Šekspirova drama “Otelo” već stoljećima intrigira čitatelje i gledatelje svojom dubinom i snažnim emocijama. Mnogi se pitaju što stoji u središtu ove tragedije i zašto je toliko utjecajna, a odgovor se krije u njezinoj sažetoj, ali moćnoj priči.
Otelo je tragedija o ljubavi, ljubomori i izdaji, u kojoj vrhunski vojskovođa Otelo pada pod utjecaj spletkara Jaga, što vodi do kobnih posljedica za sve likove, uključujući njegovu voljenu suprugu Dezdemonu.
Svaki redak ove drame otkriva novu nijansu ljudske naravi, a pravi smisao priče otkriva se tek kad se pogleda iz više kutova.
Uvod u lektiru i autora
Možda ste i vi dobili zadatak: pročitaj Otela i pripremi kratki sadržaj. Ako je Šekspir već treći put na meniju, ne krivimo vas što ste pomislili — zar opet taj Britanac? No ima nešto u toj njegovoj kombinaciji intrige i ljudske slabosti što ne pušta ni kad knjigu odložite…
Autor
William Shakespeare, čovjek čije ime i dalje zvuči kao univerzalna lozinka za “velikog pisca” (nekad i za kviz pitanje na državnoj maturi), rodio se 1564. u Stratfordu na Avonu. Iz onog vremena kad su konji vukli kočije, ali i kad su ljudi satima stajali pod kišom gledajući njegove predstave. Često ga nazivaju ocem moderne drame, a realno — radnja Otela danas bi vjerojatno završila viralno na društvenim mrežama. Šekspir je tijekom svog života napisao otprilike 39 drama, 154 soneta (!) i nekoliko epskih poema, pa čak i kad malo preskočite koju scenu, materijala ne nedostaje.
Njegova djela preživjela su više požara, rata i selidbi od tipičnog stanara zagrebačkih podstanarskih stanova… ali tekstovi su uvijek pronalazili put do novih čitatelja, čak i kad ih je trebalo prevesti s renesansnog engleskog. Inače, Otelo je napisan oko 1603. godine i i dalje je jedan od najizvođenijih komada, od Broadwaya do školskih priredbi.
Žanr i književna vrsta
Eh, klasifikacija žanra — uvijek škakljivo pitanje na ispitima. Prvo što morate znati: Otelo nije ljubavna komedija, iako počinje zavođenjem. Riječ je o tragediji, ali ne o onoj “rasplakaću se do kraja” vrsti gdje svi poginu slučajno. Ovdje tragediju pokreću ambicije, opsesija i manipulacija.
Zašto baš tragedija? Pa, sve bitne komponente tu su: glavni lik (Otelo) ostvaruje naizgled sve, samo da bi onda pao s najveće moguće visine — uz pomoć Jaga, čovjeka čiji bi današnji ekvivalent vjerojatno bio profesionalni troll (ili reality villain). I sve dok se nižu nesporazumi, a povjerenje nestaje, sukobi se pojačavaju — kao što bi trener povisio glas na poluvremenu utakmice.
Književna vrsta? Drama, naravno, i to ona koja doslovno traži scensko izvođenje. Tu nema naratora kao u romanima, već su svi dijalozi, geste i prijelomni trenuci pred očima publike. Kad Otelo zavapi na sceni, osjetiš napetost i pod reflektorima, ne samo dok listaš stranice. Prava moć ovog djela leži u tome što, iako je prošlo stoljeće od njegove premijere, sve te naše male svakodnevne paranoje i sumnje još uvijek sjajno prepoznaje.
Kratki sadržaj
Dramu “Otelo” teško je zaboraviti kad je jednom pročitate ili pogledate – toliko je nabijena napetostima i lažima da bi čak i dobri stari Hercule Poirot ostao bez teksta. Uz ljubomore, spletke i tragične nesporazume, ovdje ćete dobiti i instant uvid u to koliko brzo mogu otići stvari po zlu kad povjerenje ima tanki led pod nogama. Da, Šekspir je znao „začiniti“ priču (i to puno prije zloglasnih TV sapunica).
Uvod
Već u samom otvaranju, upoznajemo Othella – čovjeka s impresivnim vojnim postignućima, ali još važnije, s potpuno ljudskim slabostima. Desdemona, njegova izabranica, odabrala je ljubav prema Otellu nasuprot očekivanjima svoje obitelji. Lagosin cinizam – onaj tip osobe koji već na prvoj kavi kune život drugih jer nisu dobili željeni posao – odmah izlazi na vidjelo. Ako ste ikad sumnjali u nečiju iskrenost samo zato što vam nije odgovorio na poruku, osjećat ćete se kao kod kuće: uvodne scene vrište „ne vjeruj prvom dojmu“.
