Mnogi se pitaju što zapravo krije roman “Otključani globus” i zašto ga toliko generacija smatra važnim. Ponekad je dovoljno samo nekoliko rečenica da se otkrije suština priče koja ostavlja snažan dojam na čitatelja.
Roman “Otključani globus” prati mladog protagonista koji kroz putovanje i susrete s različitim ljudima otkriva vlastite granice, ali i bogatstvo svijeta oko sebe. Djelo naglašava važnost otvorenosti, znatiželje i osobnog rasta.
Svaka knjiga ima svoju tajnu, a ova nudi više od obične avanture – nudi priliku za razmišljanje o vlastitom pogledu na svijet.
Uvod u lektiru i autora
Odmah na prvu, “Otključani globus” nije lektira kojoj se prilazi s ravnodušnošću ili navikom—ne, ovo je ona knjiga zbog koje netko odlaže mobitel i zapita se što bi napravio njegov lik. Sigurno ste i vi bar jednom osjetili onaj trn kad netko u knjizi napravi nešto naizgled nerazumno… a na kraju to postane ključ za sav njegov rast. Upravo to, ta potreba za otkrivanjem tko smo kad nitko ne gleda, razlog je zašto je glas o ovom romanu otišao dalje od prosječnih “za domaću zadaću”.
Autor
Znati ništa o autoru, a čitati “Otključani globus”, bilo bi kao da gledate seriju i stalno preskačete uvodnu špicu — propuštate pola zabave. Zoran Ferić, profesor po vokaciji i pisac po strasti (zvuči kao lik iz romana, zar ne?), s vremenom je postao nezaobilazno lice na popisu hrvatskih suvremenih autora. Ako ste ikada proveli popodne uz njegove feljtone ili vas je, kao i mene, zarobio njegov način da žargon pretoči u književnost, znate na što mislim. On zapravo ne piše samo priče — on piše osjećaje, često onako sirovo kako ih ponekad ni sami sebi ne priznajemo. Neki ga svrstavaju među provokativnije autore domaće književne scene, a na njegovim književnim večerima nikada nema dosade — ljudi se ponekad smiju u glas, a ponekad šute u čudu. Pravi je veteranski hodogram, prisutan godinama u školskim čitankama i obavezama, ali i na festivalima gdje se studenti još uvijek klade tko će se prvi prepoznati u nekom njegovom liku. Da, postoje anegdote o tome kako je Ferić napisao prve skice romana dok su drugi ljudi za obližnjim stolom naručivali kavu. Takvi trenuci, ispričani iz druge ruke, uvijek daju dodatnu dozu šarma romanima koji kasnije, poput “Otključanog globusa”, osvoje srednjoškolske lektirne liste.
Žanr i književna vrsta
A sad – tu stvari postaju zanimljive! Ovaj roman nije klasičan roman za mlade, iako ga učenici često tako etiketiraju zbog teme odrastanja i traženja identiteta. Možda ste navikli na pustolovine koji slave stare žanrovske okvire, ali “Otključani globus” je nešto poput žanrovskog koktela: roman odrastanja (bildungsroman), ali s dozom humorističkih ili grotesknih elemenata, taman toliko da se osjećate kao da čitate nešto što neće brzo izblijedjeti iz pamćenja. Ferić miješa svakodnevne situacije s neobičnim događajima – i, hej, kako je uopće moguće da vam lektira istovremeno zadaje glavobolju, ali i podigne raspoloženje?
Da stvar bude još bolja, roman često balansira na rubu proze i memoara — toliko uvjerljivo opisuje adolescentske dileme, gafove i snove da sami likovi odjednom postaju slični stvarnim poznanicima iz klupe. Smiješno, ozbiljno, s mjestimičnim dozama cinizma. Kad bi netko pitao žanrovski orijentiranog školarca što dobiva s ovom knjigom, vjerojatno bi slegnuo ramenima, a onda nevoljko priznao: ovo je baš ono što trebaš kad poželiš znati gdje počinju tvoje vlastite granice—i zašto ih ponekad trebaš malo pogurati.
