juriti za spektaklama, kad ljepota i, iskreno, većina dramâ leži u “običnom”?
Kad malo bolje pogledamo, Šovagovićeva glavna fora je što ne “prodaje” pametovanje. Umjesto toga, baca čitatelja ravno u dane koji ili cure kroz prste ili, ako je kava u krivo vrijeme, zapnu k’o žvaka za đon. On reflektira rutine, promatra svoje likove kroz špotajuću nježnost i (ajmo realno) ponekad otvori srce baš kad ne očekujemo—nema tu zlatne žlice filozofije, ali ima puno stvarnog, ležernog humora.
Ovo nije djelo koje traži odgovore u teškim frazama ili na kraju teksta. Šovagović uporno izbjegava velike zaključke, a umjesto toga servira nam sitnice: neuspjele pokušaje tihe sreće, prodavačicu kojoj uvijek fali blagajničkih vrećica, trenutak kad se glavni lik izgubi u vlastitom ritualu. Sve to, spojeno s ironijom i laganim cinizmom, stvara atmosferu zbog koje se čitatelj zapita — možda u dosadi i ima nečeg otmjenog, ako joj dopustite. Pa, tko kaže da svakodnevni život ne može biti materijal za dobru književnost? Šovagović sigurno ne.
Ne očekujte ni popis likova ni moralne lekcije za kraj. Kroz knjigu se provlači suptilni podsjetnik: život je ponekad stand-by mode. I to može biti sasvim u redu. Samo, dok ste tamo, primijetite što se oko vas zapravo zbiva… Možda vas nešto iznenadi, onako između dva tramvaja ili u redu za još jednu kavu s pogledom na grad koji živi istim tempom kao i vi.
Analiza likova
Ako ste ikad popili kavu na Europskom trgu i bacili pogled oko sebe, već ste zaronili u Šovagovićev svijet likova. Ovdje ništa nije napucano patetikom—sve teče u tišini, a na površini plutaju obični ljudi s neobičnim crtama. Ne biste ih ni zapamtili na ulici, ali u toj zbirci postaju detaljno secirani pod povećalom dosade i svakodnevnih navika.
Glavni likovi
Filip Šovagović zapravo preuzima glavnu ulogu, iako se u knjizi često skriva iza naizgled anonimnih promatrača. On je taj vječni “gledač”, čovjek koji je naučio više iz kratkog zijevanja nepoznatog putnika nego iz dugih životnih predavanja. Ne ostavlja utisak velikog filozofa—više nalikuje susjedu koji zna svakog psa iz kvarta po imenu.
Šovagovićev glas ne pokušava impresionirati. U priči s tramvajem ili dok motri prodavačicu novina, prikazuje se kao netko tko razumije benigne jutrarnje gladi, noćne nemire, ali i sitne radosti. U nekoliko navrata, likovi iz njegove svakodnevice prelaze kroz njegove opaske gotovo kao cameo u nekoj dugačkoj reklami za život u Zagrebu. Nije neobično naići—baš kao u stvarnosti—na takve “prave” uzore jednostavne otmjenosti.
Osim autora, Zagreb kao grad u knjizi skoro prerasta u lik, s ritmom tramvaja i ritualima kafića, pa čitatelj stječe dojam kao da prolazi starim gradskim ulicama sa starim znancem. Cijela zbira miriše na kombinaciju kave, novinskog papira i kiše – baš taj spoj tipičnog i zaboravljenog.
Sporedni likovi
Ovdje dolazimo do likova koje biste lako previdjeli u stvarnom životu, no u knjizi su živo opisani—vozači tramvaja, starije gospođe s buvljaka, slučajni prolaznici s kišobranima koji uvijek propuštaju tramvaj. Svaki donosi malu crtu karaktera, neku gestu, možda smiješnu naviku—kao žena što uvijek mijenja sjedala, ili starac što čuvši vijesti samo mrmlja u bradu.
Jedna epizoda ostaje upamćena onima koji su čitali zbirku: anonimni mladić s neurednim ruksakom, stalni gost istog stola na Trgu, koji uporno miješa šećer sve dok ne pogleda prema radnom satu i nastavi dalje—nedovoljno bitan za centar pozornosti, ali taman zanimljiv da biste mu posvetili pola misli. Takvi ljudi ne pokreću radnju; oni je usporavaju, pa umjesto velikih preokreta dobivate pravu paletu životnih boja.
Svejedno, i sporedni akteri zadržavaju trag suptilne ironije. Povremeni susret s dežurnim gubitnicima na klupi, smjehuljenje susjeda, prodavači cvijeća ili “stalni gost” u tramvaju—oni dotjeruju ukupnu scenu kao da ste na filmskom setu koji ima više statista nego glavnih likova, i svaki ima neku svrhu, makar bio glas u pozadini.
Odnosi između likova
Ako očekujete klasične preokrete ili ljubavne trzavice—varate se. Odnosi između likova u ovoj zbirci su sve suprotno od dramatičnih sapunica. Oni se pletu i raspliću na razini malih, nespretnih susreta: prijateljsko kimanje glavom prodavaču kave, pogled odobravanja tramvajcu koji zna zašto stalno kasnite, tiha solidarnost s penzionerom što brojka kovanice za kruh.
Najzanimljivije—nema velikih i glasnih dijaloga. Većina komunikacija odvija se očima, gestama, kratkim rečenicama. Autor gradi napetost u prazninama. Na primjer, pogled koji kaže “opet si ovdje”, tišina koja dulje traje kad se kiša ne smiruje, geste koje dio su nepisanog koda grada.