Zaplet
Središnji dio drame vrlo brzo eskalira: Othello je general s reputacijom, ali i čovjek kojemu netko nečujno šapće otrovne riječi u uho. Naravno, taj netko je Iago – profesionalni manipulator kojeg bi i današnji reality producenti rado angažirali. Uz pomoć lažnog prijateljstva, Iago koristi ljubomoru kao kardinalno oružje protiv Othella, sve tempirano toliko precizno da čovjek poželi uskočiti na scenu i viknuti: „Nemoj vjerovati, brate!“ Othello se, kao pod hipnozom, udaljava od Desdemone – njihova ljubav padne u drugi plan, dok sumnje i tvrdnje zamjene sve ono što su gradili.
Rasplet
Što se više približavate zadnjoj trećini priče, to osjećaj nelagode češće raste (pojavljuju se trenuci kad poželite naviti jačinu svjetla i provjeriti ima li duhova među nama). Othellovu srcu definitivno nije lako: Iagove laži se množe, a dokazi da Desdemona nije kriva – jednostavno ne dolaze do izražaja. Ljubomora zakuhava stvar do usijanja; svakom novom scenom Othello se gubi, a histerija efikasno smiruje zdrav razum. U jednom trenu, prosječni bi gledatelj rado viknuo „javi joj na WhatsApp, molim te, pitaj direktno!“ ali – to je Šekspir, nema prečaca.
Kraj
I tada, kad se činilo da ne može gore – dolazi onaj mračni, nepopravljivi trenutak. Othello, pod teretom manipulacija i lažnih uvjerenja, ubija Desdemonu, dok se istina pokaže prekasno. Priznajmo, ovo je kraj koji te natjera da ostaviš knjigu na stolu i buljiš u prazno minutu-dvije. Iago se razotkriva, ostavljajući oko sebe istinsku pustoš; Othello shvaća svoju zabludu, pa odlučuje presuditi sebi. Nema sretnih završetaka – nema pokajanja koje može vratiti vrijeme. Klasik s razlogom: podsjetnik da nas vlastite slabosti mogu razoriti brže nego cijela vojska neprijatelja.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite Veneciju kakvu znate s razglednica — u Šekspirovom “Otelu” grad je kaotičniji nego na vaporetto liniji u špici sezone. Tu nema mjesta za duge šetnje uz kanal. Sve pršti od tenzija, političkih intriga i pogleda ispod obrva. I baš kad mislite da ste pohvatali konce, radnja naglo seli. Cipar! Mali otok digne sidro i uvuče sve protagoniste u vrtlog ljubomore i sumnje… Da, baš na onom vjetrovitom, mornarskom Cipru šibaju oluje, i to ni krivi ni dužni glavni likovi. Ako ste se ikad osjećali kao suvišan u nečijoj svađi — ha, dobrodošli u Otelovu barku.
Ali kad se zapravo to sve odvija? Doba? Nikakva moderna drama, nego kasni srednji vijek — vrijeme kada su telefoni bili misaona imenica, a trač se prenosio brže nego gondola na povjetarcu. Otelovo vrijeme nije samo kalendar; to je osjećaj — miris baruta iz venecijanskih topova, šum baršunastih haljina na balovima i onaj nepodnošljivi mir stotinu svijeća u skučenoj dvorani (hej, netko je morao odraditi ventilaciju).
Cipar u sredotočju radnje nije onaj sunčani, turistički raj — već predstavljen kao usijana vojna utvrda, kao golemo šahovsko polje. U zraku stoji strah od rata, povremeno proparan savezničkim razmiricama. Svi su tu: vojnici, političari i, naravno, Desdemona sa svojim nesretnim snovima da je ljubav dovoljna.
Zanimljivo, nije to nikakav “once upon a time”. Šekspir je ovu dramu “posolio” detaljima toliko preciznim da se lako zaboravi koliko je Cipar bio važno mjesto na granici tadašnjeg poznatog svijeta. Nije ni čudo da je sve toliko napeto — ljudi znaju poludjeti kad ih na otoku zaskoči oluja, pogotovo ako u kovitlacu možda gube životno povjerenje.