Naravno, nećete tu naći čisto avanturističke zaplete kakve vole recimo ljubitelji “Harryja Pottera”, ali dobit ćete nešto možda intrigantnije—iskrenost svijeta bez filtera, kroz kojeg putuje lik koji se, barem u mislima svakog čitatelja, šulja iza ugla. Ukratko, žanr? Roman odrastanja s twistom, Ferićevim pečatom i dovoljno svježine da izdrži više od jednog čitanja.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad čuli kako netko komentira – “Eh, Ferić ti baš zna pogoditi tu neku našu stvarnost!” – knjiga “Otključani globus” odmah daje materijala za tu tvrdnju. Jedan roman, više lica svakodnevice i dovoljno iznenađenja da se zaboravi gdje prestaje fikcija, a počinje ono što prepoznajemo iz vlastitih dana.
Uvod
Zoran Ferić otvara vrata u život pubertetlije kojem nije uvijek jasno što je smiješno, a što bolno. Glavni lik, neimenovan, pogubljen je kao laptop na punjenju u siječanjskom blackoutu. Prvi kadrovi: školske klupe, tračevi, razgovori gdje se istina i laži preklapaju kao filteri na Instagram storyjima. Sjetite se svojeg razreda u petnaestoj – tko je s kim, kome ide matematika, kome simpatije. Otud priča vuče energiju. Nema uvoda s velikim riječima, samo stari svijet školske svakodnevnice, obiteljskih ručkova kojima je vrhunac “Jesi li učio?” i konstantnog osjećaja da je svijet negdje drugdje, izvan dosadnih zidova.
Zaplet
Nakon što upoznamo društvo i dekor – tu nastupa zaplet kao dobra, neočekivana tabla čokolade u džepu zimske jakne. Upadamo u seriju zgoda i nezgoda koje su istodobno bolno poznate i pomalo apsurdne. Svi znamo onaj osjećaj da netko od roditelja ne kuži – i ovdje to nije iznimka. Protagonist traži svoje mjesto, ispipava granice (često priča završava modricom, stvarnom ili emocionalnom), zaljubljuje se, blesira, piše sastavke, snalazi se među učiteljima koji nisu uvijek na njegovoj valnoj duljini.
U cijeloj toj gužvi pojavljuju se teme koje Ferić uvijek voli provesti kroz priču: smrt (ali ne na patetičan način – više kao neugodno podsjećanje), ljubav (nezgrapna, smotana, ali prava), humor (posebno crni, s dozom autoironije). Npr., scena kada likovi pokušavaju odgonetnuti odrasle razgovore kroz špijuniranje vrata dnevne sobe, stvarno tjera na smijeh, ali i na razmišljanje što zapravo dijete (ne) razumije o svijetu oko sebe.
Rasplet
Stvari nikad ne idu ravno – a pogotovo u ovom romanu. Pred kraj knjige, osjećaj je kao da su svi junaci, pa makar i mrgudni razrednik, malo dublji nego što su se činili na početku. Raspetljavaju se veze i nesporazumi, jedna simpatija završava neslavno (sva krivnja svaljena na neugodnu poruku), a obiteljski okvir postaje jasniji – djedova priča ili stara kutija slika ispadnu važniji no što je glavni lik mislio.
Nekolicina likova stane na svoje noge, nebo se razvedri, ali uvijek ostane taj gorak okus pitanja: Ima li netko tko u tinejdžerskim godinama zna nešto o svijetu, ili se svi samo pretvaramo? Autor na nekoliko mjesta gura čitatelja da “progleda kroz globus” – i jasno, to nije bez smisla. Cijelo to odrastanje zapravo postaje serija otključavanja – novih pogleda, promašenih zaključaka, ali i trenutaka kad odjednom smisao sine lakše nego spoj na WiFi u gradskoj knjižnici.