Ovakvi odnosi možda nemaju veliki klimaks, ali nose dozu autentičnosti. Prepoznat ćete ih ako ste ikad čekali autobus s istim ljudima i znali tko će prvi ući bez da ste ikad razmijenili ime. Šovagović ljubomorno čuva takve “mikrosusrete” i pretvara ih u male dragulje: tišina u tramvaju, škicanje titraja nečijeg osmijeha, humor što se rodi iz nespretnosti. Ukratko? Odnosi ovdje nisu naglašeni velikim riječima, već sitnim gestama—gotovo neizgovorenim rečenicama u gradu što nikad ne žuri, ali nikad rigorozno ne staje.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad čitali tekst Filipa Šovagovića, znate već — taj čovjek kuha s tri jednostavna sastojka: jasnoća, humor i fino izbalansirana doza ironije. Nema tu teških riječi za kojima se trebate vraćati nekoliko puta — sve teče kao friška kava u staroj zagrebačkoj šalici. On nikad ne moralizira, nego više namiguje čitateljima, kao da ste zajedno u istom tramvaju i šapće vam što ga zapravo nervira ili zabavlja.
Svaki esej u “Otmjenoj dosadi” zvuči lagano, ali gledajte ispod površine i — hop! — naići ćete na rečenicu zbog koje stanete i zamislite se. Nađe se i pokoji geg, naravno: nije Šovagović od onih što preskaču smijeh u ime dubokoumnosti. Sjetite se onog začuđenog čovjeka na trgu koji poredi galebove s prolaznicima (je l’ tko drugi to ikad primijetio osim Filipa?). Svakodnevni jezik, kratke rečenice, i taman pravo dozirano preskakanje književnih dramskih sanduka.
Ne bih lagao kad bi rekao: ovdje dijalozi šapuću više nego što viču. Gesta, pogled, pola rečenice — toliko je dovoljno da ulovite atmosferu. U tramvaju, na kavi ili dok pada kiša vani… Piščeva kamera stalno snima male detalje, puno više nego što se na prvu vidi.
Šovagović se zapravo nikad ne trudi biti rječit — i zato mu sve što napiše tako glatko upada u uho. Kad opisuje tipične zagrebačke tišine (one što se mogu rezati nožem između dvije karte ZET-a), čitatelj lako zamišlja cijeli prizor pred sobom. Ima i onih trenutaka kad se tekst odmori na nekom zgodnom detalju — miris vrućeg peciva u podne ili zvuk kiše po limu. Sve je toliko domaće, gotovo opipljivo.
Za one koji traže velike riječi, ovaj stil možda djeluje neozbiljno… No tko se jednom uhvati njegovog tempa, ubrzo shvati: u toj jednostavnosti leži pravi šmek. Priča o navodno dosadnim trenucima gradi se kroz humor, sitne istine, pa i pritajenu empatiju prema svakome tko je ikad čekao tramvaj, dok mu kiša klizi niz vrat. Zaigran, ali pun pogodaka – baš kao ona rijetka karta što nađeš na dnu džepa kad misliš da si sve izgubio.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kaže se da život piše romane, ali kod Šovagovića—on piše sitne spike iz svakodnevice i spretno ih prodaje kao vrhunsku robu. Kava na Europskom? Nije to samo još jedan caffe latte s pogledom na toranj—ovdje, svaka šalica vuče povod za razmišljanje. Neki čitatelji možda odmah uoče ironiju, baš poput one scene kad čekaš tramvaj, pa shvatiš da je dosada postala glavna vijest dana. I dok drugi autori padaju na velikim temama, on secira “ništa posebno” poput pravog kirurga “male svakodnevice”.
Zanimljivo je kako Šovagović čitatelja ne gura u priču, više ga lagano prošeće—pa tko voli, neka skrene iza ugla smisla. Humor ovdje dolazi iz prikrajka, suptilan kao pogrešno zakopčano dugme na košulji u ponedjeljak. Ali nije sve veselo—osjeti se blaga sjeta koju nosi prazni trg ili mirisi stare novine na stolu, podsjećajući da je svaka rutina mala avantura, samo ako obraćaš pažnju.
Kad se govori o dojmovima, kritika se lako nađe: netko će reći da je zbirka previše ležerna, da fali “mesa”. No baš u toj jednostavnosti leži šarm. Djeluje kao da autor bez napora pretače tuđe misli u vlastite, kao kad netko pogodi tvoju omiljenu pjesmu u kafiću. Šovagovićevi likovi nisu junaci, nego obični ljudi s tramvajskih stajališta, iz kioska ili kvartovskih parkova—prepoznat ćeš ih, možda i poželjeti popričati s njima.
Atmosfera knjige podsjeća na one ljetne dane kad je grad prazan, sve djeluje poznato i dosadno, dok iz pozadine dolazi miris vrućeg asfalta. U toj tišini čitatelj osluškuje vlastite misli. Nije ovo lektira koju “tehnički” zgotoviš za dva dana, nego knjiga kojoj se vraćaš u pauzi, na tramvajskoj stanici ili čekajući red u pošti.
Na kraju—ako netko pita što zapravo ostaje nakon posljednje stranice, odgovor bi mogao biti jednostavno nova optika: svakodnevna dosada možda nije neprijatelj, već podsjetnik da ni najobičniji trenutak nije bezvrijedan. Tko zna, možda iza iduće anegdote čeka baš tvoj trenutak iz sjene običnog dana.