Dakle… mjesto — Venecija i otrgnuti Cipar. Vrijeme — taman pred zoru renesanse, kad svaka riječ može biti opasna, a svaka sumnja smrtonosna. Tu, među kamenim zidovima i uz šaptaje na vjetru, “Otelo” diše najdubljim, najopasnijim plućima.
Tema i ideja djela
Ajmo, iskreno — tko nije barem jednom pogledao “Otela” i pomislio koliko je lako skliznuti iz bajkovite ljubavi u kaos sumnje? Tema ovog Šekspirovog komada zapravo zvuči kao netko iz našeg susjedstva, uvijek brbljiv o tuđim vezama. Ali — ispod površine te sapunice, ova drama je školski primjer vječne borbe između povjerenja, ljubomore i moći.
Glavna nit? Povjerenje je najtanji led. U Otelu, ono gotovo nestaje čim Iago pokrene onu prvu zlu tračersku iskru. Da, znamo, Othello je vojnik, ali kad dođe ljubomora na teren — ni najbolje čizme ne pomažu. Osjećate li tu nelagodu kad likovi šapuću iza leđa? Ni meni nije lakše svaki put kad gledam. Sve je nabijeno napetošću, ona scena kad Desdemona pokušava objasniti, a Othello već ne sluša — poznato, zar ne? Povjerenje postaje sitan novčić, a svaka riječ udara kao malj; doslovno se može rezati zrak od te napetosti.
Ali nema “Otela” bez ideje — Šekspir tu ne ostavlja prostor za dvoumice. On secira ljudsku psihologiju do kosti. Ljubav može biti oružje, a slabosti brzo postanu javna stvar. Sjećam se kad su mi u školi rekli: “Čitaj između redaka.” E, u ovom djelu, svaka stanka, svaki uzdah otvara nova vrata sumnji.
Jedan moj prijatelj, veliki fan filmova o mafiji, često kaže da ga “Otelo” podsjeća na Tarantinove scene — svi u istoj sobi, nitko ne vjeruje nikome, eksplozija je na dohvat ruke. I nije pretjerao. Kad gledamo Iaga kako vara, nitko nije imun. Znaš ono kad netko posije zrno sumnje, pa više ne vjeruješ ni vlastitim očima? Upravo to.
I da, i dalje nije važno nosiš li uniformu ili običnu bijelu košulju — svakoga može slomiti nesigurnost i manipulacija. Zato “Otelo” nikad ne zastari. Mijenjaju se samo kulise — Venecija ili Instagram komentari; isti osjećaj ostaje.
Ako tražite pouku — ili ste samo zaintrigirani kakve sve igre mozak zna igrati kad zavlada ljubomora — ova drama je pravi mali priručnik. Kad je pročitate ili pogledate, baš zapitate se: što bih ja učinio na Othellovom mjestu? Ili još bolje — prepoznajete li u tome nekoga iz svoje okoline?
Analiza likova
Ajmo iskreno—priča o Otelu nije tipična školska lektira koju bi poželi za vrijeme dosadnih sati. Ipak, likovi Šekspirove drame toliko su nakićeni nesigurnostima, ponosom i ludostima da te natjeraju razmišljati i danima nakon što zatvoriš knjigu. Tko kaže da su teme stare 400 godina dosadne?
Glavni likovi
Ponekad se pitam je li Othello ikad probao ignorirati Jaga i otići s Desdemonon na planinarenje po Velebitu — možda bi cijela drama završila drukčije. Othello je vojni genijalac, pošten ali povodljiv, svaki uspjeh u bitci zamagli mu slabost kad je emocijama na klimavim nogama. Taj strah da će uvijek biti stranac očituje se u svakom njegovom pogledu prema Desdemoni.
Jago je, priznajmo, svima bar jednom poznat tip iz susjedstva: šarmira, povlađuje, a iza osmijeha skriva plan koji bi posramio i reality zvijezde s RTL-a. Njegova rečenica “Ja nisam ono što jesam” na Wikipediji bi zasjala pod definicijom licemjerja. Bez previše filozofije—da nije bilo Jagove zmijske igre, Othello bi i dalje nosio vlastitu bedžu hrabrosti, a Desdemona bi ga dočekala s osmijehom.
Desdemona je snažna, ali u krivom trenu odlučna. Bez puno drame bori se za vlastite izbore u društvu gdje se ženama nije dalo puno prostora. Uz nju, ni Cassandra s HRT3 ne bi pogodila što će joj sudbina pripremiti.