Kraj
Kraj “Otključanog globusa” nikad ne diše na šablonu “i svi žive sretno do kraja života”. Knjiga stane na mjestu gdje emocije najviše pulsiraju – nema velikog vatrometa, nego tiha spoznaja. Glavni lik ni ne pokušava glumiti mudraca, ali vidno sazrijeva. Odnosi u obitelji poprime novu boju (netko je možda i dalje zlopamtilo, ali sad postoji razumijevanje), a životni “globus” ostane – vjerojatno prvi put – otvoren i spreman za nove avanture.
Ako ikada, čitajući završne stranice, netko osjeti da bi zagrlio vlastitog roditelja ili poslao poruku prijatelju kojeg nije dugo čuo – Ferićev je cilj ispunjen. Sjajan roman za sve koji traže dvosmjernu kartu kroz ludilo adolescencije, s povratkom na mjesto gdje smisao visi na tankoj niti, ali je itekako vrijedan truda.
Mjesto i vrijeme radnje
E, sad dolazimo do dijela romana gdje sve počinje mirisati na pravu domaću atmosferu – mjesto i vrijeme radnje. Zamislite Zagreb kasnih devedesetih, onaj gradski šum, tramvaji što cvile u zavoju, i zgrade isprane kišama i pričama iz susjedstva. Sam autor, Zoran Ferić, nije slučajno odabrao baš te ulice i školske klupe zagrebačkog predgrađa – kroz njih je mogao nabaciti one sitne detalje koje svaki lokalac odmah skuži.
Vrijeme radnje? Nije striktno određen sat ili dan, ali jasno je kao dan da idemo kroz jedno polumaglovito, nostalgično razdoblje hrvatske tranzicije. Protagonist živi svoj pubertet baš kad se društvo mijenja, roditelji pokušavaju pohvatati konce, a grad diše svojim hladno-toplim ritmom. Netko tko se sjeća Zagreba iz tog vremena vjerojatno bi se prepoznao već nakon prve stranice – Mirisi linoleuma iz škole, šuškavi svesci u torbi, neugodne školske zbornice… zvuči poznato?
Cijeli roman zapravo ima onaj osjećaj kao da prelistavaš stari školski album: vrijeme uspori, detalji se izoštre, a emocije nekad eksplodiraju ni iz čega. Neimenovani glavni lik luta kvartom, promatra lica prolaznika, skreće niz ulice ispunjene plavim autobusima, i sanjari ispod kestena dok čeka prvi snijeg. Ako se itko pitao kako je Zagreb mirisao u eri prije pametnih telefona – eto, tu leži odgovor.
Osim što je mjesto detaljno, nije zanemaren ni osjećaj promjene kroz godišnja doba i školske godine. Jeseni donose nadu, proljeća nova prijateljstva, zime laganu tugu, a ljetni dani su skroz rezervirani za sitne buntove i prva velika pitanja. Radnja klizi kroz mjesese baš kao što školska godina klizi kroz raspored sati – nekad sporo, nekad prebrzo.
I najvažnije, atmosfera romana baš je onakva kakvu Zagreb zna pružiti – kombinacija stare romantike i blage egzistencijalne zbunjenosti. To mu daje onu notu autentičnosti zbog koje prepoznajemo i sami sebe na stranicama, bio to poneki školski hodnik, predgrađe puno tajni ili prozor kroz koji se promatra snijeg na asfaltu.
Tema i ideja djela
Okej, zamisli ovo: sjediš u tramvaju na Trešnjevci, mobitel ti zuji u džepu, a kroz prozor ti promiče Zagreb toliko stvaran da gotovo možeš namirisati kišu na asfaltu. Upravo taj osjećaj zalijepio se za “Otključani globus” Zorana Ferića, gdje ništa nije onako čisto, glatko niti školski mudro. “Tema” ovdje – nije ona tipična, uredno spakirana kao sendvič za izlet. Riječ je o pubertetu: pravoj maloj fronti na kojoj svaki klinac – poput Ferićevog glavnog lika – ponekad gubi, ponekad slavi, ali najčešće samo pokušava preživjeti. Odrastanje, kaos u glavi, roditelji koji čuju samo pola rečenice, prve fatalne simpatije, pa čak i misao na smrt, sve to vozi u koloni, stalno trubi i prestrojava se.