Sporedni likovi
Tu su oni koji bi lako mogli proći neprimijećeno da nisu “začini” svakog dobrog slow-burn zapleta. Cassio—nakon jednog pogrešnog pića i još goreg prijatelja, biva gurnut iz vojničkog vrha ravno u blato nesporazuma. Bio bi odličan PR menadžer, ali ga Jagove spletke lako pretvore u žrtvu ogovaranja.
Emilija, Jagova žena, ima više karaktera u jednom odabiru nego što prosječan Facebook status ima reakcija. Ponekad joj vjera u muža zatvori oči, ali jedno pitanje o rupčiću promijeni priču iz temelja. Skoro pa osjetiš knedlu u grlu kad prizna da je vlastitim rukama nehotice zapečatila Desdemoni sudbinu.
Brabanzio, Desdemonin tata, podsjeća na svakog roditelja kojem je planirano vjenčanje “ono što se događa drugima”. On gubi tlo pod nogama kad shvati da nema kontrolu nad kćerinim izborom, a cijela drama poprima još osobniju crtu.
Odnosi između likova
Od svih školskih drama, ova stvarno nema lakih odgovora na pitanje “Tko je ovdje kriv?”. Veza između Othella i Desdemone krene kao najljepša ljubavna priča—pa završi kao jedan od gorih izlazaka ikad viđenih na pozornici. Povjerenje se raspadne čim Jago ubaci svoju zamku, a ljubomora počinje raditi prekovremeno.
Cassio i Desdemona—njih dvoje su platonski čisti kao voda iz slapova Krke, no Othello u tom prijateljstvu vidi zmiju u raju. Jagove laži zamućuju svaki pogled, svaku rečenicu, pa ni najjednostavniji razgovor ne preživljava bez sumnje.
Emilija i Jago ne dijele bračne savjete tipične za ljubavne časopise—niti su oni inspiracija za partnerske rubrike. Njihova veza više podsjeća na šahovsku partiju bez pravila. Emilija tek na kraju ponosno povisi glas i sve otkrije, no cijena istine previsoka je za oba lika.
Svi ti odnosi — povlačenje, sumnje, nagli obrati — djeluju poznato i danas. Tko barem jednom nije osjetio kako izgleda kad netko povuče konce iza kulisa, dok svi drugi pokušavaju pohvatati nit?
Stil i jezik djela
Ako vas itko pita što jezik Šekspira znači na papirnatom tanjuru svakodnevnog čitanja—eh, Otelo ga servira vrućeg kao burek iz pekare u tri ujutro. Nećete ovdje naići na prazne rečenice ili frazetine, sve miriše na sukobe, sumnje i srčane lomove… baš onakve kakve poznajete iz stvarnog života. Šekspir stisne riječ „ljubomora” pa je rastegne kroz svaku scenu tako da bi i vaša teta iz ZET-a odmah prepoznala osjećaj.
Pisac koristi oštar, ponekad surov jezik – onaj kojim se vojnici, manipulatori i zaljubljeni zaklinju, prijete i mole. U dijalozima se osjete nagle promjene ritma: jednom ste u tihom, polumračnom Venecijanskom salonu; sljedećeg trena spustite se u kaos Ciparskih bedema pod strogim vojničkim naredbama. Nekad zvuči kao melodija pa se samo poželite zamisliti kako netko to izgovara na pozornici Gavelle, drugi put – kao ulična galama kad netko na tržnici okrene pilu naopako.
Šekspir, majstor igre riječima, prebacuje scene između očajničkih monologa i sarkastičnih igara riječima koje će mnogima danas zvučati iznenađujuće poznato. Iago, recimo, barata dvosmislenostima kao domaćica kuhačom (ništa protiv domaćica – dapače, respekt). Njegov je sarkazam zaražen otrovom, a replike ponekad bodu kao ubod ose. Othellov govor, s druge strane, ispočetka je uzvišen, pomalo lirski – kao da vjeruje u bajku. Kasnije, kad mu ljubomora zamagli pogled, rečenice mu postaju isprekidane, grube, kao da traži zrak dok se davi u vlastitim sumnjama.
Dosta zanimljivo, tragedija nije napisana kompliciranim, neprohodnim jezikom (barem ne uvijek). Ispod površine metafora i stilskih figura, likovi pričaju o stvarima koje bi lako upale u razgovore u tramvaju na relaciji Črnomerec–Dubrava. Teme su stare ali vječne: povjerenje, čast, neoprostiva izdaja, ali začinjene obrnutim humorom ili onom ljudskom glupošću u kojoj se svi, makar jednom u životu, prepoznaju.