E sad, ideja djela… tu tek počinje fešta. Ferić ne maše didaktičkim prstom. Baš naprotiv – on pušta da glavni lik, kroz svakodnevnu prazninu učionica i mirise dvorista, sam padne, oguli koljeno i eventualno zaključi nešto korisno. Nema instant životnih lekcija, nema patetike. Sve je iskreno, ponekad brutalno, ali toliko prepoznatljivo svakome tko je ikad stajao u redu za pecivo u osnovnjaku ili se tresao jer netko popularan piše poruku na MSN-u.
“Svrha?” – pitat ćeš se. Možda je najveća fora romana to što ne nudi gotova rješenja. On izaziva. Pita te: “Kad si zadnji put bio iskren prema sebi, bez filtera?” I tako, bez lažnih obećanja, roman šapuće jedno: svijet je ogroman, ponekad glup, često smiješan, uvijek otključan za one koji se usude pogledati šire.
Priča nije samo o jednom gubitniku s početka milenija. Ona je podsjetnik da su naše slabosti, nesigurnosti i blesave navike gorivo za osobni rast — ako ih prihvatimo. I baš zato, iako govori o jednom zagrebačkom klincu, “Otključani globus” svira melodiju svima koji se još uvijek sjećaju svojih prvih otključavanja granica.
Analiza likova
Ako ste prvi put uskočili u “Otključani globus” očekujući tipičan školski lektirni let — varate se. Likovi ovdje dišu, grebu i griješe onako kako samo stvarni klinci i odrasli znaju…
Glavni likovi
Središnji lik? Nema ime, ali ima glavu punu pitanja. Adolescencija mu je kao buvljak subotom na Britancu: pretrpana je svime i svačime, a većinu stvari ne zna kamo bi s njima. Njegove misli stalno plešu između ljubavi prema Sammiri iz razreda, bojazni od autoriteta i poštenih navala frustracije kad shvati da odrasli često blefiraju više od njega samog.
I onda tu je Zoran Ferić. Netko na prvu misli — čekaj, pa on je autor, zar je lik? Ali, onog trena kad autor upotrijebi vlastito sjećanje kao filter oko mladog naratora, jasno je: Ferić je tihi kopilot te priče, ponekad sarkastičan, ponekad zbunjen, uvijek autentičan.
Protagonist ne pripada klasičnom panteonu “savršenih” glavnih likova iz školskih romana tipa “Mali princ” ili “Pinokio”. Ovaj klinac iz “Otključanog globusa” jede sendviče sa salamom, priča viceve koje nikome nisu smiješni i mrzi ustajanje ponedjeljkom. Najviše od svega, on stalno uči kako preživjeti vlastite osjećaje.
E sad, važan je i Zagreb. Da, grad. Jer tko nije jednom zimi na tramvajskoj stanici osjećao isto ono što glavni lik osjeća kad snijeg pada, a ruksak mu je pretežak za sve pogrešne razrede? Taj ambijent pravi je lik sam za sebe — prstohvat nostalgije iz kasnih 90-ih, urbana kulisa za pubertet koji ne prašta.
Sporedni likovi
A što je pubertet bez ekipe u pozadini? Prijatelji, profesori, roditelji… Nitko nije tu samo za ukras. Recimo, najbolji prijatelj iz razreda ne služi samo za školske puskice nego i kao rame za plakanje kad glavnim junaku simpatija pogleda kroz njega kao kroz prozirni stakleni predmet iz sata kemije. (Svi smo bar jednom prošli tu lekciju!)
Roditelji, uvijek zabrinuti i prilično neshvaćeni, miješaju se u svakodnevicu miješajući pravila s ljubavlju, što zapravo nitko ne zna prevesti dok ne odraste. Onda tu ulijeće i Sammira, objekt simpatija — ona je slika i otjelovljenje onog neuhvatljivog pubertetskog sna za kojim se trči, ali nikad ne stiže.
Profesori? Svaka čast nadi da će biti idealni uzori. Ferićevi profesori često su kontrapunkt protagonistovim snovima, zbog svojih slabosti, zabrana i ponekad totalno neobjašnjivih odluka. Oni su više katalizatori i testeri za živce nego legendarnog statusa.
Atmosfera škole — od zvuka zvona do mirisa menze — nije samo kulisa za sporedne likove nego i kolektivni živi organizam koji snažno utječe na njihove postupke. Od uobičajenih džeparoša do onih koji prve cigarete švercaju u školsku torbu, svi oni tvore mozaik sporednih, ali iznimno važnih života.
Odnosi između likova
Ako očekujete dramske obrte u stilu meksičkih sapunica, ipak se vraćamo na FER reality-check. Odnosi su realni do boli. Prijateljstva nisu uvijek trajna i, često, najbolji prijatelj može se pretvoriti u najgoreg suparnika zbog — pazite sad! — pogrešno protumačenog osmijeha nekog iz razreda. Pubertet ne bira žrtve.
S roditeljima, sve je toplo-hladno. Ljubav je tu, ali često visoko skrivena iza slojeva zabrana i nespretnih pokušaja razgovora (tko nije bar jednom pokušao objasniti roditeljima zašto ne voli školsku užinu, taj nije živio). Između redova odrasli brinu, povremeno popuštaju, pa opet griješe. Zvuči poznato?
Onda su tu svi silni profesori, svaki specifičan: jedni kao motivatori, drugi kao zloglasni “začini” školskog dana (kolegice iz matematike, javite se… znamo da vas je svatko bar jednom prokleo zbog one trojke!).
Simpatije i prve ljubavi, naravno, rastvaraju najviše drame pod površinom. Glavni lik i Sammira nikad nisu klasični par — oni su više par promašenih pogleda, stidljivih dodira i nedorečenih rečenica. No, nije li takva većina pravih ljubavi do šesnaeste godine?
Školski hodnici, klupe i kvartovski park stvaraju platno na kojem se boje iskrenosti brzo miješaju s neizvjesnošću, ali i smijehom… baš kao u životu. U odnosima se vidi ono najvažnije: likovi nisu papiri. Oni stvarno griješe, traže smisao i — ponekad — pronađu ga na posve neočekivanim mjestima.
Stil i jezik djela
Zoran Ferić ne glumi mudraca iz kule bjelokosne—njegov stil nije ni suhoparan ni kompliciran, nego pun začudnih obrata i one vrste humora koja istovremeno boli i nasmijava. Čitateljima nije strano osjećati blagi grč u trbuhu kad naiđu na njegove rečenice poput starih zagrebačkih pločnika—ponekad pod nogama sklisko, ponekad hrapavo, a svaki put autentično.
Jezik romana ne pokušava biti uljepšan, baš naprotiv—protagonistova svakodnevica iskače s jezika u žargonu, nekim sočnim psovkama, i onim rečenicama gdje svaka riječ ima težinu, pa makar i pogrešnu. Je li netko očekivao poeziju? Možda, ali ovdje dobiješ nešto stvarnije. Tinejdžerski, iskreno i britko kao SMS poruka između dvoje zaljubljenih iz razreda. Nekad Ferić podlo podvuče ciničnu poantu pa se čitatelj zapita: jesam li ovo negdje doživio? Možda u školskim klupama, možda na zagrebačkim tramvajskim stanicama.