Ako slučajno naletite na nešto što zvuči kao latinski ili engleski „iz starih filmova”, zapitajte se – je li to zapravo Šekspir pokušao pokazati koliko su svi likovi, bez obzira na jezik, zapravo prokleto… ljudski?
Dramu odlično prevodi na lokalni jezik svatko tko zna što znači biti zaljubljen, prevaren, sumnjičav ili prevaren “na finjaka.” Zato i danas, tri stoljeća kasnije, Otelo podigne obrve svakome tko otvori knjigu ili baci pogled na scenu.
Sjećate li se kada vas je netko uspio uvjeriti u nešto suludo, pa ste kasnije shvatili vlastitu naivnost? E, upravo to Šekspir radi Othellu, a čitatelju daje elegantan podsjetnik: jezik, stil, pa čak i najbolji stihovi, mogu biti kao ogledalo – pokazuju ono što ste mislili da dobro skrivate. Ako želite shvatiti kakvog mirisa ima ljubomora ili zvuk izdaje, Otelove replike najbolje to naslikaju.
Sve u svemu – dok čitate ili gledate, čut ćete povijest, svakodnevicu, emocije i ironiju kako plešu zajedno. Nitko ne ostane ravnodušan… osim možda, onoga tko stvarno nije nikad bio zaljubljen.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako su misli o “Othellu” negdje između istinske fascinacije i trnaca nelagode—pa, nije čudno. Netko pametan jednom je nazvao ovo djelom koje se doslovno uvlači pod kožu, i to ne samo zbog jezika nego i zbog one nelagode kad shvatiš koliko su likovi bolno stvarni. Koliko puta se dogodi da promatraš Othella, i kroz scenu ti proleti baš ona misao: “Stani, što to radiš?” Da, kao kad gledaš prijatelja kako ignorira očigledne znakove, samo što ovdje nitko nema mobitel da mu pošalje poruku: hej, pazi se, Jago je problema u najavi!
Atmosfera nije baš ono što možeš nazvati “ugodnom za nedjeljno popodne”—više je to napeto čekanje, kao kad znaš da vlak ide krivim kolosijekom, a ne možeš ga zaustaviti. Jako je lako pronaći sebe u nervoznim reakcijama, sumnjama koje rastu preko noći, posebno kad netko kao Jago ušeta u priču i krene raditi ono u čemu je najbolji—petljati.
Lingvistički, čista poslastica… ali neka nitko ne misli da su Iskrivljeni stihovi i suptilne uvrede tu samo za pokazivanje. Ne, Shakespearova poanta upada kao grom iz vedra neba—i većina ljudi je osjeti, iako to ne priznaju uvijek. Čak je i izbor Venecije i Cipra kao poprišta akcije stalno podsjećanje da se prepreke, predrasude i sumnje ne gube prijeći oceanom, nego se, naprotiv, s njima putuje.
Kad netko kaže da je “Othello” bezvremenska priča, lako je časno kimnuti glavom, ali prava istina je da je djelomično tako uznemirujuć jer povlači paralelu sa svakodnevnim odnosima i svim njihovim “što ako” trenucima. Ovdje nema slatkastog morala ili spasonosnog happy enda—nema čak ni sigurne točke za likove koje voliš. I to je možda najveća “čar” Šekspira u ovom djelu: još dugo nakon zadnje rečenice, u glavi kljuca pitanje—jesam li i ja nekad bio Othello, Desdemona ili, najgore, netko od onih koji šute dok oko njih raste katastrofa?
Uživanje u ovom djelu nije uvijek jednostavno. Katkad ti se prilično smuči ljudska narav, pa se uhvatiš kako razmišljaš bi li više vjerovao nekome poput Cassia ili se naprosto povukao iz cijelog tog društvenog “ping-ponga”. S druge strane, nije mala stvar ni empatija prema Desdemoni—koliko je svaka njezina riječ zapravo vapaj za razumijevanjem, a koliko je svijet oko nje jednostavno preglasan da bi čuo.
Na kraju, nije ni čudno što “Othello” opstaje na pozornicama i u lektirama. Ima tu nešto što tjera na propitivanje, nervozu, pa i mali osjećaj olakšanja kad zatvoriš knjigu i provjeriš poruke—ipak je ovo samo fikcija. Ili ipak nije skroz?