Ne štedi se s humorom—crni humor u Otključanom globusu miriše na stvarni život, onako kako ti roštilj na Bundeku u proljeće miriši kroz poluotvoreni prozor tramvaja. Neki dijalozi idu ravno u antologiju pubertetskih muka, drugi opet ošinu srce kad najmanje očekuješ. Kad priča teče poput razgovora zadnjeg đaka s nastavnikom hrvatskog, kroz polušapat, ponekad izvuče čitatelja iz zone komfora pa natjera da se nasmije sam sebi.
Nije rijetkost naići na začudnu metaforu ili ironiju koja izvuče osmijeh, čak i kad opisuje ljubavne poraze ili neuspjele pokušaje u bijegu od roditeljskih očekivanja. Stil djeluje kao soundtrack iz devedesetih—slobodan, povremeno grub, ali uvijek iskren do kosti. Jezik takav, da se lako zalijepi za čitatelja, pogotovo one koji se sjećaju kako je to izgubiti simpatiju samo zato što si se previše trudio biti frajer.
Ako ste ljubitelj čistog pravopisa i strogih pravila, možda vas Ferić malo izbaci iz takta, ali baš tu leži čar. Nema kod njega ukalupljenih rečenica, a ni likovi mu ne govore kao iz priručnika za hrvatski jezik—govore kao tvoji prijatelji i poznanici, pa nije čudno što ova knjiga nosi titulu “generacijske lektire”.
Ukratko? Stil i jezik djela pogađaju ravno u središte—iskreno, britko, s dovoljno manevarske slobode za malo smijeha i puno razmišljanja. Ako si tražio roman koji će te iznenaditi, pa možda čak i razveseliti svojom nesavršenosti, ovo je to.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tu lažne profinjenosti – Ferićev Otključani globus ne pokušava uljepšati pubertet, ni pod razno. Roman daje ogoljenu, često duhovitu, ponekad nelagodnu perspektivu na to kako izgleda kad tinejdžerski mozak ubaci u petu brzinu. Prava stvar je što se likovi ponašaju kao živa bića – ponekad šlampavo, nerijetko nespretno, uglavnom beskrajno iskreno. Ako ste nekad, poput njih, pred ogledalom postavljali životna pitanja, lako ćete se prepoznati.
Zanimljivo, mnogi kažu da knjiga izaziva istodobno smijeh i onaj ‘ajme meni’ osjećaj nakon prizemljenja—tko nije prošao sličnu pubertetsku situaciju, što u školi, što doma? Poseban gušt je Ferićev humor, nalik domaćim serijama kasnih devedesetih (onaj tip humora zbog kojeg vam roditelji kažu da preglasno ‘kreveljite’ dok nešto čitate). A najbolji trenuci? Oni kad protagonist pokuša riješiti ‘velike misterije života’, totalno pogrešno, ali nema veze, važan je trud.
Za svakoga tko je proživio pubertet u Zagrebu, kraj 90-ih ovdje miriše poput kombinacije kišnih tramvajskih stajališta i mirisa bureka iz studentskih menzi. Prošećete romanom i gotovo da osjetite hladnoću metala na tramvajskoj šipki, ili doživite neugodne razgovore za obiteljskim stolom. Autor stvara atmosferu koju teško zaboravljate – iskreno, u jednom trenu poželite vratiti se nazad u to razdoblje i reći mlađoj verziji sebe: ‘Idiot, sve je to samo faza!’.
Najveći adut romana ipak leži u osjećaju slobode koji pruža. Nema propisanih odgovora – ni kad vas roditelj iznervira, ni kad se zagledate u simpatiju. Ferić navodi čitatelja da sve te osjećaje proguta, izgrize i – na kraju krajeva – odraste. A odrasli čitatelj? On zajeca i nasmije se, pa sve ispočetka.
U domaćoj literaturi nema puno romana koji tako vješto spajaju ironiju, nježnost i surovu iskrenost bez da upadnu u zamku pretenzije. Otključani globus tu briljira—što god mislili o svom pubertetu, ovdje ćete naći barem pola svoje mladenačke duše.